Pobjednici ovogodišnjeg natječaja First shot/Prvo okidanje će se predstaviti samostalnom izložbom koja će se održati u podrumu Galerije Klovićevi dvori od 4. do 15. prosinca 2013. godine.
Fotografske izložbe iz ciklusa Snapshot/Brzo okidanje se od 2004. godine održavaju u prostoru Kule Lotrščak i u podrumu Galerije Klovićevi dvori, dok je ciklus First shot prinova Snapshota.
Ciklus First shot/Prvo okidanje otvorili su Stefan Ivanović, Alma Pašić i Pavel Posavec, godinu dana kasnije pobjednici natječaja su bili Ivan Dorotić, Matej Grgić i Ana Mihalić, 2010. godine Damian Nenadić, Nikola Sučević i Filip Tot, a prošlogodišnji su pobjednici Goran Jovanović, Igor Ilić i Mario Pućić.
Ovogodišnji pobjednici natječaja su:
Andrej Lamut (r. 1991., Ptuj, Slovenija), prvostupnik vizualne komunikacije na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani
Andrea Resner (r. 1987., Split), diplomirala grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
Katarina Zlatec (r. 1986., Đurđevac), magistrirala vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu
U nastavku pročitajte više o izložbi kroz tekst kustosice Saše Brkić
Andrea Resner, autorica fotografija izloženih u Galeriji Klovićevi dvori, za svoje je prvo samostalno predstavljanje odabrala seriju analognih fotografija pod nazivom Daleko/blizu. Riječ je o svestranoj umjetnici koja dolazi iz Splita. Nakon završetka preddiplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, iz rodnog grada seli se u Zagreb gdje je na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirala Grafiku na nastavničkom odsjeku. Djeluje na područjima ilustracije, instalacije, street art-a i posljednje dvije godine sve više na području fotografije.
Kao što Andreu Resner ne zanima samo jedan način umjetničkog izražavanja, tako se ni unutar medija fotografije ne ograničava na jednu tehniku, iako gotovo uvijek poseže za analognim fotografskim aparatom. Naime, među radovima koje je izložila u sklopu ciklusa First Shot/ Prvo okidanje primjećujemo nekoliko crno-bijelih fotografija dok su ostale u boji. Riječ je o 22 fotografije snimljene na 35 mm filmu, kojima nije bilo unaprijed namijenjeno da budu stavljene u zajedničku seriju. Poveznica doduše postoji, a to je tema portreta, koja se provlači kroz sve fotografije.
Kao što naslov serije govori, pojedini portreti snimljeni su izbliza, a pojedini izdaleka, no fizički položaj umjetnice u odnosu na portretirani lik nije jedino na što se ovaj naziv izložbe odnosi. Naime, kako se načinom kadriranja približava pojedinoj osobi (i na jednoj snimci psu), tako joj se približava i emocionalno. Postupno protagonisti zauzimaju sve veći dio kadra, a autorica, snimajući ih u sve privatnijim situacijama, o njima otkriva sve više informacija. Da bi naglasila tu razliku u načinu kadriranja, Andrea Resner je odlučila razviti fotografije na formate različitih veličina, od 10 x 15 cm do čak 52 x 78 cm.
Dok je odabir fotografija za izložbu i način njihovog prezentiranja vrlo promišljen, same fotografije nastale su puno spontanije. To su snapshot fotografije koje, kao takve, podrazumijevaju snimanje neuljepšanih kadrova i dokumentiranje svakodnevice. Da ne bi izašla iz vida dokumentarnog, da bi ostala vjerna stvarnoj situaciji i da bi uspjela uhvatiti iznenadne scene, snapshot fotografije su morale biti učinjene brzo, gotovo slučajno.
Autorica pritom nije imala vremena provjeravati ekspoziciju, pedantno namještati kadar i prilagođavati radnju svom objektivu, no estetska savršenost i potpuna čistoća nisu ni bitne za ovu vrstu fotografije. Detalji poput datuma u uglu snimka, nakošenog horizonta ili djelomično uništenog negativa u umjetničkoj stiliziranoj fotografiji ne bi se mogli „provući“ kritičkom oku, dok radu Andree Resner daju određenu dozu šarma. Dapače, upravo zbog tih nepravilnosti lakše nam se poistovjetiti s likovima i situacijama na njezinim fotografijama. One nisu savršene, ali su životne. Čini se da je umjetnica morala neprestano imati fotografski aparat pri ruci kako bi protagoniste „ulovila“ u tim iskrenim trenutcima te su te osobe, vjerojatno, bliske Andrei Resner – one su u društvu umjetnice i njezina fotografskog aparata osjećaju ugodno i opušteno. Istovremeno, čini se kao da je one ni ne primjećuju. Iako je interakcija s portretiranim likovima minimalna, Andrea Resner nije prepreka između promatrača i uhvaćene scene te nam dopušta da im se posve približimo. Odnosno udaljimo… Ovisno o formatu fotografije koju u tom trenutku promatramo.
Andrej Lamut, umjetnik iz Ptuja, autor je fotografija izloženih u sklopu ciklusa First Shot/ Prvo okidanje u Galeriji Klovićevi dvori. Za svoju prvu samostalnu izložbu odlučio je pokazati seriju pod nazivom Podoba podobe (u slobodnom prijevodu Predodžbe slike), koja je napravljena za diplomski rad na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani gdje je autor završio smjer vizualnih komunikacija. Riječ je o devet analognih crno-bijelih fotografija, izrađenih u tehnici želatinskog srebrotiska i razvijenih na format od 92 x 110 centimetara.
Ako bismo samo brzinski bacili pogled na seriju, za većinu fotografija bismo rekli da su to pejzaži s tu i tamo uhvaćenom kojom ljudskom figurom. Međutim, zagledamo li se duže, uočavamo da je pejzaž tek kulisa glavnoj, znatno ozbiljnijoj temi. Naime, to je konceptualan rad u kome Andrej Lamut kroz umjetnost, odnosno kroz fotografiju želi progovoriti o složenim životnim pitanjima te ukazati na probleme današnje, suvremene civilizacije. Da bi u tome uspio, odlučio je sâm izrežirati scene te je uveo motive i statiste u ulogama koje ne bismo nužno ondje očekivali, primjerice, motiv personifikacije smrti koji nas uvjerava da uhvaćeni kadrovi nisu slučajni.
Odljev mozgova, propast kulture… samo su neke od činjenica s kojima se svakodnevno suočavamo, a pojedinci se s njima nose na različite načine – netko šutke, ne prigovorajući, dok se drugi okreću revoltu. Andrej Lamut uspio je na pojedinim fotografijama pokazati navedene karaktere, prikazujući, s jedne strane, pojedinca koji se pokušava nositi sa sizifovskim teretom i, s druge, gomilu koja se primila vila i drugog oruđa koje bi, postane li oružjem, moglo izazvati sudbinu. Iako autor progovara o snažnim temama, čini to suptilno. S obzirom da su protagonisti vrlo ilustrativni, svodi ih na male figure gotovo izgubljene u veličini okolnog prostora. Nebo je u odnosu prema ostatku pejzaža golemo te stoga preuzima dominantnu ulogu. Ono je tmurno i teško te pritiščući pojedinca utjelovljuje sve ono protiv čega se umjetnik pokušava boriti.
Crno-bijela tehnika, gotovo kvadratni format i način kadriranja s vrlo nisko postavljenim očištem postižu dojam stabilnosti i ravnoteže, pa fotografije vizualno djeluju umirujuće. Tome sigurno pridonosi i činjenica da se umjetnik odlučio za vrlo tradicionalnu tehniku izrade fotografija te smještaj radnje u ruralno okruženje. Asocirajući na prošla vremena Andrej Lamut priziva osjećaj sigurnosti. Nemir koji usprkos tome osjećamo gledajući fotografije proizlazi isključivo iz poruka koje iščitavamo iz radnje.
Može se, dakle, zaključiti da je Andreju Lamutu kontrast vrlo bitan. Osim što su fotografije crno-bijele, u njima se suprotstavljaju malo i veliko, suvremenost i tradicija, nemir i mir, čovjek i priroda, a superponiranjem suprotnih elemenata autor poziva promatrača da im posveti dovoljno pozornosti. Dimenzijama nas pak tjera da se udaljimo kako bismo sagledali cjelinu, a odmah nas zatim poziva da im se približimo i pobliže promotrimo. Fotografije Andreja Lamuta je nemoguće obuhvatiti jednim pogledom, a ako im dademo dovoljno vremena, ispričat će nam zanimljivu priču.
Izložbom pod nazivom Pas u travi i druge, postavljenom u Galeriji Klovićevi dvori, predstavlja se mlada umjetnica Katarina Zlatec. Rođena je i odrasla u Đurđevcu, a za studija se preselila u Zagreb gdje je magistrirala vizualne komunikacije na Studiju dizajna. Za vrijeme studija slušala je predavanja o fotografiji te se otada njome počela ozbiljnije baviti.
Jedanaest fotografija odabranih za prvu samostalnu izložbu nastale su u zadnje dvije godine, a radi se o analognim fotografijama snimljenim aparatom Yashica Lynx. One nisu nastale kao unaprijed zamišljeni ciklus, nemaju čvrstu tematsku poveznicu, ali ipak zajedno imaju smisla. Naime, Katarina Zlatec u izloženim radovima prikazuje život. Nisu to neki bitni događaji njezina ili tuđih života, niti su značajni jer nose neku važnu poruku. To su tek male crtice svakodnevice, koje su se posložile tako da postanu estetski privlačne, a autorica je, snimajući ih, uspjela postići da nam je jednako privlačan kadar nogometnog treninga ili odjeće na sušenju kao i morskog prostranstva ili zimskog pejzaža. To je zato što ljudi, stvari, kao i sama radnja, koje u većini fotografija niti nema, na ovim fotografijama nisu bitni, odnosno, jednako su bitni kao i ono što na prvi pogled ne uočavamo, poput svjetla, neba i velikoga praznog prostora, koji na fotografijama Katarine Zlatec postaju gotovo opipljivima. Zbog načina na koji autorica uspijeva uhvatiti boje i svjetlo, fotografije odišu određenom vedrinom, ali i mirnoćom, čemu pridonosi i polegnuti format svih fotografija. Umjetnica odlično uspijeva uloviti atmosferu koja postaje nit vodilja, odnosno glavni element koji pojedinačne fotografije povezuje u cjelinu.
Pogledamo li nazive fotografija, otkrivamo gdje su one snimljene jer same snimke to ne čine. Đurđevac, grad autoričina djetinjstva, predstavljen je s četiri fotografije: kadarom s treningom nogometa, limenim kontejnerima i interijerom sa sobnim biciklom. Tko su protagonisti? Je li među fotografiranim likovima netko njoj blizak? Ili su to tek slučajni prolaznici? Katarina Zlatec nam to ne otkriva, kao što nam i ne dopušta da s protagonistima komuniciramo skrivajući im lica. Ne čini to zbog sebičnosti već zato što smatra da nam te informacije nisu potrebne da bismo u fotografijama uživali. Zabilježene situacije mogle su se odigrati bilo gdje, na najudaljenijim dijelovima svijeta ili na samo jednome mjestu u našoj neposrednoj blizini. Zanimljivo je da je umjetnica odlučila izložiti fotografije nastale većinom na lokacijama koje je u nekom razdoblju svojega života nazivala domom. Odabrane fotografije ne govore mnogo, ali ono što otkrivaju, djeluje vrlo intimno i iskreno.
Iako dio izloženih fotografija bilježi motive koji su se mogli izuzetno brzo promijeniti, ni jedna fotografija ne djeluje kao da je nastala na brzinu. Snimke se čine pomno odabranima i pažljivo kadriranima. Mir kojim odišu radovi Katarine Zlatec proizlazi također iz medija analogne fotografije, koji ne dopušta snimanje na stotine fotografija u svega nekoliko sekundi. A ove su fotografije nastale tijekom dužeg vremenskog razdoblja – dvije godine – i na njima se to vidi. Nisu „zbrzane“ niti „odrađene“. Djeluju kao da je autorica uživala raditi na njima, a na nama je da sada preuzmemo tu odgovornost i posvetimo im zasluženo vrijeme i pozornost.”
