Nastavljamo sa serijom razgovora s odabranim protagonistima/icama domaće dizajnerske i ilustratorske scene koje realiziramo u suradnji s našim prijateljima iz tvrtke Igepa. Zajedno birajući sugovornike i sugovornice među brojnim imenima s opsežnog popisa talentiranih autorica, autora i timova koje bismo htjeli tekstualno i vizualno predstaviti našim čitateljima, nastojali smo se voditi raznolikošću njihovih radova, polja djelovanja, pozicije na sceni, načina percepcije dizajna, ali i njihovih osobnosti te autorskih kombinacija.
Drugi po redu, u čija ćemo promišljanja, praksu i portfolio zaroniti, jest poslovno-privatni dvojac Rašić+Vrabec koji posljednjih nekoliko godina djeluje u ovakvom kontekstu. Naglašavam ovakvom kontekstu jer su Marko Rašić i Vedrana Vrabec dobar dio početka svoje karijere proveli kao dio autorskih i kreativnih timova unutar etabliranog Studija Rašić Markovog oca Ante Rašića. Iskustvo, znanje te mnogi uspješni, poznati i nagrađivani projekti realizirani kroz angažmane u Studiju Rašić, dali su im kvalitetom i opsegom zavidan kontekst izvedbi, ali i učenja te stečenog iskustva, profesionalnog i projektnog vjetra u leđa, kako bi u svojoj samostalnoj praksi nastavili nizati nagrade i realizirati složene i raznolike projekte sa snažnim kolaborativnim aspektom suradnji.
Jednako uspješno i angažirano djelujući na polju vrlo specifičnog područja dizajna muzejskih postava, osebujne prakse iskustvenog dizajna, kroz stalne postave interpretacijskih centara ili privremene izložbene postave, Rašić+Vrabec i dalje aktivno produciraju i brojne dizajnerski uobičajenije zadatke osmišljavanja vizualnih identiteta, kataloga, plakata i ine grafičke produkcije. Naglašavaju svoju predanost holističkom pristupu projektima, kao i fokus na ekološki faktor dizajna, a ponajviše se ponoseći interdisciplinarnošću, timskim suradnjama i nebrojenim profesionalnim interakcijama na sveobuhvatnim dizajnerskim projektima sa stručnjacima različitih profesija. Što su nam sve Marko Rašić i Vedrana Vrabec ispričali o minulim, aktualnim i nadolazećim projektima, u razgovoru koji objavljujemo točno na Svjetski dan dizajna, pročitajte u nastavku.
► Vaš opseg profesionalnog djelovanja seže kroz širok dijapazon, od muzejskih postava, interpretacijskih centara, preko stalnih i povremenih izložbi pa do onih uobičajenijih dizajnerskih angažmana u vidu vizualnih identiteta, knjiga, kataloga i nekog nazovimo „tipičnog“ grafičkog dizajna. Koliko vam je izazovno uspješno djelovati na svim ovim poljima, a što je niša koja vam je možda osobno i dizajnerski najuzbudljivija?
Marko Rašić: Dizajn muzeja, odnosno interpretacijskih centara, nama je najuzbudljivija niša koja postoji. To obuhvaća grafički dizajn, produkt dizajn, arhitekturu, interakciju, muzeologiju, menadžment i sve ovo što si nabrojao. Zabavno nam je i inspirativno biti uključeni u više različitih uloga te ih isto tako mijenjati tijekom projekta. I ono što je najljepše i najvažnije: finalni proizvod je edukacija i inspiracija čovjeka, posjetitelja, a često su to djeca. Tu nema „štancanja“, kao što je to možda slučaj u marketinškim agencijama, svaki projekt je poseban i često vrlo složen za produkciju. Naša prednost je što pokrivamo grafiku, produkt dizajn i uređenje interijera pa već u samom startu gledamo na svaki projekt sveobuhvatno i jako holistički. Imamo iskustva, a mladi smo (bar se tako uvjeravamo) i naše vrijeme tek dolazi.
Vedrana Vrabec: Naš profesionalni razvoj slijedio je tu neku prirodnu krivulju. Počeli smo takoreći klasično; istesali zanat kroz izložbe koje su zahtijevale i vizualni identitet i prateće publikacije, a onda i sam postav. Tu smo napravili mnoštvo kataloga koji imaju prilično predefiniranu formu i traže disciplinirani dizajn. Sam vizualni identitet izložbi traži nešto kreativnija, slobodnija i jedinstvena rješenja. Zatim dolazi postav te iste izložbe koji je opet unutar prilično zadanih i klasičnih formi, ali zahtijeva i specifično znanje i poznavanje umjetnosti. Tako smo došli do onoga što nas najviše zanima, a to bismo mogli nazvati total-dizajnom ili dizajnom iskustva. Naravno, ne onim digitalnim UX dizajnom jer dizajn iskustva postoji i u analognom svijetu.
► Poslovni i privatni ste partneri. Rašić+Vrabec kao i Bosnić+Dorotić. 😊 Iz osobnog iskustva vjerujem da u takvom profesionalno/osobnom odnosu partnerstva ima puno nadopunjavanja, podrške, razumijevanja, čiste kolaboracije. Koliko vam takav kontekst suradnje i odnosa odgovara, koje su evidentne prednosti i plusevi kojih ste svjesni, a što vidite kao konkretne mane?
Vedrana Vrabec: Nakon 20 godina partnerstva prošli smo sve moguće izazove i ono što nas inspirira za dalje je da još uvijek učimo. Svaki od nas može funkcionirati na dizajnerskom i poslovnom nivou podjednako dobro, ali se ovisno o vlastitim željama dogovaramo i podijelimo vođenje pojedinog projekta. Velika prednost je što se ultra brzo dogovaramo oko posla i još brže donosimo odluke. Na dizajnerskom nivou koristimo svoju metodologiju i vrlo slično razmišljamo, ali uvijek svatko unese neki svoj osobni aspekt jer smo u biti vrlo različiti. Na privatnom nivou zato sporije donosimo odluke, damo si više vremena.
Marko Rašić: Meni ti je dizajn nešto kao način razmišljanja, gledam na sebe kao mladog (smijeh) ludog znanstvenika, umjetnika koji kroz jedan strukturirani proces stvaranja povezuje sve svoje afinitete, iskustva i talente. I ako sve legne na svoje mjesto i funkcionira kako treba, dotaknut ćeš još nekoga baš tamo gdje treba.
Vedrana Vrabec: Naš posao je ionako 24/7. S te strane je zgodno kada partner ima razumijevanja za to, ali može biti i nezgodno ako nam se nedjeljni ručkovi pretvore u razglabanje o poslu. U svakom slučaju dizajn nam nije samo posao, nego nam je život, koliko god otrcano to zvuči, naprosto ne znam kako bih drugačije to rekla. 🙂
► Vaš je dizajnerski ured svojevrsni nasljednik Studija Rašić što vam je vjerojatno u startu omogućilo niz poslova i naslijeđenih suradnji, ali također postavilo svojevrsno breme ispunjavanja potencijala i ranijih uspjeha te pronalaženje vlastite niše prepoznatljivosti i djelovanja. Koliko je bilo izazovno nositi se s tom ulogom, kako je izgledala ta tranzicija iz jedne priče u drugu, a na koje ste samostalno postavljene i razgranate te uspješno realizirane sfere suradnji danas najponosniji?
Vedrana Vrabec: Ante Rašić, Markov tata, renesansni je čovjek: akademski kipar, slikar, umjetnik, aktivist (spasio je HDLU za umjetnike), profesor i dizajner, tako da smo radeći u Studiju Rašić dobili jedan puno širi i drugačiji pogled na dizajn kroz umjetnost, prostor ali i najbitnije, kroz međuljudske odnose. Takav pristup dizajnu kroz umjetnost u to vrijeme nisi mogao naučiti na Studiju dizajna, Antin pristup bio je vrlo avangardan za Zagreb. Tada nitko nije razumio što znači pravi „prostorni dizajn“, dizajn doživljaja u prostoru odnosno „experience design“, koji obuhvaća i dizajn i umjetnost i arhitekturu. Jedan od takvih projekata, na kojem smo radili u Studiju Rašić, bila je i izložba „Umjetnost uvjeravanja – 170 godina oglašavanja u Hrvatskoj“. To je možda najnagrađivanija domaća izložba za koju smo vani dobili brojna priznanja dok recimo na Bijenalnoj izložbi HDD-a nije osvojila nikakvu nagradu. Tada još ni veliki broj domaćih stručnjaka nije razumio složenost i vrijednost ovakvih projekata. Na toj izložbi se radilo tri godine i bez problema je mogla ostati kao stalni muzej koji bi, vjerujem, privukao čudo posjetitelja.
Marko Rašić: U Studiju Rašić smo stekli neprocjenjivo iskustvo, izbrusili radne navike, naučili razlikovati dobre i loše klijente te upoznali jako puno zanimljivih likova. Kroz SR su prošli svi mogući umjetnici, direktori, doktori, dizajneri, farmaceuti, kustosi, pisci, arhitekti, glumci, glazbenici itd. Nije bilo Zooma, sve se rješavalo uživo. Ništa PDF, samo printanje (smijeh). Imali smo izvrsnu obiteljsku suradnju koju i dalje imamo, ali u jednom trenutku smo odlučili da je vrijeme za rezanje „pupčane vrpce“. Tranzicija je bila izazovna i dugo je trajala. Imali smo u biti jedan potpuno novi početak, novo rođenje i pronalazak sebe. Sve se nekako dogodilo prirodno, nastavili smo raditi s klijentima s kojima smo do tada izvrsno surađivali, a novi uspjesi su u biti bili samo nastavak tih starijih uspjeha i nagrada. Počeli smo raditi još za vrijeme studiranja, tako da smo sada ukupno već nekih 20-ak godina u poslu. Veterani izložbenog dizajna. 😊
► Dizajn muzejskih postava, a posebice interpretacijskih centara i varijacija na temu, svakako je specifična niša u kojoj ste izgradili respektabilnu karijeru i niz referenci. Samo na lanjskog Bijenalnoj izložbi HDD-a bilo je čak 5 vaših odličnih projekata. Čini mi se da, unazad nekoliko godina, čitava ova niša postaje sve promišljenija, razrađenija, uzbudljivija, aktera koji uspješno stvaraju unutar nje je sve više i kvaliteta projekata kontinuirano napreduje – što za posljedicu sigurno ima turistički, baštinski, ali i dizajnerski progres produkcije. Što biste istaknuli kao ključne i vama najdraže aspekte ovakvih projekata? Vidite li vi pomake i promjene unatrag desetak godina i što smatrate najvažnijim segmentima uspješnosti ovakvih projekata u vlastitom iskustvu?
Marko Rašić: Tu je velika vrijednost za lokalnu zajednicu i svi imaju koristi od tih projekata na više nivoa. Od cijelog multi-strukovnog tima, koji je uključen u takvu vrstu projekta, do naručitelja, posjetitelja i društva općenito. Ovakvi projekti, muzeji i interpretacijski centri privlače i obrazovanije turiste koji putuju na više ekološki i odgovoran način, a i spremni su više potrošiti na održivi turizam. Ulaganja države i grada u kulturu su se drastično srozala zadnjih deset godina i svake godine se sve manje novca slijeva u taj sektor. Izgleda da političari baš ne razumiju kako muzeji i kultura mogu biti veliki generatori novca, privrede i znanja, ali u to, isto kao i u svaki „posao“, treba nešto i investirati.
Vedrana Vrabec: Dizajn izložbi i muzeja je specifično područje i kod nas je jako malo dizajnera i arhitekata koji istinski razumiju metodologiju rada i konačni proizvod. Često ljudi raznih profesija i probaju, ali odustanu zbog količine stresa koju nose takvi projekti. Zadnjih nekoliko godina je realizirano puno fantastičnih projekata od ljudi koji su već dulje na sceni i sada već imaju respektabilno iskustvo i kvalitetnije projekte. To je ipak posao koji se uči godinama.
► Projekti, na kojima sudjelujete, zahtijevaju izuzetno bliske suradnje s ogromnim rasponom različitih suradnika/ica ; muzeologa, arhitekata/ica, IT sektora i multimedije, umjetnika/ica, stručnjaka/kinja za baštinu, znanstvenika/ica te brojnih ostalih profesionalaca i profesionalki iz sfera u kojima pojedini projekti / centri / postavi imaju fokus, a konačno i aktera/ica lokalnih zajednica… Što su najinspirativniji segmenti ovakvih kolaboracija, što vam je kao dizajnerima u ovim dijalozima i suradnjama najvažnije, što najzanimljivije, a što izazovno, možda i komplicirano? Što kao dizajnerska struka donosite na stol pri ovakvim projektima i gdje vidite svoju primarnu ulogu?
Marko Rašić: Suradnja s različitim ljudima je ono što nas ispunjava i zato smo ovdje. Upoznati sebe i druge i uzajamno djelovati i inspirirati se. Najizazovniji, ali i najinspirativniji dio u ovakvim projektima jest suradnja s ljudima. Svatko unese dio sebe. Nema šlepanja, to ili voliš ili se makni i pusti druge da rade. Mi kao dizajneri na stol donosimo „novi duh prostora“. Sve te inpute od svih struka treba uzeti u obzir, organizirati ih, pomiješati, začiniti, prokuhati, paziti da ne zagori i naravno lijepo servirati. Pri tome ne smiješ zanemariti niti tanjur, odnosno prostor koji već postoji, koji je ovdje, a ti ga puniš novim sadržajem.
Vedrana Vrabec: Naš specijalni dodatak ili prednost je to što smo krenuli iz pozicije grafičkih dizajnera i jako dobro znamo što je to identitet, doživljaj i DNA branda pa to u ovom slučaju koristimo za dizajn identiteta prostora. Mora postojati nit vodilja i usklađenost svakog detalja između grafike produkta i arhitekture. Uvijek gledamo prostor i interakciju očima korisnika. To je nešto što se često zanemaruje, pa dobijete lijepi fotogenični prostor koji se u praksi ne koristi, zjapi prazan. Bitan je dojam koji treba ostaviti određena prostorija na posjetitelja, bitno je kako će se koristiti određeni izložak i na koji način će se gledati. Smije li se dirati? Emocija i doživljaj su jako bitni aspekti dizajna i arhitekture. Mi svemu tome prilazimo još dodatno kroz prizmu umjetnosti i ekologije.
► Ogroman broj vaših projekata u sferi je prostornih realizacija, muzejskih i(li) izložbenih, a često seže i u segment digitalnog. No, nezaobilazno, vaša dizajnerska karijera i suradnje sadrže i značajan aspekt tiskanog i printanog, osobito u kontekstu plakata, kataloga, monografija i publikacija za izložbe i umjetnike/ice. Često vaši kolege ističu kako im, unatoč brojnim kolaboracijama koje jesu trodimenzionalne, oprostorene ili pak jako digitalne, onaj papirnati dvodimenzionalni segment uvijek ostaje poseban.
Vedrana Vrabec: Knjige obožavamo. Dizajniramo ih od kad znamo za sebe i često čitamo. Knjiga je poseban medij s posebnom energijom. Nema digitalnu površnost i brzinu i prije svega taktilna je. Tvoje misli i tijelo drugačije funkcioniraju kada čitaš i držiš knjigu u ruci nego kad skrolaš po mobitelu i podsvjesno dobivaš konstantnu frustraciju. Knjiga zato umiruje i sređuje misli te je poput meditacije. Često nam najbolje ideje sinu kada nešto proučavamo ili čitamo knjige. Čitanje knjiga je jako bitan aspekt u razvoju djeteta.
► Za svoj ste rad primili niz nagrada, kako domaćih tako i inozemnih. Nagradizacija je tema o kojoj se često govori u sferi dizajna i kreativnih industrija gdje se sve više događa poplava raznoraznih inozemnih i regionalnih nagrada čiju je pravu relevantnost, utjecaj i opseg teško pratiti. Kompleks male države često rezultira činjenicom da je ponekad domaćoj javnosti samo važno da je „inozemna nagrada“, nevezano za detalje o kakvoj se nagradi zapravo radi, koliko ju je dizajnera istovremeno dobilo i koliko zapravo jest bitna. Istovremeno nagrade su svakako uspješan način samopromocije i pokazivanja novih projekata. Kako gledate na strukovne nagrade, a kako na taj šum „nagradizacije“ koji se dešava?
Marko Rašić: Prirodno je da kao dizajner tražiš nekakvo priznanje od struke i izvana, dizajniraš uvijek za nekoga. A i svi smo nekako podsvjesno naučeni da su medalje dobra stvar, pogotovo u Hrvatskoj koja je povijesno uspješna sportska nacija sa sportskim i natjecateljskim mentalitetom. Nama se dobivanje nagrada pokazalo jako pozitivnim, a i klijent, za kojega si to nešto napravio, jako je sretan i ponosan. Ovo za inozemne nagrade je istina, ali to je mentalitet novinara, veliki dio njih ima desetak šablonskih naslova tipa „dizajnerski oskar“ ili “svjetska nagrada“ itd. koje smo i sami isprobali i koristili, i istina je da to uvijek prolazi. Oni naprosto koriste te naslove kao alate koji im podižu klikabilnost članka. U zadnje vrijeme sve manje im se da pisati o nagradama jer su ljudi više online kada se događa nešto strašno i katastrofično. Nagrade sada gledamo kao certifikate za svoj posao koje povremeno moramo imati, a i donose bodove na javnim natječajima.
► Kad ih već spominjemo, čini mi se da domaći kontekst nagrada, bilo dizajnerskih, bilo arhitektonskih ili likovnih/umjetničkih, upravo sve ove ranije spomenute niše konkretnih izložbenih postava, muzejskih postava, interpretacijskih centara i sličnih varijanti nedovoljno stručno sagledava. Nema neke konkretne kategorije i nagrade koja bi u tim sferama aspekt likovnog, dizajnerskog i arhitektonskog ozbiljno sagledavala pa konačno i nagradila. Uvijek su takvi projekti gurnuti u neke druge niše, kategorije i podgrupe, ne uspijevajući stvoriti neki ozbiljni lokalni pregled produkcije.
Marko Rašić: Ovu temu si izvrsno potaknuo i stvari se pomalo miču nabolje. Jedan od problema primjerice kod Bijenalne izložbe HDD-a, koji bi se lako dao riješiti, jest taj da se projekti signalizacije i dizajna muzeja/izložbi ne stavljaju baš u konkurenciju za istu nagradu ili da se dodijeli više nagrada u toj kategoriji. Baš na prošloj Bijenalnoj izložbi su recimo nagrađena tri projekta signalizacije, a niti jedan izložbeni dizajn. I jedno i drugo područje su previše kompleksni dizajnerski projekti da bi se tako tretirali. Svako od tih područja dizajna često obuhvaća rad iz baš svih kategorija dizajna, jer projekt izložbenog dizajna zahtijeva i vizualni identitet i produkt dizajn, i digitalni dizajn, i modni dizajn, i prostorni dizajn i dizajn interakcija… Slična stvar je i s UHA-inim nagradama, tamo je sve strpano pod unutrašnje uređenje i oblikovanje, ako se ne varam. Problem je što takvih kvalitetnih projekata prije nije bilo puno kod nas, ali sad ih već sigurno ima.
Vedrana Vrabec: Najrelevantnija i najzahtjevnija svjetska nagrada koju je moguće osvojiti u tom području čak nije općepoznati Red Dot nego SEGD award (Society for Environmental Graphic Design). Tu te ocjenjuje pravi žiri stručnjaka koji imaju iskustva u tom području i po cijelom svijetu rade muzeje i izložbe. I nije samo bitno je li projekt velik, nego je bitno kako je napravljen. Ovdje se ocjenjuju svi aspekti, razumije se složenost projekta, a imaju i adekvatne kategorije: Digital Experience Content, Exhibitions, Interactive Experiences, Placemaking and Identity, Public Installations, Strategy/Research/Planning, Wayfinding… Čak više projekata može osvojiti nagrade u istoj kategoriji ako su dovoljno kvalitetni, a proglašava se i sveukupni pobjednik i to je obično projekt koji ima sve te aspekte vrhunski realizirane.
Marko Rašić: Tu se možemo pohvaliti kao jedini u Hrvatskoj koji smo osvojili čak dva puta nagradu SEGD. Prvi put s Antom Rašićem za „Bijelu cestu“, a drugi put za „Gledam dodirom“ gdje je izložba, koja je producirana za 2000 eura, konkurirala muzejima u vrijednosti od nekoliko desetaka milijuna dolara. Evo premijerno u ovom intervjuu obznanjujemo da smo opet u finalu za ovu izložbu s dizajnom vizualnog i prostornog identiteta u kategoriji Placemaking and Identity za multimedijski centar „Đurđevački pijesci“. 😊
► Na pijeske ćemo se vratiti! Niz nagrada i pohvala dobili ste za svoj projekt „Gledam dodirom“ (link) – radi se o vrlo specifičnoj niši inkluzivnog dizajna za slijepe i slabovidne. Rekao bih da je ovaj segment dizajnerskog i uopće izložbenog pristupa nedovoljno čest i aktualan, s obzirom na evidentnu nužnost potenciranja inkluzivnosti, kako u svakodnevnom životu, tako i u umjetnosti. Kako je bilo raditi na ovom projektu?
Vedrana Vrabec: Na svakom projektu puno vremena posvetimo istraživanju i trudimo se što cjelovitije proučiti temu. Napravimo svoja vlastita istraživanja iz različitih područja. Ovdje smo konkretno puno naučili o načinu na koji slijepi i slabovidni stvaraju, ali i gledaju. Naučili smo koje su to česte greške u dizajnu postava koje im otežavaju, a dosta su uvriježene. Primjerice, oni stvaraju slike na ravnoj plohi, a ne na zidu ili na štafelaju. Inovacija je što smo sve slike i predmete i legende postavili na ravnu plohu kako bi ih svi mogli doživjeti ravnopravno taktilno i vizualno. U ovom projektu je na poziv autorice Lane Bede predstavljena inovativna metoda profesorice Tanje Parlov koja ju je godinama razvijala vjerujući da se slijepi i slabovidni mogu i trebaju baviti umjetnošću. Inovativnost metode je u tome da se kreće učiti od osjećaja prostora, a ne uobičajenog crtanja linije što je slijepima najteže svladati. Izdana je i knjiga u kojoj se detaljno opisuje metoda, ali i naša iskustva dizajna postava u inkluzivnu svrhu. Mislim da bi tu knjigu svatko, tko se bavi izložbama i edukacijom umjetnika, trebao imati kao priručnik.
► Spomenuli ste mi kako vam je posebno važan projekt Freewa o kojem smo na Vizkulturi pisali u neko navrata (link i link). Riječ je o projektu mapiranja izvora besplatne pitke vode i čitave priče razvoja brenda i produkta uokolo toga. Projektom dominiraju pristup i stav ekološke osviještenosti za koju napominjete da vam je izuzetno važna.
Marko Rašić: Jako bitan apekt našeg rada su umjetnost i ekologija. To su dugovječne i uistinu bitne teme. Globalnoj ekološkoj krizi sigurno je pridonijela i pandemija kada se abnormalno povećala potrošnja pakirane robe i jednokratne ambalaže. Nasreću, sve je više dizajnera i umjetnika koji shvaćaju da su ovo puno bitnije teme od onih samo političkih i vrijeme je da ekološki način razmišljanja postane standard, a ne samo privremeni trend ili opravdanje tvrtki da su društveno odgovorne. No što se tiče korporacija, ponekad je ok da promjena dođe i izvana ako neće baš doći iznutra. 😊
Vedrana Vrabec: Freewa je projekt u kojeg smo baš iz tog razloga uložili jako puno vremena i sebe. Nevjerojatna je količina plastike koja se troši na ambalažu vode i to nam je bio glavni poticaj. Freewa je dobar primjer gdje smo uključili sve svoje profesionalne i osobne interese i iskustvo te osmislili proizvod odnosno ideju, koncept, grafiku, produkt, marketinški DNA projekta i producirali ga do kraja putem raznih startup natječaja i crowdfunding kampanje. Cilj je ostvaren i projekt je imao jak utjecaj na ekološku scenu u Hrvatskoj ali i šire. Freewa je dobar primjer holističkog dizajnerskog pristupa projektu.
► Vaš plakat „Dolazimo u miru“ osmišljen za Vizkulturin projekt Plakatiranje bio je jedan od radova iz naše popularne kolekcije plakata koji je nagrađen kao samostalan autorski rad. Plakat je dobio nagradu magazina Graphis, no ono što možda mnogi naši čitatelji ne znaju jest da je vizualni jezik, kojim je realiziran plakat, zapravo začet u jednom vašem drugom projektu?
Marko Rašić: Tako je, to je jedna mala, ali za nas jako bitna izložba CD covera nazvana “My favorite CD shop”, a realizirali smo je u galeriji Forum. Vrlo niskobudžetna izložba na kraju je bila vrlo uspješna, povećala je stostruko broj posjetitelja u galeriji! Ovdje sam otkrio tu neku svoju valjda naslijeđenu 🙂 slikarsku stranu, tj. svoj gušt za slikanje slova. Nazvao sam to slikopisanje. To je meni osobno poput nekakve meditacije, smirenja, traženja fokusa i ideja. Kompletnu galeriju Forum smo zaštitili folijom jer nismo smjeli zbog budžeta bojati zidove pa sam je rukom oslikao tekstovima. Jeftino, a efektno. 🙂 Puno prolaznika se pitalo je li to novi cd shop pa su ušli unutra i otkrili izložbu. Tu vrstu slikopisa smo poslije koristili u još nekoliko projekata, uključujući i Vizkulturin plakat, a neke od njih možete i pogledati na stranici ilovetow.com
Rašić+Vrabec – Plakatiranje – “Dolazimo u miru”
► Sigurno nećemo uspjeti spomenuti sve vaše zanimljive projekte iz zadnjih desetak godina, zato me zanima što biste vi za izdvojili, iz niše muzejskih i izložbenih suradnji te također iz niše printa i tiskanih projekata?
Marko Rašić: Radili smo s gotovo svim muzejima u Hrvatskoj, a istaknuli bismo svakako izvrsnu suradnju s Dubrovačkim muzejima gdje smo u dvije godine značajno digli kvalitetu, standard i vidljivost projekata. Izazov je bio raditi u kulturno zaštićenim prostorima, ali oni imaju izvrsnu ekipu koja je uspjela realizirati većinu naših ideja. Suradnja s Modernom galerijom je izrodila vrlo značajne i velike izložbe poput “Ikonografije grada” autora Željka Marciuša te njenog nastavka “Vizije grada” koju su definitivno ušle u povijest i kao tematski vrlo bitne izložbe u Hrvatskoj, a osvojile su i nagrade HMD-a kao najbolja godišnja ostvarenja.
Vedrana Vrabec: Što se tiče print-dizajna, imamo višegodišnju izvrsnu suradnju s Medikom gdje svake godine tiskari zakompliciramo život izborom tehnika i vrsta papira :). Kroz te kalendare dokumentiran je veliki broj značajnih hrvatskih umjetnika što je jako dobar primjer društveno odgovorne politike kojom ta tvrtka svake godine podupire mlade, ali i već renomirane domaće umjetnike. Naravno, sam medij kalendara ovdje je tek forma prezentacije jer mogućnosti, koje otvara, jesu veliki formati reprodukcija koje vise na nečijem zidu, a kalendar se tiska u iznimno velikoj nakladi i dobiju ga gotovo sve ljekarne u Hrvatskoj.
► Među vašim recentnim projektima, koje će stručna i šira javnost tek imati prilike vidjeti, jest i projekt Đurđevački pijesci koji smo spomenuli ranije. Što biste istaknuli kao najvažnije iz ove priče, kako biste projekt pitchali kao interpretacijski centar u blizini Zagreba koji treba posjetiti? Što su, osim Pijeska, projekti na kojima ste radili proteklih godinu dana?
Marko Rašić: Interpretacijski centar Đurđevački pijesci je poput svemirskog broda koji je sletio u mali Đurđevac. Jedna mikro čarobna multimedijska oaza u hrvatskoj Sahari. Idealno za jednodnevni posjet s klincima, a i stariji mogu na zabavan način puno naučiti o nastanku pijeska, svijeta pa čak i nekim magičnim čudnovatim bićima koja žive u narodnoj predaji. Vrlo slojevit, promišljen i bogat projekt. Razdoblje, u kojem se realizirao, bilo je vrlo izazovno. Sve je kasnilo zbog situacije s pandemijom, cijene materijala su počele rasti, a rokovi su bili vrlo nategnuti zbog nadolazećih lokalnih izbora. Proces je bio vrlo stresan za sve sudionike, ali se zato sada jako dobro vidi koliko je tu truda uloženo. Mi smo angažirani od tvrtke Novena za vizualni identitet projekta, sve grafike u postavu, ali i za konzultiranje prostornog uređenja i produkt dizajna. Grafika je ovdje bila jako bitan faktor u uređenju kompletnog prostora, a evo već pomalo stižu i prve nagrade. Osvojili smo zlato za vizualni identitet na svjetskom natječaju WOLDA, a kao što smo i spomenuli, u finalu smo za još jednu SEGD award u kategoriji Placemaking and Identity.
Vedrana Vrabec: Puno radimo i često odrađujemo posao za 10 ljudi. Sada tražimo balans između slobodnog vremena i vremena za posao pa je u planu stvaranje tima kvalitetnih suradnika s kojima bismo kliknuli na istoj valnoj duljini i međusobno puno naučili. Proteklih godinu, dvije smo počeli baš intenzivno raditi na stalnim muzejskim postavima i interpretacijskim centrima. Ostvarili smo već nekoliko predivnih suradnji s tvrtkom Muze i neki zajednički projekti već čekaju realizaciju. Kroz godinu, dvije, u Zadru će biti otvoren jedan inovativni muzej za podvodnu arheologiju, a u Pakracu jedinstveni hibrid muzeja, knjižnice i restorana Spahijski podrum. Najavljuje se i novo, zagrebačko izdanje izložbe “Gledam dodirom“. U Zagrebu je nedavno otvorena izložba “Klimt u Rijeci“, a radili smo još jedan lijepi inkluzivni projekt „Vidim, čujem, osjećam umjetnost“, također nagrađen zlatom na WOLDi. Ima još projekata u procesu, ali o tome više drugi put!
Zahvaljujemo autorima na ustupljenim fotografskim materijalima.
Razgovarao: Ivan Dorotić / Portreti: Maja Bosnić / Vizualni identitet: Tessa Bachrach Krištofić
Sadržaj je nastao u suradnji s tvrtkom Igepa
