Intenzivan ritam ovogodišnjih Vizkulturinih opsežnih razgovora s raznim akterima/icama domaće kreativne scene nastavljamo dijalogom s još jednim mladim arhitektima, ovaj put iz studija Onda arhitektura. Upravo diskurs razgovornih i prezentacijskih prilika pokazivanja realizacija, natječajnih projekata, ali i promišljanja i stavova pomlatka (arhitektonske) produkcije dobar je poligon za intenziviranje diskusije o domaćoj arhitekturi, problematici i potencijalima, izazovima, prostoru i gradnji. Onda arhitektura studio je koji vode arhitekti Krešimir Renić i Nika Dželalija, a njihov sve uspješniji ured čini još šestoro mladih arhitektica i arhitekata.
Razmišljajući o uvodu u ovaj intervju sjetio sam se činjenice, koja se veže na same početke Vizkulture i davnu 2013. i 2014. godinu. Tada smo, naime, nadobudno pratili ponajbolje, posebne i progresivne studentske projekte u našoj nekadašnjoj kategoriji zvanoj Studentarije. Upravo tamo smo, među brojnim prijavljenim projektima koji su stizali na Studentarije, izabrali i predstavili i Krešin i Nikin rad, vjerojatno prve značajnije projekte ovo dvoje arhitekata i, kako si volim misliti, već tada nanjušili da ih čeka neka potentna arhitektonska karijera. Njihovi uspjesi na domaćim natječajima, tri prve nagrade izuzetnih javnih projekata koje čekaju realizacije i niz ostalih natječajnih nagrada i priznanja, nekolicina manjih, a konceptualno i prostorno super interesantnih projekata, uz sve ono što paralelno rade, a ispričali su mi u razgovoru, također ih svrstava među definitivno najvažnija imena arhitektonske produkcije mlađe generacije.
Za Onda arhitekturu vjerujem da će opravdati ova (moja) očekivanja, a najveći test toga bit će upravo realizacije spomenutih prvonagrađenih natječaja, točnije dva vrtića i nove zgrada na institutu Ruđer Bošković, koje i struka i sami arhitekti nestrpljivo iščekuju. O njihovim početcima i nastanku, razvoju i formiranju tima s kojim rade, kolaboracijama s drugim arhitektima na velikim projektima, neizbježnoj temi institucije natječaja i niz ostalih aktualnih tema, uključujući odabir imena Onda, pročitajte u nastavku, uz Majine fotografije Nike i Kreše te ostatka ekipe iz Onda arhitekture, snimljenih u i ispred njihovog ureda, u legendarnoj zgradi Drage Galića u Vukovarskoj ulici u Zagrebu.
► Za početak nam ispričajte kako je nastala Onda arhitektura? Kada je i kako sve skupa krenulo te tko sve danas čini tim ureda?
Krešimir Renić: Nakon diplome na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu svi smo funkcionirali individualno, svatko od nas je imao svoj, nešto drugačiji put, kroz rad na natječajima i(li) u praksama i arhitektonskim uredima. Nika i ja smo se upoznali na faksu kroz isti krug prijatelja, ali tek smo krajem 2016. odlučili prvi put raditi na zajedničkom projektu. Riječ je bila o natječajnom projektu za tržnicu u Zadru i, iako nismo osvojili neku od nagrada, shvatili smo da imamo slične stavove i senzibilitet oko arhitekture te smo odlučili nastaviti raditi zajedno na natječajima. Na sljedećem natječaju za Institut Ruđer Bošković pridružila nam se i Iva Martinis s kojom sam ja prije toga zajedno radio. Pobjedom odnosno prvom nagradom na tom natječaju, te dosta brzim naknadnim postupkom pregovaranja i ugovaranja posla, svi troje smo pomalo neočekivano brzo bili bačeni u naše službeno formiranje u vidu firme. Onda arhitektura je osnovana 2017. O tada do danas se kontinuirano razvija kroz različite projekte, način rada i kroz tim koji čini Onda arhitekturu.
Nika Dželalija: Danas je Onda arhitektura tim od 8 arhitekata, uz nas dvoje to su Mia Depolo, Domagoj Kolonić, Franjo Kovačević, Ivan Jaković, Marin Penava i Dora Ramušćak.
► Kako je nastalo ime Onda arhitektura? Što vam pokazuje dosadašnje iskustvo – koliko je važno brendiranje kroz osmišljen naziv, što je, čini mi se, kod mlađih generacija sve češće, za razliku od ranijih vremena kad su uglavnom imena/prezimena i generičke varijante akronima činile imena arhitektonskih ureda?
Krešimir Renić: Svjesni smo uloge brendinga, ali smo također i stava da je u konačnici presudan sadržaj. Prilikom odabira naziva bilo nam je bitno imati ime koje je uključivo za sve tadašnje i buduće ljude koji čine ured, ime koje govori o našem pristupu i razlogu formiranja ureda te da nam je istovremeno zvučno i lijepo kada je napisano. Riječ „onda“ nije formirana kao akronim već nam je bila zanimljiva kao riječ iza koje uvijek nešto dolazi, ima napetost i nije statična, a takva je na neki način i uloga arhitekta. Na arhitekturu gledamo kao na sredstvo pomoću kojeg mi znamo riješiti neke stvarne probleme. Upoznavanjem prostora, programa zadatka i klijenta dobivamo inpute, onda arhitektura.
Nika Dželalija: Vizualni identitet nam je osmislio Jan Pavlović, kroz logo se poigrao baš tom otvorenom i dinamičnom riječi „onda“ i grafički je interpretirao kao skup, zajednicu/tim, kroz kompoziciju osnovnih geometrijskih oblika.
► Postoji li neka podjela unutar trenutnog postava arhitekata/ica? Formirate li timove koji su specijalizirani za projektiranje, idejne, natječaje, izvedbene projekte, detalje, interijere ili ostale segmente opsega posla ili kontekst vašeg viđenja rada podrazumijeva integralni pristup svim segmentima angažmana na projektima?
Nika Dželalija: Ne postoji isključiva specijalizacija. Mislimo da projektant nužno mora biti upoznat sa svim fazama projekta, kako bi mogao razumjeti i donositi informirane odluke. Naravno, uvijek je nekome određeni segment projektiranja jača strana i mislimo da je dobro razvijati intenzivnije ono što nekome prirodno leži, ali ne uz zapostavljanje ostalih aspekata
► Vašu su karijeru obilježili uspjesi na brojnim natječajima kroz posljednjih 6-7 godina. Kako ste mi ispričali odradili ste ih 17, osvojili čak 3 prve nagrade te tri druge, četiri treće i 2 priznanja, što je svakako izuzetan uspjeh za tako „kratak“ period. Koliko vam je iskustvo sudjelovanja u natječajnoj praksi važno i korisno?
Krešimir Renić: Rad na natječajima ima posebnu atmosferu. Natječaji su bitni i s aspekta društva, u smislu dobivanja najboljeg mogućeg rada za pojedinu lokaciju i zadatak, ali i s aspekta unutarnjeg razvoja svakog ureda, osobe i tima koji sudjeluje na natječaju.
► Što vam se čini, kako vaše i mlađe generacije gledaju na sudjelovanje na natječajima, s obzirom na to da brojnost i odazivi zbilja variraju, čak nevezano za to radi li se o javnim natječajima ili privatnim provoditeljima? Imate li, osim sudjelovanja, iskustva na žiriranju istih?
Krešimir Renić: Većina kolega s kojima sam u kontaktu voli raditi na natječajima, baš vezano na prethodno pitanje, jer natječaji daju taj osjećaj mogućnosti stvarnog doprinosa zajednici i osjećaja osobnog rasta i oštrenja svojih sposobnosti i stavova. Ono što je ponekad problem je što dobri natječajni radovi često zahtijevaju dosta uloženog vremena i rizika u financijskom smislu za ured. Često niti neke nagrade ne osiguravaju pokrivanje ukupnih troškova utrošenih na produciranje dobrog rada pa uredi moraju planirati u koje natječaje investirati, a koje preskočiti. Ako se to još poklopi s programom koji je nešto lošije razrađen, to često rezultira manjim odazivom.
► Već spomenuti natječaj za projekt nove zgrade kompleksa Instituta Ruđer Bošković (o kojem smo na Vizkulturi pisali ovdje) donio vam je prvu pobjedu na natječaju u iznimno jakoj konkurenciji brojnih domaćih arhitekata/ica, a s tim i realizaciju projekta. Kako vam je bilo susresti se s tako opsežnim projektom na samom početku karijere? Što su za vas bili najveći izazovi, problematike i kompleksnosti tako velikog zadatka, na kojem još uvijek radite?
Krešimir Renić: Projektiranje je bilo definitivno izazovno, ali čak izazovnije od projektiranja u prvoj fazi bilo nam je sve ostalo s čim smo se prvi put susreli, a to su, s obzirom na proces javne nabave i javnog naručitelja, početni pregovori, ugovaranja, ispunjavanje svakodnevnih administrativnih tablica, formulara, dopisa, zapisnika i slično. Bila je potrebna brza promjena našeg dotadašnjeg gledišta i iznenadilo nas je koliko su uključenim sudionicima u cijelom procesu (osim krajnjeg korisnika) sama arhitektura i projekt u konačnici gotovo usputna stavka. To je na kraju ostavilo veliku odgovornost na nama kao projektantima da samoinicijativno i ponekad pomalo potajno na dnevni red guramo teme bitne za projekt. Osobno mi se čini da je u takvim procesima, s obzirom na ukupni javni novac koji se ulaže krajnji produkt, previše ovisan o nekoj osobnoj ambiciji i zalaganju pojedinog arhitekta.
► U kojoj je fazi projekt Ruđera danas, 7 godina kasnije, koliko se razrada samog oblikovanja/dispozicije projekta odmaknula od idejnog natječajnog rješenja te kada je predviđen njegov završetak?
Krešimir Renić: Projekt je trenutno u fazi gradnje, a završetak očekujemo sljedeće godine. Mislim da smo sam projekt nekoliko puta od nule iscrtali, jer se ovisno o potrebama korisnika od natječaja mijenjao konstruktivni raster, raspored i broj pojedinih prostorija. A ulaskom projektanata instalacija u detaljnije projektiranje objekta uvidjeli smo koliko je u tom smislu program natječaja bio prostorno potkapacitiran. Kuća je i dalje zadržala izvornu čistoću, fleksibilnost i jasnoću iz natječajnog rješenja, ali uz velik trud svih uključenih projektanata.
► Muči li vas sporost realizacije nekih velikih (javnih) projekata na kojima radite? Jeste li nestrpljivi za oprostorenje neke prve “veće” realizacije?
Krešimir Renić: Sporost tih postupaka nam je potpuno razumljiva, nakon uvida u cjelokupni proces, ali smatram da je to oblik sporosti koji ne donosi benefit u vidu bolje pripreme i bolje gradnje, već da često proizlazi samo iz loše organiziranosti i prevelike birokratiziranosti. Ponekad je sporost u projektiranju i realizaciji poželjna, ali često se vrijeme u tim postupcima štedi na vremenu projektiranja, a onda se na nekim drugim segmentima zbog lošeg planiranja baci velik dio uloženog vremena. Na primjer, u fazi izrade projektne dokumentacije ponekad se mjesecima održavaju sastanci vezani na projektantsku procjenu investicije, da bi se na kraju javna nabava za izvođenje prema toj procjeni raspisala godinama kasnije i praktički cijelu procjenu napravila beskorisnom.
► Osvojili ste i dvije prve nagrade za vrtiće, jedan u zagrebačkom kvartu Podbrežje te drugi, relativno nedavno (o kojem smo na Vizkulturi pisali ovdje) u Puli. U kojim su fazama ti projekti? Koliko vam je intrigantna i značajna arhitektura za edukaciju, s obzirom na to da ste radili još nekoliko natječajnih projekata za škole?
Krešimir Renić: Vrtić u Podbrežju je u fazi završavanja izvedbenih projekata i troškovnika dok je vrtić u Puli u fazi pregovaračkog postupka za izradu projektne dokumentacije. Arhitektura za edukaciju nam je svima na neki način značajna, jer su svi djetinjstva i odrastanja u dobroj mjeri proveli u takvim prostorima te su nesvjesno na neki način i formirani kroz te prostore i kroz interakcije u njima. Iako nam je bliska i draga, to ipak ne znači da posebno favoriziramo tu tipologiju naspram neke druge, mislim da je dosta ključna činjenica što su zgrade za edukaciju i puno zastupljenije u natječajima nego na primjer zgrade laboratorija.
► Pohvalna mi je činjenica da na svojim stranicama pokazujete i natječajne projekte koji nisu osvojili nagrade, a neke niti posebna priznanja. Koliko je važna ta prezentnost i pokazivanje procesa/projekata na kojima se aktivno radi unutar ureda, neovisno o njegovom ishodu (ili uspjehu)?
Krešimir Renić: U svaki projekt ulazimo posvećeni cilju dolaska do najboljeg rješenja. Nikada unaprijed ne znamo što će završno biti projekt, ali kroz kontinuirano propitivanje zadatka i donošenje zaključaka dolazimo do konačnog formiranja projekta. Ukoliko na kraju takvog procesa i dalje vjerujemo u finalno producirani rad, vidimo ga ravnopravnim sa svim ostalim našim radovima neovisno do koje razine je produciran te neovisno o tome je li dobio neku nagradu ili ne. Smatramo da je arhitektura sastavljena od niza odluka koje su gotovo uvijek u nekoj mjeri kompromisi. Ako i dalje vjeruješ u neki set kompromisa to je to, neovisno o tome što je možda u tom trenutku, i u tom natječaju, presudio neki drugi set kompromisa.
► Nadovezujući se na temu natječaja, i s vašim kolegama iz Nekoliko razgovarali smo o značajnoj zakonodavnoj problematici koja instituciju natječaja može ukinuti ili zanemariti, gorućoj temi koja bi uvelike mogla promijeniti okolnosti u prostorima oko nas. Kako to komentirate?
Krešimir Renić: Smatramo da je tumačenje izdano od strane Ministarstva dosta površno napisano i čini nam se gledano samo iz aspekta malog pojednostavljenja upravno-pravnih postupaka, uz izbjegavanje potrebnog restrukturiranja radnih mjesta u javnoj upravi, te bez dubljeg razmatranja posljedica na prostor. Kao što sam ranije naveo, smatramo da su upravno pravni postupci trenutno previše birokratizirani, a zakoni i planovi previše podložni tumačenjima te da bi fokus Ministarstva trebao biti prvenstveno na tim temama. Ukidanje obaveze arhitektonskih natječaja dodatno potencira mogućnost devastacija važnih lokacija u prostoru. Javni arhitektonski natječaji su do sada po meni osobno najbolji poznati oblik postupka za dobivanje dugoročno najkvalitetnijeg rješenja u prostoru, što bi nam u konačnici svima kao zajednici trebalo biti u interesu.
► Pretpostavljam da se sustavno susrećete sa zapošljavanjem mladih arhitekata/ica? Varijacije koje arhitektonska scena (zapošljavanja i gradnje) ima posljednjih 15ak-20ak godina prošla je brojne amplitude, od kriza i nepostojanja nikakvih poslova na tržištu rada do situacije unatrag par godina gdje, čini mi se, svi traže nove zaposlenike. Kakvo je vaše iskustvo zapošljavanja mladih koji su friško završili arhitektonsku edukaciju, na koje izazove tu nalazite?
Nika Dželalija: Izazovi su dvosmjerni: pripremljenost nas kao ureda za mlade kolege i mladih kolega za općenito rad u praksi. Arhitekti koji tek završe fakultetsku edukaciju i krenu raditi u praksi susretnu se s potpuno drugačijim dnevnim rasporedom i tempom rada, potrebom za brzim i fokusiranim donošenjem odluka, kategoriziranjem svakodnevnih odluka na hitne i bitne te one manje, dobrim raspolaganjem svojim vremenom unutar radnog dana i sl. Mi tu na neki način imamo ulogu edukatora, učiniti lakšim taj prijelaz kroz što bolju pripremljenost ureda u vidu sistematizacije radnih procesa i faza projektne dokumentacije. Projekt Ured je u konstantnom nastajanju i razvoju.
► Iz velikog mjerila Ruđera i natječajnih projekata idemo do nekih manjih mjerila i vaših vrlo raznolikih interijerskih projekata: neobičnog interijera TE frizerskog salona, dječje džungle u Tuhelju i teretane na Vrbanima. Koliko su vam interijerski zadaci zanimljivi i koji su potencijali, a koja ograničenja arhitektonsko-projektantskog izričaja kroz njih?
Nika Dželalija: Raznoliki zadaci i mjerila intervencija su nam uvijek zanimljivi. Nemamo nešto bitno drugačiji pristup ili arhitektonski izričaj kad projektiramo veće mjerilo ili interijer, pristup zadatku je uvijek u osnovnim postavkama sličan – rješavanje problema, stvaranje funkcionalnog prostora i ugodnog ambijenta primjenjivi su na sva mjerila. Ako usporedimo pristup u projektiranju urbanističkog mjerila i manjeg interijera nalazimo na isti set koraka: problem koji treba riješiti su kontekst i program, kroz funkcionalan prostor (komunikacije, kretanja, kompozicija, orijentacija). Ambijent je nužno već utkan kroz prethodne odluke te zaokružuje cjelinu s materijalima, svjetlom (bilo prirodnim ili umjetnim), sjenom, zelenilom… Potencijal interijera je puno brža realizacija i manji udio birokratsko-pravnog dijela našeg posla.
► Ovih sam si dana tek osvijestio činjenicu da je arhitekt Viktor Kovačić, kojem u 2024. slavimo 100 godina smrti te 150 godina rođenja, umro u svojoj 50. godini! Za relativno kratkog životnog vijeka ostavio je vjerojatno najznačajniji opus domaćeg arhitektonskog nasljeđa unatrag 100 godina. Što mislite, koje životno razdoblje danas čini najpotentnije doba arhitektonskog djelovanja za arhitekte/ice?
Nika Dželalija: Dugoročno zadržavanje entuzijazma za stvaranjem da bi se dobila dobra kombinacija energije i poleta te znanja i iskustva.
► Kako gledate na arhitektonsku scenu, djelovanje arhitektonskih društava, udruženja i Komore? Pratite li arhitektonske nagrade, što biste rekli koji su njihovi značaji i dosezi?
Nika Dželalija: Strukovne nagrade imaju iza sebe tradiciju, stručnost žirija i nepristrane odluke te njih promatramo kao relevantne. Danas postoji more nekih nagrada koje baš i ne pratimo, jer nam njihova utemeljenost i strukovna relevantnost nije baš najjasnija, čini nam se da sve to dosta ide u smjeru plaćenog marketinga. Za Komoru se nadamo da će kroz naredni period staviti veći naglasak na zastupanje arhitektonskih ureda u praksi, kroz regulaciju cijena projektne dokumentacije i prozivanje dampinga istih.
► Na kojim projektima, osim spomenutih, trenutno radite koji možda nisu na vašim web stranicama, što bi se moglo realizirati kroz sljedećih godinu/dvije?
Nika Dželalija: Od manjih mjerila tu je par interijera od kojih se jedan trenutno izvodi, zatim obiteljske kuće koje su u različitim fazama, od jedne izvedene u Zadru koja čeka završetak opremanja i lijepo vrijeme za fotografiranje, do jedne u Horvatima u Zagrebu, za koju završavamo izvedbeni projekt. Tu je i nekoliko njih u fazi glavnog projekta te naselje kuća za odmor u okolici Plitvičkih jezera.
Projekt u koji je uloženo dosta uredskih resursa zadnje dvije godine je opsežna rekonstrukcija i dogradnja Termi Tuhelj u suradnji s kolegama iz studija MVA – Mikelić Vreš Arhitekti. Prva faza velike fotonaponske elektrane koja natkriva vanjsko parkiralište termi je izvedena, dok su trenutno radovi na rekonstrukciji zatvorene bazenske dvorane i dogradnje novog dijela zapadnog ulaza s recepcijom, restoranima, relaxom i pratećim prostorima. U slijedećoj fazi se planira novi smještajni paviljon hotel te uređenje sauna.
► Zanimljiv mi je taj proces suradnje s drugim uredom, u ovom slučaju MVA, na jednom ovako opsežnom projektu, a surađivali ste i ranije na projektu Centra za zaštitu okoliša (o kojem smo na Vizkulturi pisali ovdje). Domaći arhitekti, čini mi se, nemaju pretjeran običaj skupa sudjelovati na realizaciji velikih projekata, osim nekih iznimki. Kako je došlo do te suradnje, sami ste spomenuli da je to na neki način idealna situacija, jer bi vašim uredim manjih mjerila, od 7-8 ljudi, ovako kompleksan i velik projekt u potpunosti preuzeo kapacitete?
Krešimir Renić: Prema našem iskustvu, kreativna suradnja na projektima između više arhitektonskih ureda, ukoliko su obje strane fleksibilne i otvorene, uvijek pozitivno doprinosi projektu. S kolegama iz MVA smo počeli suradnju prije nekoliko godina na raznim projektima u manjoj ili većoj mjeri i primijetili da dobro komuniciramo te da je kroz dobru organizaciju moguće puno kompleksnije projekte dobro voditi, a bez da u potpunosti paraliziraju pojedini ured s obzirom na obim posla. Projekt za Terme Tuhelj je do sada najopsežniji oblik suradnje, jer se radi o velikom zahvatu i o suradnji koja je trajala kroz sve faze projekta gotovo dvije godine, a trenutno i dalje traje u vidu zajedničkog projektantskog nadzora. Trenutno, osim s kolegama iz MVA na Termama Tuhelj, surađujemo i s Ivom Martinis na projektima IRB i dječjeg vrtića u Podbrežju, a veselimo se i budućim suradnjama.
► Proteklih nekoliko tjedana u medijskim se krugovima, čak i onih medija koji se prostora i arhitekture nikad ne dotiču, aktualizirala i provlačila tema gradnje u zaštićenim, historicističkim sredinama, referirajući se na rezultate natječaja za izgradnju hotela na Langovom trgu. Osim banalnih ovo mi je lijepše odgovora slučajnih prolaznika, brojni su arhitekti/ice dali svoje odgovore na ovu temu. No generalno mi se čini da su prezentnost i pozicije arhitekata u mainstream medijima potpuno iščezle, vjerojatno i iz razloga što arhitekti/ice često ne vole medijsku pažnju, zaziru od iste. Je li vam ugodna medijska pojavnost? Kako vidite komunikaciju i dijalog s javnošću, strukom, kolegama/icama, medijima – mislite li da nedostaje nekog javnog dijaloga o arhitektonskoj struci i što bi po vama trebalo napraviti da se iz banalnog i površnog lijepo/ružno ozbiljnije i stručnije javnosti približavaju ovakve teme?
Nika Dželalija: Ne bježimo od medijske prisutnosti, ali nije nam baš prirodna, tj nismo samoinicijativno pristupali medijskoj vidljivosti. Ne kažemo da je to dobro samo nam nije bio prioritet. Naglasak smo uvijek stavljali na razvoj kvalitetnih projekata i odnos s klijentima pa je nekako taj promo medijski dio uvijek patio.
Promatrajući polemike i objave u mainstream medijima (ne odnosi se na sve, dakako) primjećujemo generalni problem, ne samo vezano na našu struku već puno šire, problem površnosti sadržaja koji se objavljuje i slabo ili nikakvo istraživanje teme o kojoj se piše. Čini nam se da većina tih članaka nastaje od danas do sutra (i kraće), da se teži da su atraktivni na prvi prelet kako bi privukli čitatelja i stvorili efekt „senzacionalizma“. Naša struka je jedna od onih koje su posebno podložne subjektivnim i površnim kritikama i raspravama jer se iz nekog šireg i složenijeg konteksta mogu izvući samo lijepe ili manje lijepe slike. Bilo bi korisno odmaknuti se iz sfere lijepog i subjektivnog i fokusirati se na kvalitativne postavke nekog projekta te način na koji projekt daje odgovor (rješenje) na određeni problem.
► Za kraj idemo na mjesto radnje gdje je nastao ovaj razgovor i fotografije koje ga prate. Ured vam se nalazi u prostorima jedne od legendarnih i arhitektima iznimno dragih stambenih zgrada Drage Galića u Vukovarskoj ulici. Kako vam je raditi u ovakvom prostoru i koje su sve njegove kvalitete koje prepoznajete?
Nika Dželalija: Ovo je dvostrano orijentiran stan od 95 m2 s dvije spavaće sobe, i takvi su svi stanovi u zgradi osim na zadnjoj etaži. Danas se rijetko može naći novogradnja s takvim standardom jer jednostavno u ekonomskoj računici nije isplativa. Ali to su samo tablično mjerljive kvalitete ovog prostora, kao korisnika mene i dalje oduševljava lakoća i prirodnost kretanja stanom, ugodne dimenzije i proporcije prostorija te višestrukost ambijenata u jednom stanu.
Zgrada je zaštićena, ali održavano je samo njeno južno pročelje. Čim malo dublje povirite možete vidjeti da zgrada vapi za cjelovitim pristupom promišljenoj obnovi i održavanju. Tu nailazimo na kontradiktornost u činjenici da je određena građevina zaštićena kao kulturno dobro, umjesto da joj olakša i ubrza mogućnosti obnove i održavanja, isto se dodatno komplicira birokratizacijom procesa.
razgovarao: Ivan Dorotić (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
zahvaljujemo Onda arhitektura na ustupljenim vizualnim materijalima dokumentacije njihovih projekata
fotografije portreta: Maja Bosnić (Bosnić+Dorotić)
urednik projekta: Ivan Dorotić
više o radovima Onda arhitektura potražite na onda-arhitektura.hr i instagram.com/ondaarhitektura
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
