Moje uglavnom promatračke uloge u hrvatskoj arhitekturi, kao urednik Vizkulture i fotograf arhitekture, uz sve ostale scenarije stalnih i povremenih suradnji s domaćim arhitektima/ica, pružaju mi uvid i stalan pregled scene, produkcije i tendencija. Zanimljiva je to pozicija, koja uvijek otvara prostor za dijalog, propitivanje, diskusiju i favoriziranje, uz važan mi kontekst sagledavanja potencijala i kvalitetne budućnosti za prostorni diskurs i arhitektonsku praksu. U generacijskoj skupini koju će struka, mediji i vjerojatno bilo tko prozvati mladim arhitektonskim snagama, uopćimo ih brzopotezno i možda nedovoljno točno pod tridesetogodišnjacima, niz je imena koja (premda se neki postariji žale da manjka sagrađenih dokaza) zaista obećavaju, marljivo rade, uspješno sudjeluju i pobjeđuju na natječajima te svojim projektima, autorskim promišljanjima i koracima ohrabruju perspektivu domaće arhitekture.
Nasuprot rastućoj i nezaustavljivoj generičkoj konfekciji, kako dizajna interijera i dekoracije, tako i apartmanizacije te nazovi stanogradnje, gdje sve, ako nije arhitektonski upitno i banalno, sliči jedno drugom, ili nečem već viđenom trećem, osvježava i veseli vidjeti prakse koje promišljaju drugačije, suvremenije i kvalitetno. Tim mladih arhitekata okupljenih u firmu NEKOLIKO, koji čini 6 arhitekata mlađe generacije Luka Šen, Mario Peko, Martin Mertz, Dora Lončarić, Mario Kralj i Hrvoje Arbanas, zasigurno spada u ovu skupinu, među najproduktivnije, najuspješnije, a rekao bih i među najbolje od njih.
NEKOLIKO je, uz ured 7111, potomak petogodišnjeg djelovanja arhitektonskog ureda BIRO koji su nakon studija arhitekture pokrenuli Saša Košuta, Mario Kralj i Dora Lončarić (arhivski Vizkulturin intervju s BIRO-om potražite na kraju ovog teksta), a koji trenutno djeluju u dva spomenuta nova smjera; NEKOLIKO i 7111, ali ih vežu zajednički projekti i prošle suradnje.
NEKOLIKO u formatu šestorke djeluje od jeseni 2022., a kako napominju, okupacija su im sva mjerila arhitekture, kao i razni zadaci i namjene: od zgrada javnog sadržaja i društvenog standarda, preko uređenja javnih prostora pa do privatnih investicija i uređenja interijera.
Svoje iznimne uspjehe na javnim arhitektonsko-urbanističkim natječajima u okviru BIRO-a Lončarić i Kralj nastavili su i u kontekstu s NEKOLIKO, a stručnoj zagrebačkoj javnosti najzanimljiviji je svakako prvonagrađeni vrtić u Heinzelovoj ulici, koji bi se uskoro trebao početi graditi.
Dok NEKOLIKO, kako su mi ispričali, još uvijek preispituju važnost i dinamiku timskog rada, preuzete ili naučene obrasce i znanja kroz formalnu edukaciju, pa i poziciju mladih arhitekata u struci i društvu, posjetili smo ih u njihovom uredu na Marulićevom trgu i raspričali se o gomili arhitektonskih tematika. O važnosti i problematikama institucije natječaja, manjkavosti i prednosti arhitektonskog obrazovanja, malim i velikim projekatima, mladosti u arhitekturi, klijentima iz privatne i javne sfere te niz drugih prostornih i srodnih aktualnosti pročitajte u nastavku.
Nadam se da je ovaj intervju samo prvi u nizu koji će evaluirati stanje tog pomlatka domaće arhitektonske scene, i produkcije koja se događa ili će se tek dogoditi, a trebala bi nam ostaviti arhitektonsko nasljeđe i gradnju koja će obilježiti drugi kvartal aktualnog stoljeća.
► Da krenemo s nečim light: kako je nastalo ime NEKOLIKO?
DORA: Ime je osmislila ekipa iz agencije Utorak, asocira na malu grupu, nekoliko arhitekata koji rade nekoliko projekata, nekoliko (ne nužno istih) smjerova razmišljanja. Svidjela nam se pluralnost koju je ime impliciralo i koja je bitna u našem zajedničkom radu. Osim značenja, kombinacija slova N K L K je dobro zazvučala. Na ime se odmah nadovezao dizajner Zoran Đukić s vizualnim identitetom. Osnova rješenja je trodimenzionalno slovo N, čijom rotacijom nastaje sustav znakova.
► Zanimljivo mi je da ste, pri dogovaranju ovog intervjua, inzistirali na zajedničkom predstavljanju čitavog tima NEKOLIKO, a ne samo priče s vas dvoje (Dora i Mario, nap. ur.). Pohvalan stav i pojava koja ranije u arhitektonskoj struci svakako nije bila uobičajena, pritom mislim na neku stariju gardu gdje su autorski timovi koji stvaraju projekte bili sakriveni nauštrb imena arhitekata/studija/vlasnika ureda. Danas je kod mlađih generacija, čini mi se, znatno prisutniji i svakodnevniji ovaj vaš pristup. Kako to komentirate?
DORA: Svaki projekt je rezultat timskog rada, a doprinos svakog člana tima na neki način artikulira projekt i bitno nam je da se to valorizira. Bilo bi neobično da za intenzivan i mukotrpan rad cijelog tima jedna ili dvije osobe preuzimaju zasluge.
MARIO: Ovakav oblik prezentacije ureda, putem razgovora, je danas češći kroz pisanu interakciju, a tekst je zanimljiv medij za promišljanje ideja koje mi obično izražavamo kroz crtež ili modeliranje. Meni osobno tekst često pomogne artikulirati misli, barem u svrhu predstavljanja projekta. Sviđa mi se da svatko iz tima dobije takvu priliku za izražavanje, a tim se predstavlja kao zbir sličnih ili češće suprostavljenih razmišljanja, jer to svakodnevno i jesmo.
► Vašu profesionalnu karijeru do sada su, uglavnom, obilježili natječaji, učestalo sudjelovanje na istima, niz osvojenih nagrada i priznanja, a i nekoliko prvih nagrada koje čeka realizacija. Kako iz današnje perspektive gledate na taj segment, koliko su vam važni natječaji i zbog čega. No s druge strane, koje biste druge projekte, osim natječaja, iz zadnjih nekoliko godina istaknuli kao najvažnije?
MARIO: Kad smo prije 7 godina počinjali s radom, još unutar BIRO-a, natječaji su nam bila skoro jedina opcija. Nismo imali mrežu klijenata niti reference da bi privukli nove projekte. S vremenom se situacija mijenjala, ali i dalje pristupamo velikom broju natječaja. Vjerujem da su arhitektonski natječaji najbolja opcija za izgradnju ili promišljanje prostora. Mogućnost odabira između nekoliko (desetaka) pristiglih idejnih rješenja, stručno vrednovanje i usporedba, dovode do najboljih opcija.
Mogu spomenuti naš prvi i zadnji natječaj. Prvi koji smo radili još 2016. Dora, Saša i ja, ujedno i prva 1. nagrada, a radi se u projektu uređenja ulice Ljerke Šram na Savici u Zagrebu (link). Projekt nikad nije izveden, ali nam je bio poticaj za nastavak samostalnog rada. Bilo je nekih pokušaja komunikacije s gradom pa se nadamo i realizaciji ovog projekta. Zadnji natječaj koji smo radili, ujedno i zadnja 1. nagrada je dječji vrtić Vukovarska – Heinzelova u Zagrebu (2023.) – link koji je odmah prepoznat od strane grada i za koji izrađujemo projektnu dokumentaciju. Kao NEKOLIKO smo odradili 4 natječaja, a sveukupno kroz sedam godina, do sada, 40 natječaja, od kojih je 29 nagrađenih, 8 prvih i 11 drugih nagrada.
DORA: Interijeri su nam bili posebno dragi jer u sebi uključuju sve faze i problematiku koju imaju veći projekti, dobra su tipologija za pedantnost (koja nam je bliska) i brzo se realiziraju. Od samih početaka radili smo na nizu interijera koji su nam dopustili da brzo isprobavamo različite koncepte, učimo o datostima materijala, komunikaciji s investitorima, granicama izvođača…
Od kada djelujemo kao Nekoliko, nastavljamo se baviti natječajima i interijerima, ali i javnim zgradama, privatnim objektima, rekonstrukcijama, a uskoro započinjemo i projekt modularnih kućica koje nas jako vesele. Većina tih projekata je trenutno u fazi izrade dokumentacije, no nadam se da ćemo imati prilike uskoro ih prezentirati. Vesele nas i velika i mala mjerila, u svakom projektu pronalazimo nešto zanimljivo.
► Referirajući se na prethodno pitanje i uopće kontekst institucije javnog natječaja u Hrvatskoj, kako gledate na ovu aktualnu i problematičnu situaciju gdje je pozicija javnog natječaja ugrožena, na što su reagirale sve strukovne udruge (link)? Kako bi najširoj javnosti, ali i političkoj (ne)volji koja stoji iza ovakvih nespretnih odluka i inicijativa, iz svoje pozicije objasnili važnost javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja i takvog izbora najboljih projekata, osobito za objekte i prostore javne namjene? Kakve sve reperkusije ovakva odluka može imati izostanak istih za prostor oko nas?
DORA: Potencijal prostora u kojem živimo je nepovratno oštećen lošim prostornim planovima i ukidanjem svih institucija koje su se bavile prostornim planiranjem. Ukidanjem natječaja ukinula bi se zadnja razina stručne kontrole i razina kvalitete urbanističkih i javnih arhitektonskih prostora te u potpunosti prepustilo javne prostore i objekte tržišnom natjecanju. Nažalost, interes tržišta nije poravnat s interesima društva, načelima održivosti, kvalitetom života. Sama institucija javnih natječaja nije savršena, no umjesto njenog ukidanja, trebalo bi uložiti energiju da se propita, optimizira i unaprijedi, a time omoguće preduvjeti za razvoj održive budućnosti.
MARTIN: Javni natječaji su trenutno definitivno najbolja opcija za osiguranje kvalitete izgradnje okoliša. Iako nije nužno da prostorno, vizualno ili funkcionalno najbolji radovi pobjede, mislim da najveća vrijednost natječaja leži u tome da se u javnost, ali i prema drugim arhitektima, plasira gomilu ideja za isti problem, što ne bi inače postojalo kao koncept. Nenagrađeni i na kraju nerealizirani mogu imati velik utjecaj na buduće projekte i arhitekturu u Hrvatskoj općenito. Osobno se češće sjetim ili pogledam kao referencu nenagrađene radove. Arhitektonski i urbanistički natječaji osiguravaju kontrolu kvalitete arhitekture u javno značajnim prostorima, koja bi bez njih definitivno izostala te bi javno eksponirana mjesta bila prepuštena na volju investitorima koji imaju različitu lepezu motiva, a rijetko je to dobrobit društva.
LUKA: Mislim da općenito vlada nekakva nemotiviranost oko natjecanja na javnim natječajima. Često radi netransparentnosti ili pretpostavljanja da je nešto namješteno. Pa se isti čine neisplativima. Rezultat toga je manja izlaznost i sudjelovanje, a zatim lošiji presjek natječajnih rješenja. Svakako mislim da je poželjno raditi natječaje, najviše radi sebe, da se na tren resetiraš i koncentrirano u nekom roku proizvedeš rješenje s kvazi apsolutnom slobodom. Natječaji su ipak najbliži oblik projektiranja s kojim smo se dotakli na faksu, vjerojatno i najslobodnija vrsta projektiranja u praksi. Stoga je svako iskustvo na njima bitno, rezultiralo lošijim ili boljim radom.
MARIO: S druge strane, javna nabava ne uspijeva postaviti dobre kvalitativne kriterije, a kad su i postavljeni djeluju ili prilagođeno određenim subjektima ili su preopćeniti. Tako da se odluka vrti oko najpovoljnije ponude. Niske ponude koje odlučuju nabavu, čisto iz računice radnih sati, ne mogu dati kvalitetna i detaljno razrađena rješenja. Primjeri iz prakse, često završe skupim popravcima ili naknadnim troškovima jer isporučena dokumentacija substandardna. Nažalost, javnu nabavu u ovom obliku ne vidim kao dobru opciju za arhitekturu i prostor.
► Okušali ste se i u internacionalnim natječajima, osvajajući druge nagrade u Sloveniji i BIH. Kako gledate na ta iskustva i kontekst natjecanja u nekom još širem bazenu mozgova i produkcije, u komparaciji s kolegama/icama koji su obrazovani i profesionalno angažirani u ponešto drugačijim kontekstima?
HRVOJE: Skočili smo u taj bazen bez predumišljaja. S jedne je strane slovenski kontekst produkcije natječaja na visokoj razini i razmišljanja i razrade, a na drugoj je strani BIH (druga nagrada na međunarodnom natječaju za multifunkcionalnu dvoranu i kongresni centar u Banja Luci – link) okupio stotine međunarodnih timova među kojima je morala isplivati originalnost i jasnoća ideje. Takva iskustva nas ohrabruju na globalna promišljanja neopterećena veličinom tuđih kvaliteta.
Zanimljivo je povremeno upustiti se u projektiranje nove tipologije koje povlače još jednu vrstu neopterećenosti, a tiče se primjena nekih nama neistraženih normi i standarda. Jedan od takvih projekata je dvorana za penjačke sportove u Ljubljani. Unutar staklene hale od rubova offsetirana je stijena za penjanje i zatvara prsten. Vanjski obod dostupan je javnosti i korisnik je, iako unutra, povezan s okolnim parkom. Unutarnji prostor pripada profesionalnim sportašima gdje su rasvjeta i atmosfera kontrolirani.
MARIO: Zanimljivo je i iskustvo natječaja za trg u Zbraslavu, blizu Praga (za koji smo dobili posebno priznanje, 2020.). Raspis natječaja je uključivao nekoliko varijanti prometnih rješenja između kojih su arhitekti mogli odabrati najprikladniju varijantu, a većinu energije i vremena zapravo uložiti u arhitektonske teme. U sklopu natječajnog zadatka je bila priložena i studija javnog prostora Praga i okolice s definiranim urbanističkim mikro rješenjima, tipskom opremom i opločenjem; kao katalog mogućih i usklađenih rješenja čime grad dobiva ujednačeno oblikovanje i stvara se identitet veće gradske cjeline. Npr. ne smišlja se za svaki prostor nova oprema, detalji i materijali, nego se postojeće primjenjuje u novim arhitektonskim konceptima. Iskustvo smo pokušali prenijeti gradovima s kojima smo surađivali, principe razumiju, ali nema volje za konkretne pomake.
DORA: Slovenski primjer bi mogao biti nit vodilja za rješenje problematike natječaja u Hrvatskoj. Osim što, ovisno o veličini investicije, većina projekata spada pod neku vrstu natječaja, bilo pozivnih ili javnih, dobra je i njihova praksa otkupa, odnosno djelomične refundacije za uložene radne sate i produkciju. Kod predaje svakog rada se mora istaknuti broj uloženih sati i ostale troškove ureda, a većina radova, ako zadovolje tehničke propozicije, će dobiti obeštećenje. Minimalno, ali barem pokušava riješiti problem velikog broja besplatnih sati koje arhitekti ulažu u natječaje, posljedično u javni prostor i društvo.
► Sudjelovali ste i na kontroverznom natječaju za Specijalističku bolnicu u Splitu na kojem ste osvojili drugu nagradu. Upravo ta bizarna situacija, neprofesionalnost i navodni sukobi interesa koje riješavaju raznorazni sudovi, na koje su reagirale i domaće strukovne udruge UHA i HKA, ostavljaju ogromne i apsolutno nepotrebne mrlje na instituciji natječaja, te uopće provedbi istih kao transparentnih, fer i pravednih alata za dobivanja najuspješnijih rješenja za javne projekte i prostor čija je izgradnja nepovratna. Kako to komentirate?
DORA: Vrlo smo razočarani. Angažirali smo se s nadom da će situacija biti poticaj da se problematika arhitektonskih natječaja i njihovih provedbi kritički sagleda, analizira i optimizira. Najveći gubitnici tog fijaska su građani južne hrvatske koji su izgubili bolnicu koja im je itekako potrebna.
► Najveći projekt koji je, u natječajnoj i idejnoj fazi iza vas, je Znanstveno-istraživački centar elektrotehnike i računarstva u Osijeku, za koji ste također dobili prvu nagradu na javnom natječaju. U kojoj je to fazi, postoji li neki vremenski okvir unutar kojeg će se projekt realizirati te kako vam je, s obzirom na iskustvo i godine, bilo nositi se s tako opsežnih projektom i vjerujem birokracijski i dokumentacijskim itekako izazovnim?
MARIO: Projektna dokumentacija se izrađivala tri godine. Usred procesa je naručitelj imao zahtjev za programskom promjenom na temelju analize koju su naknadno proveli. To nas je vratilo nekoliko koraka unatrag pa smo faze idejnog i glavnog projekta radili dvaput. Ukoliko naručitelj osigura sredstva, uskoro bi mogla krenuti i izgradnja, što će biti još i veći izazov.
MARTIN: Iako smo svi relativno mladi, za informacije o dijelovima projekta s kojima ranije nismo imali doticaja i za koje nismo bili stručni uvijek je bilo moguće bilo naći pomoć ili usmjerenje stručnije osobe. Da smo stariji i iskusniji proces bi definitivno bio brži i uigraniji, ali ne nužno i kvalitetniji. Na velikom projektu smo naučili efikasnost za buduće projekte, no arhitektonske teme i koncepti mislim da su neovisne o iskustvu, mjerilu i namjeni. Kao član tima koji je u najvećoj mjeri radio na izvedbenom projektu, manjak iskustva je definitivno bio opipljiv, ali ne i kočnica za razradu.
► Možemo li uopće govoriti o godinama i mladosti kao nekim bitnim faktorima koji, kod klijenata i institucija s kojima radite, možda predstavljaju neki issue. Susrećete li se s problematikom pojma mladi arhitekti i svim reperkusijama koji on može nositi?
LUKA: Uz sav mogući skepticizam i problematiku „mladosti“, koja nekad zahtjeva dodatno dokazivanje kompetencije i dodatan angažman oko pronalaska rješenja te dovodi do dodatnog rada, mislim da smo upravo zbog nje lišeni uštogljenih očekivanja od nas kao arhitekata. Češće ju doživljavam oslobađajućom, kao mogućnost postavljanja drugačijih načina surađivanja i projektiranja. Rjeđa je pak situacija u kojoj ju doživljavam kao kočnicu ili problem za ikakav rad i suradnju.
PEKO: U nekim situacijama susrećemo se s određenom dozom skepse od strane klijenata, institucija i suradnika s kojima radimo. U tim trenucima ključno je uspostaviti dobru komunikaciju i putem predanog rada dokazati da mladost, pa čak i manjak iskustva, neće predstavljati prepreku uspješnoj realizaciji projekta. Iako kao mladi arhitekt nemam odgovor na sva pitanja koja se mogu pojaviti tijekom razrade i izvedbe projekata, uvijek sam spreman produbiti svoje znanje, istražiti temu i potražiti pomoć od iskusnijih kolega koji o toj temi znaju više od mene. S druge strane, vjerujem da mladi arhitekti, možda upravo zbog neiskustva, mogu pružiti novi pogled na stvari i donositi hrabrije odluke koje ponekad izostaju kod kolega s dugogodišnjim iskustvom.
MARTIN: Ne mogu pričati o širem pojmu mladog ureda, ali što se tiče specifičnih klijenata, suradnika, izvođača, itd. do sada nisam imao ni problema niti osjećaj da me netko gledao s visoka. Definitivno pretpostavljam da je toga bilo, ali barem nije bilo vidljivo iskazano. Čudne situacije su se pojavljivale eventualno samo sa radnicima na gradilištu, ali i to se brzo riješi kad saznaju da si arhitekt.
► Nedavno je završen i realiziran vaš projekt za jedan trg u Varaždinu, nastao u suradnji sa Sašom Košutom, koji ste osvojili na natječaju kao BIRO, a premijerno ga pokazujemo na Vizkulturi. Što su bili najveći izazovi ovog projekta, kakva su iskustva prvog rada realiziranog u javnom prostoru te, ponovno, koliko je njegova realizacija odmakla od natječajnog rješenja? S kojim ste se eventualnim problematikama sreli kroz projekt?
MARIO: Zadatak je bio neuređeno parkiralište uz palaču Zakmardy pretvoriti u javni prostor okupljanja. Lokacija je frekventna jer se nalazi na spoju povijesne jezgre i velikog gradskog parka. Koncept je nastao analizom kretanja s ciljem povezivanja grada i parka te formiranja mirnih zona. Centralna zona kretanja se namjerno proširuje kako bi se odmakla od ugođaja staze, tvoreći prostor karakterno sličan trgu. Rezultat je velika trokutna ploha u kontinuiranom blagom nagibu od kote ulice do kote parka koja je dodatno denivelirana u odnosu na okolne zone mirovanja. Mirne zone nadgledavaju zonu kretanja što ih osjetilno čini sigurnijima i atraktivnijima za boravak. Na rubu parka se postavlja kontinuirana klupa orijentirana na središnji prostor.
DORA: Projekt trga u Varaždinu nam je posebno drag jer je to jedan od najranijih natječaja koje smo friški s faksa osvojili (tada kao BIRO sa Sašom) i jedini koji se do danas izveo. Meni je posebno drag kao nenametljiva intervencija u osjetljivi kontekst stare jezgre i ljepote običnosti.
Od natječaja do otvorenja trga prošlo je 7 godina – sa svakim izborima projekt se pokretao ili zaustavljao – šteta što javna arhitektura ovisi o tim ciklusima. U tom periodu nekoliko puta su se promijenili različiti parametri projekta (fiskalni i kontekstualni), a mi smo ih u nekoliko iteracija projekta pratili i izmjenjivali. Realizacija se donekle odmakla od natječajnog rješenja ali je temeljna ideja zadržana.
► U ovako opširnom razgovoru ne možemo ne spomenuti i edukaciji. Svi ste završili Studij arhitekture na AF u Zagrebu, kako iz današnje pozicije gledate na arhitektonsku edukaciju, njezine potencijale, smjerove, nedostatke, prednosti, osobito imajući na umu brzinu kojom struka, a posebice alati, sustavi i tehnologija, napreduju, nasuprot neospornoj sporosti izmjena kurikuluma i tendencija obrazovanja?
MARTIN: Kao netko tko je osjetio nedavnu promjenu kurikuluma na početku diplomskog studija, moje obrazovanje je bilo usmjereno na predavanje, velike količine točno odabranog znanja za kojeg je netko ocijenilo kao da mora biti ispričano, iako bi puno kvalitetnije bilo ostaviti studentima vremena i prostora za samostalno traženje znanja i usmjerivanje po vlastitom senzibilitetu. Mislim da nije potrebno svaki semestar ponovno slušati o, recimo, cijelom Le Corbusierovom opusu, čije se objašnjenje ni motivi pokazivanja ne mijenjaju od prve do pete godine studija. Implementacija novih tehnologija, posebice alata, je prepuštena osobno studentima, a smjer edukacije se čini usredotočen na akademsko znanje, a ne stručnu sposobnost. Postoji jako velika razlika između znanja studenta arhitekture i mladog arhitekta zbog čega mislim da bi budući smjer obrazovanja definitivno trebao biti usmjereniji na integraciju u praksu.
LUKA: AF kakvog se sjećam je faks prekrcan sadržajem s nimalo slobodnog vremena za istraživanje vlastitih interesa. Često sam bio dojma da se poboljšanje kurikuluma zanemaruje i da volje za promjenu nema, a da su pokušaji ili eksperimenti u novim oblicima obrazovanja prepušteni na pojedince. Najveća mi se mana uvijek činila prevelika rascjepkanost sadržaja te umjesto da se kroz par projekata prođe kroz sve segmente rada u praksi – od usavršavanja programskih alata, postavljanja koncepta do razrade interijerskih stavki, radovi ostaju na idejnom rješenju ili se detalji razrađuju bez ključnih projektantskih odluka. Kontra tome, volio bi kada bi diplomski studij imao mogućnost jače specijalizacije, kada bi se zbog toga mogli formirati uredi koji se bave isključivo detaljima, tehnologijom gradnje ili kvalitetnijim krajobraznim rješenjima, tada bi se možda uz dobar dijalog i više suradnji između ureda uspostavila kvalitetnija izgradnja.
Gledajući iz daleka stanje na faksu, izgleda da se promjene dešavaju, ali više u vidu dolaska novog vala ljudi s ambicijama promjene nego u sustavnom poboljšanju institucija. Možda sam i u krivu. Unatoč tome, mislim da nas je AF dobro pripremio i postavio dobre temelje za daljnji razvoj.
MARIO: Često se povlači pitanje čija je zadaća educiranje mladih kadrova pa se na to ponekad nižu i možda neopravdane kritike. Mislim da bi svi trebali preuzeti dio odgovornosti. Formalno obrazovanje na fakultetu otvara niz tema i pitanja, upoznaje nas s arhitekturom, potiče nas da oformimo stavove, uči kako ideje prenijeti prostor i materijale te pruža osnovna tehnička znanja. Dalje, rad u uredu će pružiti razvoj vještina vjerojatno više u praktičnom smislu. Svaki ured ima svoje principe i dinamiku rada pa će se i edukacije utoliko razlikovati: neki će bolje savladati birokratski procese, a netko timski rad. Uz to sve, samoinicirana edukacija će ne kraju definirati svakog od nas. Ona se nekad događa pasivno, uz dovoljnu doze znatiželje i istraživanja bilo iz osobnih pobuda ili za potrebe pojedinog projekta.
► Vratimo se vašim projektima. Spomenuli ste mi da nemate još realiziranu obiteljsku kuću i da vam to predstavlja želju i izazov. Komparirajući iskustva rada privatnih prostora koji imaju i nose jedan set izazova i zahtijeva, s radom u javnoj sferi, s javnim projektima i javnim novcem, što su najveće dinamike razlika i situacija, kako to komentirate?
DORA: Kada projektiramo stambene prostore za privatne projekte, investitori su vrlo involvirani u sve odluke te je puno više vremena je posvećeno komunikaciji – a sve kako bi finalna realizacija u potpunosti odgovarala njihovim željama. Često ostanem iznenađena nekim zahtjevima, no ljudi imaju različite životne navike i prioritete, i zanimljiva je ta gotovo voajerska uloga arhitekta u tom odnosu. Rezultat rada kroz takav dijalog je nepredvidljiv, ali je zato i svaka realizacija specifična i uzbudljiva. Kod javnih projekata odnos s investitorom nije toliko intiman, što nastojimo iskoristiti za više kreativne slobode.
MARIO: Jedna od većih razlika, koja nas svaki put iznenadi, je odnos prema novcu. U javnom sektoru se nekako odgovornost u tom smislu rasprši, a rupe u proračunima se lako prelijevaju, ako postoji volja nadređenih. Bili smo u situacijama gdje se radilo o iznosima koji bi privatne investicije dovelo pod upitnik. Možda i trenutno gomilanje javnih investicija i nabava govori tome u prilog. Postavlja se pitanje dugoročne (samo) održivosti i opravdanosti nekih investicija.
► Zanima me i vaš stav o strukovnim nagradama i izložbama koje, da napomenem, smatram izuzetno značajnim za reprezentaciju, komunikaciju i uopće održavanje kvalitete arhitektonske struke i baštinjenje dostignuća koja čine produkciju, kao apsolutno potrebna evaluacijska refleksija produkcije i stvaralaštva. Osobito je to bitno, čini mi se, imajući na umu poplavu masovnih, pomalo beznačajnih i površnih komercijalnih nagrada kojih je već puno i previše, koje platiš zilijun nekih novaca pa zajedno s još stotinama drugih projekata osvojiš neko priznanje. Te iste nagrade istovremeno uzimaju ogroman dio prostora u pojavnosti i mašinerijama samoprezentacija te u medijima, koji ne vide niti znaju razliku između relevantnog i samopromotivnog? Kako na to gledate?
PEKO: Mislim da su stručne nagrade i izložbe važne za napredak struke i valoriziranje onoga što je dosad napravljeno. Iako kriteriji odabira sudionika na izložbama, te time i nagrađenih, često ovise o senzibilitetu žirija, one nam pružaju nam priliku da bolje sagledamo stanje arhitektonske scene i da iz toga izvučemo pouke za daljnji rad. Unatoč ograničenoj medijskoj pažnji koju privlače, stručne izložbe i nagrade mogu imati značajan utjecaj u promociji kvalitetne arhitekture široj publici, podižući svijest društva o njezinoj važnosti za ljude i prostor. S druge strane, primjećujemo učestalo medijsko promoviranje pojedinaca koji koriste plaćene nagrade kao sredstvo za samopromociju i stjecanje legitimiteta, koji često nije u skladu s njihovim stvarnim postignućima. Ova praksa je kontraproduktivna i među neupućenom publikom stvara iskrivljenu percepciju o tome što arhitektonska struka zaista smatra relevantnim te dodatno marginalizira vrijedne i kvalitetne autore koji zaista pridonose napretku struke.
MARTIN: Dobivanje pojedine nagrade ovisi isključivo o ljudima koji biraju koga će nagraditi. Drugačiji žiri za iste kriterije ne bi nužno nagradio isti projekt tako da nagrade ne smatram nečim što će mi dati do znanja da je određen projekt najbolji, već kao dodatna eksponiranost projekta i naglašavanje određenih kvaliteta, što je lijepa gesta. Izložbe koje prikazuju selekciju najboljih radova uvijek radije pogledam budući da jednako plasiraju veći broj radova koji nisu nužno usporedivi. Plaćene nagrade su mi u neku ruku i draže i iskrenije budući da je uvijek zanimljivo vidjeti tko su laureati i kako izgledaju projekti koje nastoje plasirati kao “kvalitetne” široj javnosti.
LUKA: Nagrade su usko vezane uz jaku medijsku popraćenost koja je neizostavna već nakon dobivanja nominacije. Često je baš taj oglašivački dio jači na „plaćenim“ nagradama, dok su ove dobivene unutar struke slabije popraćene, bar u kontekstu mainstreama ili vlastite promocije. Tako se i znanje ljudi o kvaliteti hrvatske arhitektonske scene često zamagljuje i gubi u moru svakojakih nagrada i promocija. U tom kontekstu drago mi je da se pojavljuju kvalitetan televizijski program (Betonski spavači, Moderna vremena, Točka na A, …) koji gura dobre projekte arhitekture i dizajna u mainstream koliko god je to moguće. Šteta što nemamo više takvih programa, ali i više strukovnih nagrada koje bi popratile kvalitetne ideje i realizacije kojih ima više nego što ih nagrađujemo.
► Kad pričamo o samopromociji arhitekata, odnosno pojavnosti vas i vaših projekata, kako u medijima, tako i na društvenim mrežama, koliko vam je ona značajna? Donosi li posao, osigurava li poštovanje klijenata, kolega, struke…?
LUKA: Nezamislivo mi je više postojanje arhitektonskog ureda bez instagrama, gotovo je neizbježno baviti se društvenim mrežama uz arhitekturu, kao bilo koju drugu profesiju. Nečiji feed postao je zamjena za website. Bilo bi super kada bi svi češće i više postali, spamali društvene mreže i prikazivali više vlastitih radova i onog što se radi iza kulisa. Što se publike i klijenata tiče, brže se preko društvenih mreža dopire do njih, ponekad se dogode suradnje, najčešće u obliku dodatnih objava u drugim medijima.
MARTIN: Bilo bi odlično kada bi postojala platforma za bezkriterijsko objavljivanje svega što se izvodi u hrvatskoj arhitekturi. Budući da nas nema puno, dvije ili tri objave dnevno bi vjerojatno pokrile kompletnu produkciju bez da smo opterećeni s previše sadržaja. Volim gledati što drugi rade bez obzira na kvalitetu, a rijetko se za što može saznati osim putem društvenih mreža ili portala. Mislim da bi se projekti unutar svih ureda trebali više publicirati, ali da se publicira sve, čak i ako nisu zadovoljni s njima pa da se vidi kakvo je stvarno stanje u hrvatskoj arhitekturi.
MARIO: Prisutan je nedostatak kritičke selekcije. I sami smo se uvjerili koliko je lako bilo kakav projekt plasirati u razne medije, a koji će isti popratiti s bombastičnim naslovima i superlativima. Mislim da takav pristup iskrivljuje sliku o arhitekturi u široj javnosti, zanemaruje njezin potencijal, a zapravo i degradira struku.
► Aktualna su vam dva projekta u sferi arhitekture za djecu. U kojoj je fazi vaš projekt za vrtić u Heinzelovoj u Zagrebu, koji ste osvojili na javnom natječaju (link)? Je li ga dohvatio ovaj pohvalni val izgradnje i realizacije novih vrtića od strane nove gradske vlasti? Što je s projektom PIK PAK Kuće u Zaboku o kojoj smo također pisali na Vizkulturi?
HRVOJE: Potiče se brza izrada nacrta i skupljanje dokumentacije za izgradnju dječjeg vrtića, što je super. Projekt se trudi istovremeno biti i racionalan i zanimljiv kako bi taj val realizacije i izgradnje bio što realniji.
Za PIK PAK kuću iscrtavamo izvedbene nacrte i ubrzo očekujemo građevinsku dozvolu. Paralelno, kuća skuplja donacije za svoju realizaciju, a upornim angažmanom DND-a Zabok skupljeno je 30% sredstava. Značajni donatori poput Prostorije i Regeneracije interaktivno sudjeluju u formiranju projekta i opremanju interijera, a dio sredstava je osigurala Krapinsko-zagorska županija. Projektu se mogu pridružiti svi zainteresirani; donacije u uslugama, proizvodima ili novcu su dobrodošle: https://www.dndzabok.hr/doniraj/
MARIO: Oba projekta stvaraju arhitekturu za djecu, zgrade su javne i društvene namjene, ali im je to i jedina sličnost. Projekt dječjeg vrtića je predškolska ustanova koja se projektira u skladu s standardom, a interes je naručitelja, Grada Zagreba, brza realizacija za koju će se svakako pronaći sredstva. PIK PAK kuća je samoiniciran projekt neprofitne udruge Društvo Naša djeca Zabok. Oni su nakon 70 godina postojanja i raznih aktivnosti koje provode, odlučili izgraditi dječju kuću za djecu cijelog Zagorja. Program kuće je osmišljen kroz interaktivne radionice društva, roditelja i djece.
► I za kraj, fotografije vas koje prate intervju nastale su u vašem prostoru na Marulićevom Trg u kojem NEKOLIKO djeluje već više od godinu dana. O kakvom se prostoru radi, s kim ga dijelite, potiče li takvo sustanarstvo i neke suradnje, koliko vam je prostor značajan za rad, produktivnost i profesionalizaciju?
MARIO: Riječ o građanskom stanu na Marulićevom trgu s pogledom na zgradu državnog arhiva. Uz naših 6 radnih mjesta, oformili smo dodatnih 6 pa u prostoru boravi i stvara 12 arhitekata. Potrebe NEKOLIKO variraju pa osim nas stalnih članova, na projektima honorarno rade vanjski suradnici i ostali arhitekti “iz susjedne sobe”. Spontano se razvijaju razne suradnje, razmjene iskustva i druženje.
To je zapravo i smjer razvoja ureda kojem težimo i u kojem se osjećamo sigurno: baza ljudi, tim od trenutno 6 arhitekata, koja može odraditi određeni zadatak, a po potrebi se širi s dodatnim kolegama i vanjskim suradnicima. Možda je to samo naš neopravdan strah, ali čini mi se da bi brzi rast ureda bio opterećen organizacijski problemima i pritiskom traženja novih i sve većih projekata. Ova situacija nam ostavlja fleksibilnost organizacije i lakše usmjeravanje interesa.
DORA: S razvojem alata i softvera koje koristimo kao arhitekti, poslovni procesu su nam sve optimalniji, pa jedna osoba može odraditi veće projekte nego ikad prije. Primijetili smo da se otvara sve veći broj malih arhitektonskih ureda s jednim ili dva arhitekta, a kod rada u malim timovima može nedostajati razmjena iskustva i društvo koje širi vidike i inspirira. U ovom formatu svi imamo svoju samostalnost ali i community. Iako trenutno ovakvih prostora za arhitekte nema puno, vjerujem da ćemo ih u budućnosti vidjeti sve više.
Na Marulićevom trgu uživamo u kontekstu građanskog stana s visokim stropovima, bogato dimenzioniranim prostorima, velikom haustoru i općenito standardu za kojeg se nadamo da će se jednog dana vratiti u stambenu arhitekturu.
razgovarao: Ivan Dorotić (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
više o projektima NEKOLIKO potražite i pratite na nekoliko.hr instagram.com/nekoliko_nekoliko/
zahvaljujemo NEKOLIKO na ustupljenim vizualnim materijalima dokumentacije njihovih radova i projekata
grupni i pojedinačni portreti: Maja Bosnić
urednik projekta: Ivan Dorotić
Vizkulturin arhivski intervju s Dorom Lončarić, Mariom Kraljem i Sašom Košutom – BIRO-om pročitajte na linku
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
ds
