Aleksandar Bede je novosadski arhitekt i doktorski kandidat na Sveučilištu IUAV u Veneciji. Diplomirao je 2011. na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, a za vrijeme i nakon studija surađivao je na nekoliko istraživačkih projekata iz područja prostornih politika te urbanih i teritorijalnih modernizacija Novog Sada i Vojvodine. Koautor je studije Latentnost u gradu: Praznine u Novom Sadu (zajedno s Dafne Berc i Lucianom Basaurijem iz zagrebačkog Analoga), a tijekom rezidencijalnog boravka na Akademie Schloss Solitude napisao je knjigu
S Bedeom smo razgovarali u Zagrebu, gdje je nedavno gostovao kao predavač na konferenciji ARTUR: Rehabilitacija prostora.
► U svojem izlaganju na konferenciji ARTUR prezentirao si organizaciju 20. novosadskog Salona arhitekture. No priča o Salonu počela je kada ste kao grupa mladih novosadskih arhitekata preuzeli upravljanje Društvom arhitekata Novog Sada (DaNS). Kako ste se odlučili organizirati upravo kroz strukovno udruženje? Kakva je bila situacija u Društvu prije vas?
Aleksandar Bede: Mi smo sami među sobom osvijestili da se vrijedi angažirati oko strukovnog udruženja, oko DaNS-a. Zašto? S jedne strane tu je veliko naslijeđe koje DaNS sa sobom nosi. On postoji od 1960. godine i djelovao je u doba socijalističke Jugoslavije kada su strukovna udruženja imala mnogo bitniju društvenu funkciju nego što to imaju danas. Strukovna udruženja su tada bila ravnopravni partneri gradskim vlastima u mnogim pitanjima bitnim za arhitekturu, urbanizam i prostor uopće. Čak je i nakon socijalizma u javnosti ostala percepcija društva arhitekata kao prve adrese u gradu kada se govori o prostornim problemima. Iako su, pravno-formalno gledano, strukovna udruženja danas svedena na nivo udruga, kao bilo koji NGO, i država ih, ako neće, ne mora drugačije tretirati.
S druge strane, postavili smo si pitanje koje je to danas mjesto gdje se sama struka može slobodno i autonomno baviti sama sobom. Ako pogledamo kolege koje rade u javnom sektoru, npr. po javnim poduzećima, njihov prostor za ispunjavajući profesionalni angažman kao i za javno djelovanje je sve suženiji jer su manje ili više ucijenjeni svojim radnim mjestima od strane vladajućih struktura. Je li onda akademija mjesto slobode za arhitekturu? Opet smo mislili da nije jer su ljudi, koji rade tamo, potpuno okupirani svojim specifičnim akademskim borbama, na što je utjecalo uvođenje bolonjskog sustava potpune kvantifikacije akademskog učinka. Ta borba za opstanak ostavlja malo mjesta za neki drugi angažman. Dakle, za arhitekturu ima malo mjesta na institucijama, kao i na faksu. Stanuje li onda ona na tržištu? Imajući u vidu položaj arhitekata, koji danas rade po biroima, posebno nakon ekonomske krize i sveopćeg smanjivanja prostora za rad na zadovoljavajućim projektima, možemo reći da niti tržište nije onaj dom gdje se naša disciplina slobodno danas njeguje i gdje raste. I kad smo sve to eliminirali, došli smo do društva arhitekata jer je ono makar formalno registrirano kao udruženje slobodno okupljenih članova. Tako smo došli do spoznaje da se vrijedi potruditi da se od društva arhitekata napravi mjesto okupljanja za našu disciplinu jer ona na svim drugim mjestima nestaje.
Potencijali koje forma društva arhitekata nudi zapravo nisu bili dovoljno iskorišteni. Prioritet našeg pokretanja je bio da se od Društva pokuša zaista napraviti mjesto slobodnog izražavanja svog mišljenja i mjesto diskusije, za sve naše kolege kojima je to onemogućeno na njihovim radnim mjestima. Baš zbog tih pojedinačnih nesloboda je bitno da Društvo bude i mjesto susreta kolega s različitih klasnih pozicija, kako bismo vidjeli možemo li kao takvi uopće doći do nekog konsenzusa kao struka, a u situaciji kada se ta struka sustavno ukida kao akter u državnim procedurama koje se tiču prostora. Forma NGO-a se lijepo nadovezuje na naslijeđe socijalističkog strukovnog udruženja i mislim da se tu samoorganiziranjem može uspostaviti kontinuitet s naslijeđem starih struktura.
► I u Hrvatskoj se organiziranje mladih arhitekata kroz strukovna udruženja u većoj mjeri odvija izvan Zagreba, u regionalnim centrima. U Šibeniku je, primjerice, grupa mladih arhitekata osnovala podmladak društva i počeli su tamo organizirati vrlo zanimljive programe. Stvari se mijenjaju i u Splitu i Puli. Kakva je pozicija Novog Sada u odnosu na Beograd i je li preuzimanje institucija ipak lakše izvan glavnog grada?
Aleksandar Bede: Sigurno je to lakše napraviti u manjem društvu arhitekata. Kod nas je bila situacija da se, ako govorimo o starijoj generaciji, jednostavno iscrpio neki ljudski kapacitet onih koji bi se bili spremni prihvatiti takve odgovornosti. Do sada bi sva odgovornost pala na jednog čovjeka koji bi vodio Društvo, što nije bio održivi model jer se nitko ne treba toliko žrtvovati uslijed neaktivnosti drugih. S druge strane se okupila grupa nas iz mlađe generacije koji još nismo vodili Društvo, ali smo osvijestili važnost održanja njegove aktivnosti i funkcije javnog aktera. Na redovnim izborima smo dobili mandat od članstva, uključujući tu i starije kolege. To je također bilo moguće jer je DaNS izgubio društvenu moć pa više nije bilo mnogo onih kojima bi DaNS bio interesantan za stjecanje osobne moći što možda još uvijek nije slučaj u većim sredinama gdje možda neka inercija te ranije moći još uvijek postoji, ali više na simboličkom nivou. Potom, za opstanak Društva jako su bitne vidljivost i aktivnost u javnosti. Iako Društvo više nema gotovo nikakav utjecaj na procese izgradnje grada, u javnosti i dalje postoji ideja da je Društvo ono koje mora reagirati u obrani javnog interesa. Tako nam s vremena na vrijeme stižu pisma građana koji zahtijevaju od nas da promijenimo planove i da drugačije planiramo grad jer je sve krenulo naopako iako nismo mi ti koji to radimo. Ali razumijem to očekivanje da arhitekt bude javni akter.
Po dobivanju mandata u vođenju DaNS-a, po kalendaru nas je prvo dočekao Salon arhitekture. Morali smo se odmah baciti na posao jer smo imali samo tri mjeseca da organiziramo cijelu manifestaciju.
Kako ste koncipirali Salon? Što ste smatrali ključnim ciljevima?
Aleksandar Bede: Ključni cilj je bi pronaći novi identitet novosadskog Salona. Bilo nam je jasno da se ne možemo natjecati s velikim nacionalnim salonima arhitekture kao što su beogradski i zagrebački. Ograničavanje na nacionalne okvire nam nije bilo zanimljivo, djelomično i zbog iskustva prethodnih novosadskih salona: kada se takav koncept isprobavao, rezultat je bio svođenje na provincijalne okvire, na neku manju verziju beogradskog salona. Tako je jedna od prvih koncepcijskih izmjena bila promjena geografskog odnosno teritorijalnog opsega našeg salona. Prioritet nam je bio snažnije uključiti cijeli jugoslavenski prostor, u smislu ravnopravnog sudjelovanja u konkurenciji za nagrade salona u svim kategorijama. Jedan od razloga je taj što mi na ovom kulturnom prostoru dijelimo sličnu tradiciju, ne samo tradiciju arhitekture jugoslavenskog modernizma, nego i tradiciju zajedničkih arhitektonskih manifestacija i revijalnih mjesta, mjesta kao što je bila Borbina nagrada, gdje su se te scene susretale, međusobno odmjeravale snage i natjecale. Prioritet nam je bio da od novosadskog Salona opet stvorimo jedno takvo mjesto susreta za nas koji, osim naslijeđa, dijelimo i današnje probleme – snalaženje lokalnih arhitektonskih produkcija u pojedinačnim nacionalnim okvirima.
Još jedno otvaranje nam je bilo bitno, a to je otvaranje prema Mađarskoj i Rumunjskoj – zemljama koje su na manje od sto kilometara od nas, ali o čijim arhitektonskim scenama još od hladnoratovskih granica vrlo malo znamo. Ako poredamo na mapi sve te prostore, koje smo uključili u selekciju, vidjet ćete da se Vojvodina i Novi Sad nalaze u središtu.
Bio je to eksperiment. Pitali smo se: “Hoćemo li dobiti prijave?” I dobili smo ih. Interes za izlaganje bio je vrlo velik. Dobili smo preko 250 prijava, a mislim da je oko 150 prošlo selekciju. I na kraju su i nagrade otišle u sve zemlje iz kojih su prijave stigle. Trudili smo se da i kroz sastav žirija ispitamo ovaj koncept te nam je i on bio međunarodni. Čak je i činjenica da u žiriju nije bilo nikog iz Novog Sada, što smo mi vidjeli kao mehanizam izbjegavanja antagonizama među arhiktetima na novosadskoj sceni, uznemirila dio našeg članstva.
Ali ono što se pokazalo kao najatraktivnije obilježje Salona bila je lokacija koju smo odabrali – Željeznička stanica Novi Sad.
► Izložba je bila postavljena na novosadskoj željezničkoj stanici, zapuštenom modernističkom kompleksu koji je na neki način bio ključna točka poslijeratne modernizacije Novog Sada. Organizacijom kulturnog događanja u infrastrukturnoj zgradi pokušali ste podići svijest o njenoj vrijednosti i urbanom značaju. Jeste li pokušali na neki način adresirati i pitanja sustavnog uništenja javnog transporta ili samoorganizacije željezničkih radnika?
Aleksandar Bede: Sami željezničari su bili presretni da se neko zanima za njih i njihovu zgradu. Oni su već godinama pokušavali skrenuti pažnju na potrebu za reanimacijom ove poluprazne zgrade. Željeznice Srbije su nedavno kao firma raspačane na nekoliko dijelova kako bi se pojedini segmenti pripremili za privatizaciju i u takvoj situaciji naša prazna stanična zgrada je u dodatnoj opasnosti da je država proda pod izgovorom upravo njene neiskorištenosti.
Prema tome odabir zgrade stanice za Salon arhitekture nije bio motiviran samo našom vizijom o potencijalima koje modernistička arhitektura ove zgrade nudi za izlagačke manifestacije, nego su i sami željezničari u nama arhitektima vidjeli partnere koji će im pomoći u njihovoj borbi, ne samo za očuvanje i reanimaciju zgrade, već i za postavljanje pitanja budućnosti željeznice uopće. Lokalna uprava željeznica u Novom Sadu je vrlo zainteresirana za izradu studije i projekta rekonstrukcije i reanimacije stanice, prvenstveno jer se u nju, otkad je izgrađena, ništa nije značajnije ulagalo. Instalacije su odavno dotrajale, krov prokišnjava, zgrada je energetski neefikasna, a računi su ogromni. Postoji mnogo prostora za tehničke intervencije kako bi se zgrada učinila pogodnijom za rad i boravak. Iako odluku o takvoj investiciji mogu donijeti samo na vrhu, u centrali u Beogradu ili u nadležnom ministarstvu, lokalnoj željezničkoj upravi (Infrastruktura željeznice Srbije, čvor Novi Sad), pomoglo je skretanje javne pažnje na stanje stanice. Zgrada ima velike prostorne kapacitete za udomljavanje mnogih drugih javnih programa i funkcija, što se neće dogoditi ukoliko se ona privatizira.
Željezničari su samoorganiziranjem kroz udrugu Vojvođansko društvo za željeznicu već realizirali nekoliko kulturnih programa u stanici. Tako su postavili izložbu povijesti razvoja željeznice u gradu. Raspolažu s mnogo arhivskog foto-materijala kao i artefakata te su izložbu postavili u bivšoj čekaonici koja se više ne koristi. Mi smo im angažirali kustosicu Andreu Palašti koja je, zajedno sa studentima novosadske akademije umjetnosti, reorganizirala cijelu izložbu i uključila u program Salona arhitekture. Ta izložba i dalje stoji na stanici kao stalna postavka. Potom su prije par godina organizirali i međunarodni natječaj za haiku poeziju o željeznici te su isto na stanici pravili izložbu pristiglih radova.
Također, ostvarili smo vezu s departmanom za arhitekturu i urbanizam na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu i studenti arhitekture na master programu će se ovog semestra baviti upravo rekonstrukcijom i reanimacijom zgrade. Svoj će studio s faksa izmjestiti u samu stanicu i tamo će raditi mjesec-dva zajedno sa željezničarima. S druge strane, u javnosti inzistiramo na stanici kao na veoma bitnom kulturnom naslijeđu kojim i dalje raspolažemo i koje bi uskoro, u procesu privatizacije željeznice, moglo nestati iz javne domene.
► Kad govorimo o Novom Sadu, nameće se pitanje Exit festivala i njegovog utjecaja na grad…
Aleksandar Bede: Exit je kod nas često bio generator sukoba na kulturnoj sceni pa čak i u domeni arhitekture i zaštite naslijeđa jer postoji ogromno nezadovoljstvo tretmanom tvrđave od strane Festivala kao i od samog Grada. Što se tiče kulturne scene, već godinama postoji konflikt oko raspodjele gradskih proračunskih sredstava za kulturu jer veći dio odlazi velikim ili komercijalnim igračima kao što je Exit. Zbog takvog jednog mastodonta na lokalnoj se sceni dosta toga drugog moralo reorganizirati. Grad nije izlazio u susret gorućim problemima i potrebama nezavisne scene pa čak niti strukovnih udruženja, među kojima je i DaNS. Ove godine je to kulminiralo time što se odjednom desilo da su se čak tri strukovna udruženja našla pred izbacivanjem iz prostora koje iznajmljuju od grada zbog nemogućnosti plaćanja stanarine. To su bili Društvo književnika Vojvodine, Udruženje likovnih umjetnika Vojvodine i Foto, kino i video klub Novi Sad. Oko te situacije smo se okupili u lokalnu inicijativu nezavisne scene kako bi se pokrenuli pregovori s gradom oko za nas gorućih pitanja. Postavilo se pitanje jesmo li mi kao strukovna i nezavisna udruženja bitni gradu koji nas se sjeti samo kad mu zatrebamo, kao što je to bilo nedavno prilikom gradske aplikacije za Omladinsku prijestolnicu Europe ili Europsku prijestolnicu kulture.
Pitanje Petrovaradinske tvrđave, koja je definitivno naš najveći neiskorišteni prostorni kapacitet, do danas nije riješeno. Tvrđava je i najkompleksniji prostorni kapacitet zbog komponente kulturnog naslijeđa i njene fizičke osjetljivosti. Neki njeni dijelovi su se u posljednjih desetak godina nalazili u opasnosti od posebno grubog oblika džentrifikacije, kada je grad imao u planu iseliti stanovnike tvrđave kako bi se naselili isključivo turistički sadržaji i smeštajni kapaciteti, predstavljajući to kao neko konačno rješenje za tvrđavu. Osim studije postojećeg stanja, koju je izradio gradski Zavod za zaštitu spomenika kulture, dalje od toga se – u planiranju budućnosti i zaštite tvrđave, njene obnove i, na kraju krajeva, njenog korištenja – nije išlo. Jer čak i ako na Exit gledamo afirmativno, kao na primjer dobrog korištenja graditeljskog naslijeđa, opet možemo postaviti pitanje njegove temporalnosti. To su samo četiri dana u godini. Što je s ostatkom godine kada se tvrđava samo inertno koristi kao neuređeni gradski park ili kao rutinska turistička destinacija, bez ikakvih dodatih sadržaja?
Bolje bi bilo kad bi se kapaciteti i prostorni potencijali promišljali strateški i kao dio jednog cijelog novog projekta za tvrđavu. Ali to je generalni problem u Srbiji jer se slučaj naše tvrđave uklapa u opći dojam da je država odustala od strateškog planiranja svog prostora, a najbolji primjer je tzv. Beograd na vodi zbog kojeg su se potpuno prestrojili postupci urbanističkog i prostornog planiranja i zbog kojeg sada osjećamo posljedice i na drugim slučajevima.
► Novi Sad ima prilično jaku nezavisnu scenu. Kakvi sve oblici samoorganizacije kod vas postoje i koji su glavni problemi s kojima se susrećete?
Aleksandar Bede: U skorijoj prošlosti, zadnjih petnaest ili dvadeset godina, imali smo nekoliko epizoda samoorganiziranja novosadske scene, obično pokrenutih nekom kriznom situacijom u gradu tako da smo se imali prilike svakih nekoliko godina svi susresti i zajednički rezimirati trenutno stanje na sceni, pored akutnih problema. To je krenulo početkom dvijetisućitih te smo imali inicijative Dizalica, Za kulturne politike, kao i Inicijativu za Društveni centar koja je rezultirala zajedničkim skvotiranjem kasarne Arčibald Rajs u Novom Sadu. Tako se i ove godine pokrenulo najnovije organiziranje oko mnogo formalnijih stvari, oko pitanja samoodrživosti nezavisnih udruženja u situaciji kada se ona moraju boriti za isti dio proračunskog novca za koji sada mogu konkurirati ne samo komercijalni igrači, nego i javne institucije koje se redovno financiraju iz budžeta, a koje dodatno za programe apliciraju na iste natječaje od kojih zavisi nezavisna scena. Ove godine se dogodilo da nitko s nezavisne scene nije dobio podršku za svoje programe, a s druge strane bujaju i prolaze neke nove organizacije za koje nitko ne zna i za koje postoje vrlo osnovane sumnje da su pokrenute od strane političkih partija kako bi se one koristile kao dodatni kanal za izvlačenje novca iz budžeta.
Ta pitanja, zatim pitanje izbacivanja iz prostora koje se dogodilo strukovnim organizacijama, pitanja komisija koje odlučuju o dodjeli sredstava za suvremeno stvaralaštvo – oko toga smo se ljetos organizirali kao nezavisna scena i uputili poziv gradu da, ukoliko ima interes da scena opstane, pristupimo zajedničkim razgovorima o ovim pitanjima kako bi se došlo do nekog održivijeg konačnog modela. A pokazalo se da je grad bio spreman pregovarati s kulturnom scenom samo kad se približio deadline za slanje aplikacije za EPK. Grad nas je do jučer isključivao iz tog procesa, a sad je oportuno brže-bolje htio i nas imati u aplikaciji jer je to bio prigovor i Europske komisije što ostavlja dojam da samo im mi poslužili samo kao neka potemkinska scena.
► U nekoliko si navrata surađivao s hrvatskim arhitektima i organizacijama. Na Urbanfestivalu 2013. si s Dafne Berc vodio radionicu Od Trga revolucije do Trga žrtava tranzicije. Koliko je važna razmjena znanja unutar regije?
Aleksandar Bede: Prije svega, za nezavisnu scenu u našoj regiji uvijek je bilo bitno imati partnere u drugim gradovima i zemljama bivše Jugoslavije s kojima smo dijelili zajedničke programe i sudjelovali na zajedničkim projektima. A i tokom dvijetisućitih je za nas Zagreb figurirao kao jedno vrlo bitno intelektualno središte nezavisnih promišljanja. Bilo je to zbog svega onog što se u Zagrebu događalo – od Varšavske, Prava na grad, blokade Filozofskog fakulteta i mnogo drugih organizacija i inicijativa koje su u Zagrebu radile i koje su imale ogromno iskustvo pa sve do uže stručnih programa i inicijativa u polju arhitekture. Za mene je Zagreb još od faksa bio neki hotspot gdje sam uvek mogao doći i sresti ljude koji se bave sličnim stvarima kao i ja. Također, organizacija Kuda.org je imala program rezidencijalnog boravka u Novom Sadu tijekom kojeg su arhitekti na razmjeni imali prilike tri mjeseca živjeti kod nas i prilično dobro upoznati problematiku našeg gradskog prostora. Jedne godine gosti su bili Dafne Berc i Luciano Basauri iz zagrebačkog Analoga, a iz tog kontakta se dogodila zajednička studija Latentnost u gradu: Praznine u Novom Sadu. Potom, tu je Urbanfestival koji sam rado pratio i bilo mi je drago što sam se u jednom izdanju festivala imao prilike i osobno angažirati. Novo polje zajedničkog angažmana, koje nam se sad otvara, strukovna su udruženja i društva arhitekata i nadamo se još većem umrežavanju sljedeće godine. Vrlo je lijepo čuti da još negdje postoje društva arhitekata koja su operativna u smislu suradnje na zajedničkim projektima.
► Na rezidenciji u Akademie Schloss Solitude napisao si knjigu U paru za društvo: Arhitektura Sibina Đorđevića i Milene Stanković Đorđević. Kako je knjiga nastala i što si pokušao iščitati iz njihove životne priče? U uvodu spominješ ondašnju institucionalnu podršku arhitektonskom stvaralaštvu, a kroz tekst se provlači i pitanje položaja žena u arhitekturi.
Aleksandar Bede: Na tromjesečnu rezidenciju na Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu sam otišao 2013. u okviru programa razmjene koji su oni imali s novosadskom Kuda.org. Sa sobom sam ponio i jednu pošiljku iz Novog Sada za Sibina i Milenu, par novosadskih arhitekata koji su živjeli u Stuttgartu još od 1963. godine. Tamo sam stupio u kontakt s Milenom i saznao da je Sibin preminuo netom prije mog dolaska. Milenu sam posjetio u njihovoj kući i shvatio da bi nešto valjalo zajednički s njom uraditi jer je ona bila jedan od posljednjih živih protagonista naše poslijeratne arhitektonske scene, o čijem značaju još ne postoji dovoljno velika svijest. Njih dvoje su kao bračni par od 1953. do 1963. izveli ono što je najbitnije u domeni novosadske modernističke arhitekture. Zajedno s njom sam prošao kroz njihovu životnu priču, kroz opus u Novom Sadu, kao i kroz ono što su radili u Zapadnoj Njemačkoj. Imali smo priliku usporediti te situacije. Zanimljivo je da su oni i u Njemačkoj radili za državu, u zavodu za izgradnju, projektirajući javne objekte. Ali zbog specifičnosti njemačkog zakona, oni su zbog rada za državu morali ostati anonimni te nisu bili potpisivani na svojim projektima. Našli su se u neplaniranoj situaciji – kao iskusni projektanti završili su u anonimnosti. U Jugoslaviji je njihovo iskustvo bilo sasvim različito. Iako su i ovdje radili za državu, u lokalnoj sredini figurirali su i kao neki vid javnih ličnosti jer su se novine tada interesirale za to što arhitekti imaju reći o izgradnji grada, o projekcijama i vizijama za budućnost.
To otkriće različitih tretmana lokalnih sredina prema arhitektima za mene je bilo jedno od ključnih mjesta u istraživanju, a rezultirajuća knjiga je zapravo neki vid Milenine naracije o njihovim životnim okolnostima, prateći kronološki ono što su gradili. Također, od Milene sam saznao da su je, kada je došla u Stuttgart i kada se zajedno sa Sibinom zaposlila u državnom birou, druge zaposlene žene u firmi (koje su bile spremačice i kuharice) pitale: “A zašto radiš kad ti muž radi? Nema potrebe za time” što također govori o tadašnjim razlikama između zapada i jugoslavenskog socijalističkog projekta.
Po arhivima u Novom Sadu sam pronašao originale njihovih projekata te sam ih uključio u knjigu čije izdavanje Milena nažalost nije doživjela, ali je sudjelovala u pripremnom radu. Osobno mi je dosta značilo susretanje s tako starim protagonistima jer sam stekao uvid u neko drugo vrijeme za našu struku, posebno imajući u vidu koliko odgovorne projekte su mladi arhitekti tada dobijali od grada ili države, kakvima se mi danas ne možemo ni nadati. Ili kakvu podršku su imali za širenje svojih svjetonazora u domeni suvremene arhitekture. Naime, Novi Sad je 1954. godine dodijelio Sibinu Đorđeviću stipendiju za stručno usavršavanje u trajanju od pola godine u Francuskoj, koja je tada bila hotspot modernističke arhitekture i urbanizma u svijetu, s planom da se Sibin vrati i to primijeni u Novom Sadu, što se i provelo. Na kraju se gradu ta stipendija isplatila i krug se zatvorio. Danas imamo to arhitektonsko naslijeđe međunarodnog modernizma zahvaljujući viziji tadašnjih gradskih vlasti što je scenarij koji je za moju generaciju krajnje nezamisliv.
Razgovarao: Frano Petar Zovko (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
Lektura i prilagodba teksta na hrvatski jezik: Ivana Koceić
Portreti sugovornika: Maja Bosnić
Fotografije 20. Salona i dana arhitektura Novi sad: Bojan Stojković
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
