Početkom prosinca 2015. godine građani Splita oprostili su se od kina Central, smještenog u samom centru grada u sklopu robne kuće Prima iz 1962. godine. Prostor veličine oko 600 četvornih metara dat je u zakup i do ljeta bi se ovdje trebao otvoriti noćni klub. Zatvaranje najvećeg gradskog kina izazvalo je brojne reakcije zaljubljenika u sedmu umjetnost koji su se s razočaranjem i velikom nostalgijom prisjetili gužvi, redova za blagajnu, preprodaje, odnosno šverca karata za dupkom popunjene projekcije i društvenih interakcija koje su se generirale u i oko ovog kina. Mnogima je upravo Central bio mjesto u kojem su odgledali svoj prvi film (u slučaju moje generacije to je valjda jednoglasno Kralj lavova), a kako se taj doživljaj nikad ne zaboravlja, njegovo gašenje zaista je pogodilo splitsku kino publiku. Čini se da su reagirali čak i oni koji, eto, u Central godinama nisu zašli, ali im je (bila) ugodna spoznaja i navika njegova postojanja.
*Kino Central / Foto via szst.hr
Nakon pionirskih kinematografskih akcija s početka 20. stoljeća, sustavna priča splitskih gradskih kina započinje 1946. godine osnivanjem javnog Kino poduzeća koje je upravljalo kinima Karaman, Marjan, Central, Tesla i Bačvice. Pretvorbom iz 1994. godine ovi izuzetno atraktivni gradski prostori, s već tada zastarjelom opremom, prelaze pretežito u privatno vlasništvo. Kino poduzeće postaje Ekran d.o.o. i počinje s ulaganjem u modernizaciju dvorana, audio i video tehnike. Ipak, vrijeme i dolazak konkurencije u novoizgrađenim trgovačkim centrima pokazuju da je ovoliki broj kino dvorana prevelik zalogaj za grad veličine Splita, pa je tvrtka već prije Centrala prenamijenila kina Marjan i Tesla. Od 2011. godine u prostoru nekadašnjeg kina Marjan na Prokurativama, inače drugog najstarijeg splitskog kina u funkciji od 1907., nalazi se restoran-kavana u čijem interijeru je sačuvana poneka reminiscencija na nekadašnju funkciju. Kino Tesla je 2011. godine nakratko postalo disko klub, a već godinama tamo se može vidjeti jedinstveni stalni postav izložbe prepariranih žaba u svakodnevnim situacijama koju, moram priznati, osobno ne razumijem niti poznajem ikoga kome je to pošlo za rukom.
*Nekadašnje Kino Tesla / Foto via froggyland FB page
Prostor kina Karaman, kojeg je davne 1907. godine osnovao kino amater i snimatelj Josip Bepo Karaman, ima zaštićenu kinoprikazivačku djelatnost, a ova činjenica sprječava tvrtku Ekran da ga po uzoru na prethodne scenarije prenamjeni i da u zakup nekoj isplativijoj djelatnosti. U gradskoj jezgri djeluje još i kinoteka Zlatna vrata, tako da Split bez obzira na novonastalu situaciju zapravo dobro stoji s brojem gradskih kino dvorana u odnosu na sve dominantnije multiplekse. Iako je kino Central digitalizirano, a dvorana preuređena, u formatu u kojem je djelovalo ono naprosto nije moglo konkurirati dvama multipleksima (i trećem pred vratima), a sukladno tome nije moglo biti ni održivo. Za privatnu firmu, to je i više nego dovoljan razlog za prekid.
*Kino Karaman / Foto via kinomreza.hr
Ipak, ne vrijedi lamentirati, nego se valja vratiti korak unatrag i sagledati cjelokupnu paradigmu nezavisnog kinoprikazivaštva u hrvatskom i europskom kontekstu. Ono je, baš poput muzeološke djelatnosti, prošlo i još uvijek prolazi kroz brojne promjene ne bi li zadržalo publiku u vremenu sveopće dostupnosti i disperzije pažnje. Zahvaljujući zajedničkoj akciji Hrvatskog audio-vizualnog centra i Ministarstva kulture ostvaren je tehnički preduvjet zadržavanja i konkurentnosti nezavisnih kina, odnosno njihova digitalizacija. Ipak, ona sama po sebi nije dovoljna, pa je HAVC s ciljem jačanja položaja neovisnih kina te razvoja i pokretanja filmske kulture 2014. godine uspostavio „Kino mrežu“, koju čini 27 kinoprikazivača iz 24 hrvatska grada.
Da bi se ostvario zadani cilj, potrebno je povezivanje i razmjena programa umjetničke, kulturne i povijesne vrijednosti, razvoj publike s naglaskom na filmsko obrazovanje djece i mladih, ali i obrazovanje djelatnika kina u marketinškim, organizacijskim, tehnološkim i programskim područjima. Unatoč tome što su Karaman, Bačvice i (sad već bivši) Central komercijalna kina u privatnom vlasništvu, njihova situacija u mnogočemu je slična onoj nezavisnih kinoprikazivača. Ako je već godinama jasno da se unatoč digitalizaciji i aktualizaciji programa ne mogu nositi s konkurencijom, onda ne preostaje ništa drugo nego promijeniti „vrpcu“, stvoriti novu vrijednost i iskoristiti komparativne prednosti gradske jezgre. Parafrazirano, ako ne možete promijeniti svijet, promijenite birtiju! To je u doslovnom i figurativnom smislu uz intenzivne četverogodišnje napore učinilo zagrebačko kino Europa, što je model u koji bi se mogao ugledati i splitski Karaman kada je već (i neka je) osuđen sam na sebe, pa ne može postati kavana, disko, hotel ili izlog prepariranih galebova.
*Kino Karaman / Foto via kinomreza.hr
Da se nešto po pitanju sadašnje nezavidne i naizgled pat pozicije ipak kreće, dali su naslutiti Maraton kratkometražnog filma održan u prosincu 2015. te revija talijanskog filma Buona sera Karaman održana proteklog mjeseca. Oba događanja su u suradnji s Ekranom (odnosno kinom Karaman) organizirali HAVC i Festival mediteranskog filma Split, s tim da je u reviji kratkometražnog filma sudjelovala i Kinoteka. Indikativno je da se za obje revije tražila karta više, što u praksi pobija argument da publika nije zainteresirana za gradska kina jer su im (skupi) multipleksi praktičniji, ugodniji i služe tacose. To stoji (samo) u slučaju da im se pokušavate suprotstaviti njihovim „oružjem“, ali nema razloga da gradska kina ne razviju vlastiti prepoznatljivi program koji uz dobru marketinšku strategiju može potaknuti potrebu i stvoriti naviku kod publike, što je preduvjet održivosti. Kinoteka se može fokusirati na art i nezavisni program, kako se uostalom morala obvezati ugovorom o digitalizaciji, a Karaman ima baš sve uvjete da postane splitski pandan zagrebačkom kinu Europa, posebno ukoliko razvije popratne sadržaje i prostor u kojem se posjetitelji mogu družiti prije i nakon projekcije.
Filmski i popratni program Kinoteke i Karamana mogao bi se međusobno nadopunjavati i činiti jedinstveni program gradskih kina koji bi privlačio lokalno stanovništvo u gradsku jezgru van turističke sezone, a takvih sadržaja ionako nemamo u izobilju. Kao primjer uzmimo reviju talijanskog filma, kada su se mnogobrojni posjetitelji nakon filma zadržali i družili u Ilićevu prolazu pred kinom Karaman, te tako spontano reprizirali scene iz kinematografski sretnijih vremena. Kino dakle ne bi smjelo biti samo mjesto u koje dođete tri minute prije i izađete minutu nakon filma jer ionako uvijek ima stotinu praznih mjesta, već bi trebalo postati mjesto susreta, druženja, razgovora o filmu i o koječemu drugom. Karaman bi mogao i trebao postati dnevni boravak određenog profila kino publike koja u Splitu definitivno postoji i koju je, istina, potrebno aktivirati jer se s vremenom uljuljala, iako ne isključivo vlastitom krivnjom.
Kako svi znamo da je krajnji rok najbolji motivator, možda se rješenje krije u tome da se program dijelom „festivalizira“. Ovdje se nanovo vraćamo na FMFS, nezavisnog kinoprikazivača koji posljednjih osam godina svakog lipnja „drugačijim“ programom i popratnim događanjima revitalizira prekrasni, ali van programa ovog festivala slabo iskorišteni prostor ljetnog kina Bačvice (naš intervju s direktorom festivala Alenom Munitićem pročitejte ovdje). Festival ima izvrstan marketing i još bolju posjećenost, posjeduje iskustvo revitalizacije kina budući da je kroz projekt Kino Mediteran isto već napravio u 26 gradova, i ukorak je s događanjima u Europi. Kao takav, upravo on može biti lokalni faktor promjene s obzirom da ljudi koji ga rade već posjeduje potrebna znanja i vještine kako odabira i „programiranja programa“, tako razvijanja i privlačenja publike.
*Kino Bačvice, Festival mediteranskog filma Split / Foto via fmfs.hr
Na temelju dosadašnje kratke ali uspješne suradnje FMFS-a i Ekrana, u veljači slijedi program Karaman Berlinale calling! u sklopu kojeg će se prikazati uspješni europski naslovi s prošlogodišnjeg filmskog festivala u Berlinu. Revija će se održavati kroz veljaču za vrijeme trajanja ovogodišnjeg Berlinalea. Filmovi na programu jesu poljska humorna drama “Tijelo”, dobitnik srebrnog medvjeda za režiju, zatim drama “Dok smo sanjali” koju su prozvali istočnonjemačkim “Trainspottingom”, te norveška humorna drama “Van sebe”, dobitnik nagrade Europa cinemas, kojom se revija i zatvara.
Zaključno, zadane okolnosti bilo kakvog djelovanja, pa tako i onog kinoprikazivačkog, trenutačno su nezavidne. Ima onih koji tvrde da su oduvijek i bile takve. Ipak, ovakve okolnosti ponekad rezultiraju neočekivanim i kreativnim rješenjima, a čini se da su jedno takvo prepoznali Ekran i vodstvo Hrvatskog audiovizualnog centra, pod kojim je digitalizirana splitska Kinoteka, i da se trenutačno nalazimo pred stvaranjem splitske kino mreže koja bi se mogla nositi s konkurencijom iz trgovačkih centara.
Fotografije via fmfs.hr, kinomreza.hr, szst.hr i Facebook
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
