Po svemu sudeći, domaći je eksperimentalni film ove godine živnuo. Nije bilo revolucionarnih radova, ali smo zato dobili dobar broj solidnih, ako ne i vrlo dobrih radova koji su suvereno zaobilazili opća mjesta. Na tome se možemo zahvaliti filmskim kritičarima koji su ove godine radili selekciju na Danima hrvatskog filma, pa su bili dovoljno pametni da ne propuštaju sve i svašta na filmsko platno (prisjetimo se prošlogodišnje konkurencije od sedamnaest (!) filmova). No, usprkos drastičnom smanjenju eksperimentalnih filmova, opet se uspjelo potkrasti par posve generičkih ostvarenja, primjerice m.ocean Tončija Bakotina i Treptaji Petre Šporčić i Ide Krstulović. Da li je u pitanju nedostatak boljeg izbora ili naprosto nedostatno gledalačko iskustvo određenog broja kritičara, teško je reći , no kako to obično biva vjerojatno se radi o kombinaciji jednog i drugog.
Na svu sreću, par mjeseci poslije DHF-a, Festival 25 FPS (o kojem smo pisali ovdje) dao je posve drugačiju dijagnozu domaćem eksperimentalnom filmu, prikazavši redom kvalitetne radove, s više ili manje tehničke i stilske inovativnosti. Pa kada se napravi konačna računica, može se reći da je 2017. godina bila iznenađujuće dobra.
U prvom redu treba istaknuti snažan trend eksperimentalno-dokumentarne forme, pri čemu je najviše odjeknuo film nagrađivanog snimatelja i autora Borisa Poljaka Oni samo dolaze i odlaze, premijerno prikazan na ovogodišnjem Zagreb Doxu. Radi se o svojevrsnom trećem nastavku autorove neplanirane trilogije koji polazi od istih premisa i snimateljskih postupaka kao prethodna dva, višestruko nagrađivani Autofocus (2013) i Splitski akvarel (2009). Poljakova kamera ovoga je puta na smještena na splitskim bačvicama, u ranu zoru, pri čemu neočekivano svjedočimo urnebesnom i grotesknom susretu s jedne strane razuzdane mladeži, a s druge umirovljenika, koji rutinski obavljaju svoju ranojutarnju tjelovježbu, ignorirajući kadšto vrlo eksplicitne prizore strasti i budalaštine mladih u neposrednoj okolini.
*Boris Poljak: Oni samo dolaze i odlaze
Suptilna, sugestivna montaža te kreativna kompozicija kadrova čine glavne adute filma koji autoru omogućuju dovitljivu, gotovo nevidljivu manipulaciju te proizvoljno dodavanje značenja dokumentiranom materijalu. Osim Poljaka, dokumentaristički pristup koristi i veteran eksperimentalnog stvaralaštva Ivan Faktor u svojoj impresionističko-poetskoj minijaturi Sve bih ostavio ovdje, koju smo gledali u konkurenciji prošlogodišnjeg 25 FPS-a, a ove godine u konkurenciji Dana hrvatskog filma. Za razliku od Poljaka, Faktorov je pristup mikro momentima iz svakodnevnice osobniji, meditativniji. Njegova amaterska video kamera kroz prozorska okna bilježi spontane prizore na cesti koji postepeno gube jasno obličje te konačno nestaju u snolikoj, brišućoj panorami. U tom smislu, autor radi posve intimnu posvetu rutini, banalnosti svakodnevnice kojoj daje status lirskog subjekta.
*Mate Ugrin: U međuvremenu
Ove godine su se istaknula i dva rada mladih autora u stranoj koprodukciji, U međuvremenu Mate Ugrina (nagrada Green DCP na 25 FPS-u) i Sve još uvijek u orbiti Dane Komljena (u koautorstvu s Jamesom Lattimerom), koja se uvelike preklapaju u tematskom i poetičkom smislu. Oba se bave portretiranjem mjesta specifične povijesti; Ugrin bilježi crtice iz bivšeg jugoslavenskog industrijskog gradića zatočenom u besperspektivnoj sadašnjosti, dok Komljen propitkuje intrigantnu povijest nastanka i gradnje brazilskog megapolisa. Radove vezuje i identični, opservacijski snimateljski pristup, krcat enormno dugim, melankoličnim, monolitnim kadrovima prirode i arhitekture, s minimalnim brojem živućih bića te povremenom naracijom u offu. Možda je do toga što su imali isti umjetnički put, diplomirali na Akademiji umetnosti u Beogradu pa emigrirali u zapadnu Europu (Ugrin je trenutno na berlinskoj umjetničkoj akademiji, a Komljen diplomant francuske filmske škole Le Fresnoy), no prije bih rekla da se tu samo radi o prisvajanju vrlo potentnog trenda križanja dokumentarno-eksperimentalno forme s jednakom popularnom temom stanovanja i zatomljenih povijesti gradova. U tom smislu postavlja se pitanje zašto 25 FPS iz godine u godinu gura slične filmove, no kao i kod svakog festivala, pretpostavljam da osobni ukus selektora u nekom momentu prevagne pred možda inovativnijim i hrabrijim pristupima.
*Dane Komljen: Sve još uvijek u orbiti
S druge strane, eksperimentalna animacija i dalje postojano nastavlja tradiciju dobrih radova, pa su tako na 25 FPS-u prikazana čak tri rada, Trip Marka Meštrovića, Periferija Leone Kadijević te 10 Paule Konjušić. Meštrović se u novom filmu neočekivano okreće apstraktnoj animaciji te stvara niz titrajućih, ritmičkih črčki i mrlja koje stvaraju slike nalik na one na granici očnih kapaka, čime efektno vizualizira i prenosi atmosferu autentičnih zvučnih isječaka sa road tripa prijatelja Briana. Premda su mi osobno bliži njegovi raniji radovi (posebno Silencijum (2006) koji mi se još uvijek nalazi na listi najboljih domaćih animiranih filmova), Trip u svakom slučaju predstavlja pohvalan i hrabar iskorak iz Meštrovićeve sigurne zone, a time i finu bazu za češljanje još neistraženih teritorija.
*Marko Meštrović: Trip
Kadijević je s druge strane predstavila svoj prvi samostalni film izvan studentskih klupa. U Periferiji jedan običan suncokret pokreće eksploziju asocijativnih slika i glasova, od banalnih dječjih črčkarija do sofisticiranih geometrijskih oblika i matematičkih formula, pri čemu se isprepliću dokumentarne snimke i crteži. Premisa o kaotičnoj naravi misli svakako je interesantna, ali vizualna realizacija u konačnici nije ostavila neki snažniji dojam, pa je sve to pomalo izgledalo kao skica čiji se potencijal nažalost nije do kraja ispunio.
*Leona Kadijević: Periferija
Čudnovatu narav podsvijesti ispipavala je i Paula Konjušić u svom studentskom filmu 10, u kojem primitivni, stilistički crtež efektno križa s bizarnim scenarijima koji se odmotavaju u svijesti jednog pacijenta na psihijatrijskom liječenju. U tom smislu eksperimentalnu animaciju su ove godine obilježila uvrnuta putovanja onkraj svijesti i očnih kapaka.
*Paula Konjušić: 10
Konačno bih se osvrnula i na filmove Ane Hušman, Davora Sanvincentija i Renate Poljak, redom afirmiranih multimedijskih umjetnika, koji su ponudili autentične autorske radove te uz rad Borisa Poljaka spadaju među najuspjelije. Renata Poljak u filmu Partenza problematizira fenomen migracija te isprepliće osobnu obiteljsku tragediju, odnosno njezine bake koja nikada nije dočekala povratak muža iz Južne Amerike, te tragediju aktualnog migrantskog vala čije se žrtve i dalje broje. U fokusu filma su pritom oni koji su ostali u domovini, uglavnom žene, čiju tugu i bol autorica dojmljivo transponira širokim, monumentalnim, crno-bijelim kadrovima osamljenih lutanja po opustošenoj plaži. Prekrivene jednoličnim crnim haljinama, združene u patnji, udovice postepeno poprimaju obličje sablasnih aveti koje su ostale zatočene u zemaljskom svijetu. Kamera Borisa Poljaka u tom smislu daje neizostavan doprinos ovoj tragičnoj, meditativnoj poemi, čineći Partenzu istovremeno iznimnim estetskim doživljajem.
*Renata Poljak: Partenza
S druge strane, osvježavajući povratak materijalnom filmu priuštio je Davor Sanvincenti (s kojim smo razgovarali proljetos) radom Skoro ništa: i dalje noć pa u tom smislu nije iznenadila instant nagrada žirija kritičara na 25 FPS-u. Snimajući materijal iz zvjezdarnice, Sanvincenti gledatelja uranja u oniričko filozofsko putovanje mjesečevim kraterima i zvjezdanim nebom, u pratnji tekstualnih fragmenata o krhkosti tijela, jezika i filma. Inicijalni idilični suživot slike i teksta postepeno se narušava suptilnim pucketanjima i trzajima vrpce, povremenim mehaničkim scratchevima, da bi kulminirao posvemašnjim rastakanjem vrpce u fantastičnoj kakofoniji Christiana Fennesza i Nenada Sinkauza. Sanvincenti tako koristi inovativnu audiovizualnu formu za transponiranje niza apstraktnih filozofskih premisi, čime se njegov rad približava i svojevrsnom mikro filmskom eseju. Iskreno se nadam da će ovaj film potaknuti još kojeg domaćeg autora da zagrebe po celuloidu, obzirom da Sanvincentijev primjer jednako kao i recentna inozemna praksa samo potvrđuju tezu da filmska vrpca ima još pregršt neiskorištenih potencijala.
*Davor Sanvincenti: Skoro ništa: i dalje noć
Ana Hušman (koju smo nedavno intervjuirali), primjerice, jedna je od autorica koja je do danas zadržala rad s filmskom vrpcom, no s novim filmom ulazi u posve drugačiji teritorij i estetiku, točnije teritorij televizijskog studija i sapunica. Volim te, Ines tematizira nemogućnost dijaloga između ljubavnog para (Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo) koji se tvrdoglavo prepire oko, ni više ni manje, teorije pravilnog osvjetljenja. Namjerno izvještačena dikcija u kombinaciji s apsurdnom repeticijom teksta razotkriva svu komičnost jeftinih dramatičnih konflikata iz telenovela, pri čemu već stavljanje radikalnih, neavangardnih performera u poziciju ljubavnog para čini urnebesan komentar za sebe. Pritom televizijski studio sa zelenim platnom čini filmsku kulisu koju Hušman svjesno iščašeno i naprasno generira, kako bi gledatelj bio cijelo vrijeme svjestan artificijelnosti prizora. U tom smislu, autorica je ponudila inovativnu i komičnu dekonstrukciju televizijskih sapunica, čiji uspjeh uvelike duguje životopisnim protagonistima.
*Ana Hušman: Volim te, Ines
Kada se podvuče crta, čini mi se da je ova godina bila u svakom slučaju bolja od prethodne, a kao ključni moment bih navela povratak materijalnom filmu nakon dugo vremena. S druge strane, moglo se primijetiti da afirmirani autori puno slobodnije istražuju i eksperimentiraju s medijem (Meštrović, Sanvincenti, Hušman) dok se mladi poput Ugrina i Komljena nekako još grčevito drže za prokušane poetike, ili se ne usuđuju do kraja izvesti i dekonstruirati ideju u slučaju Kadijević. No, treba uzeti u obzir uvelike drugačije početne pozicije afirmiranih i neafirmiranih autora koje ovdje neupitno igraju ulogu, te utječu na opseg kreativne slobode i samopouzdanja. Bez obzira na to, mladi autori su pokazali zavidno tehničko i stilističko umijeće, pa time i potencijal kojemu će, nadam se, s vremenom dopustiti da se u potpunosti razvije i oslobodi.
Autorica: Ejla Kovačević / sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
