Izložbom slikarice Luise Pascu autoironičnog naslova Namještaj zagrebačka galerija Kolekcionart prošle je subote otvorila svoju ovogodišnju izlagačku sezonu, u kojoj će u sklopu programa Kolekcionart: Nove Perspektive predstaviti četiri samostalne izložbe likovnih umjetnika mlađe i srednje generacije. Zahvaljujući novom partnerstvu između Kolekcionarta i udruge Urania, izložba je postavljena u multimedijalnoj dvorani Prostor kreacije, na Trgu Eugena Kvaternika 3. Ovom prilikom Kolekcionart je obilježio i dvije godine djelovanja, na mjestu gdje je 15. ožujka 2023. cijela priča o stvaranju prepoznatljive destinacije na kojoj će najšira publika imati priliku upoznati mlade hrvatske vizualne umjetnike i započela.
Nakon što je u srpnju prošle godine publiku oduševila izložbom Kupaonica u Galeriji Šira (o kojoj je za Vizkulturu govorila i u velikom intervjuu), gdje je predstavila svoj diplomski rad slikan na keramičkim pločicama, novim ciklusom Luisa Pascu ponovno se vraća u medij ulja na platnu i publici još jednom kroz svoje slike otvara vrata u svoj svijet intime.
Novi slikarski ciklus naziva Namještaj inspiriran je životnim prostorom same umjetnice, odnosno stanom u kojem živi sa svojim partnerom Teom Kišem, također slikarom. Ciklus se sastoji od ulja na platnu većih i manjih formata, čije su dimenzije određene stvarnim dimenzijama predmeta koji se u njihovom stanu i nalaze. Tako na slici formata 205×145 cm možemo vidjeti motiv kreveta iz ptičje perspektive, u kojem se isprepliću scene spavača u različitim vremenskim sekvencama.
Izložba je otvorena do 19. ožujka i može se pogledati u ponedjeljak i utorak, 17. i 18. ožujka od 17 do 20 sati, te u srijedu, 19. ožujka od 15 do 17 sati. Radovi će se nakon izložbe moći vidjeti u Kolekcionartovoj matičnoj galeriji u Ul. kralja Zvonimira 7 u Zagrebu.
Kustos Bartol Fabijanić u predgovoru izložbe piše:
Slike iz ciklusa Namještaj Luise Pascu izazivaju refleksnu reakciju promatrača. Zašto namještaj, k tome još u njegovoj prirodnoj veličini, Luisa odabire ovoga puta za svoju umjetničku temu? Kao i često u povijesti slikarstva, odnosno općenito ljudskih ideja i kreacija, svakodnevne teme i banalni predmeti mogu poslužiti kao inspiracija za transfer nekih viših autorskih misli i osjećaja, čime nastaju upečatljiva umjetnička djela koja nose dublju supstancijalnu poruku, nadovezujući se na sam pojavni svijet kojeg prikazuju. Do začetka ove ideje kod Luise dolazi spontano i automatski, jednom prilikom prošle godine kad umjetnica zastaje na trenutak… i počne osvještavati životni prostor u kojem boravi i kojeg dijeli sa svojim partnerom Teom, također slikarom.
U svojevrsnom ciničnom obratu, umjetnica počinje zamjerati vlastitim slikama što postoje, odnosno što nepotrebno zauzimaju prostor njihovog nevelikog stana na zagrebačkoj Šalati. Isprva ju takva situacija veseli i intrigira, pa se Luisa dohvaća fotografskog aparata kojim bilježi različite prostorije u stanu, dupkom ispunjene svakodnevnim objektima koji čine dio njihovog životnog ‘inventara’, a među kojima prevladavaju njezine i Teove slike. Tako snimljene kadrove Luisa zatim vješto prenosi na platno, ne zadržavajući se pritom mnogo na samim slikama ili razlozima zbog kojih ih je stvorila, uviđajući tek da je gore spomenuta gomila ‘stvari’ sada postala još veća. U tom trenutku dolazi do tzv. umjetničkog kairósa, trenutka u kojem se autorica pita zašto tema slika ne bi bile stvari u stanu, odnosno namještaj, sam po sebi – prikazan onako brutalno direktno, en face, bez nekakve iluzije prostora ili druge perspektive. Ovaj moment predstavlja i autoričinu ironičnu opservaciju na svijet umjetnosti i slikarstva, u kojem slikari često prikazuju ljude ili predmete unutar realnog prostora kojeg oni nastanjuju, ili pak izdvajaju objekt iz njegove prirodne okoline ne bi li ga smjestili u neki nedefinirani prostor. Svojom serijom Namještaj autorica izbjegava ovu dualnu poziciju realističnog slikarstva, te rastežući objekte svojih slika od ruba do ruba slikanog polja dokida granicu između iluzije i zbilje.
Druga dimenzija novog Luisinog ciklusa Namještaj odnosi se na pitanje komodifikacije umjetnosti. Naime, razvijanjem vlastite ideje, autorica vrlo inteligentnim humorom dolazi do zaključka da je, povijesno gledajući, funkcija slike oduvijek bila ta da čini ukras u prostoriji – najčešće viseći iznad nekog kauča ili stola na zidu. U svojem jedinstvenom postupku slikarske tautologije, Luisa Pascu poručuje da su njezine (i sve druge) slike poput kauča ili ormara – samo roba, sa svojom specifičnom upotrebnom i klišeiziranom vrijednošću – stoga zašto ju s namještajem ne bi i posve izjednačili?
Ipak, da stvar ne bi ostala tako prozaična i jasna; baš kao u kakvom umjetničkom eksperimentu, mogli bismo konstatirati, da je Luisa svoju početnu hipotezu oborila, odnosno da je proces s vremenom dokazao i pokazao da su na (slikarsku) površinu počele izbijati stvari koje su bile izvan početnog predumišljaja umjetnice. Naime, tijekom nastanka ciklusa, koji se sastojao od bilježenja vlastitih kutaka stana tijekom prolaska vremena – u najrazličitijim trenutcima dana i osvjetljenja, te samih ljudskih događanja u njemu – Luisa je samom činu slikanja počela pristupati slobodnije. Zbog toga njezine kompozicije, osim vremenske, započinju zadobivati i ljudsku dimenziju, odnosno toplinu koja se najbolje ogleda u slici kreveta, kao Luisinog i Teovog kutka intimnog prostora zarobljenog u vremenu. Bogatim i pastoznim preslojavanjem uljane boje autorica svakoj pojedinoj slici ili predmetu doslovno pridodaje novi vremenski sloj, a poseban efekt postiže crno-bijelim linijskim sjenčanjem dijelova slike; i to nakon što je prethodni sloj već sadržavao vrlo realističan prikaz određenog objekta, katkad i u boji. Ovim činom autorica hrabro poručuje da se ne libi ponekad čak i ‘uništiti’ prethodni – kojiput vrlo uspješan – slikarski rezultat, ne bi li ostala potpuno vjerna svome konceptu, odnosno svojim predmetima posvetila maksimalnu pažnju i pomno ih proučila kroz protok vremena.
Dakle, od početne ideje banalizacije slike kao predmeta komodificirane vrijednosti, čime ih barem idejno pokušava izjednačiti sa samim objektima koje prikazuje, Luisa tijekom procesa počinje negirati vlastitu pretpostavku i u svoje kompozicije unosi dimenziju slojevitosti. Odmak vremena i mijene koje se odvijaju u njezinom (i Teovom) intimnom prostoru života utječu na to da na naizgled prostim predmeta počinje primjećivati suptilne detalje, a svojim kompozicijama – koje je inicijalno nastojala mehanički naslikati – dodavati jednu sasvim novu, romantičnu komponentu. Zbog toga će njezin ormar koji se ne može otvoriti, krevet na koji se ne može leći, vrata kroz koja se ne može proći i prozor kroz koji se ne može vidjeti, početi živjeti svoj novi život slike.
Luisa Pascu (Beč, 2000.) završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, nakon čega upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo. Godine 2024. diplomirala je u klasi prof. art. Zoltana Novak s izložbom Kupaonica (Galerija Šira, Zagreb). Tijekom studija izlaže samostalno u Laubi – kući za ljude i umjetnost, Galeriji Siva (AKC Attack), Galeriji Događanja i Galeriji Kolekcionart. Izlagala je i na nekoliko skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Osim slikarstva, bavi se i oslikavanjem murala te ilustriranjem knjiga i naslovnica glazbenih albuma. Dosad je sudjelovala na dvije umjetničke rezidencije/kolonije; u Makarskoj i Višnjevcu (2023.). Živi i radi u Zagrebu.
