Pisati o filmskom predlošku ili televizijskoj seriji obično se svodi na određenu analizu koja se često naziva kritikom premda u većini slučajeva samo preživa sinopsis. Zašto si uopće dozvoliti da na osobni dojam utječe mišljenje stranca? Kritike su češće subjektivna vizija nekog djela, nego što su analitički prikaz. Ne biti subjektivan gotovo je nemoguće jer osobni dojam i jest sistem klasificiranja. Subjektivnost oblikuje ton kritike čak i kada ona primarno nastoji biti objektivnom. Ono što vidimo, ono što doživljavamo, ne može biti objektivno. Umjetnost se definira kao produkt koji izaziva reakciju promatrača. Percepcija umjetnosti time nikada nije objektivna. Ako je film umjetnost, ako su svi oni dijelovi koji ga čine umjetničkim proizvodom umjetnost, onda ni njegova percepcija ne može biti objektivna. Onda je on onolika umjetnost koliko ste je vi, kao takvu, spremni definirati.
Odlučimo li gledati na film kao na umjetničko djelo, tada treba uzeti u obzir sve komponente koje naglašavaju njegovu umjetničku vrijednost; prodaju taj proizvod finalnom konzumentu, vama, ne nužno pod nazivnikom zabave ili industrijske proizvodnje već umjetnosti. Ponekad će se izdvojiti autori koje će na globalnoj razini njihova filmska djela prometnuti u umjetnike, a njihov rad u umjetničko djelo čak i onda kad je namijenjeno mediju koji trenutno primarno zastupa zabavu i konzumerizam – televiziji. Ne umanjuje se time vrijednost serija koje svojom narativnom i produkcijskom vrijednošću drže visoku razinu kvalitete, ali se ističe potreba za projektima koji se tretiraju kao umjetnički.
„Twin Peaks“ Davida Lyncha jedan je od poznatijih primjera iz prošlosti; danas je pak ulogu redatelja – umjetnika preuzeo dvojac Jane Campion i Garth Davies u seriji naziva „Top of the Lake“. Dok je Lynch pomaknuo određene granice percepcije javnosti kada je riječ o televizijskim serijama, redateljski dvojac Campion i Davies, tj. scenaristi Campion i Gerard Lee, produžuju paralelu između kinematografije i televizije. Nastao u koprodukciji Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i Novog Zelanda, premijeru svih sedam nastavaka „Top of the Lake“ imao je na Sundance Film Festivalu, a potom je šestosatna prezentacija nastavljena i na Berlinaleu. Televizijska serija u cijelosti prikazana je na svjetskim filmskim festivalima koji promiču filmsku umjetnost. Ovdje ipak nije riječ o presedanu: mini-serija „Carlos“ Oliviera Assayasa u cijelosti je prikazana na filmskom festivalu u Cannesu, a festival u Berlinu također je bio premijerno odredište i remakea „Svijeta na kablovima“ Rainera Wernera Fassbindera. U čemu je onda posebnost ili umjetnička vrijednost ove serije? Je li dovoljno opisati ju kao nezavisnu, originalnu priču renomirane autorice? U svojoj suštini ona to i jest.
„Top of the Lake“ sadržajno je malo djelo koje vješto prikuplja i slaže u kompleksnu mrežu odnosa lica suvremenog novozelandskog društva: oronulog i trulog, izgubljenog i izoliranog u divljini. Postoji razlog zašto ovo nije samo još jedna u nizu detektivskih serija koja razrješava slučaj dok se usporedno bavi osobnim životima revnih protagonista. Riječ je o seriji koja zaista sadrži i vješto izgrađuje temeljne elemente filmskog djela. Priča je cjelovita, ona zahtijeva pažnju, pritom je stvoren ritam koji joj daje prostor disanja, koji omogućava konceptu da se razvija u mislima gledatelja. Stoga nije isključivo filmska jer film bi je u svojoj vremenskoj ograničenosti sputao. Likovi su povezani, no njihove su misli skrivene, traumatične. Potrebno je pustiti ih da suptilno izađu iz vlastitih ljuštura, da iznenade. Od njih se taj moment iznenađenja, drugog lica, očekuje jer djeluju stvarno, a time se daje naznaka njihovih dimenzija.
Prikazano društvo je gotovo klaustrofobično skučeno na prostor koji se proteže unedogled – svi su vezani i svi su osuđeni na blizinu. Upravo taj kontrast između trenutka predaha, izolacije likova u spoznaji da su neminovno povezani i da nisu u stanju pobjeći u veličini prirode koja ih okružuje, čini od ove serije više od samog televizijskog proizvoda. Taj kontrast, koji ima za cilj stvoriti atmosferu koja sa slike prelazi na gledatelja i uvlači ga u radnju i izvan same priče, glume ili vještine režije, leži u vizualnom identitetu; u fotografiji.
Direktor fotografije Adam Arkapaw svojim je potpisom stvorio atmosferu koja gledatelju pruža mogućnost da prodre u svijet koji mu nije sasvim blizak u svoj njegovoj istinitosti; koji djeluje realno, ali i otuđeno. Taj svijet, iako surov i hladan, ispunjen životnim pričama koje likovi konstantno zatomljavaju i prikrivaju, mora donekle ostati odvojen od gledatelja. Stoga ne čudi da se ponekad čini da nas upravo slika, suptilnim maglovitim intervencijama odvaja od te realnosti; površinski je štiti. Vizualna suptilnost, igranje sa svjetlom i lokacijama ono je što zaokružuje „Top of the Lake“ u intrigantnu seriju. Naposljetku, upravo ta cjelovitost ono je što promiče filmsko stvaralaštvo, time i ono televizijsko, u umjetnost. Objektivno definiranu, ali subjektivno percipiranu.
Top of the Lake
Scenarij: Jane Campion, Gerard Lee
Režija: Jane Campion, Garth Davis
Direktor fotografije: Adam Arkapaw
Montaža: Alexandre de Franceschi, Scott Gray
Originalna glazba: Mark Bradshaw
Glume: Elisabeth Moss, David Wenham, Peter Mullan, Thomas M. Wright, Holly Hunter
Izvor fotografija
Sundance Channel
