Zagreb priča – bio je to naslov prvog teksta kojeg je gore potpisani autor napisao za Vizkulturu ove godine (LINK), a tema su bili posve specifični novi grafiti na ulicama i fasadama glavnog hrvatskog grada. Sasvim rječite poruke nonšalantne pobune, ti ambivalentni grafiti svojim su potpuno običnim, ali neuhvatljivim jezikom fascinirali prolaznike od prvog dana.
No, što učiniti kada Zagreb šuti, barem prividno? Kako gledati i vidjeti uličnu umjetnost u kojoj riječ i figura ne igraju nikakvu ulogu, kao što je najčešće slučaj? Zanimljivo, ali barem u Zagrebu apstraktni, odnosno nefigurativni izraz u uličnoj umjetnosti nije tako česta pojava, dapače prilično je rijedak. Zašto? Možda je riječ o dvije isprepletene linije utjecaja, lokalnoj i globalnoj. Apstraktna likovna umjetnost je u različitim medijima vrlo dugo bila jedna od neupitnih konstanti lokalne umjetničke scene, pa je u određenim trenucima morala izazivati suprotne estetske reakcije, koje su sazrele, pa i dozrele, također u uličnoj umjetnosti. U tome su umjetnici podjednako povezani s uličnom scenom i akademskim svijetom odigrali značajnu ulogu (Miron Milić, OKO, Filjio / Puma34 i drugi).
S druge strane, apstraktna se umjetnost, a slikarstvo pogotovo, još od pedesetih godina prošlog stoljeća vrlo često veže za likovni establishment, kao visokomodernistički jezik koji je nakon prijeratnih avangardnih trvenja dobio svoje mjesto među globalnim umjetničkim kanonima. Ulična umjetnost, grafiti umjetnost ili kako god je već zvali – izvorno dolazi odozdo, iz podzemne kulture, pa bi trebala predstavljati otpor svemu konvencionalnom, svakom posrednom odnosu između umjetnosti i njenih korisnika, svakom ustaljenju izraza i radu prema uvriježenim shemama. Dakako, ulična umjetnost nipošto nije nova pojava, pa i njeni protagonisti, htjeli-ne-htjeli, slijede neke stilske konvencije ili im se opiru, ali u svakom slučaju imaju nekakav odnos prema njima. Krug se počinje zatvarati kada ulični umjetnici ponovno otkrivaju apstrakciju, pronalazeći u njoj potencijal za subverziju vlastitog (sub)kulturnog kanona i poigravanje njegovim obrascima.
Ako živite ili boravite u Zagrebu, unazad par godina na proizvoljnim mjestima u gradu sigurno ste primijetili naljepnice u obliku debelih crnih točaka, postavljenih vrlo blizu, tako da zajedno čine svojevrsni trokut ili neki nepravilni geometrijski lik. Možda bi ih terminološki ispravnije bilo nazvati krugovima, jer zvati ih točkama zapravo je kompromis koji ovu neobičnu varijantu ulične umjetnosti približava jeziku s kojim, pretpostavka je, nepoznati autor ne želi imati veze. Ipak, ostat ćemo pri točkastom, a ne kružnom nazivu, jer takav otvara neka nova polja čitanja i viđenja, nama posebno zanimljiva.
Gdje sve nalazimo ove crne točke? Kao i grafita-rečenica opisanih u tekstu Zagreb priča, ima ih zaista svugdje – pojavljuju se na komadima urbane opreme (klupe, koševi za smeće…), vrlo su česte na trafostanicama, nađe ih se i na fasadama na koje se mogu prilijepiti, a gotovo su neizbježne u javnim WC-ima i zahodima kafića i klubova. Osobno poznajem ljude koje crne točke fasciniraju svojom neprobojnošću, ali ih znadem barem isto toliko kojima su baš zbog toga iritantne, pa i uznemirujuće. U čemu je tajna? Moguće je više razloga.
Prvo, debele crne točke uspješno bježe standardnim stilskim, žanrovskim i medijskim klasifikacijama, za početak u uličnoj umjetnosti, a potom i drugdje. Naljepnice nisu nepoznat medij, ali dosad su se uglavnom koristile da bi prenijele određenu poruku, a crne točke na prvi, drugi, pa čak i treći pogled ne komuniciraju ništa osim tame i crnine. Drugo, one se nepokolebljivo ponavljaju, sviđalo se to nama ili ne, a budući da je riječ o uličnoj umjetnosti koja se događa u javnom prostoru grada, praktički ih je nemoguće ignorirati.
Smjelo ih se može usporediti s meandrima Julija Knifera, koji su svojim minimalizmom i naoko besmislenom repeticijom postali anti-slika, stvarajući neke sasvim druge vrijednosti onkraj klasičnog štafelajnog slikarstva. U duhu egzistencijalizma, meandri su prihvaćali i izražavali apsurde postojanja i prigrlili prazninu koja nas promatra i kroz ove crne točke, poput malog grozda paukovih očiju. Bilo bi ih nespretno nazvati anti-uličnom-umjetnošću, ali shvaćate poantu.
Premda su ulični umjetnici najčešće anonimni ili se skrivaju iza različitih pseudonima, likovni izraz gotovo svakog od njih (barem na lokalnoj sceni) sam je po sebi prilično prepoznatljiv i brzo se veže za svog autora ili autoricu, dok su misteriozne crne točke na tom tragu izazovnije. Zbog njihove tipizirane rigidnosti nemoguće je znati proizvodi li ih jedna ili više osoba, ne može se pretpostaviti ni hoće li sve stati na tim crnim točkama ili će se one granati dalje, prekrivajući sve veće i veće površine. A opet, sve te pažljivo komponirane crne točke tvore zaokruženi entitet koji se može promatrati i kao nekakav znak. Ako su one znak, čiji su? I s kojom su namjerom postavljene posvuda po gradu? Mogućnost gerilske marketinške kampanje je isključena jer crne točke naprosto nisu na taj način prijemčive, niti bi trebale biti. Djeluju izazovno i opasno, poput amblema neke zajednice koju ne možemo prepoznati niti joj pripadati, ali se čini fascinantna.
Naposljetku, kada ih ima tri, crne točke mogu se tumačiti i kao simbol široko rasprostranjen u latiničnom pismu, mada drugačije raspoređene. Vrlo neodređeno označavaju misao bez definiranog kraja, nabrajanje bez konca ili samo slijed koji se rasplinje u beskraj. Nisu tako česte kao stilsko sredstvo, pojavljuju se samo onda kada je prijeko potrebno, kao da ih ljudi nerado koriste jer se plaše njihove beskonačnosti. Tako je i s crnim točkama na ulicama Zagreba, uznemirujuće su zbog svoje nedovršenosti, baš kao što su druge anonimne poruke koje grad izgovara zbog toga melankolične. No, kod točaka se promatrač ne može uhvatiti za nešto konkretno i to je ono što ih izdvaja. Njihovo će se širenje nesumnjivo nastaviti…
Foto: Vizkultura.hr (Fotografije su snimljene random odabirom lokacije, samo u Ilici, na potezu od 2 km zapadno od Britanskog trga)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
