Sigurno ste dosad barem jednom iskusili da su se izgled, doživljaj i karakter nekog grada značajno promijenili od zadnjeg puta kad ste ga posjetili, možda čak u tolikoj mjeri da neke njegove ulice gotovo da niste ni prepoznali. Obično se radi o vremenskom periodu od nekoliko desetljeća ili barem godina.
Stanovnici grada Splita, uslijed turističke groznice koja ne jenjava već neko vrijeme, svjedoci su promjena izgleda ulica u centru grada na mjesečnoj bazi. Tamo gdje je jučer bila knjižara, danas je fast food prodavaonica kartonskih pizza, jeftina suvenirnica ili pak autentična gusarska prodavaonica slatkiša, od kojih vam se instant razvije dijabetes. Zadnjih se godina otvorio i niz kvalitetno uređenih bistroa i wine barova, ali prvo se zapitate hoće li raditi cijelu godinu ili plesati samo za vrijeme sezone, a onda negdje škicnete cjenik da provjerite je li vam ta informacija uopće bitna. O fenomenu Varoša da i ne govorimo – nekadašnja težačka četvrt temeljito je obnovljena i praktički pretvorena u apartmansko naselje pod obroncima Marjana, korak do Palače.
Drugim riječima, već nekoliko godina svjedoci smo značajne prostorne i mentalne transformacije grada.
*Splitska pjaca 2004. / 2015.
Ipak, čini se da nemamo ni plana ni znanja da bismo tim procesom barem djelomično upravljali, niti znamo kamo nas ovaj nagli turistički procvat vodi. Znamo samo da nam ide, i to dobro. Bez obzira što se na nacionalnoj razini, pa i na razini grada Splita sustavno pokušavamo brendirati kao destinacija (puna života, tako barem kažu), kada se pobliže zagledate uvidite da je na djelu takozvani bottom up pristup. Dakle, svatko tko ima ikakvu mogućnost zarade od turizma, istu ne propušta. Često zato što drugih prilika zapravo i nema. Pitanje je, da citiram jednog svog prijatelja, hoće li se, i kada, bottom up pretvoriti u bottom down.
*Voćni trg 2008. / 2015.
Ako se vremenski i prostorno odzumiramo, jasno je da su propast proizvodnih djelatnosti i ekonomska kriza (uz povoljne geografske, kulturne i klimatske uvjete) doveli do toga da je turizam glavna gospodarska grana Dalmacije. U centraliziranoj državi stanovnici Dalmacije ne mogu se previše nadati niti zaposlenju u kakvom ministarstvu ili državnoj agenciji, a bez turizma bi nam standard bio ravan naseljima na područjima posebne državne skrbi. Na nacionalnoj razini vremenska prognoza također se prati, često sa zebnjom. Vojska nezaposlenih, ali i cijela državna ekonomija, uvelike ovise o uspjehu turističke sezone. Ne možemo, dakle, bez turizma, ali ovim tempom uskoro nećemo moći ni s njim.
Dok svake godine obaramo rekorde posjećenosti i zadovoljno brojimo milijarde dobrodošlih valuta, rijetko se osvrćemo na činjenicu da bi masovni turizam mogao do kraja izmijeniti i trajno devastirati obalni pojas kroz nekoliko desetljeća. Ovo je posebno alarmantno u kombinaciji s činjenicom da kao nacija očito volimo štednju u betonu, koju turizam upravo idealno kapitalizira u obliku trokatnica roze fasade s profiliranim betonskim balustrima. Nikakva zarada neće biti mjerljiva sa štetom koju bismo mogli nanijeti prostoru – najvažnijem, a možda i jedinom resursu kojeg posjedujemo, jer na kraju ćemo ostati sami sa sobom. Oprostite, s milijardama kubika izlivenog betona. Podsjetimo se samo španjolskog scenarija održivog turizma.
Simbolično je i da smo kulturnu baštinu počeli promatrati prvenstveno kroz prizmu „turističke valorizacije“, pri čemu potpuno zanemarujemo njezinu važnost za vlastiti identitet. „Bezinteresna“ obnova kulturnih spomenika postala je prava rijetkost. U (EU) natječajima se obično traži njezino stavljanje u funkciju turizma, sa studijom održivosti, projekcijama posjećenosti i novaca koje će taj spomenik direktno i indirektno inkasirati. Naravno, obnovu nekog spomenika svatko iole vješt riječima može „upakirati“ u turizam, ali bilo bi upravo osvježavajuće to ne morati. Barem ponekad, na razini stava.
Tu dolazimo i do problema Splita – grada koji se zajedno sa svojim stanovnicima (dio njih svojevoljno, a dio baš i ne) potpuno podredio turizmu. Zima je vrijeme hibernacije, kada se ugostiteljski objekti, koji u centru prelaze u monokulturu, dobrim dijelom „preuređuju“. Zadnjih godina po gradu se otvorilo nekoliko zaista sjajnih wine barova i malih restorana, ali fast foodovi su dominantni, kako estetikom tako i brojem.
Stanovi u Dioklecijanovoj palači masovno se preuređuju i obnavljaju. Ona je još donedavno bila zapušteno srce grada, a danas je velikim dijelom obnovljena i počinje nalikovati elitnoj zoni i resursu iz kojeg crpi tko može. Dobro je i poželjno, naravno, baštinu obnavljati i održavati. Sigurno je da bi dobar dio tih stanova i prostora trunuo još desetljećima da nije bilo turizma. Ali nameće se pitanje – za koga? Naime, Dioklecijanova palača i stara gradska jezgra upisane su na UNESCO-ovu listu svjetske baštine zbog zidina i ljudi podjednako, odnosno zbog slojevitosti i kontinuiteta života koji se tu odvija.
U perspektivi zadnjih 20 godina, nekoć je tome glavna prijetnja bilo loše stanje stambenog fonda, atmosfera i reputacija nastale zapuštenošću određenih ulica i prostora, a danas je to apartmanizacija, koje kao rezultat ima iseljavanje lokalnog stanovništva u druge dijelove grada. Kako cijene nekretnina u gradskoj jezgri rastu, a turistički pritisak se povećava, stanovnici povijesne jezgre sve se češće odlučuju za promjenu mjesta prebivališta.
Kada bismo primijenili pomalo karikaturalnu usporedbu, čini se da na razini grada (ako ne i države) trebamo posegnuti za nekom jeftinom self help literaturom, koja će nam objasniti da trebamo raditi na sebi i za sebe, a ne samo za druge, u ovom slučaju turiste. Vjerojatno bi pomogla i promjena u perspektivi, odnosno da u gostima ne vidimo samo hodajuće eure i dolare, nego (i) ljude iz drugih kultura koje nas mogu iskustveno obogatiti s obzirom na to da smo u usporedbi s ostalim europskim zemljama monolitna skupina stanovnika, dobrim dijelom nenavikla na sve što je drugačije. Tome najzornije svjedoči fenomen Ultra festivala i takozvanih partijanera, mladih ljudi željnih dobrog provoda iz cijelog svijeta, čiji dolazak domicilno stanovništvo promatra gotovo kao invaziju vanzemaljaca. Ipak, moment začudnosti svake je godine sve niži, što znači da se pomalo privikavamo što na različitost, što na novce kojima je to privikavanje nagrađeno.
Turizam sam po može imati mnoge pozitivne ekonomske i društvene učinke, međutim njegov utjecaj je definitivno negativan u scenariju u kojem proždire sve ostale funkcije i prostorne resurse grada, što se zadnjih godina događa sa centrom Splita. Grad polako postaje kulisa za turiste – za vrijeme ljetne sezone kao da smo članovi glumačkog ansambla koji igraju na pozornici i posjetiteljima prikazuju lažne slike. Dojam koji turisti ponesu iz tog ljetnog posjeta Splitu upravo je suprotan stvarnoj situaciji. To možda i ne bi bilo toliko strašno da se radi o malom (otočkom) mjestu, ali kada je riječ o drugom najvećem gradu u Hrvatskoj, onda bi se nad situacijom ipak trebalo zamisliti.
*Đardin – svakodnevna slika / Gurmet festival
Najboljom metaforom čini se Đardin, park koji nakon preuređenja – oblaganja u hladni mramor i oblikovanja staza velikom količinom sitnog pijeska – praktički nema posjetitelje, već samo prolaznike koji si dijagonalom žele skratiti put do Zlatnih vrata. Ipak, da ste se po prvi puta zatekli tamo posljednjih dana u večernjim satima, za vrijeme Gurmet festivala, zasigurno biste zaključili da park živi punim plućima i da je jedno od posjećenijih mjesta u gradu. Ljudi sjede na dekicama, slušaju dobru glazbu, druže se, jedu, piju. I sve to pod divnim krošnjama povezanim serijom „fešta“ žaruljica, pa je cijeli prostor djelovao kao hibrid parka i trga, prepun živosti i dobrih vibracija. Upravo neprepoznatljivo.
Ono što se dogodilo s Đardinom jasno ocrtava potencijal grada, odnosno sadržaje koje bi morao imati i van sezone. Uostalom, turisti znaju prepoznati autentična mjesta na kojima se kreće i koja koristi lokalno stanovništvo, o čemu svjedoči činjenica da ih se često susreće na pazaru i na Marjanu. Umjesto da se turizam stvara ulaganjem u nas same, mi smo se doveli u situaciju da zbog turista i za turiste smišljamo gradsku ponudu.
Zaključno, grad Split i njegovi stanovnici definitivno bi trebali više misliti o sebi i dobro odvagnuti u kojoj je mjeri trenutačna zarada kroz turizam vrijedna zatiranja drugih sadržaja i funkcija važnih za život grada. Teško je reći čija je to odluka i odgovornost, pa bi se moglo početi od osobne razine.
Primjerice, poznato psihološko istraživanje Stanford marshmallow experiment, na temu samokontrole, utvrdilo je da su se djeca koja su sačekala i nisu odmah pojela svoj kolačić, za razliku od one koja iskušenju nisu odoljela, pokazala uspješnijima u životu. Možda bi se mogli povesti tim primjerom i pokušati se barem djelomično othrvati slatkom kolačiću sveopćeg turizma, da nam kasnije ne bi trnuli zubi.
Fotografije: Odsjek za staru jezgru grada Splita (posebne zahvale g. Goranu Nikšiću koji nam je ustupio fotografije lokacija od 2004. do 2011.), Antonija Eremut te Gurmet Festival FB
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
