O fenomenu Viviane Maier smo već pisali; samozatajna dadilja koja se bavila fotografijom, ali fotografije nikom nije pokazivala, da bi ih tek nakon njene smrti slučajno pronašao John Maloof i od nje napravio zvijezdu. Maloofov film Finding Viviane Maier mogli smo vidjeti na ovogodišnjem Zagreb Doxu gdje se pojavio uz još nekoliko zanimljivih umjetničkih portreta. Umjetnost je očito stvar pokazivanja pa ako se sami umjetnici nisu dovoljno svojim djelom pokazali, ako su slučajno bili introvertni, ili ako su imali neki drugi marketinški hendikep, nađu se oni koji ih otkriju i uvjeravaju ostale koliko su bili dobri. Taj proces otkrivanja nije nimalo lagan.
Viviane Maier, Mario Haber, Imre Bukta
Portret Viviane Maier, kandidat za Oscara kojeg režijski potpisuju Charlie Siskel i John Maloof, je dokumentarac po ideji sličan sad već velikom Sugar Manu. Ključna razlika je što je Maloofov film slab i iritantan, ali u svakom slučaju dobro pogađa duh vremena. U namjeri da se, eto, veliča jedna samozatajna umjetnica, neprestano ju se vrijeđa na klasnoj osnovi jer se i autor i protagonisti kroz cijeli film čudom čude postavljajući pitanje: zašto je jedna dadilja uopće snimila toliko fotografija? Bilo bi, naravno, logičnije da je u slobodno vrijeme skupljala salvete. Sam autor se uporno pravi glup, praveći onda i od nas budale – njegovo istraživanje dalje se razvija u sljedećem smjeru: ako i dozvolimo činjenicu da je dadilja radila dobre fotografije, još veće čudo je da je ona bila svjesna da su te fotografije dobre! Viviane Maier snimila je preko sto tisuća fotografija, ali njemu bi bilo logičnije da je svaki put nekim sretnim slučajem dobru fotografiju nabola. S druge strane, upravo je sam autor ćorava kokoš koja je sasvim slučajno do tih fotografija došla, a da ih na prvu nije ni prepoznala. Na trećoj razini, iritantan je cijeli ekskluzivno eksplozivan ton, stil filma, glazba koja neprestano potencira dramu dok se priča o jednoj ženi koja je bila, kako se autor i protagonisti ne mogu načuditi, jako povučena. Na toj razini otvara se jednostavno pitanje: treba li baš galamiti o tihima?
Iz sličnih razloga zbog kojih mi je Viviane Maier odbojan, jedan domaći portret umjetnika mi je privlačan – riječ je o “Rakijaškom dnevniku” Damira Čučića – poetskom eksperimentalcu o Mariu Haberu, ton majstoru koji je za života bio dosta okupiran time kako da napravi što bolju rakiju. Težak i hermetičan film, na trenutke dosadan, ali onda baš zato ljudski topao i dubok. U ideji i realizaciji pretjeran, kao što i treba biti film o prijatelju. Kada bismo ga preveli u kockasti svijet Johna Maloofa, dobili bismo pitanje: zašto je jedan umjetnik toliko života potrošio praveći rakiju kad je mogao za to vrijeme raditi filmove? Čučićev film je oda zanatu kao umjetnosti, posveta posvećenosti; igra s Horacijevom tezom da se u mnogim poslovima može biti osrednji, a da se samo u umjetnosti mora biti vrhunski. Film je u svakom kadru svjestan da svijet neće stati ako nitko ne bude znao ispeći dobru rakiju, kao što je svjestan da će u tom slučaju biti jadniji, osrednji. Rakijaški dnevnik moći ćemo vidjeti na Danima hrvatskog filma koji počinju 23. travnja. U svakom slučaju, nužno ga je gledati na većem platnu, u boljim uvjetima; ne može se gledati na laptopu film kojem je glavni lik ton majstor.
Posebno zanimljiv film koji također otkriva umjetnika, ali ide i mnogo šire od njega, snimio je Dénes Nagy u susjednoj nam Mađarskoj. Radi se o srednjemetražnom dokumentarcu dosadnog imena Drugačija Mađarska – fragmenti sela. U tom malom, lijepo snimljenom mađarskom selu, malo toga se događa, ali mnogo toga se može vidjeti. Unutar portreta sela koje propada pa svi žele pobjeći iz njega, nastaje i portret Imrea Bukte, priznatog mađarskog slikara kojem je jedinom tamo dobro. Nije mu zapravo posebno dobro, ali ne misli da bi mu drugdje bilo bolje. Na jednoj razini film previše eksplicira ideju jukstaponirajući mlade koji čeznu za bijelim svijetom i velikog umjetnika kojeg pored sebe ne primjećuju. Kao da je čudo što selo ne primjećuje umjetnika! Bilo bi čudno da je suprotno, jer pravo selo ne može slaviti umjetnost – umjetnost može slaviti samo neko umjetno selo, kao što je recimo Kusturičino. Zato, ako bi netko nekom morao prići, ako bi netko trebao napraviti prvi korak, onda je to umjetnik. Ali Imre Bukta nije prosvjetitelj, idealist, već upravo suprotno, realist i fatalist. On je svjestan da su seljaci prodali zemlju, a povrće kupuju u lokalnom Tescou. Unatoč tomu što selo propada, ističe da svoju poziciju ne vidi kao tragičnu pa ono što kroz cijeli film na suptilan način provocira gledatelja jest priča o uspjehu. Redatelj Nagy nije banalan kao Maloof – Maloofov film završava izložbom i zato je američka bajka; Nagyev film počinje izložbom i zato je naš, mađarski suri realizam. Što nakon izložbe? Opet neko blato. Bukta, kada odgovara na autorovo pitanje o budućnosti, kaže da bi mogao otići u Berlin, da je tamo i izlagao, ali ne vidi baš neki smisao u tome. Neobičan smisao za uspjeh ključna je stvar koja povezuje Vivian Maier, Maria Habera i Imrea Buktu, a to sve nas željne uspjeha, naravno, provocira.
Srećko Kramp – umjetnik od formata
U domaćem kratkom metru, također se pojavio film o umjetniku koji smo mogli vidjeti na posljednjim Danima hrvatskog filma. Riječ je o filmu Srećko Kramp – Skica za portret; redateljskom debiju mlade filmske kritičarke Višnje Vukašinović koji je, kao i većina domaćih filmova kraćeg metra, ostao neprimjećen u medijskom prostoru, kao Imre Bukta u rodnome selu. Kako mu već naslov sugerira, film je parodija na poznatu, istoimenu HTV-ovu emisiju u kojoj smo u klasičnoj televizijskoj formi upoznavali poznate i manje poznate autore iz svijeta književnosti i umjetnosti. Ta forma je doslovno preuzeta od početka do kraja, ali sadržaj je nešto drugačiji – Srećko Kramp, naime, kao zbiljska osoba ne postoji. Autoricu ponajprije zanima prosječnost u umjetnosti pa je Kramp tako sazdan od niza općih mjesta naše kulturne scene prošlog stoljeća.
Dok se bavi prosječnim Veličinama, ovaj film je hrabro malen i, unatoč produkcijskim ograničenjima, daleko iznadprosječan. Skica za portret je, ukratko rečeno, priča o biografiji kao čistoj formi. U vremenu kada se živi za bolju biografiju, za bogatiji CV, u vremenu virtualnih i fabriciranih biografija, lažiranih i paralelnih identiteta, izmišljenih intervjua i izmišljenih recenzija kojima se želi nešto popraviti ili poremetiti, Srećko Kramp se pojavljuje kao savršeno besmislen. On kao da provocira popularnu teoriju kaosa – što bi se desilo ako bismo ubacili Srećka Krampa u povijest hrvatske književnosti? Odgovor je: ništa. Zbog te svoje nevinosti, Srećko Kramp ima pravo postojati i kao zbiljski lik. Jednu stvar ipak ne može – kakva god povijesna reevaluacija nastupi, neće postati važniji ni bolji, naprosto zato jer nije živio i djelovao. Međutim, ako se on sam ne može izdignuti iz mase-velikana, mogu se ostali njemu polako približavati pa će nekad skoro (ako uzmemo u obzir statistike o čitalačkim navikama Hrvata) svi ostali s njim jednako (ne)postojati. Ono što bi nekad u budućnosti moglo spajati Krampa i (njegova prijatelja) Krležu jest to da će kod izvjesne generacije obojica biti jednako nepročitani.
* Autorica filma nam je ljubazno ustupila prava da podijelimo film, a nama je drago što možemo dati skroman doprinos nepostojećoj kratkometražnoj distribuciji. Uživajte u njegovoj internet premijeri!
šifra za gledanje filma: felixtrot
Poets in Person – Srećko Kramp from Vjeran Vukasinovic on Vimeo.
 
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
