Umjetnica koju je povijest umalo zaboravila

John Maloof, mladi američki fotograf, na usputnoj se aukciji u Chicagu 2007. godine izborio za kutiju prepunu negativa, ne predviđajući da će ga to dovesti do otkrivenja fotografske ikone, do tada svijetu potpuno nepoznate. Razvijanje nekolicine fotografija, motivirano prvotnom znatiželjom, vodi do rekonstrukcije skrivenog privatnog i umjetničkog života Vivian Maier.

“Fotografija je tajna o tajni, što ti više govori, to manje znaš.” – Diane Arbus

Priča Vivian Maier dugo je bila tajna u kutiji. Više od 150 000 negativa pohranila je zajedno s ostalim privatnim detaljima u more kutija, čije otvaranje kao da je i sama Vivian potajno priželjkivala. Ljudi, koji su je poznavali ne slažu se s time, štoviše, ističu da se ovakva eksponiranost potpuno protivi osobnosti otkrivene umjetnice. No, tko je zapravo poznavao umjetnicu? Potpisivala se kao V. Smith, V. Maier ili Mayer, uživala je obmanjivati sugovornike pričama o špijunskom životu, ostavljajući dodatan dojam tajnovitosti, a svijet ju je poznavao kao gospođu Vivian, dadilju klasičnog stereotipa. Ali naprotiv, Vivian je bila sve samo ne stereotipna dadilja, ulicama Chicaga lutala je u pratnji djece te okrunjena Rolleiflex kamerom oko vrata. Bila je pojava.

Negativi fotografija upali su u prave ruke: osim fotografskog zaleđa, John Maloof kolekcionar je i povjesničar te ovome pristupa kao istraživačkom projektu. Nakon odbijenice iz američke MoMe da izlože fotografije pokojne Vivian, Maloof još ustrajnije gura priču na vidjelo. Radi što preciznije rekonstrukcije s nekolicinom ljudi neprestano razvija fotografije, dokumentira proces, intervjuira obitelji za koje je Vivian radila, čak i putuje u francuski gradić u kojem je Viv često obitavala.

Jedan od detalja koji je iznenadio svijet jest da je Vivian zapravo rođena u New Yorku, a ne u Francuskoj, iako u selu Saint-Bonnet-en-Champsaur provodi dio djetinjstva. Odlazak u Ameriku 50-ih godina 20. stoljeća za Vivian, koja je do tada upila europski duh liberalnih i feminističkih struja, predstavljao je tešku promjenu. No ona je pronašla svoj skriveni način participacije u tom društvu. Punih 40 godina bila je predana radu s djecom, a ta ista je, na trenutke, pamte kao zabavnu, a na trenutke kao kompulzivno agresivnu čudakinju.

Njen je nastup svakako bio zamijećen, unatoč paničnom habitusu skrivanja. Zamijećen je i njen rekvizit oko vrata, ali Vivian je vezu s njime doživljavala privatno i intimno, fotografirajući iz sebe i za sebe. Radove nikad nikome nije pokazala.

*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija

Ono što je Maloofa najviše impresioniralo kod Vivian Maier krije se u pozadinama njenih fotografija, snažnim porukama, svakodnevnim uličnim pričama te osebujnoj ekspresiji autorice, kreativnoj i skrivenoj od tuđih pogleda i utjecaja. Mnogi američki fotografi tog doba istaknuli su se radeći za velike agencije kao što su Magnum i Life ili se pak udruživali u filmske i fotografske saveze, poput Photo Leaguea u New Yorku, čiji su članovi redom nosili titule najeminentnijih fotografa aktivista.

Njihovo stvaralaštvo neizbježno je bilo protkano tuđim utjecajima, idejama i kritikama, sve što je zaobišlo rad Vivian Maier i učinilo ga toliko posebnim. Neškolovana i autistična umjetnica mogla je slijediti samo jedan smjer – vlastiti.

Zbog opsesivne želje za fotografijom, Vivian je nerijetko šetala napuštenim gradskim kvartovima i dokumentirala lica s margine, ljudska stanja, društvene kontraste i vlastiti odraz u društvenim zrcalima. Paradoksalno, njeni portreti u nebrojenim situacijama snažno ocrtavaju čvrste stavove i aktivistički duh, ali i potrebu za umjetničkim izrazom. Iako nikad nisu postali kolege, Cindy Sherman i Lee Friedlander primjeri su fotografa portretista uz čiji se bok danas spominje i ime Vivian Maier.

Slagala je iznimne kompozicije, igrala se sjenama i kontrastima, kadrirala svaki prostor i atmosferu oko sebe s lakoćom. Neki od uličnih momenata iz života u Chicagu i New Yorku ušli su u povijesnu galeriju fotografskih klasika. Opsesivno traganje i strast probili su Vivijanine granice izvan američkog teritorija, usprkos skromnim prihodima.

Razvijeni filmovi svjedoče o putovanjima u Egipat, Tajland, Vijetnam, Tajvan, Indoneziju i Kinu. Činjenice dokazuju da je autorica bila žestoka feministkinja, s pretpostavkom da je sama svjedočila ili proživjela svojevrsno zlostavljanje. Štoviše, svako nasilje i nepravda, kojima je Vivian bila indirektno izložena, utječu na njen privatni i fotografski život. Dokumentirala je i složila arhivu od nekoliko stotina kutija, ispunjenih novinskim člancima, video-zapisima, među kojima su pronađeni intervjui, kritike društvenih dnevnih događanja te komentari i pošalice. Imala je jednako dobar smisao kako za grotesku, tako i za humor.

Uz to, izražen osjećaj za estetiku prepoznali su i suvremeni modni časopisi koji odnedavno objavljuju Vivianine fotografije u člancima o modi i urbanom američkom životu 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Vivian je, s druge strane, slabo marila za ženstvenu modu iz časopisa, nadopunjujući svoj nezgrapan i čvrst hod dugačkim kaputima i muškim šeširima. Naizgled nije marila ni za društvenu potvrdu svog rada, ni za priznanje ili slavu, skrivajući svoj životni poziv od svih. Mnogo prije nego što bi to i sama Vivian očekivala, njena ostavština pronašla je svoj put u galerije, muzeje, novine, knjige i filmove.

John Maloof je, u suradnji s fotografima, snimateljima, povjesničarima, izdavačima i poznavateljima Vivian Maier rekonstruirao rad i život umjetnice te ga objavio u knjizi: Vivian Maier- Street Photographer, dokumentarnom filmu: Finding Vivian Maier i u galerijama diljem svijeta. Izložene fotografije proputovale su Chicago, New York, Los Angeles, London, Oslo, Kopenhagen, Antwerpen i nastavljaju tražiti svoju zaintereseiranu masu.