Autorica: Ivana Perić
Sredinom svibnja 2022. Dotrščinu su uz stručno vodstvo Saše Šimprage obišli učenici i učenice Osnovne škole Hugo Kon iz Zagreba. Škola je to koja posjete spomen-parku održava u sklopu kurikuluma od 2016. godine, od prvoga obilaska koji se dogodio u okviru aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina. Tijekom ovog obilaska, učenici i nastavnici sudjelovali su u premijernom izvođenju edukativne performativne igre “šumaljudi” čiji je autor upravo Šimpraga. Kako navodi autor, naslov rada je mali hommage kultnom grafitu “tramvajljudi” s tramvajske stanice u Vodnikovoj ulici u Zagrebu 1990-ih.
Igra je osmišljena za potrebe Obrazovnog programa Virtualnog muzeja Dotrščina, i kako bi se izvodila se u okviru obilazaka spomen-parka za osnovne i srednje škole. “Šumaljudi” koncept crpi iz činjenice da je dotrščinska šuma posječena u vrijeme dok je ondje ustaški režim provodio masovne egzekucije. Dotrščinski hrastovi i grabovi posječeni su i odvezeni preko granice kao resurs za nacističku mašineriju. Sadašnja šuma, iznikla iz nagle pustoši prethodne, stara je koliko i zločin koji se tamo dogodio. Upravo se šumom bavila i lanjska privremena memorijalna intervencija u Dotrščini, rad Beyond, Beyond kosovskog umjetnika Dritona Selmanija.
Šimpragin rad počiva na dinamici i pravilima igre skrivača. Sudionici su pozvani odabrati stablo u spomen-parku i sakriti se iza njega. Ciklus se ponavlja nekoliko puta, po pravilima igre skrivača. Kako sam autor objašnjava, metafora igre skrivača ukazuje na uzajamnu i univerzalnu povezanost ljudi i prirode, sudionika i mjesta, žrtava i šume. Stabla skrivaju i čuvaju ljude, ljudi skrivaju i čuvaju stabla. Sjećanje se kroz medij igre prenosi u univerzalni jezik (svakodnevnoga) života. Uz teme sjećanja, rad ukazuje i na pitanje klimatskih promjena koje će u bliskoj budućnosti vrlo izvjesno ugroziti i dotrščinsku šumu.
Spomen svjetlo i prosjaj šume
Mjesto izvođenja igre unutar samoga parka odabrano je iz više razloga, svih redom prigodno pogođenih. Dotrščina je šuma koja nema praznina, osim na dijelovima na kojima su spomenici. Teren nije ravan, padine brda grbave su i valovite, na nekim mjestima izgledaju kao smeđe more pred oluju. “Šumaljudi” izvodi se nakon što su učenici već obišli dio parka i uvedeni u temu obilaska. Igra kreće oko spomenika koji je izmaknut od zone ubijanja i grobišta, svojevrsni je prostor prodisaja, a pritom i jedina veća zaravan. Radi se o brončanom spomeniku Stevana Luketića posvećenom revolucionarima Zagreba poginulima od 1919. do 1941. godine.
Kako piše Lidija Butković Mićin, prerano prekinuta mladost nositelja radničkog pokreta i socijalističke ideje u međuratnom razdoblju u kiparskoj je formi predočena doslovno: Luketić najprije gradi visoki stup od nekoliko superponiranih kružnih volumena-valjaka da bi ga potom raspolovio ostavljajući vidljiv trag akcije-reza u poliranoj napukloj plohi skulpture. Kružnim krajobraznim rješenjem koje se nadovezuje na spomenik poziva se na nove generacije kao nosioce novih ideja, onoga što antifašizam predstavlja danas. Puna polovina u bronci predstavlja poginule revolucionare, a “prazna” polovina u plohi malog, kružnog trga konotira nove generacije. Skupa čine zatvorenu cjelinu, prostorni fenomen neprekidnog trajanja i kruženja slobodnih ljudi i slobodnih misli.
Osim što je po ravnini lakše trčati, ovo mjesto je idealno za izvedbu “šumeljudi” jer u njoj zaigrano trče mladi učenici i učenice, nosioci novih ideja. Pretrčavaju preko kružnog trga, u dubinu šume, pa natrag do samog spomenika. Trče tako iz jednog prosjaja u drugi, od širokog i blistavog prosjaja krošnji do nikad do kraja realiziranog, prigušenog prosjaja rezova u Luketićevom spomeniku.
Dok trči utisnuti dlanom svoj “pik” o broncu spomenika, jedan učenik viče: “Evo partizani, partizani iz rovova, partizani pobjeđuju!”. Učitelj povijesti objašnjava kako je dotični učenik i inače “opsjednut partizanima”. Dječaci i djevojčice jurišaju dalje u novom ciklusu igre. Šušte kroz šumu. Jedan od dječaka otišao se sakriti duboko među stablima, a po povratku govori da je otrčao skoro do Doline grobova. Sa sobom je donio, tako se čini, i sjaja što se dobacuje i odbacuje od Bakićevih kristala.
Kristali su to koji vizualno umrežavaju čitavo spomen-područje, mogu poprimiti bezbroj jedinstvenih permutacija osnovnog oblika, otvoreni su sustav koji se dade nadograđivati paralelno s budućim istraživanjima. Otvorenost igre skrivača nalik je sustavu kristala – rute kojima učenici i učenice trče kroz šumu granaju se i šire, svakim su novim skrivanjem mreže sve kompleksnije, uključuju sve više stabala.
U vrijeme koncipiranja Dotrščine Bakić je bio zaintrigiran kvalitetama nehrđajućeg čelika kao “svjetlonosnog” materijala, sposobnog odražavati i prisvajati sunčevu svjetlost. “Svjetlucajuća masa čelika koja reflektira svjetlo u takvoj formi budi pijetet među nadgrobnim pločama, ali i poticaj da se s gordošću opomenemo fizičkoga i idejnoga zračenja tamo pokopanih slobodoljubivih ljudi”, objašnjavao je. Njegovi kristali pomiču nas od ukopanosti jeze i tuge smrti prema kovitlanju jezgrovitih i treperavih ideja za koje se živjelo i umiralo. Kako je i Stevan Luketić primijetio, u vijugavom toku Doline grobova Bakićevi kristali djeluju “poput krijesnica u prirodi.”
Šume što bešumno padaju
Kovitlanje novih ideja, te krijesnice od misli, zaziva i “šumaljudi” usmjeravajući nas promišljanju o tome što je antifašizam danas, kako ga živjeti, kako slobodoljubiti. Osim pitanja klimatskih promjena koje Šimpraga centrira u izlaganju učenicima, s izlagačko-predavačkim dijelom “šumeljudi” valjalo bi povezati i pitanje migracija i izbjeglištva. Po našim šumama i gorama stalno stradavaju migranti, a zbog sustavnog protjerivanja i zlostavljanja migranata stradavaju i šume. Jedno od takvih stradanja sječa je šume koja se desila se na Plješivici u svibnju 2020. godine. Masovna sječa provedena je zbog “potrebe nadzora državne granice, odnosno osiguranja vidljivosti granične crte“ (o šumi kao naoružanom i brisanom krajoliku pišu Marijana Hameršak i Iva Pleše).
Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u suradnji s Hrvatskim vodama i Hrvatskim šumama posljednjih godina sustavno “čisti” teren diljem zemlje, a uz spomenutu sječu plješivičke šuma treba spomenuti i sječu vrba i drugog raslinja uz rijeku Unu, na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovakve sječe šuma nadovezuju se na zahvate kakvih je bilo na Dotrščini, ali i drugdje za vrijeme Drugog svjetskog rata – primjerice, na sječu koju je u Gorskome kotaru za Drugog svjetskog rata izvršila talijanska uprava i kojom je posječeno 850 hektara šume, o čemu piše Dušan Klepac u knjizi Iz šumarske povijesti Gorskoga kotara u sadašnjost.
Zanimljiva je u ovom kontekstu i jedna narodna predaja iz zadarskog zaleđa. Ondje se, na raskršću puteva Poličnik, Posedarje, Islam Latinski, nalazi poseban stari hrast, poznat kao zeleni ili vučji hrast. Jedna od priča vezanih za posebnost tog hrasta korijene vuče iz perioda okupacije, kada je talijanska vojska krenula srušiti hrast za ogrjev. Lokalno stanovništvo, vezano uz ovo stablo, upozorilo je vojnike kako je hrast uklet i nemoguće ga je srušiti. Prije nego su krenuli zabiti sjekiru u deblo jedan vojnik je, za svaki slučaj, ispalio metak prema stablu. Kada su se vojnici približili hrastu – rupe od metka nije bilo. Od sječe su potom odustali. Zeleni hrast tako je o(p)stao nešto kao magičan simbol otpora, a sa svakim su se novim ratom uz njega vezala nova sjećanja. Zanimljivo bi bilo vidjeti igru skrivača koja bi se oko njega koncipirala, a kojom bi se utrčalo u koštac s politikom sjećanja na zadarskom području.
Zaigraj, poskoči!
Osim samog sadržaja igre i izuzetno važnih pitanja utkanih u nju, kod “šumeljudi” vrlo je važno da se radi o – igri. U kontekstu praksi sjećanja to je pravi dašak svježeg zraka, a valja na tom tragu spomenuti još jedan dotrščinski primjer, izvedbu rada Tonke Maleković Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema 2020. godine, u kojem su sudionici, od kojih brojne obitelji s djecom, bili pozvani konstruirati privremene nastambe od granja. Kao i “šumaljudi”, bilo je to nešto što se radi dobrovoljno, što je ugodno, neopterećeno. Igranje budi živu angažiranost, odstranjuje iz okova vremena, centrira u trenutku. Ugledati čovjeka iza stabla, vidjeti stablo ispred čovjeka, dotaknuti drvo dok se kraj njega skrivaš, promotriti korijenje i krošnju, onjušiti lišće i zemlju, pustiti prosjaju da ti legne na čelo. Potrčati. Osjetiti tabane uz zemlju, lepetanje ruku koje hrle prema “piku”.
Kako starimo, sve manje trčimo. Kad ste zadnji put vidjeli (iole) stariju osobu da spontano potrči? Djeca se neprestano zatrčavaju negdje, često zato što još nisu svladala procjenu vremena, ali i zato što ih vrijeme još nije savladalo. Taj osjećaj zanosa i zaleta treba svaka revolucija, svako slobodoljublje, svaki antifašizam. Učenici pri kraju igre vuku noge, puni zdravog umora. Još malo zadihani od trčanja, spuštaju se prema izlazu iz Dotrščine.
Jedan od njih najednom poskoči, pa se uhvati za rame kolege, u veseli prigrljaj, uz uzvik “hej!”. Hej kao radost, hej kao želja i bivanje (“Nema ih više, jer su htjeli biti”). Hej kao obrati pozornost, hej kao drugarstvo. Hej kao udisaj, hej kao prosjaj. Hej kao ono u Danijela Dragojevića, iz zbirke Kasno ljeto:
“Skoči! skočiti je odmaknuti se od zemlje
i opet joj se vratiti. skoči! ako skočiš,
zemlja će ti reći skočio si, dugo to nisi
činio, skrivenog u sporom hodu bila sam te
zaboravila, sad se opet moja težina i ja
igramo s tobom, radujemo, ti si naš gušter,
gomolj, sova, izdanak nekog stabla, lijep
kamen (zašto ne?), zvučno hej što se čuje
u bistrom zraku.”
Autorica: Ivana Perić
Fotografije: Katarina Zlatec / Virtualni muzej Dotrščina (Na fotografijama je jedna od izvedbi rada, ona s učenicima i učenicama drugih razreda Gimnazije Lucijana Vranjanina iz Zagreba, također u svibnju 2022.)
Vizkulturine osvrte na memorijalne umjetničke intervencije na Dotrščini pročitajte na sljedećim linkovima: o radu Dritona Selmanija, Tonke Maleković, Sandre Sterle, Gilda Bavčevića i Zorana Pavelića
Virtualni muzej Dotrščina osigurava besplatna stručna vodstva po spomen-parku Dotrščina za sve zainteresirane javne obrazovne ustanove u RH.
Obrazovni program Virtualnog muzeja Dotrščina u 2022. godini provodi se u partnerstvu s Vijećem srpske nacionalne manjine grada Zagreba i Hrvatskom udrugom nastavnika povijest.
Temeljem natječaja za javne potrebe u kulturi, rad Virtualnog muzeja Dotrščina u 2022. godini podržan je sredstvima Grada Zagreba. Nositelj programa je Hrvatska udruga nastavnika povijesti.
