Projekt Gradimo Dom zajedno, koji je vrlo ambiciozno zamišljen s ciljem razvoja programa u Domu mladih u Splitu, te uspostavljanja kriterija za sudioničko upravljanje, došao je svom kraju. Kroz razgovor s voditeljicom projekta, Stefanom Došen, i dopredsjednicom Platforme Doma mladih, Sunčicom Fradelić, osvrnuli smo se na burnu povijest Doma mladih, tog betonskog giganta, simbola splitske nezavisne kulturne i umjetničke scene. Stekli smo dojam kako su kroz projekt neke bitne stvari unaprijeđene, ali kako rad na važnim ciljevima projekta koji bi trebali podići kvalitetu rada i upravljanja Domom mladih nije gotov. Postavljeni su temelji koji će se u vremenu poslije projekta Gradimo Dom zajedno morati nužno nastaviti u postavljenom smjeru.
Ovog puta za sugovornike smo odabrali voditelje organizacija i udruga koje djeluju u Domu mladih, mahom u vizualnim djelatnostima. Razgovarali smo s Natashom Kadin iz udruge Mavena – 36 njezinih čuda koja je glavna producentica, autorica i koautorica projekata koje ta udruga radi, Tončijem Kranjčevićem Batalićem iz kolektiva queerANarchive, predsjednicom Kino Kluba Split, Sunčicom Fradelić, te s Mirandom Veljačić iz arhitektonskog kolektiva Platforma 9,81. U prvom redu nas je zanimalo, u kontekstu netom završenog projekta Gradimo Dom zajedno, kakve mogućnosti Dom mladih nudi ovim organizacijama u smislu rada, tehničke podrške i izlagačkih mogućnosti. Jesu li zadovoljni prostorima koje imaju na raspolaganju te pati li njihov program zbog ograničenih prostornih ili pak tehničkih mogućnosti? Zanimalo nas je i u kojoj mjeri Dom mladih funkcionira kao mjesto okupljanja aktera splitske kulturno-umjetničke scene, potiče li zadržavanje i aktiviranje te u kojoj je mjeri otvoren prema građanima. Ono što je najvažnije, kroz ove razgovore nastojali smo potaknuti sugovornike da predlože ideje, iznesu eventualne prijedloge za koje smatraju da bi poboljšali korištenje Doma mladih.
Udruga Mavena – 36 njezinih čuda osnovana je u Splitu 2006. godine s ambicioznim ciljem unaprjeđenja kulturno-umjetničkog života lokalne i nacionalne razine, često s međunarodnim djelovanjem, a stavljajući naglasak na suvremene umjetničke prakse i s fokusom na mlađe i neafirmirane umjetnike. Mavena okuplja, educira, umrežava i potpomaže mlade umjetnike u prvom redu preko osmišljavanja, produciranja i izvođenja njihovih projekata. Treba istaknuti i njihovu edukacijsku ulogu; uz brojne radionice i umjetničke kolonije, Mavenu krasi upadljiva izdavačka aktivnost koja se ogleda u objavljivanju stručnih članaka, časopisa i knjiga. Zbog njihovog kontinuiranog rada u Domu mladih i prisutnosti na lokalnoj umjetničkoj sceni, kao i zbog njihove iznimne produkcije, vidljivosti i važnosti, nametnuli su se kao logičan sugovornik o ovoj temi.
*NMG@MKC – Ivana Papić, “Berlin obećani grad, izvještaj iz call centra”, listopad 2020. / foto: Tihana Mandušić
► Udruga Mavena – 36 njezinih čuda ime je dobila po pjesmi poznatog nadrealista Radovana Ivšića kako bi se naglasila težnja da unese kreativni nemir u lokalnu, ali i nacionalnu umjetničku scenu. Postojite već 14 godina i u tom periodu organizirali ste zaista velik broj manifestacija, radionica i izložbi. Smatrate li da uspijevate u naumu da unesete taj kreativni nemir na lokalnu umjetničku scenu i na koji način? Koje su vam na tom putu najveće poteškoće?
Natasha Kadin: Mnogo toga se dogodilo u proteklih 14 godina na lokalnoj, nacionalnoj, ali i na globalnoj razini. Prvih nekoliko godina mahom smo radili međunarodne koprodukcije, da bismo se s vremenom fokusirali na nacionalne, a posebno lokalne projekte, jer nam je bilo jako važno da “unesemo nemir” u našu lokalnu sredinu. Vjerujem da smo u tome uspjeli. Napravili smo stalan izložbeni program NMG@PRAKTIKA u Klubu Kocka koji od 2013. godine ide permanentno, a posvećen je mladim umjetnicima, umjetnicima na početku svojih karijera i studentima. Od preko 60 dosad postavljenih izložbi, više od 20 posto bile su prve samostalne izložbe mladih umjetnika tijekom kojih smo s njima mentorski radili na konceptu, postavu, produkciji, a nerijetko i na koprodukciji umjetničkih radova. Specijalizirali smo se za novomedijsku umjetnost, a posebno za izvaninstitucionalnu edukaciju, pa nam je tako gotovo svaka izložba imala i popratni diskurzivni program; bio to razgovor s umjetnikom, panel diskusija na aktualnu temu koju izložba problematizira ili suradnja s osnovnim i srednjim školama i fakultetima u Splitu. Tako smo došli na ideju Kustoske škole koja se odvija već pet godina, svake godine s različitom temom i konceptom.
Ponukani idejom kako je kritika suvremene umjetnosti na nacionalnoj, a posebno na lokalnoj razini iznimno nedostatna, pokrenuli smo i Školu kritike vizualnih umjetnosti, koju će voditi relevantni kritičari i teoretičari suvremene umjetnosti. Kroz proteklih desetak godina kroz projekte naše udruge su se putem stručnog usavršavanja educirali mnogi mladi umjetnici, kustosi, teoretičari i dizajneri, a planiramo i dalje nastaviti s edukacijom kroz suvremenu umjetnost, za koju smatramo da je unutar institucionalnog obrazovnog sistema nedovoljno aktualna, te se trudimo taj nedostatak nadomjestiti. Osim toga, pokrenuli smo specijalizirani festival za zvukovnu umjetnost – sound art festival Ispod bine, koji organiziramo već pet godina, a uz gostovanja mnogih međunarodnih umjetnika, organiziramo i popratni edukativni program.
Najveće poteškoće su uvijek nesigurno financiranje, posebno na lokalnoj razini, i nerazumijevanje nekih vijeća za suvremene hibridne umjetničke forme koje pokušavamo dovesti u naš grad, kao i često neadekvatan prostor za rad.
*radionica “Sreća od Smeća” (voditelj: Ivan Marušić Klif), srpanj 2020. / foto: Tomislav Kraljević (lijevo); prezentacija publikacije BOOK of SEA, Silba, kolovoz 2020. (desno)
► Upravo se završava projekt Gradimo Dom zajedno. Iako udruga Mavena nije prostorno vezana uz Dom Mladih, ipak djelujete u NMG Praktika, a organizacija sound art festivala Ispod bine također se održava u prostorima Doma mladih. Je li projekt GDZ utjecao na vaš rad? Osjećate li se ograničenim s obzirom na prostore kojima sada raspolažete, tim više što vaši projekti često uključuju i brojna međunarodna imena? Utječe li to na izlagačke i organizacijske mogućnosti?
Natasha Kadin: Projekt Gradimo Dom zajedno nama je konkretno donio jačanje suradnje s Platformom Doma mladih čija smo članica od osnivanja, dok sam ja bila i prva koordinatorica Platforme. Kroz projekt GDZ proveli smo nekoliko naših programa kroz linije Galerija i Razred. Jako smo zadovoljni suradnjom i smatram da je projekt utjecao na pozicioniranje nezavisne scene u lokalnim i nacionalnim okvirima, ali i na vidljivost projekata mnogih organizacija koje djeluju u Domu mladih.
Naše izlagačke i organizacijske mogućnosti nisu se značajno promijenile ovim projektom, ali toliko dobro poznajemo prostor Doma mladih da smo naviknuti raditi u okolnostima s kojima raspolažemo, pa smo čak otvarali i nove prostore za izvedbe i izlaganja, kao što je prostor Ispod bine, po kojem je i naš festival dobio ime. Nije bilo lako, ali suradnja s Multimedijalnim kulturnim centrom, koji u konačnici odobrava korištenje prostora, sve je bolja jer postoji uzajamno povjerenje bazirano na našem dugogodišnjem radu u Domu mladih. Također želim istaknuti i suradnju s Koalicijom udruga mladih, jer u prostoru koji je njima dan na korištenje Mavena provodi izložbeni program NMG@PRAKTIKA. Unatoč svim izazovima, kako prostornim tako i vanjskim i unutarnjim, suradnjom uspijevamo provesti sve naše projekte, ali i pomoći drugima da provedu njihove.
*NMG@PRAKTIKA – Katrin Novaković, “Right Now”, rujan 2020. (lijevo); Bojan Koštić, “Das Unbehagen”, studeni 2020. / foto: Tihana Mandušić
► Kakvo je vaše viđenje stanja vezanog uz prostor Doma mladih? Prostor je to koji zaista ima veliki potencijal, ali dobiva se dojam da ga se ne uspijeva do kraja iskoristiti. Dijelite li to mišljenje i što bi se po vama trebalo promijeniti kako bi se poboljšalo upravljanje tom kulturnom institucijom? Imate li neke konkretne zamjerke ili prijedloge?
Natasha Kadin: Gigantski betonski div Doma mladih, uz sve njegove mane, živi je organizam i svima nam je prirastao srcu, i svatko se na svoj način trudi održavati ga na životu. Platforma Doma mladih nastala je 2012. godine prirodno, kroz okupljanje udruga koje imaju zajedničke ciljeve i kroz širenje suradnje s Multimedijalnim kulturnim centrom kao upraviteljem zgrade, te Gradom Splitom kao vlasnikom zgrade. Taj gigant napravljen je tako da je potrebno uložiti enormne napore i veliku količinu novca da bi se cijeli stavio u pogon, pa se trudimo širiti prostore djelovanja i sređivati prostore parcijalno. Tako će se kroz projekt GDZ otvoriti potpuno novi prostor u Domu, multifunkcionalni Razred, koji će biti otvoren za korištenje kako organizacijama koje već koriste neke prostore Doma, tako i onima koje ga još ne koriste. Jedan od osnovnih ciljeva Platforme Doma mladih pri osnivanju bio je donošenje kriterija korištenja svakog prostora u Domu i taj problem još nismo u potpunosti riješili jer je vrlo kompleksan, ali smo se kroz projekt GDZ približili njegovom rješavanju. S obzirom na to da sam bila prva koordinatorica PDM-a od 2012. do 2014. godine, a u tom periodu sam vodila i KUM, vrlo sam dobro upoznata s problematikama ovog prostora, te i danas pokušavam, koliko stignem, aktivno i konstruktivno sudjelovati u procesima, a članica naše udruge, Tina Vukasović Đaković, trenutna je predsjednica Platforme Doma mladih.
► Poznato je kako određeni dio godine provodite na Silbi, gotovo rajskom otoku po mjeri umjetnika. Tamo ste prilično aktivni i poduzetni po pitanju organizacije te uključenja lokalnog stanovništva i realizaciji umjetničkih i aktivističkih programa. U prvom redu organizirate rezidencije, izložbe, događanja, a organizirali ste i Silba Environment Art (S.E.A.), te Silba Off Season (S.O.S.). Iz te perspektive, odgovara li više umjetničkom zovu otočka izoliranost ili pak vreva i “živost” grada? Kakve su reakcije umjetnika koje ugostite na Silbi i postaju li otoci, sa svojim rezidencijama i uključenosti lokalnog stanovništva, gotovo utopijski mikrokozmosi kreativnog stvaranja?
Natasha Kadin: Na Silbi su se aktivnosti koje provodimo također dogodile organski i prirodno. Zaljubila sam se u mir i tišinu tog malog otoka, sasvim dovoljno udaljenog od kopna, koji mi dozvoljava slobodu rada i istraživanja daleko od vreve gradova. Kako sam u svojim dvadesetima kroz rezidencije i međunarodne turneje posjetila brojne europske gradove, već sam odavno prepoznala prednosti rada u tišini šume, kao i veliki potencijal razvoja malih otočkih zajednica kao što je Silba.
Kroz platformu Silba Environment Art, koja je od 2015. registrirana i kao umjetnička organizacija, trudim se ovoj maloj zajednici donijeti ono što joj nedostaje, pa sam se tako u prvom redu posvetila raznim edukativnim i kreativnim radionicama održivog razvoja za lokalno stanovništvo, posebno djecu, kao i stariju populaciju koja je većinsko stalno stanovništvo na otoku. Radeći tamo, upoznala sam se s jednim novim setom izazova različitim od onih koje susrećemo u proizvodnji suvremene umjetnosti u gradovima, ali uz pomoć mnogih prijatelja umjetnika i stručnjaka iz područja ekologije, biologije, održivog razvoja, ali i sve većeg broja lokalnog stanovništva, uspjeli smo već 10 godina dovoditi na otok hibridne ekološko-umjetničke forme koje nailaze na sve veću vidljivost. Primjer smo dobre prakse, a nadam se da ćemo to i nastaviti biti, posebno u ova pandemijska vremena kada se sve više ljudi seli u manje zajednice. Osobno radim na tome da mi Silba bude životna i radna baza, a da Mavenu preuzmu mladi stručnjaci koje smo educirali kroz naše projekte. Držite mi fige da to čim prije i ostvarim.
Kino klub Split jedna je od najaktivnijih udruga koje djeluju pod krovom Doma mladih, a osnovana je daleke 1952. godine. Djelujući kroz tri glavna područja: edukaciju, produkciju i arhiv, ovaj klub bio je kamen temeljac brojnim lokalnim i nacionalnim filmskim imena, a to nastavlja biti i dalje svojim brojnim programima, radionicama i produkcijama. Priča o ulasku KKS-a u Dom mladih ima filmske elemente, gotovo trilerskog žanra, što je izuzetno važno za ovu priču na simboličkoj razini. U razgovoru sa Sunčicom Fradelić, predsjednicom Kino kluba Split, osvrnuli smo se na prostorne kapacitete, te mogućnosti da u cijelosti i na visokom nivou provode programe koje planiraju iz godine u godinu. Zanimalo nas je i u kojoj mjeri Dom mladih funkcionira kao mjesto koje privlači mlade kreativce i druge aktere željne kulturnih i umjetničkih sadržaja te koji bi pomaci bili potrebni da se još više otvori prema njima.
*radionica Pilar Palomero i diskurzivni program “Enigmaticne slike s Jonathanom Rosenbaumom” (lijevo); “Svjetski novi valovi”, 2019. (desno) / foto: Kino klub Split
► Kino Klub Split osnovan je davne 1952. godine, a zanimljivo je da je u prostore Doma Mladih morao ući gotovo skvoterski mnogo godina kasnije iako je po prvotnom arhitektonskom planu imao predviđene prostorije za djelovanje. Priča o ulasku u prostore u kojima danas boravi i djeluje zaista je fascinantna.
Sunčica Fradelić: Samo osnivanje i djelovanje KKS-a inicirali su građani nevjerojatnom upornošću. Kroz desetljeća njegova postojanja čak tri puta su gubili potpuno opremljene prostore i četiri puta iz čistog entuzijazma dizali klub ispočetka te svaki put iznova dokazivali da je potreban i važan. Prostor u Domu se pojavio kao opcija nekoliko godina nakon što je klub izbačen iz Zagrebačke ulice, iz prostora koji je privatiziran i vraćen crkvi. Tadašnji predsjednik, Boris Poljak, po preporuci kolega iz gradskih službi, skvotirao je prostor koji je TV Marjan koristila kao skladište nakon prelaska njihovog studija na Poljud. Poljak je zauzeo prostor s još nekoliko članova, pa je vrlo brzo, na osnovu izvorne projektne dokumentacije Doma, klub od Grada dobio prostor na upravljanje početkom 2000-ih i tu je poziciju imao sve do 2012. godine, kada je donesena službena odluka da prostorom nastavlja upravljati gradska ustanova MKC.
► Gledajući iz ove perspektive, smatrate li kako Kino Klub Split ima, s obzirom na svoju važnost, utjecaj i količinu programa koji organizira, adekvatne uvjete za rad primarno po pitanju prostora, a onda i po pitanju opreme (imajući posebno na umu da je filmska i kino djelatnost ona koja iziskuje velika ulaganja i zahtjevne uvjete)?
Sunčica Fradelić: Od ulaska u prostor do danas klub je uložio puno sredstava iz različitih izvora i članovi se kontinuirano trude, uglavnom volonterski, osposobljavati ga za djelovanje i razvijati uvjete za sva tri relevantna područja kojima se bavi: produkciju, edukaciju i arhiv. Klub je neproračunski korisnik i financira se isključivo projektno.
Mnogi građani su prepoznali važnost KKS-a u ulozi i odgovornosti da čuva, prenosi i usavršava ideju slobodne komunikacije. Ogromna snaga jedne organizacije leži upravo u zajedništvu njenih članica i suradnika, u prijenosu znanja između generacija i sposobnosti da sagledaju stvari u njihovom potencijalu, pogotovo kad se organizacija nalazi u kriznim vremenima.
Po mom mišljenju adekvatni uvjeti ne postoje jer svaka lokacija i svako vrijeme nose drugačije izazove, tehnologija se mijenja, okruženje se mijenja, kontekst se mijenja, ljudi se mijenjaju, procesi su dinamični i imaju svoje prirodne uspone i padove. Treba nastojati graditi u dobroj namjeri i s pažnjom, održavati, biti prisutan, aktivan, reagirati senzibilno, pa će se i u vrlo ograničenim uvjetima postići izvanredni rezultati. Uvjerena sam da bogati duhovni prostori imaju snagu transformirati i oplemeniti bilo koju fizičku lokaciju.
► U dodiru ste sa splitskom filmskom scenom, amaterima, profesionalcima i entuzijastima svih vrsta. Kako procjenjujete tu scenu koja je profilirala velik broj filmskih autora raznih generacija i kakvu ulogu Kino Klub Split igra u njihovom filmskom putu? S obzirom da Split također ima dva filmska festival (STFF i FMFS), može li se govoriti o Splitu kao o gradu posebne filmske baštine?
Sunčica Fradelić: Članovi kluba sudjelovali su u osnivanju većine filmskih organizacija u gradu, pa je tako npr. Ivan Martinac inicirao osnivanje Kinoteke Zlatna vrata, a klub je osnovao i STFF. Dok se programski STFF oslanja na progresivni i avangardni film i do određene mjere baštini tradiciju Sabora alternativnog filma koji je Klub organizirao od 1977. do 1987. godine, FMFS više korespondira s članovima koji imaju priliku svoje suvremene, uglavnom kratke igrane i dokumentarne filmove prezentirati široj publici. Klub ima sporazum o suradnji s Umjetničkom akademijom u Splitu, koproducira i filmove studenata iz Zagreba, čak i Beograda, te redovito surađuje s nizom organizacija, kako u gradu, tako i u državi te međunarodno.
Mislim da je izvrsno što postoji mogućnost besplatnog korištenja opreme i mogućnost da se bude dijelom zajednice koja ti može pomoći realizirati filmske ideje, omogućiti prilike za slobodno eksperimentiranje, istraživanje, učenje, za nesputan razvoj, prezentaciju, komunikaciju i podržavanje u prvim ili novim filmskim pokušajima. No, za svaku jaku i prepoznatljivu umjetničku scenu potrebna je sinergija ljudi koji se bave različitim disciplinama, klima naprednog stvaranja koja nastaje iz isključive posvećenosti kreativnim procesima, razmjeni ideja, originalnih mišljenja i opažanja, pa mi se čini da u ovoj sredini postoji potencijal, ali smo još u pokušaju stvaranja preduvjeta za njegovo ostvarenje. Npr. ono što se u Splitu događalo 60-ih kada je formirana generacija autora čiji izraz danas nazivamo splitskom školom filma (Zafranović, Martinac, Verzotti, Pivčević, Nakić…), bilo je plod tadašnjih društveno-ekonomskih uvjeta i sretnih okolnosti u kojima se grupa talentiranih ljudi našla i uspješno artikulirala vlastito djelovanje. U širem smislu čini mi se kako je potrebna drugačija vrsta društvenog uređenja koje bi generiralo drugačije odnose da bi uopće dobili šansu razviti autentični glas koji neće biti ugušen politiziranim diskursom, već će ostati prepoznatljiv u javnom medijskom prostoru i osloboditi prostor za otpor i promjenu. Ipak, intimno sam sklona ontološkom sagledavanju svijeta i suštinski iz te pozicije sudjelujem u njemu.
*snimanje filma “Egzaltacija materije” Ivana Martinca (lijevo); snimanje filma “Dinar nade”, 1962. (desno) / foto: arhiva Kino kluba Split
► Na godišnjoj razini Kino Klub Split organizira velik broj događanja. Gotovo da svatko može naći nešto za sebe: od filmskih profesionalaca do zainteresirane javnosti. Kakav je interes javnosti za vaša događanja? Jeste li zadovoljni odazivom, uključenosti i feedbackom?
Sunčica Fradelić: Klub pripada nezavisnoj sceni koja je u javnom prostoru marginalizirana. Interes je usklađen s kapacitetima organizacije u kojoj svakodnevno ima života, pa radimo s manjim brojem ljudi, ali često radimo individualno i dugoročno. Zadovoljna sam podrškom koju imamo, jer ona dolazi od ljudi čijim djelima vjerujem i čije mišljenje cijenim. Evaluacijske ankete programa pretežno su vrlo ohrabrujuće i daju nam vrijedan uvid kako kontinuirano usavršavati sva područja djelovanja.
► Kino Klub Split je prije svega klub, što sugerira kako se bazira na elementu druženja i stvaranju prilika da se kroz profesionalne i neformalne kontakte povežu neka legendarna imena Kino Kluba s mlađim i neafirmiranim filmašima. U tom kontekstu Dom mladih također bi u svojoj suštini trebao biti mjesto okupljanja mladih koje povezuju zajednički umjetnički, kulturni i stvaralački interesi. Mislite li da dolazi do takvih prirodnih susreta, da je KKS, pa i Dom Mladih mjesto u kojem postoji takva dinamika odnosa? Zadovoljava li prostor Doma tu svrhu povezivanja i umrežavanja? U kojem bi smjeru trebalo ići da se te stvari eventualno unaprijede?
Sunčica Fradelić: Klub je prije svega udruga, a to znači da njime upravljaju članovi putem svojih tijela. Udruge imaju znatno drugačiji ustroj od ustanova, a pogotovo od institucija. To znači da svaki redovni član ima svoj glas, svoja prava i obaveze i da može predlagati ideje te utjecati na razvoj kluba. U početku ljudima to zna biti zbunjujuće jer su navikli konzumirati sadržaje koje plaćaju, pa imaju razvijen potrošački odnos i misle da je klub tu da ih služi, da netko odozgo dirigira proizvodnju usluga i sadržaja i u tom smislu vole biti kritični. Na većini kritika zahvalimo i zamolimo ljude da nam pomognu unaprijediti sustav konkretnim prijedlozima. Onog trenutka kad shvate da je rad udruge ovisan o njihovom angažmanu i da mogu biti suodgovorni za sve što se događa, odnosi se počinju mijenjati, uglavnom na bolje i tu počinje priča o sudjelovanju u osmišljavanju programa, izgradnji zajednice i o demokratičnosti.
Dom mladih je projektiran kao centar izvedbenih umjetnosti s podupirućim prostorima. Njegov naziv ne odgovara njegovoj projektnoj ideji i iskustvo nam je pokazalo kako nazivanje stvari pogrešnim imenima stvara priličan kaos u komunikaciji. Vjerojatno bi suradnja među organizacijama Doma bila jednostavnija u nekom manjem, za takve svrhe projektiranom prostoru. Ipak, mišljenja sam da bi uređenje dijela prizemlja, međusobna povezanost prostora, jasna unutarnja signalizacija, obilježeni ulazi u zgradu, njihova prohodnost i nekoliko manjih prostornih cjelina koje imaju inkluzivni karakter i omogućavaju neposrednije susrete među korisnicima i posjetiteljima značajno podigli funkcionalnost prostora.
Kolektiv queerANarchive, koji djeluje već 10 godina, krasi ogromna produkcija raznih umjetničkih sadržaja; od organizacije izložbi, izdavanja fanzina do brojnih radionica i umjetničko-istraživačkih projekata. Vidljivost su osigurali ne samo brojnim aktivnostima, nego i istraživanjem hrabrih, graničnih tema, a odigrali su i ključnu ulogu u pokretanju platforme LGBT centar Split. Povod za razgovor svakako je činjenica kako su jedna od udruga koja nema svoj prostor u Domu mladih, unatoč velikoj produkciji i aktivnosti. Također, razgovarali smo o njihovim iznimno važnim i hrabrim aktivnostima te o važnosti Doma mladih kao bitne platforme preko koje mogu ostvariti svoj sadržaj.
*radionica sitotiska, Tiskara Doma mladih / foto: Lea Jurčić
► Jedna ste od članica koja koristi prostor u sklopu Doma Mladih i u njemu ste prilično aktivni; organizirate brojne radionice, edukacije te kreirate svoj fanzin. Pruža li vam Dom mladih dovoljno prostora za sve sadržaje koje proizvodite? Smatrate li da su izlagački prostori u Domu mladih generalno adekvatni i da mogu zadovoljiti potrebe brojnih organizacija koje djeluju na tom prostoru?
Tonči Kranjčević Batalić: Kolektiv queerANarchive nema svoj prostor u Domu, osim što zajedno s kolektivom Ra.D.Nik dijelimo prostor tiskare u Ulici slobode, u garaži u podrumu zgrade, dok sve ostale prostore koristimo terminski. Što se tiče prostora za izlaganje, imamo dobru suradnju s MKC-om koji upravlja prostorom velike galerije na katu i KUM-om koji upravlja galerijom u sklopu Kluba Kocka. Po pitanju termina se zasad svi nekako uspijemo ugurati i realizirati planirane programe, ali glavni su nam problemi opremljenost prostora i tehnička podrška.
Kao udruga od donatora, a to su Ministarstvo kulture i medija, Grad Split, te Zaklada Kultura nova, dobivamo vrlo mala sredstva za izložbene programe te samostalno nismo u mogućnosti investirati u prostor i opremu, niti osigurati adekvatnu tehničku podršku za postave pa se u tom dijelu uglavnom snalazimo kako znamo i umijemo. Ne vjerujem da te probleme možemo samostalno rješavati, pa je tu ključno uključiti Grad Split kao vlasnika prostora koji bi trebao prepoznati važnost postojanja ovakvih izlagačkih prostora za razvoj kulturnog života u gradu, naći sredstava za investicije u prostor i opremu te osigurati barem jednu osobu za tehničku podršku isključivo za izložbene prostore. Platforma Doma mladih gura ideju razvoja društveno-kulturnog centra u Domu mladih, sudjeluje u zagovaračkim partnerskim projektima na nacionalnom nivou, ali stvari idu sporo; što zbog kompleksnosti cijele priče, što zbog tromosti i nespremnosti Grada da nas uistinu prepozna kao bitne dionike kulturnog razvoja grada. Cijela ideja društveno-kulturnih centara trebala bi smanjiti asimetrije koje postoje između kulturnog rada u udrugama i kulturnim institucijama i time omogućiti sudjelovanje u kulturnom životu novim korisnicima, ali za to treba promijeniti kulturne politike te naći sredstva za ulaganje, kako u prostore nezavisne kulture, tako i u organizacije koje djeluju u njima. Vidim da bi se kroz razvoj Doma mladih kao društveno-kulturnog centra, te kroz promjene u kulturnim politikama koje bi omogućile takav razvoj, svakako unaprijedio segment izlagačkih prostora i aktivnosti u Domu mladih.
► Poznato je kako po pitanju projekata, izložbi i aktivizma često nastupate s hrabrim i pomalo provokativnim temama. U kojoj je mjeri tu vidljiv značaj Doma mladih kao gotovo subverzivne platforme koja trpi hrabre teme? Smatrate li da biste ih jednako tako mogli ostvarivati u okviru nekih drugih izlagačkih prostora?
Tonči Kranjčević Batalić: Igrom slučaja, bio sam prisutan u prvim razgovorima koji su se ranih devedesetih vodili u Domu mladih i koji su uvelike utjecali na razvoj Doma kakav je danas. Onda se više govorilo o nezavisnoj kulturi, danas se to zove izvaninstitucionalna kultura, ali uvijek se radilo o prostorima sloboda i propitivanja. Kada sam kroz kolektiv queerANarchive počeo raditi programe, Dom je bio logičan i jedini izbor. Ne mislim da danas ne bi mogao neke od izložbenih programa realizirati i u drugim izlagačkim prostorima, jer primjerice već godinama organiziramo izložbu povodom splitskog Pridea u Staroj gradskoj vijećnici koja je gradski prostor, a nadam se da ćemo i nastaviti nakon njene renovacije. Ipak, mislim da je Dom sa svojim programima doprinio otvorenosti drugih prostora za ovakve sadržaje i nadam se da će i model društveno-kulturnog centra koji se tu razvija također biti nešto što će se van lokalnog konteksta razviti kao novi model produkcije i konzumacije kulturnih sadržaja. Između ostalog, kolektiv queerANarchive u partnerstvu s još par OCD-ova po tom modelu razvija i jedan manji i specifičniji prostor, prostor LGBT centra Split koji se usmjerio na društvene i edukativne aktivnosti za LGBTIQ zajednicu, ne izostavljajući ni programe iz vizualne i audio-vizualne kulture.
*izložba “ExhaustedTime” Ane Hoffner, MKC (lijevo) i izložba “qIZLOŽBA” Petra Vranjkovića, GKK (desno) / foto: Tina Ljubenkov
► Vrlo je zanimljiva vaša izložba Međuprostori pederluka kroz koju istražujete štajge u Splitu i Zagrebu, te cruising kulturu. U svom tekstu o izložbi citirate M. Foucaulta koji kaže da se u gradu nalaze skriveni prostori “direktnih gesti, besramnog diskursa i otvorene transgresije”. Do kojih ste saznanja došli po pitanju lokalne sredine u svom istraživanju ove vrlo interesantne teme? Kako se šira zajednica odnosi prema štajgama?
Tonči Kranjčević Batalić: S obzirom da pričamo o Domu mladih i društveno-kulturnim centrima, izdvojio bih neke spoznaje koje su se iskristalizirale kroz ovo umjetničko istraživanje. U nekoj osnovnoj ideji iza Doma mladih i društveno-kulturnih centara stoji i uključivanje zajednice, građana u kulturni život. Istraživanje je pokazalo da se gej zajednica i cruising kultura razvijala upravo na prostorima koji svoju funkciju nisu imali nametnutu odozgo i kao takvi omogućili su jednoj specifičnoj zajednici da ih iskoristi za svoje potrebe. To što su odabrali marginalizirane i gotovo nevidljive prostore grada povezano je s marginaliziranošću i nevidljovošću same zajednice. Da se vratim na priču o novim prostorima kulture, smatram da i u njima treba uvijek ostaviti nedefiniranih prostora i programski se ne ograničiti, jer samo tako ostavljamo prostor za formiranje nečeg novog, za zadovoljavanje potrebe za sudjelovanjem u kulturnom životu nekome čije potrebe ne poznajemo.
► Budući da ste imali jako aktivnu godinu, koji su vam daljnji planovi vezani uz Dom mladih, vašu izlagačku aktivnost te aktivizam?
Tonči Kranjčević Batalić: Uz aktivno djelovanje u Platformi Doma mladih, programi kolektiva queerANarchive već su strukturirani kroz nekoliko programskih linija koje se redovno provode. To su qIZLOŽBE, qRADIONICE, qFEST i platforma razvoja LGBT centra Split. Tako da već imamo opsežan plan aktivnosti za iduću godinu, a izdvajam i grupnu izložbu u Domu na temu queer života u postsocijalističkim kontekstima te se nadamo i izložbi u Staroj gradskoj vijećnici povodom idućeg Pridea.
Paralelno s radom na razvoju Doma mladih kao društveno-kulturnog centra, rada na nacionalnim kulturnim politikama kroz koje će se afirmirati model društveno-kulturnog centra, radimo i na razvoju LGBT centra Split. Tu će kroz iduću godinu biti naglasak na razvoju programskih aktivnosti za zajednicu.
Od događanja koja slijede, spomenuo bih promociju novog broja fanzina koji je upravo stigao iz tiska. Radi se o 64 stranice tekstova i vizuala koje smo pripremali cijelu godinu inspirirani djelom Didiera Eribona Insult and the Making of the Gay Self. Autor tu definira društveni i psihološki razvoj LGBTIQ osoba kroz uvredu koju im nameće društvo, a mi smo istražili specifična i lokalna iskustva te uvrede. Javna promocija održat će se čim mjere suzbijanja pandemije koronavirusa to dozvole.
*”Zvjerinjak” u Park-šumi Marjan (lijevo) i u klubu Kocka / foto Lea Jurčić
Platforma 9,81 nametnula se kao logičan sugovornik u priči o Domu mladih, pogotovo iz arhitektonske i urbanističke perspektive. Tako smo se u razgovoru s Mirandom Veljačić osvrnuli na njihovu izlagačku aktivnost s naglaskom na onu vezanu uz kulturne centre, a pogotovo Dom mladih. Povijest tog “betonskog titana” nitko ne poznaje bolje od njih, pa je bilo jako zanimljivo čuti njihovu priču, povijesni kontekst te kritički sud prema ovom objektu nezavisne kulture. Osvrnuli smo se i na njihovu edukacijsku ulogu koju ostvaruju preko brojnih projekata, a neizostavna i nekako krunska tema, koja uključuje sagledavanje prošlosti i projiciranje budućnosti, bila je o arhivu nezavisne kulture, Platforminom registratoru.
*Platforma 9,81: koncept Doma mladih
► Jedna ste od članica Platforme Doma mladih, a u svom djelovanju fokusirani ste na arhitekturu i urbanizam, pa smatrate li iz te perspektive da se prostor Doma mladih adekvatno koristi? Koji su po vama najveći organizacijski i upravljački problemi tog prostora?
Miranda Veljačić: Iako je Dom mladih zamišljen kao prostor koji koriste mladi za svoje aktivnosti, on se dosta tipološki razlikuje od Domova kulture koji su tih godina projektirani, primjerice u Zagrebu. Dom mladih je građen kao monumentalni prostor sa centralnom pozornicom i dva gledališta ukupnog kapaciteta 1000 sjedećih mjesta, međusobno povezanih u jednu cjelinu zajedno s pozornicom. Svi ostali prostori zgrade u funkciji su tog centralnog prostora. Gradnja objekta je stala 1984., a prostor se od tada koristi na načine koji uglavnom nisu bili predviđeni projektom, što je i logično, s obzirom na potrebe organizacija i pojedinaca koji djeluju u području kulture i umjetnosti. Nekadašnji ulazni prostori, garderobe, kuhinja, pretprostor amfiteatra, kamionski ulaz, stolarska radionica i sl. danas su izvedbene dvorane, galerije, klub mladih, skate park, kino…
Takva “greška” u tipologiji prostora za kulturu i prostora mladih/za mlade istovremeno predstavlja najveći organizacijski i upravljački problem, ali i izazov, ostavlja otvoren prostor za eksperiment i neočekivane forme rada. Ono što bi pomoglo da rad u tom prostoru postane manje stresan je minimalno podizanje prostornih uvjeta za rad, i ozbiljna zajednička koordinacija svih “radnika” i strana u Domu, što je, čini mi se, nadohvat ruke.
*Izložbe u Domu mladih
► U sklopu projekta Platforme:prostori organizirali ste izložbu Izgradi platformu: Dom mladih u kojoj tematizirate ulogu i položaj samog Doma mladih, ali i drugih sličnih kulturnih centara poput Društvenog centra Rojc u Rijeci, Pogona Jedinstvo u Zagrebu, Hrvatskog doma u Karlovcu i sl. Kakva je danas uloga i važnost kulturnog centra u dinamici kulturno-umjetničkog života nekog grada?
Miranda Veljačić: Izložba je nastala povodom 35 godina od početka gradnje Doma mladih, u međuvremenu smo došli i do 40. obljetnice. Ideja je bila da, umjesto valorizacije samog objekta i njegovog doprinosa u kulturnom životu grada Splita, sagledamo identične procese nastajanja sličnih centara diljem Hrvatske, ne bi li dodatno osnažili i ukazali na važnost postojanja Doma mladih. Kao što ste naveli, i u Puli, Rijeci, Karlovcu, Zagrebu ali i Čakovcu, Dubrovniku, Koprivnici i Hvaru postoje slične potrebe i nastojanja formiranja zajedničke tipologije organizacija koje djeluju u području kulture, umjetnosti i društvenih disciplina u širem smislu. Takve prostore koje danas nazivamo društveno-kulturni centri, uglavnom nalazimo u napuštenim i zaboravljenim prostorima bivših tvornica i vojarni ili zaboravljenih kulturnih objekata iz nekih drugih vremena. Koja je njihova uloga i neupitna važnost možda najbolje govore komentari brojnih posjetitelja iz cijeloga svijeta prilikom obilaska Doma mladih, prema kojima je tih 10.000 m2 prostora slobode ono što je nekad bila Dioklecijanova palača: prostor kakav svima nedostaje.
*Izgradi platformu
► Provodite mnogo sadržaja vezanog za uključenje i edukaciju javnosti o prostornom razvoju, primjer je vaš istraživački projekt Turističke transformacije iz 2017. godine. Kako procjenjujete interes i razumijevanje javnosti te uključenost u donošenje odluka vezanih uz javnu infrastrukturu i prostore? Smatrate li da postoji dovoljna informiranost i educiranost koja bi jamčila kvalitetnu participaciju građana?
Miranda Veljačić: Izrazito važna i istovremeno vrlo kompleksna tema. Iako postoji puno inicijativa i projekata organizacija civilnog društva prema uključivanju šireg građanstva u bolje razumijevanja tema vezanih uz prostor, s posebnim naglaskom na participaciju u donošenju odluka vezanih uz prostorne politike, da bi se postigla dugoročnija promjena po pitanju razumijevanja prostornih procesa potrebno je ozbiljnije ulaganje u edukaciju djece i mladih kroz sustav obrazovanja, kako bi oni dugoročno postali nositelji promjene. Ključno za razumijevanje kompleksnosti prostora je interdisciplinarno sagledavanje tema, primjerice kako klima utječe na nove tipologije u arhitekturi ili kako tema vlasništva mijenja oblike parcela i samih objekta. Ili npr. aktualna pandemija – što ona donosi u novim čitanjima zajedničkih prostora gradova, susjedstava, javne infrastrukture. Školska knjiga je ove godine krenula sa znatno izmijenjenim udžbenicima likovne umjetnosti za srednje škole, s posebnim naglaskom na prostor i suvremene procese. Nadam se da je to mogući početak sustavne promjene, uz naravno potrebne izmjene kurikuluma koji prate ideju da su kultura i umjetnost jednako važni kao računarstvo i digitalizacija.
*Platformin registrator
► Projekt Platformin registrator svojevrsni je arhiv nezavisne kulturne scene koji sadrži dokumentaciju u obliku nacrta, skica i ideja te “tragova neformalnih praksi”. Kakvi su izazovi arhiviranja nezavisne umjetničke scene? Spominjete kako uz digitalni arhiv planirate i tiskano izdanje; u kojem smjeru će se to razvijati?
Miranda Veljačić: Ideja intenzivnog arhiviranja rada organizacija koje djeluju u području nezavisne kulture dio je programa Zaklade Kultura nova, koja proteklih nekoliko godina intenzivno potiče sagledavanje vlastitog rada, kao svojevrsni zalog za budućnost. Platformin registrator je verbalizacija metoda i principa rada koje smo razvili kroz brojne suradnje sa nizom pojedinaca i grupa. Registrator je namijenjen onima koji u prostoru žele djelovati kroz društvo i procese, a ne samo kroz tehniku i formu. Želja je skratiti im put do upotrebljivih koncepata i metoda, koji je za članove platforme trajao gotovo dva desetljeća. Osim prikaza pojedinih projekata s tekstovima protagonista, važan dio strukture u tiskanom primjerku bit će prikaz “ekosustava” u kojem Platforma 9,81 radi kroz brojne dijaloge i dodatne prikaze, te prikaz pojedinačnih autorskih pristupa svih onih koji su dio ove suradnje i koja ih je oblikovala.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo sugovornicama i sugovorniku na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
