Ime grada svodi grad na sliku, mali mentalni snapshot. Kad pomislimo “Pariz”,vidimo Eiffelov toranj, kad kažemo “New York” vidimo nebodere. “Venecija” su njeni kanali, “Istanbul” je Aja Sofija, “Dubrovnik” su zidine, “Split” Dioklecijanova palača. “Trogir” je intimni kameni labirint. Stoljećima slagan na malom otočiću, pažljivo, strpljivo tkan. Sloj po sloj, crkvu po crkvu.
A Trogir je ustvari nešto sasvim drugo. On se već desetljećima udaljava od razglednice autentičnog i idealiziranog grada. Van rubova povijesnog središta on jedva da i nalikuje gradu: neposložen, improviziran, infrastrukturno je zaostao. Romaniku i renesansu zamijenio je “kaštelanski” stil i bespravna gradnja. Sve ispražnjeniju jezgru onog ZAMIŠLJENOG Trogira uokviruje tako mreža jedva prohodnih kolnika STVARNOG, suvremenog grada. Prema virtualnom Trogiru sa svih strana nadire stvarnost, nadiru ružne kuće, manjak zelenila i pločnika, nečisto more, očajni promet i očajnička ovisnost o turizmu i uvijek većoj zaradi. Apartmani i pansioni. Kafići i privatni parkinzi pod trskom. Čiovo. Zaludu renesanse i kulturni dosezi, zaludu tradicija i slavna povijest, zaludu UNESCO, zaludu vremena kad je Trogir bio veći i važniji od Splita.
Zadnjih se mjeseci piše o jednom novom, bolno indikativnom primjeru nebrige za grad (Motel Trogir / Slobodna Dalmacija 1 / Slobodna Dalmacija 2). Nedovoljno, ali se piše. Naime, na Balancanama, uz glavnu cestu, odnosno zapadni prilaz gradu, niknuo je još neotvoreni shopping centar Maris, i to upravo preko puta slavnog i zanemarenog Vitićevog motela, “zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske”. Dobra koje već dugo propada naočigled sviju, dobra s kojim država ne zna što bi, dobra zbog kojeg mnogom građevinskom i turističkom poduzetniku rastu zazubice. (I motel i novi shopping centar tek su nekih 100-200 metara udaljeni od trogirskog poluotoka.)
Stiže dakle još jedan hrvatski shopping centar. And not a moment too soon. Glad za kupovinom i vikendima provedenima u kataloškim interijerima umjesto negdje u prirodi, na rivi ili u šetnji gradom, ne jenjava i više nije neka novost. Dok je potražnje, bit će i ponude. Dok je gladi, bit će i šopanja. Baš kao što je uzaludno ljude odvikavati od mobitela ili Facebooka, uzaludno je odvikavati ih i od shopping centara.
Za razliku od Splita, Trogir nema ustvari jedan “pristojan trgovački centar” (ta zašto bi i imao, reći će mnogi). Pitamo li mještane, potreba za takvim sadržajem vjerojatno postoji. Ne treba se čuditi: posljednjih godina i mladi i stari na ovim prostorima upravo su shopping centre učinili novim trgovima. Natkriveni i klimatizirani, trgovački su centri postali mjestima susreta i interakcije. Sviđalo se to nama ili ne, ljudi se u njima svakodnevno nalaze i piju kave, onamo odlaze gledati druge i biti viđeni. Štoviše, shopping centri su pravi mali gradovi, s kinima, imenovanim ulicama i trgovima, restoranima i kafićima, trgovinama i ljekarnama, klupicama i fontanama. S vlastitom klimom.
Dok se neki centri prazne i prenamjenjuju, zatvaraju i propadaju, novi se već grade i otvaraju. Ne ulazeći u vječnu kritiku kapitalizma i konzumerizma, jasno je da ovakvi prostori ipak mogu djelovati kohezivno i biti korisni. (Jedan je Avenue Mall, primjerice, imao neporeciv učinak na organizaciju Novog Zagreba; na život, ponašanje i rituale njegovih stanara. Za razliku od, ispostavilo se, bezidejnog i društveno impotentnog MSU-a. Kultura se ipak ne može nositi s konzumerizmom. Isto tako, dolazak jedne Zare u zagrebačku Ilicu ili splitsku Marmontovu udahnuo je novi život tim gradskim središtima, privukavši nove sadržaje, nove potrošače i posjetitelje.) Što je onda problem s Marisom?
Kuća i grad
A što nije, reći će mnogi koji su ga imali prilike vidjeti. Doista, već na prvu teško je pronaći lijepu riječ. Prije svega, u oči upada promašeno i preveliko mjerilo, preizgrađenost parcele, pa odmah zatim i nepostojanje vanjskog parkinga. Ogromna limena kutija spuštena je među obiteljske kuće poput svemirskog broda, utisnuta nasilu između vrtova i ograda, nasađena na podzemne parkirne etaže. Centar ničim ne pokazuje da želi komunicirati s okolnim tkivom ili okolnim stanarima – fasade su zatvorene i hladne, kuća je pasivno agresivna. Poput kakvog skladišta ili hangara, bezlična, bezidejna i bez šarma. Ono čime će privlačiti prolaznike bit će ionako imena budućih brendova na pročelju i sezonski popusti.
Ovakav defanzivni, bunkerski oblikovni pristup nikako nije presedan; može ga se vidjeti i kod mnogih novokomponiranih hrvatskih crkava, o auto salonima ili poslovnim zgradama u balkanskim predgrađima da i ne govorimo. Sve fasade su leđa. Ili nevješto definirana pročelja. Sve bitno ionako je unutra: unutra je sadržaj, unutra su blagajne, unutra je hram trgovine. Zašto uopće komunicirati s kvartom i okolinom? Kuću se bez problema može iščupati i presaditi bilo gdje drugdje, neovisno o lokaciji i kontekstu. Kući nije stalo.
Kutija nema nikakve artikulacije, nikakvih prodora, pješačkih ustupaka niti sadržaja s vanjske strane: nema terasa ni lođa, nema kadriranih pogleda (doduše, u centar se još ne može ući, pa je moguće donekle pogriješiti). Nema privlačnog ulaza, nema zelenila. Nema ideje. Nema veze s lokalnim naslijeđem. Kutija je manje-više popunila parcelu, iskoristila je do maksimuma, došla do samih rubova.
Valja priznati: centar je simbolički dosljedan. On ne samo da ništa ne nudi kvartu u kojem se našao, on tako i izgleda. (Ne nudi ništa, osim ako popis budućih trgovina ne smatramo određenim društvenim “servisom”, jer se mještani više neće morati voziti do Splita da kupe ovu ili onu potrepštinu.) Centar ne laže, ne pretvara se da će učiniti nešto plemenito. On je tu da ostvari profit, i ništa više. Baš ništa više.
S druge strane – odnosno s druge strane ceste – u travu zarasta Vitićev motel, koji čini upravo suprotno. Uspomena je to na neka druga vremena i drukčije kulturne ideale, drukčije ambicije ali i resurse. Drukčiji senzibilitet i političke mehanizme. Zauzimajući minimum parcele, Vitić prije svega majstorski oblikuje paviljone, da bi ih potom smjestio u zelenilo. Odnosno u prazni, velikodušni prostor parcele. Parcela diše, grad diše, ljudi dišu. Prolazniku i posjetitelju grad poručuje da samog sebe shvaća ozbiljno. Da razmišlja unaprijed. Da ima budućnost i viziju. Da je aspirativan.
Propuštene prilike i obraz
Vratimo se Marisu. Projekt poput ovoga poručuje suprotno. On govori o jednom ad hoc gradu, o sumanutim i suspektnim odlukama koje vide i misle samo na danas, samo na što brži profit. Ovakva realizacija dodatno čudi jer je projekt prije gradnje morao proći bar 3 instance i 3 zdravorazumske provjere: 1) investitora, 2) arhitekta, 3) grad i dozvole. Dakle, tri prilike za odgovornost, tri prilike za izbjegavanje fijaska, ne računamo li i onu četvrtu, “zajednicu”, krhku instituciju javnih rasprava i polusudjelovanja građana. Krenimo redom.
1_Investitor. Danas ne očekujemo da će netko svoj komad zemlje pokloniti gradu, na dobrobit zajednice, na dobrobit sviju, ili da će bogati investitor otkupiti neku zemlju da bi kvartu darovao parcelu za školu ili vrtić. Nema više zaloga za budućnost, vraćanja duga zajednici, nečega po čemu će se jednog dana pamtiti darovatelj ili njegova obitelj. Ne pada na pamet ništa što je novi novac, od 1990-ih naovamo, napravio za javno dobro; nema Todorićevih bolničkih krila, ili Tedeschijevih parkova i škola.
Tako je i s Marisom; bolno je neshvatljiva odluka investitora da ne učini baš ništa prema van, da baš nikakvu novu vrijednost ne doda tom prostoru i zajednici. Kakva prilika, kakva lokacija i baš – ništa. Ni zelenila, ni klupa, ni neke oblikovne kvalitete. Atraktivniji projekt vjerojatno bi donio i bolju posjećenost, dakle veći profit, ali ne. Centar kao da poručuje: za koga je, dobro je. Potcjenjuju se budući posjetitelji, mještani i turisti. Što će im arhitektura: dajte im nekoliko dućana i uzmite im novac.
2_Arhitekt. U ovoj priči arhitekt je nažalost sasvim sporedan, iako ne i oslobođen krivnje, zbog dva očigledna razloga. Gledajući izvana, ne vidi se da je arhitekt uopće sudjelovao u procesu projektiranja; rezultat svakako nije arhitektura, bar ne izvana. Tek incident i podbačaj, o propuštenim prilikama da i ne govorimo. Drugo, lako je zamisliti pritiske investitora – maksimalna iskorištenost parcele i svi spomenuti nedostaci teško da su bili arhitektova ideja i teško da govore o kakvom sofisticiranom klijentu. Pa ipak, arhitekta to ne čini nedužnim; ovakve projekte nitko odgovoran, nitko “ovlašten” ne bi smio potpisati niti prihvatiti. Dok god postoji netko “s pečatom”, netko s diplomom tko će biti voljan potpisati ovakve projekte, javnost će s pravom biti ogorčena na arhitekte i struku u cjelini.
3_Grad i dozvole. Ovdje već ulazimo u zonu političkog sumraka. Tko je sve ovo dozvolio? O kakvim se zakonima, kakvim iznimkama i lobiranjima – da koristimo neutužive formulacije – ovdje radi? Na koji način grad sebi može dozvoliti ovako nešto? Odnosno, kako netko može ovako nešto učiniti svom gradu? Tko su ti ljudi, imenom i prezimenom?
Naravno, prave odgovornosti nema, niti će itko ikad odgovarati za ovaj propust, od investitora do lokalnih političara. Ni u sličnim primjerima diljem Hrvatske nije bilo drukčije. Nema rušenja, nema naknadnih intervencija ili uklanjanja viška kvadrata i dodatno sagrađenih katova. Važno je “stvarati radna mjesta”, važno je “ne zaustavljati progres” i “poduzetničku klimu”, makar nauštrb Grada. Političari su navikli relativizirati svaki svoj i tuđi krimen, izbjeći odgovornost, sakriti kuverte, zametnuti tragove. Dok ne bude sankcija, neće biti ni pridržavanja zakona. Ne bije nas bez razloga glas krajnje koruptivne nacije.
Post festum i hitna pomoć
Zbog svega navedenog, jasno je da su šanse za bilo kakvo poboljšanje ili preinaku Marisa male. Promašaj će ostati, i u promašaju će ljudi piti svoje kave. Pisao sam već o sličnim, post festum dilemama (link), o nemogućnosti korigiranja ovakvih grešaka.
Osim rušenja, što uopće i napraviti u ovakvim slučajevima? Raspisati natječaj za najelegantnije umanjivanje štete? Zamaskirati sve zelenilom i optičkim dosjetkama? “Nagristi”, presjeći prolazima, obložiti u kamen? Ili parcelu ipak i unatoč svemu pretvoriti u park i dječje igralište? Naravno, sve su to neprovedive i nedokuhane ideje, kako bi se ilustrirao osnovni problem: trebalo je spriječiti ovakvo građenje.
Postoje razne građanske inicijative koje danas pokušavaju upozoriti na ovakve štetne prakse, ljudi iz struke i izvan nje koji uporno jurišaju na razne horvatinčiće i ispodradarske GUPove. Ne cijeni ih se dovoljno, i njihovi se glasovi prečesto odbijaju od zidova; obraćaju se već ionako zainteresiranima i angažiranima, baš kao i ovaj tekst. Problem mobilizacije društva, kritične mase, ali i ključni problem manjka prave, političke, izvršne moći ostaju ključnim temama. S jedne strane, ljude je teško zainteresirati za ovakve devastacije prostora, čak i ako se događaju u njihovom susjedstvu. Letargija je zadnjih desetljeća fino odnjegovan refleks. Razočaranost državom i društvom, politikom i sudstvom, zakonima i rastućim klasnim razlikama, čini ljude istovremeno sve ogorčenijima ali i sve pasivnijima. Nepovjerljivima i sebičnima. U politici je teško pronaći prave saveznike; ona je puna samoživih hohštaplera i nevjerojatno nečasnih ljudi koji gledaju samo vlastiti interes i vlastitu stranku.
Maris stoga nije jedini problem; Maris je tek vrh ledenog brijega. Upozorenje i najava sličnih projekata i sličnih problema, ali i podsjetnik na vlastitu nemoć, nemoć struke i društva u cjelini. Gledano iz Googleovog zraka, Maris i Vitićev motel s još jednim objektom u neposrednoj blizini zatvaraju jedan simbolički trokut. Znakovito, treći vrh trokuta zgrada je Hitne pomoći.
Jer hitna pomoć je upravo ono što grad Trogir danas treba. Urbanisti i arhitekti ne mogu sami u ovakve bitke: pod hitno im trebaju saveznici, pomoć zajednice, pomoć medija, pomoć politike. Pomoć nekih novih, odgovornijih i hrabrijih ljudi.
Autor teksta: Dominko Blažević (sve članke ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku)
Fotografije: Dominko Blažević i Motel Trogir
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
