Kako smo već pisali ovdje, Lauba je za vikend proslavila svoj 3. rođendan. Povodom rođendana predstavljen je novi rad umjetničkog dvojca Žižić/Kožul “Bez naziva”.
Tandem kojeg čine Damir Žižić i Kristian Kožul od 2013. rade na umjetničkom istraživanju i projektima te surađuju s interdisciplinarnim stručnjacima, a izlažu od 2014. Prvi samostalni projekt 0,50 izložili su u galeriji Karas u Zagrebu (siječanj 2014.) o čemu smo pisali ovdje, te potom i na izložbi T-HTnagrada@MSU na kojoj su osvojili treću nagradu žirija.
Jedna od temeljnih odrednica izvedbe projekta 0,50 jest zloupotreba ideje elegancije (vizualne profinjenosti) kroz realizaciju radova koji prate estetske odrednice prisutne u prezentaciji proizvoda visoke mode i industrije luksuza. Umjetnike zanima aproprijacija tema suvremene umjetnosti koje marketing neumorno reciklira i mogućnosti obrata te dinamike kroz umjetničku djelatnost. Pristupanjem umjetničkom radu i koristeći se metodama koje proizlaze iz marketinške industrije proizvode situacije koje manipuliraju gledateljem koji je danas bez ikakve dileme predodređen da reagira na određenu vrstu estetskog podražaja s jakom (i u potpunosti predvidljivom) emocijom, bez obzira na sadržaj koji tako estetiziran objekt prenosi.
Ambijent u Laubi replicira elemente privremene arhitekture tipične za prostore potrošačke namjene. Negirajući tipološki logičan raspored i perfekcionističku izvedbu elemenata koji su sastavni dio okruženja koje potiče na potrošnju ostvaruje se dezorijentirajući prostor lišen potrošačkog sadržaja. U dekonstruiranom prostoru vizualni elementi namijenjeni isticanju vrijednosti te poželjnosti određene robe postaju osnovni i jedini sadržaj ambijenta. Lišeni komercijalne svrhovitosti i vlastite funkcionalnosti, elementi ambijenta predstavljeni su kao nakaradni citati modernističke elegancije.
Više o izložbi u Laubi u tekstu Klaudia Štefančića:
Glitch je, kako navodi Wikipedija, kratkotrajni kvar ili pogreška u sustavu. U industriji računarstva i elektronike ovaj se naziv najčešće koristi za opis kvara koji je teško otkloniti. Glitch nalazimo i u softveru video-igara, u kompjuterskim operativnim sustavima, dok je u kulturi samopopravaka (“Sam svoj majstor”) glitch izvor kreativnih eksperimenata. Pojam je, također, primjenjiv na sve vrste sustava, kako prirodne, tako i društvene, pa ga nalazimo i u umjetnosti. Umjetnost glitcha je, najšire gledajući, estetizacija grešaka koje se pojavljuju u nekom sustavu, piše nizozemska umjetnica Rosa Menkman u svojoj knjizi “The Glitch Moment(um)”. Na primjer, u svijetu medijske umjetnosti čiji su objekti interesa radio, film, televizija, telefonija ili internet, glitch – bilo pronađeni, bilo simulirani – dovodi u pitanje ideju o transparentnom, trenutnom i neometanom posredovanju informacija. Industrijsko-marketinški standard instantne komunikacije prikriva svaku grešku i tako zanemaruje podjednako i sugovornike i kanal (medij) komunikacije, pa se medijsku umjetnost može interpretirati i kao “ponovnu uspostavu veze” u kojoj je svim nositeljima komunikacije zajamčena jednaka važnost. U modernom društvu obilježenom brzim prijenosom signala, neometanim tijekom informacija, robe, novca, ljudi, usluga, umjetnike su privukli nenadani trenuci prekida u prijenosu (breaking of flow). Umjetnost glitcha svoju estetiku zasniva na interupciji koja neki objekt ili pojavu izvlači iz uobičajenog konteksta i ukazuje na svojstva kako samog prekida, tako i sustava u kojem se javlja.
Premda se recentni rad Kožula & Žižića ne može okarakterizirati medijskom umjetnošću, u njemu, ipak, nalazimo većinu značajki glitch estetike primijenjene, međutim, u sasvim drugom mediju – u fizičkom prostoru. Kožul & Žižić simuliraju glitch u prostoru galerije, tretirajući izložbeni prostor ne kao prazan kontejner, nego kao komunikacijski kanal. Nepovezani artefakti razbacani po prostoru, neidentificirani subprostori, fragmentarni prizori, zvukovni šum, nedostatak izložbene navigacije itd. – to je niz interupcija koje uobičajenom razgledavanju izložbe pridodaju nova značenja. Izložba je sustav s vlastitim greškama, zašto ih ne otkriti, zašto ih ne iskoristiti – kao da nam sugeriraju umjetnici. S druge strane, simulirajući glitch u prostoru galerije, umjetnici izborom motiva ukazuju na glitch u javnom prostoru konzumerističke kulture. Kao da se fenomen trgovačkih centara nije drugačije mogao prikazati nego uz pomoć izobličenja, prekida i grešaka. Otkupna plastična ambalaža, lice i naličje siromaštva, izlivena u bronci; blješteći reklamni objekti odbačeni u kut; fragmentirani prizori marketinških kampanja; zgužvane foto-tapete; iritantni zvuk koji vas tjera van prostora. Skriveni glitch konzumerističke kulture, možda najvidljiviji u arhitekturi i urbanizmu suvremenog hrvatskog društva, rekreiran je tako u prostoru galerije. Ne više umjetnički objekt koji se referira na određeni vid stvarnosti, nego arhitektonski prostor, galerijski ambijent kao idelno prikazivačko sredstvo. Kao da se sudar novih sadržaja sa starim arhitektonskim i urbanističkim formama nije mogao drugačije razriješiti nego neredom ili nečim što bi se moglo nazvati ‘paspartu modernizmom’ u kojem je forma važnija od funkcije, a okvir od slike.
Greška i glitch nisu isto, kaže Menkman. Grešku je moguće popraviti, ali je glitch toliko duboko u sustavu da ga je nemoguće izbjeći, pa se na njega treba naviknuti. Ili, drugim riječima: “Misliti o glitchu premošćivati je jaz između besmislice i znanja.”
fotografije: Martina Kenji
