Ponedjeljkom predstavljamo autorske projekte i radove iz sfere suvremenih vizualnih umjetnosti
Predstavljamo vam rad“Projekt Villa Roza” umjetnice Lane Stojićević
O projektu: (tekst Vanja Babić)
Lana Stojićević već se profilirala i likovnoj kritici nametnula kao osviještena mlada umjetnica čije izložbe nastaju kao rezultat intenzivna promatranja i promišljanja stvarnosti što nas okružuje. Njezin je pristup istraživački, fenomenološki, kritičan, sociološki uvjetovan i – kao nužna i logična posljedica svega navedenoga – multimedijski odnosno interdisciplinaran. Lana, naime, osmišljava ambijentalne cjeline sačinjene od medijski raznovrsnih ali sadržajno koherentnih vizualnih artefakata, svojevrsne izložbe-projekte, uvijek u svrhu senzibiliziranja javnosti za neki posve konkretan i realno postojeći društveni problem ili fenomen. Poruke što ih svojim izlagačkim istupima posreduje nedvosmislene su i transparentne, ali prezentirane uvijek slojevito, sveobuhvatno i s jasnim autorskim stavom. Na taj način Lanini umjetnički postupci nadilaze usko aktivističke okvire – iako će i taj aspekt predstavljati integralan dio njezina rada – prerastajući u originalne, inteligentno realizirane te za promatranje zahtjevne ali istodobno i poticajne kreativne etičko-estetske amalgame.
Prije godinu dana Lana je predstavila projekt pod nazivom Crno brdo, kojim se, posežući za širokim spektrom najrazličitijih medijsko-prezentacijskih strategija i postupaka, osvrnula na alarmantno i po cjelokupno društvo doista sramotno stanje što trenutno vlada u selu Donji Biljani u Ravnim Kotarima. Naziv izložbe izravno je proizlazio iz njezina sadržaja, a radilo se o ekološki krajnje pogubnoj te izgledom kataklizmičkoj divovskoj nakupini toksičnog industrijskog otpada. I dok se Crnim brdom referirala na neposredno ugrožavanje ljudskoga zdravlja putem bezobzirnog onečišćavanja okoliša, svojom novom izložbom-projektom Villa Roza Lana istražuje i problematizira jedan u nas, osobito u Dalmaciji, rasprostranjen oblik estetskoga onečišćavanja.
Riječ je, dakako, o – u većini slučajeva bespravnom – podizanju stambenih kuća čijom pojavnošću dominiraju posve nefunkcionalne nakupine pseudopovijesnih dekorativnih elemenata, agresivan – najčešće ružičasti – kolorit te usiljena, a samim time i nakaradna, pitoresknost. Autorica i ovom problemu pristupa kompleksno i osviješteno, otvarajući pritom cijeli niz pitanja i asocijacija. A jedna od mogućih asocijacija jest i ona na veliku svadbenu tortu. I doista, spomenute građevine svojim oblicima i koloritom doista mogu neodoljivo podsjećati na torte. Ali, Lana se pri njihovu povezivanju s tortama ne zadržava tek na vizualnoj sličnosti, već lucidno uočava i simboliku što iz takve sličnosti nužno proizlazi.
Velike slatke torte simboliziraju, naime, slatkoću, neumjerenost i proždrljivost, dakle nešto što nije odveć zdravo. Baš kao što ni ovakve ʺsladunjaveʺ kuće nipošto nisu zdrave za izgled krajolika i stanje duha onih koji u njima žive ili ih svakodnevno gledaju. Katkada, međutim, ove kuće – obzirom da su bespravno podignute – dospijevaju pod udar zakona, što može rezultirati njihovim nasilnim rušenjem. Tada one podsjećaju na načete ili dopola pojedene torte, na ostatke neke primitivne orgije. Lana u njima raspoznaje svojevrsne civilizacijske antirelikte, dijametralno suprotstavljene reliktima starih i stilski posve zaokruženih građevina što u svojoj propasti još uvijek uspijevaju zračiti nekom uzvišenom ljepotom, onom istom o kakvoj je svojedobno zaneseno pisao John Ruskin. Promišljanja mlade umjetnice o ʺsladunjavimʺ kućama ovime, dakako, nipošto ne završavaju.
Primjerice, zanimljiva su njezina zapažanja o stanovitom paradoksu što je u njih ugrađen: svojim bezobzirnim nastankom, nasilnim odnosom naspram okoline, kao i težnjom za agresivnim obilježavanjem vlastita teritorija one, naime, kao da utjelovljuju psihologiju jednog izrazito primitivnog patrijarhalno-mačističkoga principa, dok će njihova vanjština biti, zapravo, naglašeno feminizirana. Kao da je došlo do zanimljiva raskoraka između forme (izgleda) i sadržaja (namjene). ʺSladunjaveʺ kuće već odavna predstavljaju notorne činjenice u našim priobalnim krajolicima, besramno izazivajući komentare većine slučajnih prolaznika, putnika ili turista. Interdisciplinarnim pristupom, ovoga puta posegnuvši za maketom, različitim fotografijama, Auto CAD nacrtima i – kao potrošnim ali posve ravnopravnim segmentima izložbe – čokoladnim kolačićima u obliku karakterističnih balustrada, Lana Stojićević iznova nudi osviještenu, promišljenu i istodobno nadahnutu interpretaciju jednog realnog problema s jasnom porukom: Slatko može biti zavodljivo, ali također i jako opasno. A najčešće je, čini se, jedno i drugo. Dovoljno je prisjetiti se priče o Ivici i Marici.
O autorici:
Lana Stojićević rođena je 1989. godine u Šibeniku. Diplomirala je slikarstvo u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina 2012. na Umjetničkoj akademiji u Sveučilišta Splitu. Izlagala je na na nekoliko samostalnih (Galerija SC, Galerija umjetnina Split, Galerija Contra) i više skupnih izložbi (Different Worlds – Young Contemporary Photography, Splitski salon, Nagrada Radoslav Putar, Erste fragmenti, [email protected], Salon mladih). Godine 2015. je bila finalistica Nagrade Radoslav Putar. Dobitnica je likovne nagrade za mladog umjetnika Hrvatskog društva likovnih umjetnika 2015. godine, druge nagrade izložbe Different Worlds – Young Contemporary Photography i Grand Prix nagrade Erste fragmenti 2015. godine, Rektorove i Dekanove nagrade 2012. te prve otkupne nagrade Zavičajnog muzeja grada Rovinja 2011. godine. Od 2015. radi kao vanjska suradnica Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split.
Fotografije radova: Goran Radošević
Projekt Villa Roza do 12. ožujka možete pogledati u Galeriji Kranjčar
Kategorija ARTODROM otvorena je za prijave vaših autorskih radova, koje primamo na naš mail [email protected]. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad
