Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
U novoj epizodi VK podcasta multimedijalni umjetnik Sandro Đukić govori o svojoj izložbi GAME OVER – Wish to Reconsider Reality koja se u zagrebačkoj Galeriji SC može pogledati do 30. listopada. Na izložbi Đukić predstavlja tri rada nastala u rasponu od šest godina, koji tematiziraju kako ideološki okvir oblikuje naše stvarnosti.
Gost: Sandro Đukić
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Predgovor Lane Lovrenčić:
… history is no less a form of fiction than the novel is a form of historical representation.
Hayden White
Već sam naslov izložbe GAME OVER – Wish to Reconsider Reality otkriva višegodišnju Đukićevu umjetničku preokupaciju – pitanje ideološkog okvira koji oblikuje naše stvarnosti, promišljanje protoka vremena, kauzaliteta događaja i percepcije prošlosti koju smo proživjeli te sadašnjosti u kojoj živimo.
Prvi rad GAME OVER – Wish to Reconsider Reality (2021.), instalacija je koju čini pet knjiga i tri ispisa začudnih rečeničnih fraza kao što su voluntary contribution improves grant ili pak worker endangers substance. Instalacija je jedan od rezultata desetogodišnjeg istraživanja radničke i rudarske baštine Labina, u okviru kojega je digitalizirano i softverom na OCR obrađeno preko 9000 stranica tekstualne građe koja prati rad labinskog rudnika od kraja 19. stoljeća do 1990. godine. Đukić je potom u suradnji s Majom Trinaestić digitalizirani tekst grupirao na način da odražava bitne periode i događaje za rudnik (razdoblje pod upravom Beča, poslijeratne godine, razdoblje procvata, stagnacije i entropije) te ga podvrgnuo tzv. text miningu, postupku analize, temeljenom na teoriji Noama Chomskog. Za svako je razdoblje zatim kreiran leksikon/rječnik karakterističnih termina iz kojeg je uz pomoć računalnog algoritma nastao novi tekst. Cilj je bio pokazati kako se, unatoč ponekad neobičnoj jezičnoj formulaciji, s lakoćom prepoznaju ideologije određenog vremena kad se jezik i jezične konstrukcije čitaju kao oruđe pojedinog razdoblja. Generiranih 6000 (umjetnih) rečenica potom je prevedeno na engleski i prezentirano u formi predmetne instalacije.
Drugi rad na izložbi, video Daydream (2015.), je time-laps video koji prikazuje zimski planinski pejsaž i oblačno nebo. Time-laps je tehnika u kojoj je brzina snimanja kadrova niža od uobičajene pa se, kada se video gleda pušten uobičajenom brzinom, čini da vrijeme teče brže. Oblaci prelaze preko snijegom prekrivenih planinskih vrhunaca u tonovima metalno plave i sive, uz odbljeske suncem obasjanih bjelina, uvlačeći gledatelja u gotovo meditativno stanje. Imaginacija i java miješaju se, stvarajući “onaj kratki moment na granici između udisaja i izdisaja” (Đukić) i potičući na razmišljanje oprolaznosti i protoku vremena. Kolektivno prethodnog rada, zamijenjeno je onim individualnim pozivajući na duhovnu nadgradnju.
Treći rad na izložbi impozantna je fotografija jedne od hala uništene Željezare Sisak (2016.). Nekadašnji industrijski gigant, stvoren kolektivnim naporom, danas je tek ispražnjena ljuska, a Đukićeva hiperrealistična fotografija, nastala fotoaparatom sposobnim za postizanje velikih rezolucija i kompjuterski dorađena, ruševinu dodatno degradira stvarajući estetski objekt od uznemirujućeg prizora. Poigravajući se fenomenom tzv. nostalgiaporna, Đukić postavlja pitanje što je ostalo od modernističkog kompleksa dvadeset godina nakon tranzicije i ukazuje na propadanje nekad neupitnih socijalističkih vrijednosti. Kolektivni napori i individualne vrijednosti – oboje je podložno entropiji. Ona je pak ovisna ne samo o protoku vremena nego i o promjenama društveno-povijesnih okvira. Kuće i ideje umiru ako ljudi u njima ne žive, a život koji biramo odražava vrijednosti društva i pojedinaca koji to društvo grade. Radnike su u novoj političkoj konstelaciji zamijenili djelatnici, a san o gradnji bolje budućnosti za sve, new age napori za individualnu sreću i potraga za sjećanjem vlastite prošlosti.
Rad Sandra Đukića zadnjih dvadesetak godina snažno su obilježile dvije komponente: s tehnološke strane, ovaj umjetnik neumorno istražuje inovacije na području digitalno stvorenih slika, bilo pokretnih bilo statičnih te inovacije na području kompjuterskih programa za obradu slike i zvuka; dok s umjetničke strane, on istražuje predjele sjećanja i pamćenja, osobnog i kolektivnog. U svojoj potrazi, on tako spaja ono novo (tehnološko) i ono staro (pojave i fenomene iz jugoslavenske povijesti). No upravo u tom spoju Đukić vješto izbjegava patetiku i nostalgiju. Ekspresivnim narativom i multimedijalnim izričajem, stvarnost koju živimo oštro kritizira, ali i poziva na promišljanje nekih novih, svjetlijih budućnosti. Jer i stvarnost je u konačnici samo jedna od slika koju zamišljamo i koju pridajemo našem ljudskom iskustvu.
Multimedijalni umjetnik Sandro Đukić, rođen u Zagrebu gdje je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Đure Sedera. Studirao je na Kunstakademie Dusseldorf kao gostujuci i redovni student (u klasi prof. Nam June Paik). Na istoj instituciji je pohađao Majstorsku radionicu kod prof. Nan Hoover. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Italji, Španjolskoj, Nizozemskoj, Island, Sloveniji, Srbiji, Češkoj, Sjedinjenim Američkim Državama itd. Kao predavač je sudjelovao na više domačih i međunarodnih simpozija. Za svoje djelovanje višekratno je nagrađivan i radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama. Član je HZSU, ULUS-a i Member of the Board of Nan Hoover Foundation
Projekt Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinancirani su sredstvima Grada Zagreba — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
