Sutra, petak, 17. travnja, rok je do kada hrvatski gradovi koji su se kandidirali za naslov Europske prijestolnice kulture 2020 trebaju povjerenstvu vijeća Europske unije predstaviti svoje aplikacijske dokumente, odnosno programsku razradu kandidature temeljenu na prethodno donesenim kulturnim strategijama gradova. Podsjetimo, Europska prijestolnica kulture (u daljnjem tekstu EPK), inicijativa je pokrenuta još 1985. kao Europski grad kulture, na prijedlog grčke resorne ministrice Meline Mercouri. Program ove godine slavi tridesetu obljetnicu postojanja, a značajne je koncepcijske i proceduralne promjene doživio 2014., Odlukom vijeća Europske unije, koje je dozvolilo i gradovima u državama kandidatkinjama za članstvo u EU da se natječu za naslov. No, time je i osjetno centraliziran monitoring tijeka natječaja pri europskim institucijama.
Naime, nositelje titule EPK selektira povjerenstvo sastavljeno od dvanaestero “nezavisnih stručnjaka”, među kojima čak njih deset biraju institucije EU, a samo dvoje lokalna ministarstva kulture. Zanimljivo je spomenuti da je odnos u financiranju pripreme aplikacije za kandidaturu i organizacije samog programa u slučaju odabira upravo obrnuto proporcionalan sastavu stručnog povjerenstva. U principu, čak 80% sveukupnih troškova cijele priče otpada na leđa države, resornih ministarstava i institucija samih gradova-kandidata, odnosno podrazumijeva ulaganje novca poreznih obveznika u strukturno iznimno zahtjevan projekt s relativno neizvjesnim ishodom. S druge strane, 15% sredstava trebala bi pokriti razna privatna sponzorstva, a tek bi se 5% moralo namaknuti iz novčanih rezervi EU fondova.
Pragmatično gledano, kandidatura za naslov EPK sama po sebi znači velik trošak i za gradove-kandidate popriličan rizik, bez obzira na to što procedura prijavljivanja može prisiliti gradska tijela da ubrzaju neke temeljne infrastrukturne procese koji su odavno trebali biti dovršeni. Nepostojanje jasne strategije kulturnog razvoja grada u kontekstu projekta kakav je EPK može završiti fijaskom s dugoročnim posljedicama. To je pokazala naposljetku neuspješna pozicija Maribora kao Europske prijestolnice kulture 2012., kada ulaganje u vrijednosti od 20 milijuna eura, najveće u kulturnom sektoru od osamostaljenja Slovenije, nije polučilo željene rezultate. Naprotiv, dogodili su se značajni prosvjedi građana nezadovoljnih zbog toga što mamutska ulaganja nisu ispunila očekivanja.
Vesna Vuković u tekstu Europska prijestolnica kulture – između slike i prilike za regionalni portal Bilten.org ističe: “Krivica je prebačena na korumpiranu lokalnu upravu, a narcisoidnost EPK-ovog tima je u trenutku pobune išla tako daleko da je zasluge za ustanak pripisala jednom od svojih strateških ciljeva: aktiviranju građana i građenju osjećaja ponosa i pripadnosti vlastitom gradu! Mariboru je od EPK-a na kraju malo toga ostalo: nikakva infrastruktura, nikakva proizvodnja, nikakva radna mjesta, samo rastuća nezaposlenost i daljnja eksploatacija u projektnim uvjetima.”
Iako crni mariborski scenarij nije nužno i pravilo kada je riječ o EPK, činjenica je da bi periferni europski gradovi, što hrvatski svakako jesu, kandidaturi trebali pristupati oprezno i odgovorno. Od kad je 2004. godine EU proširena ulaskom deset novih članica istodobno, titulu EPK svake godine nose dva grada iz dvije države, a u pravilu nikada nije riječ o metropolama, već o manjim gradovima koji nisu pod svjetlima reflektora i u kojima specifičnosti zemlje i njezine kulture poprimaju pomalo egzotičan karakter. Godine 2020. Europska prijestolnica kulture bit će po jedan irski i jedan hrvatski grad. Među potonjima svoju su kandidaturu istaknuli Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Pula, Rijeka, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb kao posljednji.
Kulturnu strategiju kao konkretan temeljni dokument razvitka grada među njima su dosad donijeli i usvojili samo Dubrovnik, Osijek, Rijeka i Pula, što će reći da bi prema pravilima natječaja upravo ti hrvatski gradovi trebali biti i najizgledniji kandidati za titulu EPK. Kada gradovi predaju svoje aplikacijske dokumente, faza predodabira u toj zemlji je završena, a procjenom kvalitete aplikacije stručno povjerenstvo određuje jedan ili više gradova koji ulaze u daljnji krug selekcije za naslov EPK, nakon čega se konačno proglašava grad-pobjednik. Filip Bojić u tekstu EPK2020: Prilika ili neprilika za kulturu? na portalu Kulturpunkt navodi šest poglavlja koja aplikacijski dokument mora sadržavati, čime se “temeljito obrađuje kulturni program, naglašava kulturna raznolikost Europe, dugoročni kulturni, gospodarski i društveni učinak na grad, način na koji će grad uključiti svoje građane u sudjelovanje u projektima, te financiranje i politička potpora cjelokupne inicijative. Svaka od ovih stavki ima poseban značaj, a gradovi sami biraju svoje razvojne ciljeve te načine na koje će ih vizualizirati i predstaviti kako povjerenstvu, tako i široj javnosti.”
U tom kontekstu, naslov EPK svojevrsni je “kišobran” koji u jednoj godini ujedinjuje sve gradske kulturne inicijative i programe od strateške važnosti, te ih uz pomoć kanala i institucija EU marketinški i politički globalno komunicira. Drugim riječima, kultura se ovdje shvaća kao industrija u sprezi s ekonomijom, ključna za gospodarski razvitak gradova i regija u europskom neoliberalnom okruženju.
Način vizualizacije razvojnih ciljeva grada, odnosno segment vizualnog identiteta kandidature grada za titulu EPK pojedinačna je tema kojom ćemo se u nastavku teksta baviti. Za početak, znakovito je što su upravo ovi gradovi koji su u cijeli proces razrade kandidature ušli s prihvaćenom kulturnom strategijom bili i oni koji su javnosti tijekom posljednjih mjeseci predstavljali vizualnu artikulaciju kandidature, uz Split koji je to učinio na nešto drugačiji način od ostalih gradova. Za razliku od njih, Varaždin i Zagreb odlučili su se za improvizirani pristup identitetu kandidature koji se ističe tek kao estetizacija dokumenta prijavnice, u slučaju Varaždina i prilično konfuzna. Za preostale gradove, Đakovo i Zadar, dosad nismo uspjeli pronaći relevantne podatke.
Personificirajući same gradove, može se reći da se Pula u ovom slučaju odlučila na logičnu ekstenziju svog postojećeg vizualnog identiteta “Pula je više”, kojeg su za Turističku zajednicu Pule još 2008. dizajnirali Marko Baus i Igor Stanišljević, osnivači studija Parabureau. Također, valja spomenuti da se Pula za titulu EPK2020 kandidira zajedno s Istrom kao regijom, ističući u promociji projekta jedinstvenost kulturnog identiteta istarskog poluotoka i krajnjeg zapada Hrvatske. U tom smislu, širenje identiteta Pula je više, tipografski blago preoblikovanog za potrebe novog projekta, znači prirodno objedinjenje heterogenih kulturnih kodova pod zajedničkim nazivnikom, čiji se logotip zahvaljujući središnjem elementu plusa može dalje nadograđivati. Ipak, preostala tri grada s prihvaćenim kulturnim strategijama odlučili su se za drugačiji pristup, tj. provođenje javnog natječaja, što zakonski nisu bili dužni učiniti.
Pružajući priliku svim hrvatskim dizajnerima da projektiraju vizualne identitete njihovih kandidatura, Dubrovnik, Rijeka i Osijek došli su do međusobno vrlo različitih i izrazito zanimljivih rezultata, koji na rječit i slikovit način odražavaju karaktere tih gradova u danom trenutku.
Odabrani identitet kandidature Rijeke svakako je najrazrađeniji, najeksperimentalniji, najviše definiran istraživanjem, a možda i najsuvremeniji s obzirom na aktualne globalne spoznaje o dizajniranju identiteta urbanih zajednica. Dubrovački je identitet, pak, iznenadio javnost i struku svojom oblikovnom sirovošću, ali i elementarnom fleksibilnošću, što opet odgovara gradu koji je u poraću i tranziciji prošao kroz dramatične promjene; a danas se hrva s ponovnom artikulacijom vlastitog identiteta, najšire shvaćenog između elitne turističke meke, sve češće kulise za skupa snimanja filmskih i televizijskih uspješnica i opterećujuće slavne prošlosti Dubrovačke Republike.
U estetici određene fragmentirane brutalnosti, prvonagrađene autorice Jelena Perišić iz Splita i Ana Kljaković Gašpić s Klisa inspiraciju su potražile u nepravilnostima tlocrta stare dubrovačke gradske jezgre. Došle su do vrlo labavo definiranog znaka-i-logotipa koji je mnogo više od zbira svojih motiva, a vizualni identitet kandidature grana se u cjelovitu tipografiju dizajniranu preobrazbom raznovrsnih formi iz plana grada Dubrovnika.
Mada rješenje nije “lijepo” u klasičnom smislu riječi, kako je prigovorio Boris Ljubičić (a otkad je kriterij ljepote jedini kojim se sudi o kvaliteti nekog dizajna?), to mu nije bilo ni potrebno da bi se pokazalo odgovarajućim. Jer, estetsko tumačenje Dubrovnika različito od dosadašnjih također otvara prostor za radikalno drugačija semantička čitanja grada i njegove pozicije u kartografiji regionalne kulture, što znači da je provokativno rješenje i uspjelo. Bit će zanimljivo vidjeti kako se ponaša u nizu predviđenih aplikacija u javnom prostoru, u malom i velikom mjerilu, i hoće li u tim utilitarnim manifestacijama moći zadržati svoju smionost.
Jelena Perišić zajedno s Olegom Šuranom potpisuje i prvonagrađeni dizajn vizualnog identiteta kandidature Rijeke. U skladu s bitno drugačijim karakterom, te poviješću i sadašnjošću Rijeke naspram Dubrovnika, tu je i pristup od početka bio potpuno različiti. Dizajneri su projektirali veoma razrađeni identitetski sustav temeljen na čitavom nizu minimalističkih i reduciranih, ali ne i simplificiranih elemenata. Pomoću njih su u stilu rebusa izgradili kompleksne značenjske odnose koji verbalnim i vizualnim simbolima komuniciraju sve segmente kulturnog života Rijeke u kontekstu projekta EPK.
Premda u potpunosti odgovara svrsi za koju je dizajnirano, rješenje Rijeka – Port of Diversity Puležana Šurana i Splićanke Perišić ulogu Europske prijestolnice kulture ujedno i nadilazi, te se principijelno čini sposobnim i za prilagodbu najrazličitijim potrebama grada Rijeke koje i ne moraju biti obuhvaćene kandidaturom. Drugim riječima, dizajneri su osmislili suvremenu i sasvim osobitu vizualnu abecedu namijenjenu kodiranom pripovijedanju priče o Rijeci kao gradu koji se usklađuje između njegovanja arhitektonske i industrijske baštine i razvijanja specifičnih načina življenja urbane primorske kulture.
Nasuprot Rijeke i Dubrovnika čija rješenja više ili manje rastežu sam pojam vizualnog identiteta i propituju što taj žanr dizajna uopće jest, identitet osječke kandidature autorice Katarine Dijaković u tom je smislu nešto konzervativniji, no svejedno komunicira nekoliko slojeva značenja koji su za Osijek specifični. Osnovno po čemu se ovaj identitet razlikuje od drugih je to što se sastoji od posve fiksnog znaka i logotipa projektiranih pomoću vrlo jasno razrađene mreže, pri čemu je autorica također mnogo polagala u preciznu geometrijsku definiciju znaka, koja je kod drugih identiteta manje važna. No, lucidna ideja da se prva dva slova imena grada preobraze u apstrahirano i stilizirano povećalo koje izoštrava posebnosti kulturne mape Osijeka nepretenciozno je pogodila u ono najbolje u projektu EPK – mogućnost da se raznovrsni lokalni identiteti trajno upišu u krvotok kulture u globalnom kontekstu.
Progresija palete boja od hladnijih do toplijih prema središtu kruga znaka uvjerljivo naglašava ovu temeljnu ideju. Zasad nije predstavljena šira razrada rješenja u aplikacijama, no ne bi bilo loše kad bi ona uključivala poigravanje sastavnim elementima znaka i varijaciju priče u smjeru njegovih transformacija s obzirom na različite namjene.
Naposljetku, Splićani vizualni identitet kandidature svoga grada nisu odlučili potražiti putem javnog natječaja, već su gradske vlasti (što je legitimno) angažirale Borisa Ljubičića na temelju njegovih starih zasluga za profiliranje identiteta Splita, ponajprije projektiranjem identiteta VIII Mediteranskih igara u Splitu 1979.
Slično kao što se dogodilo Zagrebu 1987. s Univerzijadom ili Sarajevu sa Zimskim olimpijskim igrama 1984., za vrijeme te manifestacije Split je proveo mnoge arhitektonske i infrastrukturne projekte koji su definirali njegov izgled i karakter do današnjih dana, primjerice izgradnju stadiona na Poljudu. Pretpostavka je da se od Ljubičića očekivalo rješenje koje će uvažiti kontinuitet razvoja grada otada pa do danas, i autor je doista realizirao logotip koji kao da održava brojne suprotstavljene tendencije suvremenog Splita. U namjeri progresivan, a u rezultatu konzervativan, Ljubičićev logotip za Split, grad-kandidat EPK2020, u potpunosti ignorira iskustva Odsjeka za dizajn vizualne komunikacije Umjetničke akademije u Splitu, koja su dizajn u Hrvatskoj u svakom smislu odvela mnogo koraka naprijed, te u biti predstavlja statično rješenje bez senzibiliteta za turbulentno prevrednovanje kulture i identiteta grada.
Taj se moment možda najbolje očituje u paralelnom korištenju serifne tipografije Century za ime grada i retro-futurističkog geometrijskog fonta za brojku 2020, rezultirajući spojem koji je zastao negdje na pola puta između želje za suvremenošću i snaga koje ga neprekidno vuku unatrag. Čak i kada bi to bila prikladna metafora za splitsko stanje uma, rješenje svejedno ne bi bilo odgovarajuće jer je zadatak dizajna barem zacrtati putokaze budućnosti, ako ju već ne može odmah materijalizirati u sadašnjosti.
Budući da je riječ o projektiranju vizualnog identiteta za nešto što će se odvijati 2020. godine, čini se da je projektni zadatak u ovoj priči bio upravo to: vizualizirati obzor mogućnosti razvoja gradova u budućnosti. Varijacije među dobivenim rješenjima usput i ocrtavaju različitost shvaćanja i promišljanja dizajna na mapi hrvatske kulture. Odabiri vizualnih identiteta kandidature preostalih gradova još čekaju da budu predstavljeni, stoga to mapiranje nije ni izbliza gotovo. A do 2020. se i u samim gradovima može još štošta promijeniti.
Izvori vizuala i fotografija:
Zagreb via facebook.com/ZagrebEPK
Varaždin via varazdin2020.eu
Rijeka – arhiva Vizkulture i via facebook.com/riepk2020
Pula via facebook.com/pages/Pula2020/
Dubrovnik via dizajn hr
Osijek via mojosijek.hr
Split via radio.hrt.hr
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
