Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
Gost nove epizode dubrovački je slikar Izvor Pende, čija se izložba u Oktogonu NMMU može pogledati do 10. svibnja. U kustoskoj koncepciji ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branka Franceschija i Marte Radman, kustosice zbirke NMMU 1990. – danas, izložba …za slikom okupljla tridesetak ulja na platnu velikih formata ovog istaknutog predstavnika suvremenog apstraktnog slikarstva, nastalih u razdoblju od 2020. do danas.
Gost: Izvor Pende
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
U tekstu objavljenom u katalogu Branko Franceschi piše:
(…) Izvor Pende je predstavnik intuitivne, praktične slikarske grupacije. U njegovom atelijeru, gdje su tube boje poredane poput redenika s municijom, na slikama se cilj definira izravno, pomacima u boji, tonu, potezu, što cijeli postupak u suštini svodi na izvedbu jedne imaginarne kompozicije koja je na praktičnoj razini razrađena u nizu pojedinačnih slika. Pritom se razvija osjećaj da većina kompozicija slijedi liniju razrade određenog slikarskog rješenja koje postaje glavnim slikarskim tijekom ciklusa dok se događaju iskoraci u nekom drugom pravcu koji zamru, ili ostanu po strani s potencijalom da u budućnosti postanu nekim novim, drugačijim tijekom, ili ostanu nerazvijeni kao „slijepi rukavci“ u odnosu na maticu koja slikara odvodi negdje dalje.
Dvadeset godina karijere Izvora Pende svjedočanstvo su stvaralačke dinamike. Od slikarstva figurativnog monokroma i žanrova pejzaža i interijera s romantičarskim motivom usamljene ženske figure, njegovo slikarstvo suspregnute čežnje postajalo je sve zaokupljenije čisto slikarskom problematikom. Postupno je nestala figura, potom i pejzaž, a sadržaj slike postala je orkestracija ploha i linija izvedenih otvorenim tonovima boja. Po razvojnoj liniji prihvaćanja apstrakcije kao ključne slikarske matrice, Pende se odvojio od svoje generacije koja je, ponesena uspjehom i tržišnim prihvaćanjem, nastavila stvarati u duhu nove figuracije koju su unijeli u likovni diskurs. Sa stajališta muzejske prakse, čiji pogled seže dublje u povijest, Pende je nesvjesno, na svoj način i za svoj račun, ponovio dionicu one domaće slikarske grane koja je na početku pedesetih godina 20. stoljeća apstrakciju razvila redukcijom pejzaža do slikarskog idioma koji je postao sinonimom za razdoblje visokog, a kod nas socijalističkog modernizma. Za generacije koje su diplomirale na likovnim akademijama početkom ovog milenija, ova veličanstvena i značajna dionica nacionalnog slikarstva kao da i nije postojala. Svojim prelaskom na apstrakciju oko 2013. godine Izvor Pende postao je vjesnikom povratka apstrakciji, iako to, kako sad izgleda, na domaćoj sceni unatoč nasljeđu neće postati snažnijim trendom. Radovima, ili bolje reći stilskim osobinama, predstavljenim na već spominjanoj izložbi „Odgovor“, Pende je postigao značajan medijski, kritičarski, tržišni i međunarodni uspjeh te željeni i rijedak status slikara koji živi od svog slikarstva. Njegova slikarska formula bila je smjela i oku dinamična u oluji likovnog događanja zbog otvorenog kolorita za domaću scenu netipične game, zgusnute kompozicije supostavljenih površina boje čiji su rubovi sugerirali organske forme koje su se rasplinjavale u ništa, izražajne geste koja lebdi preko svega i kompozicije koja je aktivno tretirana od ruba do ruba platna. Mogućnosti je potencijalno bilo bezbroj, ali se nazirala i izvjesna Izvorova sklonost serijalnosti, odnosno razradi kompozicije u više varijacija boje s pomacima u oblikovanju njihovih polja ili geste, onako kako je ruka u tom trenutku htjela. Ponovno se vraćam na tezu o slikarstvu koje se spontano i intuitivno razvija kroz slikarski proces i u kojem niz malih pomaka dan za danom kroz vrijeme rezultira potpunom promjenom paradigme. Nakon nekoliko godina vidimo nešto drugo, iako je jasno da je riječ o istom umjetniku. Upravo taj trenutak vidljive različitosti određuje temeljni smisao izložbe predstavljene u Oktogonu NMMU-a. U postavu izložbe, radi naglašavanja razvojne niti, novom je ciklusu slika pridodano i nekoliko starijih kompozicija koje do sada u Zagrebu nisu bile predstavljene.
Nakon uspjeha izložbe „Odgovor“, uslijedio je Izvorov prelazak iz Dubrovnika u Zagreb s kojim koincidira i postupno, karijerno riskantno, napuštanje dotadašnje izrazito uspješne slikarske paradigme. Najprije je očitom postala redukcija kompozicije. Bujna likovna događanja se smiruju, energija prestaje biti raspršena od ruba do ruba slike, koncentrira se u središtu kompozicije ili u nekom istaknutom apstraktnom motivu, arabeski ili gestualnoj figuri. Kolorit postaje zagasitiji, ali su zahvaljujući smanjenom intenzitetu događanja pojedina polja boje istaknutija. U kompoziciji ponekad prevladava fino ugođena skicozna atmosfera s interakcijom svega nekoliko smirenih, jasnih elemenata. Prevladava dojam slikarske zrelosti i iskustva u ekonomičnosti izražajnih sredstava za razliku od energičnog, mladenačkog entuzijazma i dinamizma koji je obilježavao prethodnu izložbu. Vatromet emocija i dojmova zamijenila je meditativnost, uranjanje i razrađivanje širokih prostora praznine koji postaju središnje mjesto kompozicije i doživljaja. Redukcija kolorita teži i na nekim se slikama približava krajnostima monokroma i akromatskih kompozicija sa sporadičnim proplamsajima boje. Rukopis je miran i kontroliran, promišljen. Pojavljuje se motiv dvaju gotovo ovalnih površina boje formiranih na bočnim rubovima platna stvarajući iluziju komunikacije koja se odvija preko središnje, elaborirano ispražnjene površine. Razgovor? Apstrakcija koja nam sugerira naraciju, neku povezujuću poruku iza vizualnih elemenata kompozicije koju paradoksalno pojačava opća redukcija sadržaja.
Izvor Pende je pokazao da u njegovoj stvaralačkoj imaginaciji postoje područja koja nismo upoznali, niti očekivali. Može se stoga pretpostaviti sasvim izvjesno postojanje neistraženih područja koja ni on sâm u potpunosti ili uopće ne sluti. Ova je izložba jedna od postaja njegovog trajnog, neiscrpnog i nedostižnog traganja za Slikom. Kao što smo već rekli, slikanje je u osnovi osobni cilj, a mi Izvorove rezultate doživljavamo i očekujemo s radoznalošću i zadovoljstvom.
Marta Radman u teksta u katalogu izložbe piše:
Izvora Pende danas se najčešće percipira kroz njegovu međunarodnu afirmaciju, kao međunarodno priznatog autora čiji je rad istodobno prisutan na tržištu, u kritici i izložbenim programima. Ono što pritom nije odmah vidljivo jest kontinuitet rada koji stoji iza te afirmacije: slikarstvo kao svakodnevna praksa, a ne kao niz „ključnih“ poteza. Izvor Pende vrlo izravno odbacuje pojam inspiracije i slikarstvo opisuje kao profesionalni radni ritam, s jasnom disciplinom i dugim vremenom provedenim u atelijeru. To je ujedno i ključ za razumijevanje njegova odnosa prema slici; ono što nastaje ne oslanja se na slučaj, nego na kontrolu, pripremu i ponavljanje. U tom smislu njegov se opus ne razvija kroz nagle stilističke lomove, nego kroz dugotrajan proces u kojem se promjene događaju postupno, unutar slikarskog jezika. I sâm naglašava da ga ne zanima „klasična apstrakcija“ u smislu geste kao potpisa, nego građa slike. Iz njegove perspektive, slika se ne „otvara“ prema vanjskim referencama, nego uspostavlja vlastiti realitet, forme nisu izvedene iz svijeta, nego postaju svijet za sebe. U toj logici razumljiv je i njegov gotovo autoritarni odnos prema kompoziciji, prema potrebi da svaki dio platna bude razrađen i da slučaj ostane strogo ograničen.
Ipak, njegovo slikarstvo danas ne ulazi samo u prostor kontinuirane institucionalne afirmacije nego i u prostor ponovnog čitanja. Za generaciju formiranu u uvjetima stalne vizualne produkcije, ekspresivnost i koloristička dominacija same po sebi više nisu dovoljan razlog gledanja. Upravo se u recentnom ciklusu vidi odmicanje od logike „vidljivosti“: velika platna ostaju, ali slikarski događaj postaje odmjereniji. Redukcija se ovdje ne pojavljuje kao smirivanje, nego kao promjena fokusa, energija nije raspršena po cijeloj površini, nego koncentrirana u manjem broju odluka, dok veći dijelovi prostora ostaju otvoreni.
Najjasnije se to očituje u slikama svedenima gotovo na monokromne odnose modre; od svijetloplave i razrijeđenih tonova do dubokih površina koje se približavaju plavocrnoj, ponekad do gotovo potpunog monokroma. Te plohe, i kada djeluju jedinstveno, nisu zatvorene. Zadržavaju tragove višestrukog nanošenja, brisanja i vraćanja boje, pa se stabilnost slike gradi postupno, kroz vrijeme i sloj. U tom smislu važno je znati i da boja nije dekorativna oznaka, nego element koji određuje formu i daje kontekst. U novim radovima taj se kontekst ne postiže količinom kolorističkog događaja, nego njegovom preciznom kontrolom.
Intervencije se pritom svode na minimum, ali taj minimum nije neutralan. U pojedinim radovima središte platna tek je blago dorađeno uljanim stickovima: linijama koje boji daju končastu, gotovo ljepljivu strukturu. Taj trag ne pokušava „iscrtati“ motiv niti glumiti gestu, nego prekida monokromnu stabilnost i uvodi sitnu napetost u polje koje je već skoro odlučilo ostati tiho. Upravo tu dolazi do promjene načina gledanja: slika se ne iscrpljuje u prvom dojmu, nego traži sporije čitanje i dulje zadržavanje pogleda.
U ranijim ciklusima kolorit je često funkcionirao kao snažan vizualni sloj između slike i promatrača. U razgovoru tijekom postava dotaknuli smo se mogućnosti da je boja ponekad djelovala kao svojevrsni gard, sloj intenziteta koji štiti unutarnju napetost od prebrzog čitanja. Novi radovi djeluju kao trenutak u kojem se taj zaštitni sloj tanji. Manje se događa, ali ono što ostaje djeluje sigurnije; gesta je rjeđa, ali odlučnija; slika se više ne gradi akumulacijom nego zadržavanjem. (…)
Izvor Pende započeo je svoj umjetnički put na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nakon čega odlazi u Njemačku gdje nastavlja studij na Kunstakademie Düsseldorf. Diplomirao je 2002. u klasi profesorice Karin Risse, a magistrirao 2005.
Pendeov umjetnički put obilježen je kontinuiranim istraživanjem i razvojem. Njegovi rani radovi bili su vezani uz figuraciju i pejzaž, no s vremenom se postupno okreće apstrakciji. Čista apstrakcija koja danas obilježava njegov rad proizlazi iz promišljanja granica slikarstva te iz istraživanja izražajnosti kroz boju, formu i strukturu. Iako je napustio figuraciju, zadržao je osjećaj za organske strukture koje su i dalje prisutne u njegovim apstraktnim radovima. Njegova platna karakteriziraju dinamični potezi kista, slojevite kompozicije i naglašena uporaba boje. Ključan aspekt Pendeove umjetničke prakse jest kompozicija. Njegove slike često balansiraju između kontrole i spontanosti, pri čemu apstrakciju koristi kao sredstvo za eksperimentiranje s prostorom i ravnotežom. Otkrivajući nove odnose između boje, forme i linije, njegovi radovi izbjegavaju eksplicitne narative te su oblikovani kao otvorene strukture koje gledatelja pozivaju na osobnu interpretaciju i iskustvo.
Razvoj njegova opusa odražava umjetnika koji stalno preispituje vlastiti izraz i traži nove načine kako slikarstvo približiti suvremenoj publici. Ne ograničava se tehničkim pravilima ni očekivanjima, nego stvara prostor slobode u kojem se boje, linije i oblici stapaju u jedinstveno vizualno iskustvo. Svojom umjetničkom praksom Izvor Pende kontinuirano istražuje nove granice apstrakcije. Njegova posvećenost umjetnosti i vizualnom izrazu čini ga važnom figurom na hrvatskoj i međunarodnoj suvremenoj umjetničkoj sceni.
Njegova karijera počela je dobivati zamah još tijekom studija. Od 2003. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem Njemačke, uključujući Bonn, München, Hannover, Düsseldorf i Hamburg, kao i u Belgiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Hrvatskoj. Njegov rad prepoznat je i nagrađivan, a jedno od značajnijih priznanja bila je nominacija za nagradu BAT (British American Tobacco) 2008.. Svoju prvu samostalnu izložbu održao je 2010. u Galeriji Bačva u Zagrebu, čime započinje kontinuirano izlaganje u domovini. Posebno važno razdoblje u njegovoj karijeri predstavlja suradnja s njemačkim slikarom Danielom Richterom na projektu Swimming Together. U sklopu tog projekta njihovi su radovi predstavljeni u nekoliko velikih hrvatskih muzeja, uključujući Galeriju umjetnina u Splitu, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu te Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.
Pende je 2019. predstavio samostalnu izložbu Golden Hours u David Richard Gallery u New Yorku. Ulazak na američku umjetničku scenu dodatno je ojačao njegov međunarodni profil i potvrdio njegovu poziciju važnog predstavnika suvremenog apstraktnog slikarstva. Iste godine sudjelovao je i na Venecijanskom bijenalu u okviru izložbe Point of Interrupted Departures, zajedno s umjetnicima Marijanom Pende i Slavenom Toljem
Recentne izložbe uključuju nastupe u galeriji Zahorian Van Espen u Bratislavi (2023., 2024.), Rodler Gschwenter Galerie u Beču (2022., 2024.), Intent Gallery u Dubaiju (2024.) te u Galeriji Forum u Zagrebu (2024.). Radovi Izvora Pende nalaze se u muzejskim i privatnim zbirkama.
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
