VK PODCAST: Tanja Dabo

Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.

Gošća nove epizode VK podcasta je umjetnica Tanja Dabo, koja govori o svojoj izložbi Svečanost, održanoj u organizaciji Umjetničkog paviljona od 22. listopada do 17. studenoga u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Polazišna točka istoimena autoričinog projekta jest podatak o (pod)zastupljenosti žena među dobitnicima Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, a o tome kako je nastao ovaj participativni umjetničko-antropološko-istraživački projekt poslušajte na linku niže. O svojim radovima Tanja je govorila za Vizkulturu u sljedećem intervjuu.

Gošća: Tanja Dabo
Razgovara: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

U projektu Svečanost Tanja Dabo primarno istražuje zastupljenost žena umjetnica među dobitnicima Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, jedne od najvažnijih državnih nagrada za umjetnička postignuća, ustanovljene 1961. godine. Podatak o broju nagrađenih žena autorica stavlja u suodnos s brojem nagrađenih muškaraca. Usporedba tih dvaju brojeva donosi poražavajuću istinu iz koje je vidljivo da su u nekim od kategorija, primjerice Arhitekturi i urbanizmu, muškarci dobitnici 57 nagrada za životno djelo, a svega je četiri nagrađenih žena.

Od ukupnog broja 374 dobitnika Nazora za životno djelo, 311 je muškaraca, a 63 žena. Takav i sličan nepravedan omjer možemo pronaći i u drugim kategorijama ove nagrade, ali i u mnogim drugim segmentima društva. Pokazatelj je to kako žene teško probijaju nametnuti nevidljivi “stakleni strop“ i teže zauzimaju istaknute pozicije u društvu. Ako to i uspiju, redovito se za takvu poziciju trebaju izboriti dokazujući se i ulažući puno veći trud, pritom obavljajući i mnoge druge “ženske“ poslove, poput kućanskih, podizanja djece i brige o roditeljima.

Projekt Svečanost ukazuje upravo na ove i druge neravnopravnosti i nejednakosti žena u društvu te je posveta nevidljivom ženskom radu.

Okosnicu projekta čini izvedba intervencije na 374 kristalne čaše i druge predmete od kristalnog stakla kakvi su se svojevremeno poklanjali ženama prilikom neke poslovne ili obiteljske svečanosti, odnosno druge važne prigode. Naime, dok su muškarci za svoj rad i doprinos društvu bili nagrađivani konkretnim nagradama, poput Nagrade Vladimir Nazor, žene su za isti angažman, u ne tako davnoj prošlosti, darivane setovima kristalnog posuđa, dovoljno lijepog i blještavog da simbolički prikriju tu društvenu nepravdu. Istovremeno, obiteljski kristal bio je stvar prestiža svake žene iz, uglavnom, građanskih obitelji. Čuvao se u posebnim vitrinama, a koristio se samo u iznimnim i svečanim prilikama. Nasljeđivao se i prenosio s baka na majke, s majki na kćeri.

Kristalni predmeti simboličko su naslijeđe generacija žena koje su bile na razmeđi između osvajanja novih sloboda i emancipacije za žene, ali su jednim dijelom i dalje bile ukalupljene u rodne uloge koje im je društvo tada, kao i danas, dodijelilo. Kristalni predmeti ujedno su simbolički “stakleni strop“ koji žene i danas imaju nad svojim glavama.

Središnji segment u istraživačkoj fazi projekta bile su radionice graviranja kristalnih predmeta na kojima studenti i studentice likovnih akademija na svaku pristiglu vazu, čašu, zdjelu i ostale predmete gravirali po jedno od 311 imena dobitnika i 63 dobitnica Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Zbirka od 374 čaša i ostalih kristalnih predmeta prikupljala se na više različitih načina: putem osobnog poziva upućenog bliskim osobama i javnim pozivom upućenim prema zajednici za vrijeme izvedbe rada. Prikupljanje kristalnih predmeta odvijalo se u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku, Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Art radionicom Lazareti u Dubrovniku, Gradskim muzejom Varaždin – Palača Herzer, Gradskim muzejom Križevci, Lošinjskim muzejom, Galerijom umjetnina Split, Galerijom Galženica u Velikoj Gorici i Galerijom Prica u Samoboru.