Za svoj prvi Vizkulturni gig imala sam tu sreću da sam razgovarala s umjetnicom čiji rad izuzetno cijenim, koja upire prstom u različite društvene nepravde, njezini radovi posramljuju, bole i užasavaju, dok istovremeno rastvaraju mjesto za dijalog i empatiju u svakome od nas.
Tanja Dabo rođena je u Rijeci, autorica je brojnih umjetničkih instalacija, performansa, fotografskih i video-radova, grafika i umjetničkih knjiga te profesorica grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, kustoskim projektima i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je više nagrada i priznanja za svoj rad, a predstavila ga je na više javnih izlaganja i seminara. U posljednjih nekoliko godina iz više aspekata bavi se temom nacionalnog identiteta, kako osobnog, tako i općeg, i to u ciklusu radova Korpus: Domovina u koji pripada Kolekcija za pamćenje, umjetničko istraživanje Usputno zlo, i najnoviji video rad Visoki kriteriji koji je prikazan na nedavno održanom One Take Film Festivalu. Ciklus se nastavlja s umjetničkim istraživanjem Uspomene sa sela koje je u tijeku.
Njezin rad Kolekcija za pamćenje predstavljen je na 57. zagrebačkom salonu vizualnih umjetnosti, što je ujedno i povod ovom razgovoru. U dvije knjige prikupljeni su slučajevi govora mržnje, verbalnih i fizičkih napada, te nasilništva spram žena i muškaraca, koji su etnički ili rodno motivirani. O tome koliko autorica promišljeno, odgovorno i s posebnom posvećenošću pristupa temi, svjedoči i činjenica da se knjige ne mogu slobodno vidjeti ili listati, već jedino na zahtjev i individualno, upravo zbog nasilništva, brutalnosti, govora mržnje i neprimjerenog rječnika nasilnika koji su počinili ova nedjela, te posljedične uznemirenosti koje čitanje može izazvati. Podsjećam, izložba 57. zagrebačkog salona u HDLU-u se može pogledati sve do 20. studenog.
Tanja i ja razgovarale smo o mnogim temama, uključujući granicu između osobnog i umjetničkog, o procesu nastanka njezinih umjetničkih radova i položaju umjetnika/ica u Hrvatskoj danas, kao i o (njihovoj) društvenoj odgovornosti.
► Svi događaji zabilježeni u Kolekciji za pamćenje zbili su se od 2014. do 2019. godine u Hrvatskoj. U dvije knjige, koje su tematski zaokružene, nalazi se po 20 grafika za 20 slučajeva, uz koje je navedena godina i mjesto napada. Nažalost, njihov broj, kao i brutalnost, ne jenjava. Možeš li mi reći u čije ime progovaraš i zašto ti je to bilo važno?
Tanja Dabo: Da, nažalost njihov broj i njihova brutalnost ne jenjava, a radi se o slučajevima fizičkog i verbalnog nasilja počinjenog spram osoba temeljem njihove nacionalnosti ili boje kože, odnosno rodno uvjetovanog nasilja počinjenog spram žena, a koje je imalo fatalni, smrtni ishod.
Progovaram prije svega u ime obespravljenih koji u ovoj državi ne dobivaju adekvatnu institucionalnu zaštitu, čija se ljudska prava krše, čiji se život shvaća olako i za koje nitko nije “nadležan”. Dio ovih slučajeva dobio je tijekom godina medijsku pozornost, i to je uglavnom sve od reakcija društva i institucija. Prevencija ne postoji, a sankcioniranje, ako se i dogodi, zastrašujuće je blago.
Progovaram potom i u svoje ime jer se ne mogu pomiriti s ravnodušnošću koju kao pojedinci i društvo gajimo spram nasilja u našoj okolini, među nama. Svaki nesankcionirani govor mržnje u javnom prostoru producira nove takve slučajeve. Svaki neodgovoreni poziv u pomoć zlostavljane žene ohrabruje nove napade i ubojstva. Kao društvo moramo učiniti više, a ja nastojim izvedbama čitanja Kolekcije utjecati na promjenu svijesti svakoga od nas kako bismo zajedno mijenjali društvo.
► Jedna od tvojih umjetničkih strategija jest da osobno polazište učiniš općom temom u kojoj se mnogi mogu prepoznati i s njom identificirati. Kako razdvajaš granicu između osobnog i umjetničkog?
Tanja Dabo: Granicu nastojim postaviti na ono mjesto gdje ja može biti bilo tko, i gdje moje iskustvo može biti bilo čije. Od te granice nadalje otvara se prostor mogućnosti identifikacije s radom. Postavljanje granice nije mi teško jer moja umjetnička intencija nije iznošenje intime, već dijalog s publikom, a do dijaloga se ne može doći monologom, odnosno isključivim govorom o sebi. Tako da, premda baš uvijek polazim od sebe, tijekom postupka osmišljavanja i izvođenja rada otpisujem, odnosno uklanjam sebe iz njega. Važna mi je i metafora u ideji rada, a važno mi je i ostavljanje prostora za sumnju u istinitost onoga što iznosim u radu, jer naspram života koji je istinit, umjetnost ne treba biti istinita, ona je umjetničin/umjetnikov konstrukt. Budući da mi je zanimljiva spekulacija s istinitošću umjetnosti, i da me zanima konstruiranje, a ne iznošenje intime, postavljanje granice između osobnog i umjetničkog mi je važno i nužno.
► Na Salonu mi je pozornost okupirao rad Ksenije Kordić koji jasno ukazuje prema nepravdama oko uvjeta u kojima umjetnici žive i stvaraju (o kojem možete čitati u ovom intervjuu). Takva pitanja nisu ti strana, s obzirom na to da ih direktno rastvaraš u istraživačko-umjetničkom projektu Što umjetnica/umjetnik treba – studija slučaja. Ksenijin rad proizveo je dosta reakcija na društvenim mrežama, pa i nekoliko članaka koji ukazuju na praksu u Hrvatskoj u kojoj umjetnici ne dobivaju honorar za izlaganje. Kao umjetnica, kako komentiraš tu poziciju?
Tanja Dabo: Pozicija vizualnih umjetnica/ika je najteža u sustavu kulture, ne samo kada se usporedi vizualne umjetnice/umjetnike s ostalim umjetničkim područjima, nego i kada se usporedi ostale dionike sustava s umjetnicama/ima. Nije stvar samo u neplaćenosti ili potplaćenosti, već i u percepciji umjetnica/umjetnika kao zadnjih i najmanje važnih u tom lancu, a ne prvih od kojih sve polazi. Iz toga proizlaze mnogi nesporazumi i poteškoće u radu koje frustriraju koliko i neplaćenost, od neprepoznavanja svih poslova koje umjetnica/umjetnik nakon samostalne produkcije rada obavi kod postava izložbe, njene promocije, fotografiranja rada, pisanja teksta o radu, prijevoza rada, farbanja zidova galerije pa do npr. česte loše suradnje na tehničkom postavu izložbe, čestog inzistiranja na spuštanju svih profesionalnih kriterija i slično. U radu Što umjetnica/umjetnik treba – studija slučaja anketirala sam kolegice i kolege umjetnike i došla do zanimljivih saznanja, no uz to, dio rada, koji je nastao u Galeriji Prozori u odličnoj suradnji s kustosicom Irenom Bekić, bila je i izmjena standardiziranog ugovora za isplatu honorara koji umjetnice/umjetnici sklapaju s tom galerijom, na način da su u mom ugovoru navedeni svi poslovi koje sam za izložbu, i isplatu tog honorara, radila.
Paradoksalno je da se umjetnice/umjetnici se još uvijek bore s problemima unutar vlastitog sustava koji ne vrednuje ispravno naš rad, naši oponenti nisu neki “vanjski neprijatelji” s kojima trebamo ispregovarati svoju poziciju, već naše kolegice/e, suradnice/i i institucije iz istog, našeg sustava. Premda sada već svi sve znamo, i dalje trebamo raditi na senzibilizaciji cijelog sustava kulture, a veliku važnost vidim i u nastojanjima poboljšanja statusa samostalnih umjetnica/umjetnika koji osim neplaćenosti i potplaćenosti za rad imaju i problem izuzetno malih mirovina koje ih svrstavaju na socijalni rub društva.
► U fotografskim instalacijama, video radovima, grafikama i drugim medijima, koristiš pisani tekst, i to na različite načine, od odlomaka teksta do ispisivanja riječi i rečenica na zidovima (pa i prozorima) galerija. Kao nekome tko je u stalnom kontaktu s tekstom, to mi je jako zanimljivo. Zašto tekst? Usmjeruje li on formu, pristup i način tvoje komunikacije s publikom?
Tanja Dabo: Svaki moj rad polazi iz teksta. Nakon početnog oblikovanja ideje uvijek prvo napišem tekst o radu, sama sebi objasnim zbog čega se bavim određenom temom i zašto baš na taj način. U samom radu tekst koristim jer, kako si rekla, usmjerava formu, ali i gledatelju/ici ostavlja dovoljno prostora za vlastitu vizualizaciju, naspram nekog gotovog ponuđenog vizualnog predloška. Osim toga, vizualni jezik nije lako čitati, za njegovo čitanje treba znanja i iskustva gledanja, dok nam je verbalni/tekstualni jezik, u kojem se puno više obrazujemo, puno lakši za čitanje i percipiranje, stoga gledatelji pomno čitaju moje radove, puno pomnije nego što bi ih promatrali, a to, kao što si rekla, oblikuje i moju komunikaciju s publikom.
► Pitanje vlastite pozicije, kao i u brojnim drugim radovima, otvaraš u radu Nelagoda, tjeskoba. Bez ikakvog ustezanja, postavljaš si pitanje jesi li ili nisi umjetnica, kako se njome uopće postaje, ali i otkrivaš nam “da umjetnost i majčinska ljubav dolaze iz istog ishodišta, iz emocionalnog”, što je spoznaja koja te umirila i uznemirila istovremeno. Možeš li mi približiti tu spoznaju? Koliko ti je važna artikulacija vlastitog rada?
Tanja Dabo: Vjerujem da pitanja koja sam (si) u tom radu postavila sve umjetnice/i sebi ponekad, ili često, postavljaju. Pitanja poput jesam li ja zaista umjetnica, vrijedi li imalo to što radim, radim li premalo da bih bila umjetnica, jesu li moje ideje banalne i jednoslojne ili nisu, i slično, temeljna su egzistencijalna pitanja koja su me osobito mučila u periodu nakon što sam postala majka. Tada sam, preplavljena ljubavlju za dijete, prestala osjećati ljubav za umjetnošću. To je dovelo do gubitka velikog dijela mog identiteta, bila sam tjeskobna jer više nisam znala tko sam i tko ću u budućnosti biti, pokušavala sam osmisliti neku ideju za novi rad, ali ta se ideja nikako nije događala. Nelagoda koju sam osjećala, i neuklopljenost u svoj dotadašnji identitet toliko me mučila da sam na nekoliko godina skoro u potpunosti izašla iz svijeta umjetnosti, bilo mi je teško ići na izložbe i susretati ljude, dok sam jako sumnjala u sebe. Za doživljaj sebe kao umjetnice potreban je prilično subjektivan pogled, kao što je za umjetničko djelovanje potrebno puno samomotivacije i samoindukcije, a jedino što me je moglo vratiti umjetnosti je novi rad, i to je upravo bio rad Nelagoda, tjeskoba.
► Tijekom istraživanja tvog opusa, posebno me zainteresirala izložba Zajednički nazivnik, kada si izlagala uz bok Letriciji Linardić, i predstavila 36 grafika u kojima su ispisane tvoje izjave kao grafičarke i umjetnice. Pisala si o osobnim dvojbama (“O grafici znam dovoljno”, “Imam problem s grafikom” itd.), a obratila si se i grafičkoj zajednici (“Digitalni tisak ne radim jer je prelagan, a i neki se ne slažu da je grafička tehnika”, “Neki misle da je jedino bitno dobro poznavati tehniku da bi bili dobri grafičari” itd.). Kakav je tvoj odnos s grafikom danas?
Tanja Dabo: Grafiku predajem na Akademiji i imam s njom i dalje emocionalan odnos. Naravno, pitam se o sebi i grafici cijelo vrijeme, a dio tih pitanja sastavni je dio mojih grafičkih radova. Pitam se i o umjetnosti i grafici. Za grafikom povremeno posegnem, kada mi ona kao medij pruža ono što mi drugi mediji ne pružaju, npr. Kolekcija za pamćenje izvedena je u grafici, u drvorezu. Ne zazirem od grafike, smatram je medijem kao i svaki drugi medij, a s obzirom na formalno obrazovanje koje imam u grafici, ona je i jedini medij u kojem sam “doma”, dok se u ostalim medijima, fotografiji, videu i slično u tehnološkom smislu doživljavam amaterkom jer u njima imam tek onoliko znanja koliko mi je u određenom radu potrebno. Grafika zna nagraditi posvećenost, ali zna i kazniti nediscipliniranost pa je dobar medij za dijalog sa samom sobom, a dobra je i za vježbanje strpljenja jer je spora i postepena, i uvjetovana mnogobrojnim tehnološkim zadatostima. Grafika i ja stalno iskušavamo jedna drugu.
► Popravljanje Ustava Republike Hrvatske prvi sam put vidjela na izložbi Kad spomenici ožive u Galeriji Nova. Crvenom bojom dodala si pojedine riječi ili čitave odredbe koje snažno podupiru ljudska prava, socijalnu državu, antifašizam, antikoruptivnost, etičnost i drugo, a križala suvišno. Kad god sam ga spomenula, uglavnom u neformalnom razgovoru i sa sugovornicima koji nisu vezani uz umjetnički svijet, uvijek me dočekala otprilike slična reakcija, uz nekoliko varijanti: “Ne mogu vjerovati da se to mora pisati”, što samo pokazuje kako smo nedovoljno upoznati s Ustavom i hrvatskim zakonima. Koji je bio tvoj početni impuls za njegovim korigiranjem?
Tanja Dabo: Početni impuls bio je opoziv jedne od Vlada Republike Hrvatske i situacija koja je nakon toga uslijedila, a u kojoj se tjednima u medijima nagađalo kakva ustavna procedura slijedi. Nije mi bilo jasno kako to da takve, za državu ozbiljne stvari, nisu jasno propisane Ustavom ili nekim Ustavnim zakonom. No, sličan obrazac sam primijetila i prije, a i poslije, jer nam je država prilikom raznih neuobičajenih situacija kod npr. parlamentarnih i predsjedničkih izbora, referendumskih inicijativa i slično, na rubu ustavne krize, a ustavni stručnjaci moraju tumačiti nedorečeni i nejasan Ustav. Kako su se te situacije ponavljale, odlučila sam, iz čiste građanske znatiželje, pročitati Ustav i vidjeti što to u njemu (ne) piše. Početna ideja bila je da ću ga pokušati popraviti, i da ću se oko popravljanja i ja konzultirati s našom ustavnom stručnjakinjom čiji rad i tumačenja jako cijenim, profesoricom Sanjom Barić. No, kada sam ga pročitala, uvidjela sam da je npr. pitanje roka formiranja Vlade nakon parlamentarnih izbora za mene efemerno, a da u njemu nedostaju temeljne stvari i da vrijednosti koje mene zanimaju mogu u Ustav unijeti sama. Istodobno, bilo je važno da to učinim sama jer sam u popravljeni Ustav unijela i svoje stavove i iz njih se lako može iščitati moj svjetonazor. Naravno, netko može reći da svjetonazoru nije mjesto u Ustavu, međutim svaki zakon proizlazi i zapravo oblikuje jedan dominantni društveni svjetonazor, ticalo se to ženinog prava na slobodu odlučivanja o vlastitom tijelu, prava LGBTIQ osoba, rodne ravnopravnosti ili statusa umjetnica/ka u društvu. Tako je i u Izvorišne osnove postojećeg Ustava po svjetonazorskom ključu ugrađeno mnoštvo nedovoljno potvrđenih povijesnih podataka, za čije sam povijesno tumačenje zamolila profesora Nevena Budaka čiji rad također jako cijenim, te sam potom sama donijela odluku da dvojbenim povijesnim događajima kojima se željelo potvrditi našu “tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda” nije mjesto u Ustavu.
► U radu Usputno zlo, koji je nastao u suradnji s Davorkom Perić i umjetničkom platformom Vizura aperta, utjecala si na konkretne promjene, odnosno uklanjanje prijavljenih natpisa sa zgrada i ulica naših gradova. Je li se dogodilo još značajnijih promjena? Isto tako, je li netko u državnim institucijama i organizacijama primijetio tvoje Popravljanje Ustava Republike Hrvatske?
Tanja Dabo: Nažalost očekivano, državne institucije nisu iskazale nikakav interes niti za to istraživanje, niti za previše revno uklanjanje natpisa. Nešto je natpisa uklonjeno, ali u međuvremenu su nastali novi, i ja sam morala ograničiti trajanje tog projekta jer bih inače poludjela u toj perpetualnosti. No, istaknula bih da nisu samo natpisi “Ubi Srbina”, “U”, “Ubi pedera”, “kukasti križ”, “NDH”, “Za dom spremni” i sl. problem, već je problem što institucije u tome ne vide baš nikakav problem, dok smo mi građani na to obilje postali ravnodušni, niti ne primjećujemo. Na taj način šaljemo krivu poruku i mladim ljudima koji su navikli na igralištu i zidu škole vidjeti takve natpise, odrastaju s njima, a nasilje i govor mržnje se normalizira. Normalizacija govora mržnje i nasilja vodi do daljnjeg nasilja, a ne do pacifizma ili porasta tolerancije i uključivosti. Kao što na nas utječu i oblikuju nas marketinške poruke sa jumbo plakata, tako nas oblikuje i stalna prisutnost mrzilačkih poruka i fašističkih/nacističkih/ustaških simbola u javnom prostoru oko nas. Neobjašnjivo mi je zašto ne postoji politička volja za zabranom usklika “Za dom spremni” kada je povijesna činjenica da taj usklik nije vezan ni uz što dobro. Nebriga države za jasno zakonsko definiranje i zabranu takvih parola i simbola dovodi do tumačenja ako nije izrijekom zabranjeno, onda je dopušteno. I tako i jest.
► Ono što obilježava tvoju umjetničku praksu jest participativnost. Koliko se ljudi rado uključuju u stvaranje umjetničkog rada i sudjelovanja u istraživanju? Posebno bi me to zanimalo vezano uz rad Usputno zlo.
Tanja Dabo: Participativnost svojih radova doživljavam prije svega kao želju i namjeru da ljudi moje radove dovršesvojim sudjelovanjem, te da na taj način budu promijenjeni iskustvom aktivne percepcije nekog mog rada, primjerice čitanjem Ustava ili sudjelovanjem na izvedbi čitanja Kolekcije za pamćenje. U tom smislu moje je iskustvo odlično, gledatelji mi se nakon pomnog čitanja Ustava često obraćaju i izražavaju svoje mišljenje, ili mi kažu da ih je Kolekcija za pamćenje promijenila i duboko ih se dojmila. U Usputnom zlu građani su se odazvali i dosta sudjelovali, dojavljujući lokacije natpisa putem društvenih mreža, no iz straha su često tražili anonimnost, i to mi je bio jedan od najtežih dijelova tog rada. Nisam željela da se ljudi boje sudjelovati u umjetničkom radu. Jako im zahvaljujem na sudjelovanju. Vjerujem da su to ljudi koji su i inače senzibilizirani na pitanja ljudskih prava i druge važne teme civilnog društva. Građani, pak, koje smo Davorka i ja na ulicama susretale, nisu bili zainteresirani za suradnju i komunikaciju, a bilo je i negativnih reakcija. U društvu u kojem je normalno da “kukasti križ” nikome ne smeta godinama na pročelju zgrade nije nas začudilo da fotografiranje istog izaziva negodovanje.
► Dosta radiš s osjećajem nelagode. Može li ona biti pokretač za širi društveni angažman? Uostalom, ima li umjetnik danas društvenu odgovornost?
Tanja Dabo: Nelagoda kod mene svakako jest pokretač, no nisam sigurna jesmo li kao društvo dovoljno tankoćutni da nas pokrene samo nelagoda, a ne reagiramo niti na stvari koje izazivaju puno jače osjećaje, bijes, očaj. Toliko je društvene nepravde da, ne boreći se za sve skupa, jer to je nemoguće, propuštamo izboriti se za neku pojedinačnu malu stvar. Za širi društveni angažman mora postojati potreba i htijenje većine, a većina se danas u Hrvatskoj bavi vlastitom golom egzistencijom, preživljavanjem.
Znam da neki (ili mnogi) ne dijele moje mišljenje, ali smatram da umjetnica/ik ima društvenu odgovornost. Pri tom ne mislim da sve/svi trebaju raditi angažirane radove, ne, ali društvena odgovornost se očituje i u tome da radiš umjetnost, da se zalažeš za, u najmanju ruku, svoja prava, da od države zahtijevaš da poštuje tvoj, a samim time i tuđi rad. Svaki član društva ima društvenu odgovornost, smatram da je npr. cjeloživotno obrazovanje društveno odgovorno jer stjecanjem novih znanja i kompetencija činimo i društvo kompetentnijim. Ja sam temeljem svog umjetničkog rada dobila posao i imam redovitu plaću, a zbog toga nastojim svoje znanje i iskustvo vratiti društvu ne samo kroz umjetnički rad, već i kroz različite oblike angažmana u sustavu kulture. Ne trebamo, dakle, svi i uvijek stajati na barikadama, možemo aktivno i svjesno djelovati u svojoj neposrednoj blizini.
► Profesorica si na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Koliko se umjetničko obrazovanje današnjih studenata razlikuje od tvojega?
Tanja Dabo: Danas je studentima sve znatno dostupnije, informacije o umjetnicima, izložbama, muzeji su komunikativniji, puno je više diskurzivnih programa i raznog sadržaja kroz koje se mogu dodatno educirati i stjecati iskustvo i žao mi je što to premalo koriste. Sama suština obrazovanja mislim da nije puno različita, i oni, kao i svojedobno mi, uče vizualni jezik i vizualno mišljenje. Metode mogu biti različite, i rezultati mogu biti različiti, ovisno o pedagoškim sposobnostima i kompetencijama profesora. Mnogo je faktora koji utječu na obrazovanje u/o umjetnosti, a temeljni je htijenje učenice/ka da bude obrazovan/a, kao i htijenje učiteljice/a da obrazuje. Prošle sam godine na tu temu anketirajući studente i obrađujući rezultate na Akademiji napravila dva istraživanja pod nazivom Umjetnost u procjepu: očekivanja, procesi i rezultati jer me tema obrazovanja u/o umjetnosti zanima na više razina od samo one da prenesem određeno znanje svoje studentima.
► Za kraj našeg razgovora i imajući na umu teme koje smo prošle, kao i opći status umjetnosti u hrvatskom društvu danas, moram te pitati: vidiš li uvjete na sceni za promjenu stanja? Možemo li osigurati pravedniji i dostojanstveniji status umjetnika/ica u Hrvatskoj?
Tanja Dabo: Vidim uvjete za promjene stanja na sceni i mislim da se stanje posljednjih nekoliko godina ipak poboljšalo u odnosu na vrijeme prije toga. Nadam se i boljem, čim prije. No, mislim i da ne možemo čekati da netko drugi vodi naše bitke, potrebno je samoorganizirati se i potrebno je ujedinjenje svih aktera na kulturnoj sceni jer se svi zalažemo za isto, za bolje profesionalne i radne uvjete. Svjesna sam isto tako da umjetnicama/ima uz prekarni rad, uz uvjete rada u kojima nema radnog vremena, ni vikenda i blagdana, uz svakodnevne borbe, malo vremena i snage ostaje za revoluciju.
Razgovarala: Anja Tomljenović
