Mreža zeleno-plavih koridora za heterogeni grad
Autori: Mauro Milli i Sara Stojaković
Koja je uloga javnih i zelenih prostora u suvremenom gradu? Ima li pješačko i biciklističko kretanje u gradu veću i bitniju ulogu od one koja mu je trenutno dodijeljena?
U nizu prostornih i urbanih problema s kojima se grad Zagreb suočava, različita istraživanja svrstavaju ga među najosjetljivije europske gradove po pitanju zagađenja zraka (posebice česticama PM2.5[1]) te neposrednih posljedica globalnog zatopljenja, poput efekta urbanih toplinskih otoka.[2] Iako ukupna površina zelenih površina u Zagrebu statistički na prvi pogled ne izgleda loše, kritična je njihova neravnomjerna raspodjela unutar grada, kao i različit stupanj kvalitete. U tom je smislu supstandardnost zapadnog dijela Zagreba očigledna, što ilustrira i činjenica da je gradska četvrt Trešnjevka-sjever četvrt grada Zagreba s najmanjim udjelom zelenih površina u ukupnoj površini gradske četvrti.[3]
Kvartovi zapadnog dijela grada Črnomerec, Trešnjevka, Rudeš, Srednjaci i Oranice tvore heterogeni urbani kolaž najrazličitijih funkcija i struktura, gdje nalazimo industriju isprepletenu sa stanovanjem i sportom; radnička naselja s divljom izgradnjom; high-tech s low-techom, primjere složenosti i proturječnosti u praksi. Među njima, Trešnjevka i Stenjevec pokazuju se kao enfants terribles zagrebačke gradogradnje: seoski ambijent protkan neboderima, rekreacija usred industrije, samoupravni socijalizam i neoliberalni kapitalizam odjednom. Arhipelag nekolicine kvalitetnijih javnih prostora i društvenih sadržaja većeg intenziteta korištenja okružen je supstandardnim urbanizmom i isprva spontanom, a kasnije i stihijskom izgradnjom od samih početaka urbanog razvoja ovog prostora. Usprkos urbanističkom kaosu i manjku kvalitetnih javnih prostora, ovaj dio grada živi veoma dinamičnim urbanim životom. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2021., na području gradskih četvrti Stenjevec, Trešnjevka-jug i Trešnjevka-sjever stanuje više od 170.000 stanovnika. Broj stanovnika u gradskoj četvrti Stenjevec narastao je za čak 5 posto u odnosu na 2011. godinu,[4] što znači da više stanovnika no što živi u gradu Splitu obitava na prostoru bez adekvatne infrastrukture otvorenih javnih prostora. Pješačka perspektiva i kvalitete javnog prostora, kako u planiranim dijelovima, tako i u stihijski nastalim naseljima, često su zanemareni aspekt.
Opisana kompleksna urbana situacija zahtijeva svjež i kreativan pristup planiranju grada, koji kritički propituje postojeće ustajale prakse. Vizije prostornih planova iz doba socijalizma izgubljene su u atomiziranoj izgradnji hrvatske verzije neoliberalizma. Velikodušni potezi zelenila sa starijih prostornih planova postepeno su reducirani na urbanističkim planovima novije generacije, a zelene flekice na aktualnom Generalnom urbanističkom planu grada Zagreba ostaju tek reminiscencija izvornih planerskih ideja. Urbanizam plana gubi bitku s urbanizmom prakse. Primjer koji dobro ilustrira odnos prostornog planiranja prema zelenim površinama je prostrana livada uz stambene nebodere u Ulici braće Domany, kojom teče potok Črnomerec. Riječ je o jednoj od većih zelenih površina u zapadnom dijelu grada, koja je ostala sačuvana od izgradnje ne zbog parkovne namjene, već zbog planiranog produljenja koridora prometnice koja nije izgrađena – javni prostor kao diskrepancija plana i stvarnog stanja.
Prema gradu po mjeri čovjeka
Što može biti svjež i suvremen pristup navedenim problemima? Koji elementi mogu pridonijeti stvaranju održivog sustava po mjeri pješaka unutar kaotičnog urbanog tkiva?
Zagreb je omeđen i definiran krajobrazom Medvednice i Save, bez kojeg bi grad kakav poznajemo bio nezamisliv. Potoci Vrapčak, Kustošak i Črnomerec koji kao primordijalna veza Medvednice i Save još uvijek otvorenim tokom neometano teku zapadnim dijelom grada, nameću se kao logično polazište za njegov novi urbanistički koncept. Iako su navedeni potoci danas većim dijelom regulirani betonskim koritima, njihov otvoreni tok i prateći zeleni koridori unose jedinstvene krajobrazno-prostorne kvalitete u urbano tkivo. Potencijali koridora potoka u smislu rekreacije, zelene mobilnosti, doticaja s prirodom u gradu, povećanja bioraznolikosti, te niza drugih funkcija zelene infrastrukture, daleko su od iskorištenih. Fragmentarnost javnog prostora i zelenih sustava kao rezultat, između ostalog, niza godina nestrateškog planiranja i naizgled nasumičnog uređenja javnih površina, pridonijela je zanemarivanju njihovih vrijednih prostornih ambijenata od strane službenih gradskih struktura za planiranje.[5] Unatoč tome, građani su u međuvremenu prepoznali kvalitete spomenutih poteza uz potoke te ih svakodnevno koriste u rekreativne svrhe. U nedostatku institucionalne brige, različite građanske inicijative povremeno organiziraju aktivnosti poput šetnji uzduž potoka kako bi povećale senzibilitet i ukazale na postojeće kvalitete ovih prostora.[6]
Upravo ti bottom-up momenti korištenja ukazuju na zanimanje građana za prostor koji ih okružuje i predstavljaju polazne točke za definiranje novog sustava javnih površina. Polazeći od pomne analize pojedinih mikrolokacija i korištenja prostora odozdo, moguće je definirati konstelaciju javnih društvenih sadržaja. U njoj su sažeta sva važnija javna i društvena čvorišta, poput terminala javnog prijevoza, tržnica, zgrada obrazovne namjene, sportsko-rekreacijskih površina i ostalih mjesta veće koncentracije aktivnosti. Te su točke interesa polazište za definiranje nove mreže zelenih koridora, u kojoj postojeći potoci i njihov neposredan okoliš čine dio primarnog sustava širih zelenih koridora, a spone ili transverzale, odnosno ulice, kojima prolaze pješačko-biciklistički potezi, dio sekundarnog sustava. Unutar spomenute mreže, postojeći se potezi afirmiraju, a prirodna cjelina oko potoka maksimalno se proširuje, uz djelomično prelijevanje na postojeće obližnje rekreativne i parkovne površine.
Na koji način se koridori potoka mogu preurediti kako bi postali glavna okosnica organizacije urbanog prostora? Kao prvo, bitno je sačuvati potoke otvorenima (zastarjeli GUP nalaže njihovo nadsvođenje za potrebe izgradnje prometnica pa je u tome smislu promjena prostornog plana nužna kako bi se približili standardima 21. stoljeća). Drugo, osigurati njihov kontinuitet, tj. mogućnost intuitivnog, jednostavnog i neprekinutog kretanja duž uređenih šetnica uz potoke koji trenutno nije svuda ostvaren, pogotovo kod potoka Črnomerec i Kustošak. Tok potoka postaje jasno čitljiv u prostoru, a orijentacija jednostavna. Mogućnost nesmetanog doživljaja uključuje i pristupačnost potocima i pratećim stazama, koja treba biti osigurana svim korisnicima. Nadalje, afirmacija zelenih koridora i poboljšanje prostorne kvalitete može se promatrati putem nekoliko tematskih cjelina, odnosno fokusa budućeg djelovanja:
– Povećanje bioraznolikosti i intenzivno ozelenjavanje. Povećanjem zelenih elemenata i njihove raznolikosti u smislu biljnih vrsta, različitih tipova staništa, intenziteta režima održavanja i slično, priroda se unosi u svakodnevne ambijente i osigurava se ugodnija klima ljeti. Povećanje bioraznolikosti podrazumijeva povećanje broja različitih korisnika novonastalih staništa, proširivanjem fokusa s ljudi i na biljke i životinje.
– Potoci kao okosnica pješačke i biciklističke mobilnosti. Stvaranje neprekinute mreže definiranih biciklističkih i pješačkih staza, koje potiču održive načine kretanja te omogućuju brzo i sigurno kretanje gradom.
– Klasični rekreativni sadržaji i boravišne vrijednosti (parkovi, igrališta, sportski sadržaji, odmorišta, šetališta i sl.). Intenziviranje korištenja koridora potoka za slobodno vrijeme, igru, rekreaciju, odmor i druženje na otvorenom. Osim uskog zelenog koridora uz potok, sistem zelenih površina uključivao bi i širenje na susjedne otvorene zelene površine ili trenutne brownfield površine kao što je to, primjerice, moguće ostvariti na velikoj livadi pored stambenih nebodera u Srednjacima.
Pored opisanih, postoje brojni drugi potencijalni pravci promišljanja preuređenja koridora potoka u smjeru afirmacije, očuvanja i nadogradnje zelene infrastrukture. Primjerice kroz njihovu integraciju u sustav odvodnje, retencije i upijanja oborinskih voda (princip grada-spužve) ili stavljanjem naglaska na društveni aspekt sistemima urbanih vrtova i osiguravanjem prostora za različite lokalne i druge inicijative. Sljedeći pravac može ići u smjeru edukativnih sadržaja namijenjenih vrtićima i školama (istraživanje prostora i prirode potoka) ili pak u smjeru povećanja ekonomske aktivnosti povećanjem atraktivnosti prostora (lokali i trgovine na potezima intenzivnog korištenja, npr. prostori remize, tržnica,…). Unutar fragmentirane i gusto izgrađene urbane matrice linearni zeleni prostori predstavljaju ogroman potencijal u smislu učinkovitosti korištenja prostora, jer je na relativno maloj površini moguće ostvariti brojne funkcije i duge poteze za sportsku rekreaciju (trčanje, rolanje, bicikliranje, nordijsko hodanje, itd.), koji su inače smisleni i mogući samo u sklopu vrlo prostranih parkovnih i rekreacijskih površina, kao što su Jarun ili Maksimir.
Sekundarni sustav povezuje potoke i zajedno s primarnim sustavom definira cjelovitu mrežu zelenih koridora. Za definiranje pješačko-biciklističkih spona promatraju se potezi na kojima su pješačko-biciklistička kretanja izraženija, kao primjerice trasa nekadašnjeg Samoborčeka, fragmenti biciklističke staze oko Trakošćanske ulice i postojeći prometni potezi prema zapadu, linijom Ulice Antuna Šoljana i Ulice Ivane Brlić Mažuranić.
Na opisan način definiran je sustav primarnih poteza (potoci i usporedne ulice) i sekundarnih poteza biciklističko-pješačkog prometa (spone), koji svojim mjerilom i gustoćom omogućuju različite modalitete kretanja prostorom, gotovo neopterećenim gustim automobilskim prometom. Preko bujnih zelenih koridora Medvednica se prelijeva u izgrađenu matricu, a spone u smjeru istok-zapad upotpunjuju mrežu biciklističko-pješačkih puteva i prirode u gradu. Stvorena zelena mreža javnih prostora i šetnica okuplja naizgled kaotičan urbani prostor u cjelinu i postaje okvir daljnjeg održivog razvoja.
Pješaštvo, kontakt s prirodom, održivi načini kretanja i općenito zdrav grad, nužni su uvjeti za kvalitetu života i zdravlja stanovnika u suvremenim gradovima. Upravo zbog toga potoci Črnomerec, Kustošak i Vrapčak predstavljaju neprocjenjiv prostorni i prirodni resurs. Razmišljanja o urbanom prostoru na globalnoj razini potpomognuta, između ostalog, klimatskim promjenama i pandemijom koronavirusa, sve glasnije zagovaraju pojačanu prisutnost prirode u gradu. Kvalitetno prirodno okruženje ima mnogostruke pozitivne učinke na gradsko stanovništvo, pogotovo ono koje se nalazi u njegovoj neposrednoj okolini: od poticanja biofilije, urođene ljudske potrebe povezivanja s prirodom, preko povećanja prohodnosti prostora (walkability), veće fizičke aktivnosti stanovništva, do većeg osjećaja sigurnosti u urbanom prostoru. Proširenje i spajanje zelenih koridora pozitivno utječe na kvalitetu zraka, smanjuje efekt urbanih toplinskih otoka i može biti temelj za povećanje bioraznolikosti u gradu.
Osim toga, stvaranje mreže zelenih pješačkih koridora afirmira i potiče čin šetanja u urbanom prostoru. Šetanje se u tom smislu ne promatra kao jednoznačno kretanje od točke A do B, već kao čin otkrivanja vlastitog okruženja, kao dinamična gesta i otkrivanje novih puteva, šetanje kao dérive, kao inat društvu s prekratkim rasponom pažnje, šetanje kao dišpet. Jednostavnim ali dosljednim intervencijama u postojeće gradsko tkivo, stvara se organski, vijugajući sustav, koji od skromnih javnih prostora čini dinamičnu cjelinu, ostavljajući mjesto za promjene, korekcije i podešavanja s obzirom na promjenjive potrebe čovjeka-pješaka.
Ovaj prijedlog ne pokušava ponuditi gotov projekt, niti cjelovito rješenje problema u javnom prostoru. Ne bi ga trebalo sagledavati isključivo kao prijedlog revitalizacije starih ambijenata, već je to pokušaj čitanja postojećeg grada kao nikad u potpunosti dovršenog organizma, mimo ustajalog pristupa urbanističke prakse. Stvaranjem kvalitetne zeleno-plave infrastrukture, održavanjem postojećeg zelenila i sadnjom novog, pomaže se ublažiti goruće probleme s kojima se grad Zagreb suočava, a još više će se suočavati u bliskoj budućnosti, a ujedno se postavlja temelj za formiranje građanske svijesti o važnosti kvalitetnog održivog javnog prostora. Ovaj prijedlog pruža poticaj za daljnju raspravu, urbani scherzo kojim se proaktivno pokušava ukazati na aktualne izazove suvremenog grada.
Biografije autora
Mauro Milli (1987.), odrastao u Istri, diplomirao na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. Od 2013. živi i radi u Beču na različitim poljima arhitektonske djelatnosti. Trenutna područja interesa uključuju oblike neformalnog korištenja javnog prostora, biološke procese u arhitekturi te socijalne aspekte stanovanja.
Sara Stojaković (1988.), krajobrazna arhitektica, diplomirala na Sveučilištu u Zagrebu. Kao projektantica radi na projektima različitih tipologija otvorenih prostora. Posebno se zanima za kvalitete urbanog prostora i prilagodbe urbanih sredina na posljedice klimatskih promjena. Životno i poslovno vezana je uz Zagreb, Rijeku i Beč.
Kontakti:
Mauro Milli – [email protected]
Sara Stojaković – [email protected]
[1] Čestice PM2.5 kombinacija su različitih organskih i anorganskih tvari nastalih uglavnom sagorijevanjem fosilnih goriva. Prevelika prisutnost finih čestica promjera do 2.5 mikrometara (μm) u zraku može biti povezana s oboljenjem od raznih kardiovaskularnih i plućnih bolesti. Više: European city air quality viewer i IS Global Ranking of Cities.
[2] Efekt urbanih toplinskih otoka razvija se u urbanim sredinama zbog visokog udjela betonskih i asfaltiranih površina koje isijavaju toplinu, kao i ispušnih plinova i drugih izvora zagrijavanja, koji u kombinaciji dovode do viših temperatura u gradskim sredinama u usporedbi s okolnim geografskim područjem.
Više: Smid, M. & Russo, Simone & Costa, Ana & Granell, C. & Pebesma, Edzer. »Ranking European capitals by exposure to heat waves and cold waves«, Urban Climate 27 (2019), str. 388-402.
World Bank, Analysis of Heat Waves and Urban Heat Island Effects in Central European Cities and Implications for Urban Planning, Washington, D.C.: World Bank, 2020.
Žgela, Matej. »Urbana klimatologija – Primjer toplinskog otoka grada Zagreba«, Geografski horizont 2 (2018.), str. 31-40.
[3] Postotak ukupnih zelenih površina za grad Zagreb 2018. godine iznosio je 75,1 posto, s drastičnom razlikom između četvrti s najvećim udjelom od 92,5 posto (Brezovica) i najmanjim udjelom od svega 3,6 posto (Trešnjevka-sjever). Izvor: Zagreb u brojkama, 2020., str. 7. Situacija je točnije opisana u publikaciji Urbani pokazatelji Grada Zagreba i europskih gradova (2021.), prema kojoj je Zagreb, s manje od 3 posto udjela površina prekrivenih zelenilom i površina za sport i rekreaciju, zajedno s Ljubljanom, na samom začelju europskih gradova. Grad Zagreb u apsolutnom iznosu ima najveće poljoprivredne površine od svih glavnih europskih gradova (227,1 km2), što se poklapa s podatkom da je Brezovica gradska četvrt s najvećim udjelom zelenih (poljoprivrednih) površina.
[4] Antonija Petković, »Evo koliko po novom popisu ima stanovnika u zagrebačkom kvartu«, Večernji list, 14. siječnja 2022.
[5] Važno je istaknuti da su korita svih potoka i uzak pripadajući koridor u nadležnosti Hrvatskih voda, državne institucije koja ima vlastitu politiku i režim njihova održavanja, pa su zbog toga potoci administrativno-planerski odvojeni od svojih prirodnih širokih zelenih područja.
[6] Upućujemo, primjerice, na građansku inicijativu Spasimo potok Črnomerec i prosvjednu akciju građana u formi šetnje s Darkom Rundekom, organiziranu 2019. te na šetnju Saše Šimprage Tri lica potoka Črnomerca 2020. godine.
Autorski projekt Maura Millija i Sare Stojaković Zagrebačke pastorale: Mreža zeleno-plavih koridora za heterogeni grad nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
