Autor: Zvonimir Duka
Situacionistička internacionala bila je grupa pretencioznih marksista oformljena 1957. godine u Parizu, koja je spajala avangardnu umjetnost s radikalnim politikama i kartografijom. Njihov je cilj bio rušenje kapitalizma i transformiranje urbanih prostora. Jedan od predstavnika, Guy Debord, vjerovao je da jedino totalna revolucija može svrgnuti alijenaciju imanentnu kapitalizmu. U promišljanju urbaniteta inspirirao ga je blazirani flâneur Georga Simmela.[1] Debordova senzacionalna kritika modernog društva u knjizi Društvo spektakla (1967.) pisana je manifestnim stilom i jasno odiše učenjima Karla Marxa, točnije njegovim Tezama o Feuerbachu, te nagoviješta nešto kasnije Baudrillardovo podrobnije razumijevanje simulakruma. Situacionisti su smatrali kako su životi članova provincijalnog mikrodruštva s margina ekonomije izgubljeni u repetitivnom i prostorno strogo ograničenom labirintu rada, konzumacije i odmora. Debord je taj mikrosvijet smatrao direktnim dokazom spektakla.
Ivan Chtcheglov u prvom izdanju časopisa Situcionistička internacionala iz 1953. godine piše članak »Formular za novi urbanizam« o novoj bolesti uma koja je poharala planet – banalizaciji. Chtcheglov vjeruje da ne postoji nepoznato u gradu i da su ljudski životi, zaokupljeni radom i obodreni tehnologijom, postali narativima. Njegova vizija idealnog grada, Novog Babilona, u svojoj je srži ideja grada ili futurističke interurbane strukture nomadske populacije koja demokratski mijenja vizure okoliša, što rezultira konstantnim istraživanjem grada i kreativnim oslobađanjem pojedinca_ke od monotone svakodnevice. Situacionisti su vjerovali da se arhitekturom direktno nameće moć dominantnog društva, budući da su i putevi dérivea – prakse nasumičnog kretanja urbanim okolišem – usmjereni i oblikovani društvenim i kulturnim silama utkanim u urbano tkivo. Smatrali su spektakl grada lažnom stvarnošću, koja reflektira ethos kapitalizma podređujući urbanizam komercijalnom imperativu.
U prilog prodoru menadžerske logike u prostorno planiranje, Vlahek i Kireta 2018. godine upozoravaju na devalorizaciju povijesno naslijeđenih zagrebačkih javnih prostora tehnokratskom prirodom suvremenih urbanih transformacija, usmjerenih ka podupiranju akumulacije kapitala i marketinške procjene vrijednosti prostora qua vizibiliteta. Komercijalni potencijal javnog prostora u smislu razvoja ugostiteljstva, trgovine i usluga određuje vrijednost okolnih nekretnina i privlačnost investiranja. Zamisao Situacionističke internacionale nuđenje je mahnitih i seduktivnih prijedloga u dugoročnom cilju cjelovite transformacije života u uzbudljivu igru ludičkih principa. Ipak, tragedija Debordove misli leži u zamornom okršaju sa stvarnošću, koja negira grandiozna rješenja i nudi ulogu vagabunda tek kao jednu od najopjevanijih društvenih pozicija. Prema Peteru Wollenu, nakon pariškog ustanka u svibnju 1968., najkonkretniji praktični utjecaj Situacionističke internacionale na urbani okoliš očituje se u promociji okupacija (skvotiranja op.a.), koje su barem kratkoročno narušile klasne odnose moći, te penetracija grafita u oblikovanje kolektivne memorije i, posljedično, njihovo arhiviranje u zalihe konvencionalne kulture.
Psihogeografija
Guy Debord je pojam psihogeografija prvi put definirao 1955. godine, kao generalni termin za proučavanje preciznih zakona i specifičnih efekata (ne)svjesno organiziranog geografskog okoliša na emocije i ponašanje pojedinaca. Psihogeografija je korištena u pokušaju izrade novih emocionalnih mapa postojećih prostora i iscrtavanja plana situacija, odnosno reprezentacije sume mogućnosti. Debord revoluciju izjednačava s idejom oslobađanja želja, prvenstveno za društvenim vezama, koje rezultiraju situacijama, maglovito zamjenjujući pitanje rada. U studijama u kojima se koristila dérive metoda – tehnika kratkotrajnog prolaska raznim urbanim elementima – situacionisti su pokušali zabilježiti emocionalne odgovore na urbani okoliš kojim bi lutali (Debord, G., 1958). Zar struktura jedne četvrti ne uvjetuje habitualne reflekse i bihevioralne navike njenih stanovnika? Prva takva mapa Guya Deborda i Asgera Jorna The Naked City iz 1957., kartografski je prikaz Pariza fragmentiranog u kategorije (ne)poželjnih lokacija povezanih strelicama koje predstavljaju putokaze do interesantnih lokacija kroz područja koja nisu vrijedna promatračeve pažnje. Iako nekompletan projekt, mapa je pridonijela postmodernom urbanizmu potičući dizajnere na promišljanje urbanih kvaliteta izvan pozitivističkog urbanizma (Sadler, S., 2017).[2]
Dérive Zagrebom
Fenomen Situacionističke internacionale zainteresirao me kao jedan od prvotnih impulsa postmodernizma. Njihova su promišljanja rezultat, i odraz, plagiranja, dekonstrukcije i rekontekstualizacije. Odlučio sam osobno iskušati dérive u Zagrebu i zabilježiti subjektivne doživljaje. Budući da je potreban veći broj sudionika kako bismo došli do empirijski značajnijih i objektivnijih rezultata, te da metoda manjka smjernicama, projektu sam pristupio prigodno – eksperimentalno. Dérive sam započeo na Trgu dr. Franje Tuđmana uputivši se prema KBC Sestre milosrdnice. Plan je bio jednostavan – držati se sunčane strane ulice i tražiti dobar pogled na grad. Uspinjao sam se Andrijevićevom i Ulicom Višnjica. U tom rezidencijalnom brdovitom području obiteljskih kuća i niskih stambenih zgrada s vrtom ili trijemom i okućnicom, pješak kao da nije dobrodošao. Čini se da svaki od žitelja svoj automobil parkira ispred kuće na pločniku. Frustrirajuće je kretanje ulicama punim prepreka. Debord i situacionisti gledali su na automobile kao simbole materijalne sreće koji maskiraju urbanu alijenaciju. Ekstenzivno korištenje automobila značajno je utjecalo na strukturu i način na koji percipiramo prostor. Danas se od točke A do točke B dolazi isključivo strojno potpomognutim putem, automobilom, koristeći se digitalnim navigacijskim mapama. Prema Willu Selfu, promatranje svijeta kroz šoferšajbu dio je generalnog porasta tehnološki posredovanog promatranja svijeta oko sebe (Self, W., 2007). Kao televizija, računalo ili mobitel, i automobil nam pruža uokviren pogled na svijet. S druge strane, živimo u globalnom selu koje prelijećemo gotovo instantno. Putujemo i posjećujemo egzotične predjele planete, pišemo pustolovne blogove ili produciramo avanturističke vlogove, gotovo ne izlazeći iz vlastitih glava. Ne znati gdje smo zapravo bili, u kojem je smjeru sjever u Madridu, gdje oprati rublje u Delhiju ili iz kojeg izvora pijemo vodu u San Joseu, ne poznavati autohtoni jezik ili autentična značenja specifičnih gestikulacija i slično, primjeri su izobličenosti internacionalnih putovanja i obmanjujuće nepovezanosti s lokalitetom na kojem se nalazimo (Self, W., 2007). Ova spoznaja međutim nije ograničena na daleka putovanja u strane zemlje. Koliko Zagrepčana nikada nije bilo u Spomen-parku Dotrščina ili Medvedgradu? Koliko Dalmatinaca nikada nije bilo na izvoru Cetine ili Karlovčana na izvoru Kupe? U ovome smislu, prakticiranje dérivea gotovo je satirično.
Kako me put vodio dalje prema centru grada uspeo sam se i spustio Višnjičkim i Magdićevim stubama. Nastavio sam se uspinjati Pantovčakom i zatim se uputio prema Ulici Vladimira Nazora u zagrebačko cottage naselje Josipovac. Lunjajući serpentinama i presjekavši ih Jorgovanićevim stubama promatrao sam žive artefakte romaničkog historicizma, neoklasicizma i art décoa. Nostalgično sam se prisjetio izložbe Pero Zloba i Tinu Ninu u organizaciji Trash Will Smash, u tada skvotiranoj zgradi BEK kolektiva te jedne zabave u nekadašnjem sjedištu lože Ljubav bližnjega, koju je projektirao poznati zagrebački arhitekt Ignjat Fischer. Danas je to impozantna stambena kuća. Ubrzo sam se našao na dnu Aleksandrovih stuba i krenuo put Gornjega grada dok me k sebi nisu privukle Kapucinske stube. U Zagrebu je zbilja puno zanimljivih uskih stuba za koje ne postoji osobit interes izuzev njihove funkcije prečaca. Uspinjući se do Gornjeg grada, koji je nekada obilovao potocima, zamišljao sam kako mi voda jednog od potoka još teče pod nogama. Sjeo sam u Park Grič uhvatiti posljednje zrake sunca. Dérive sam nastavio spuštajući se prema Trgu kralja Tomislava. Ležerno sam šetao promenadama Zrinjevac, Trg Josipa Jurja Strossmayera i Trg kralja Tomislava mimoilazeći se s dezorijentiranim turistima, užurbanim poslovnjacima, usporenim umirovljenicima i zamišljenim dokoličarima. Stigavši do Glavnog kolodvora, osvrnuo sam se još jednom na to mnoštvo. Cijeli taj prostor, sve do Kaptola, gotovo je idealan okoliš za indukciju društvenih aktivnosti i izmamljivanje situacija. To je mjesto susreta i rastanka, prolaska i presjedanja, trgovine, konzumacije i ostalih društvenih aktivnosti koje se isprepliću koliko im to omogućava fizički okoliš. Spustio sam se u pothodnik mimoilazeći ljude koji, kao s klapnama, jure na svoje odredište. Stao sam nakratko postrance gdje je nekolicina ljudi još čekala autobus ili na neki dogovor. Ljudi su užurbani i djeluju uznemireno i umorno. Glazba uličnih svirača je relativno glasno, i veselih nota, lepršala tamnim prostorom iz kojeg se izdizao pogled na najpoznatije moderne ruine u centru metropole i živuće simbole ekonomske tranzicije. Spustio sam se zatim u gradsko naselje Kruge, tipičan primjer puzajućeg urbanizma – onog koji je obgrlio stara seoska naselja ne obuhvaćajući ih zapravo u plan razvoja, strukture i života. Nepravilan tlocrt, zakrivljene ulice i potleuše nadomak socijalističkih zgrada rezultiraju učestalim ponavljanjem prizora s fotografije koja prikazuje narušenu gradsku estetiku. Uputio sam se do Trga Eugena Kvaternika. Kvaternikov trg idealna je slika spektakla – trg koji ne odgovara kriterijima trga – prazan trg. Prihvaćajući pretpostavke Situacionističke internacionale pri promišljanju suvremene arhitekture olako upadamo u melankoliju, budući da je današnja arhitektura definitivno postala integralnim dijelom spektakla. Spektakularne impersonalne poslovne zgrade na križanju Ulice Ivana Lučića i Vukovarske ulice, Cibona toranj na Trgu Dražena Petrovića i Kuća Europe na Europskom trgu, samo su neki primjeri zagrebačke arhitekture protiv koje bi situacionisti prosvjedovali.
Šetnja Vlaškom ulicom doima se kao kretanje kroz povijest upisanu u prostor. Uskočio sam u prvi tramvaj. Tišinom korisnika javnog prijevoza odjekuje pjesma dvojice pripitih starijih muškaraca koji ubrzo izlaze na Trg bana Josipa Jelačića. Vozio sam se do stanice Nehajska odakle sam, lutajući kroz nezanimljiva područja uskih ulica rezidencijalnog područja naselja Trešnjevka, došao do istočnog dijela naselja Črnomerec, privevši ondje svoj dérive kraju. Iako mi se percepcija Zagreba nije radikalno promijenila, istraživanje okoliša prakticirajući dérive doima se zaista originalnim načinom izgradnje mentalne mape grada i povezivanja upečatljivih predjela u psihogeografsku mapu, uspoređujući ih kasnije s kartografskim planom. Pješačenje, uz intuitivno navigiranje ili potpomognuto kartom, prisiljava nas na konstantnu reorijentaciju unutar geografskog prostora. Činjenica je da prostor percipiramo fizički, terminima dubine i daljine u relaciji s tjelesnom percepcijom, stoga izlaskom iz ustaljenog mikrosvijeta uistinu originalno upoznajemo grad i vlastitu poziciju unutar urbanog okoliša. Otkrivanjem društvenih i kulturnih silnica upisanih u dinamiku prostora te vertikalne strukture pripadajućeg društvenog konteksta, pojedinac_ka postaje spiritus agens de historia. Tek ono što razumijemo možemo i mijenjati.
LITERATURA
Chtcheglov, I. (1953). Formulary for a New Urbanism. U Knabb, K. (ur.), Situationist Interntional Anthology. Bureau of Public Secrets, CA, 1981.
Debord, G. (1958). Theory of the Dérive. U Knabb, K. (ur.), Situationist Interntional Anthology. Bureau of Public Secrets, CA 1981.
Debord, G. (1959). Situationist Theses on Traffic. U Knabb, K. (ur.), Situationist Interntional Anthology. Bureau of Public Secrets, CA, 1981.
Debord, G. (1967). Society of the Spectacle. Zone Books, NY, 1995.
Mrduljaš, M. (2020). Nisam od jučer II. KinoKlub Zagreb. Preuzeto s: www.youtube.com/watch?v=hyY2jyUTVRg.
Sadler, S. (2017). The Naked City. Guy Debord and Asger Jorn. U Leatherbarrow, D. i Eisenschmidt, A. (ur.), The Companions of the History of Architecture, Volume IV, Twentieth-Century Architecture. John Wiley & Sons, Inc., 2017.
Self, W. (2007). Psychogeography. Bloomsbury, 2007.
Vlahek, E. i Kireta, M. (2018). Smjernice za planiranje javnih prostora u Hrvatskoj. Čiji je ovo grad?. Zaklada Kultura nova, 2018.
Wollen, P. (1997). Architecture and the Situationist International. AA School of Architecture, 05.12.1997. Preuzeto s: www.youtube.com/watch?v=TAqjprWOWPg&t=3497s.
[1] U eseju Metropola i mentalni život Georg Simmel teoretizira nove društvene odnose i preoblikovanje prostorno-vremenske percepcije razvojem modernog grada. Moderan grad socio-tehnološkim mehanizmima transformira ljudska bića obećavajući im autonomiju, individualnost i nezamjenjivost dok istovremeno funkcionalna specijalizacija rada pojedinca_ku određuje ovisnima o radu svih ostalih, pridajući im blaziran stav specifičan modernom stilu života – ravnodušnost i otupjelost uzrokovane psihičkom prezasićenošću.
[2] Pozitivizam je smjer u filozofiji i teoriji znanosti koji sve zasniva na činjenicama i negira svaku metafiziku, dok mapa The Naked City svojim namjernim pogreškama i varljivošću topografskih oznaka fizičkih oblika naglašava inkompatibilnost kartezijanske sumnje sa životom u gradu. Guy Debord i Asger Jorn objektivnu geografiju ukrštavaju sa subjektivnom geografijom iskustva.
Biografija autora
Zvonimir Duka je student diplomskog studija Sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trenutno piše diplomski rad Grad i umjetnost: Umjetnost u javnom prostoru o revitalizacijskim i regeneracijskim potencijalima umjetnosti u javnom prostoru. Područja njegova interesa su urbana sociologija i sociologija umjetnosti. U slobodno vrijeme podržava rad kulturnih organizacija te se bavi ilustracijom i slikarstvom.
Kontakt: [email protected]
Academia: ffzg.academia.edu/ZvoneDuka
Instagram: @il_duca____
Autorski projekt Zvonimira Duke Dérive Zagrebom nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
