U prostoru Centra Herman Potočnik Noordung, u sklopu pulskog Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, do 31. prosinca može se pogledati izložba Utopija / Utopia Matija Debeljuha. U nastavku donosimo fotografije postava izložbe te prateći tekst koji potpisuje kustosica Irena Bekić.
*foto: Matija Debeljuh
U središtu impozantnog prostora bivše vodospreme na Kaštelu, sadašnje galerije Noordung Pomorskog i povijesnog muzeja Istre, Matija Debeljuh postavlja prostornu konstrukciju. Njezinu prednju stranu, okrenutu ulazu u Galeriju, koristi za projekciju video rada. Riječ je o poetskoj posveti starosti koja je istovremeno i reminiscencija na Villu Idola, jednu od najljepših austrougarskih vila u Puli i socijalistički starački dom, a danas devastiranu zgradu, prepuštenu propadanju kao posljedici političke trgovine. Drugi dio instalacije čine fotografije koje je umjetnik snimao kroz proteklih dvadesetak godina. To su segmenti iz svakodnevnog života, fragmenti autorovog pogleda, vizure bez značaja. Kao isprinte velikih dimenzija postavlja ih, vješa, preslaguje, gomila na bočnim stranicama konstrukcije. U samu instalaciju, pak, postavlja kamen, s diskretnim, jedva zamjetnim intervencijama kao fragilnim otiskom ljudskog djelovanja na geološku konfiguraciju. Taj heterogeni materijal – fotografije, video i kamen – različit uslijed materijalnosti medija i tvari, ali i u ritmu, dinamici i ekspresiji koje ostvaruju povezuje ishodišni postupak i zaključna intencija: to je dokumentiranje prolaznosti suptilno provučeno kroz trajanje različitih egzistencija i simboličkih razina.
*foto: Matija Debeljuh
Pomniji pogled u izložbu rastvorit će slojevit i lirski narativ kojemu su prostor, starost, sjećanje, trošnost, krhka uporišta. Naslov rada i izložbe „Utopija“ ne pojednostavljuje stvari. Upravo suprotno, to je labilni i dvosmisleni putokaz jer istovremeno sadrži i eu-topia – dobro mjesto i ou-topia – ne-mjesto. Nejasno je na koje se značenje rad referira. Je li žuđena utopija posljednji bljesak svjetla i horizont u nedogledu na kojima se zaustavlja umjetnikova kamera ili je ona tek tlapnja ludosti, vječna čežnja za boljim svijetom? Je li naslov igra, autorova ironična objekcija na svijet koji se raspada ili metafizički odgovor? Ipak, moguće ga je sagledati i kao jasnu uputu. Detekciju mjesta. Izgrađena konstrukcija, naime, nije tek držač za radove ili scenografija izložbe. Ona je mjesto koje se rastvara u prostoru i unutar kojega se ostvaruju novi prostorni odnosi i značenja. Ako slijedimo Borisa Groysa kada govori o umjetničkoj dokumentaciji, mogli bismo povući labilnu, ali konstruktivnu paralelu. Umjetnička instalacija, kaže Groys, pribavlja dokumentaciji auru originala, ovdje i sada povijesnog mjesta [Groys, B. (2006) Učiniti stvari vidljivima. Strategije suvremene umjetnosti. Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti, str. 26]. Pritom, ističe, originalnost modernog doba nije stalna, već promjenjiva, kontekstualna kategorija. „Biti original i posjedovati auru znači isto što i biti živ. Ali život nije nešto što živo biće nosi „po sebi“. To je upis tog živog bića u životni kontekst – u životni vijek kao i u životni prostor.“ [Isto, str. 27] U tom smislu, umjetnička dokumentacija razotkriva dubinske dimenzije biopolitike. S tim na umu postaje jasnije na koji se način Debeljuhova „Utopija“ ostvaruje kao konkretni prostor, ovdje i sada. Stvari se, međutim, usložnjavaju jer se taj prostor – ostvaren u drukčijem kretanju i vremenu od galerijskog prostora u kojemu se nalazi, deteritorijalizacijom i reteritorijalizacijom izvorišnih prostora, a na koncu i rastvoren u slojevima preklopljenih fotografija – konkretizira, slijedimo li uputu iz naziva, kao utopija ili, potpuno paradoksalno, kao nepostojeće mjesto.
*foto: Matija Debeljuh
Drugi aspekt je područje biopolitike. Debeljuh dokumentira vlastitu prolaznost i stavlja je u suodnos s općim protokom vremena, geološkim i ljudskim. Ljudska je prolaznost petrificirana u djelima arhitekture i umjetnosti. Transferirajući povijesno vrijeme i kolektivne identitete poput nacionalnih ili ideoloških, oni su stalni dokaz njihove nestalnosti i društvenih kontigencija. Na izložbi „Utopija“ referenca na austrougarsku arhitekturu, koja je snažno obilježila lokalnu političku i kulturnu povijest te konstrukt kolektivnog identiteta, označava nešto što je prošlo, što je u raspadanju, što pripada nekom drugom simboličkom sustavu (ne-sada i ne-ovdje) pa i nostalgičnoj ideji o razdoblju obilja. U realnom prostoru/vremenu, umjetnik njome povezuje prostor rada (Villa Idola) i prostor izložbe (vodosprema). U video radu istoga imena „Utopija“ gradi paralelnu naraciju. Kadrovi koji zahvaćaju arhitekturu Ville Idole izvana, snimljeni dronom, kontekstualizirajući je ladanjskim smještajem uz more i kasnijim urbanim proširenjem, prometnicom dvostrukog profila i neboderima u pozadini, čine kompozicijski okvir zapisu o starosti. Unutar tog okvira nižu se crno-bijeli kadrovi, fragmenti interijera pretpostavljenog staračkog doma ili nekog sličnog prostora institucionalizirane njege: dijelovi bolesničke sobe, medicinski instrumenti, poluotvorena vrata, zastor, sjene, praznine. Povremeno, nemirna igra svjetla na zidovima ili jednostavnom pokućstvu rastvara rupture u toj zaokruženoj vječnosti. I ljudi koji nastanjuju taj prostor njezin su dio. Beskrajno stari. To je starost po sebi ili život u svojoj suštini, onkraj umiranja.
*foto: Matija Debeljuh
Kamera pomno bilježi kožu štićenika čija isušena i naborana površina ispisuje zastrašujuću kartografiju, iskrivljene prste, usporene kretnje, svaku koščicu i nabor tijela koje više nikom ne pripada. To je život zaokružen u vječnoj petlji sam oko sebe. Bez želje, bez očekivanja, bez povijesti, bez individualnosti. Ne postoji točka identifikacije jer nitko ne misli da je tako star niti sebe vidi u toj projekciji. Nema simulakruma za starost jer je nitko ne želi, a još manje oponaša.
„Ja sam mrtvac koji luta
više nigdje prijavljena
neznana u carstvu načelnika
prekobrojna u zlatnim gradovima
i zelenim provincijama
već odavna odbačena
i ni mišlju dodirnuta
samo vjetrom vremenom i zvukom“ [prema: Földényi, F. László (2021.) Pohvala melankoliji. Zagreb: Mizantrop, str. 121]
napisala je Ingeborg Bachmann.
Kao i Bachmann, i Matija Debeljuh govori o izopćenosti bića koja živim tijelom dodiruju ništavilo. Egzistencijalni strah ili nelagodu koju pred tim osjećamo, suvremena su društva svojim mehanizmima i institucijama produbila i učvrstila, ne bi li se zaštitila od balasta beskorisnih ljudi i patnje koja uznemiruje. Gradeći udoban svijet zadovoljnih potrošača, spremna su negirati i starost i patnju kao važan dio života. No ta su iskustva, čak i ako ih nije moguće izreći, inherentna i neodvojiva od ljudskog života. Debeljuhov rad nam pokazuje da ih je umjetnošću ne samo moguće, već i potrebno prenijeti.
*foto: Matija Debeljuh
Matija Debeljuh: Utopija
Povijesni i pomorski muzej Istre – Museo storico e navale dell’ Istria
Posjetiteljski centar Herman Potočnik Noordung, Gradinski uspon 6, Pula
11. studenog – 31. prosinca 2021.
Kustosica: Irena Bekić
Organizator: Apoteka – prostor za suvremenu umjetnost
Partner: Povijesni i pomorski muzej Istre
Postav i dizajn izložbe: Matija Debeljuh, Licio Debeljuh
Tehnički postav: Licio Debeljuh, Matija Debeljuh, Igor Brenko
Dizajn plakata i popratnih materijala: Oleg Morović
Video: Matija Debeljuh
Autor glazbe za video: Marino Morosin
Kamera: Matija Debeljuh, Josip Ružić (dron)
Izrada keramike: Henry Marić
