Organ Vida, međunarodni festival koji okuplja suvremene umjetnice i umjetnike koji djeluju kroz mediju fotografije i/ili u njezinom proširenom obliku, otvorit će se večeras, 26. rujna u 20 sati, u Muzeju suvremene umjetnosti. Osobno, jedno od najdražih mi zagrebačkih umjetničkih događanja, koje već niz godina podcrtava suvremenost, inovativnost, multimedijalnost i autorske potencijale koje fotografija kao umjetnička forma sadržava, ove godine predstavlja čak četiri izložbe. Centralna izložba finalista izabranih na međunarodnom natječaju nosi naziv Creeps and butterflies (najavili smo ju ovdje), samostalne izložbe predstavljaju britansku umjetnicu Zoe Williams (najavu potražite ovdje) te domaćeg autora Ivana Buvinića, dobitnika Nagrade Marina Viculin kojeg smo intervjuirali ovdje, a grupna izložba Ties That Bind (o kojoj više možete pročitati ovdje) dio je završnog događanja mreže FUTURES.
Sve ovo odigrava se pod kustoskim i organizacijskim vodstvom Barbare Gregov, Lovre Japundžića i Lee Vene, mladih kustosa koji su Organ Vida preuzeli 2021. godine i strukturirali mu nešto drugačiji kontekst i diskurs, od ranijeg dominantno fotografskog. S Barbarom, Lovrom i Leom porazgovarao sam ususret samom festivalu, dok svi balansiramo rujanske obaveze, zadnje dane ljeta, najezdu odličnih umjetničkih događanja i otvorenja te u paralelki prijave na natječaje za 2025. Složilo se tako da intervju ide u doslovnom last-minute trenutku, nekoliko sati uoči otvorenja festivala.
Organ Vida i ove godine spaja fotografiju sa suvremenim umjetničkim tendencijama, otvarajući prostor za dijalog s publikom, dovodeći u Zagreb brojne goste i autore/ice, potencirajući i promatrajući kako se forma suvremene fotografije razvija u simbiozi i direktnom dijalogu s tehnologijom, novomedijskim formama, prostornim instalacijama, filmom i performansom. U nastavku pročitajte što su nam Barbara, Lovro i Lea ispričali o odrazu internacionalnih umjetničkih strujanja u fotografiji i fluidnosti ove umjetničke discipline, problematikama domaće scene i nagrada te izabranih radova koji probijaju granicu između lijepog i ružnog, šoka i uzbuđenja koji će vam – kao što sam naslov ovogodišnjeg izdanja kaže – vjerojatno intenzivno probuditi neke raznorazne leptiriće u trbuhu, a možda i izazvati jezu.
► Krenimo od nekog iskrenog i osobnog uvoda u ovogodišnji Organ Vida: što vas najviše veseli od izdanja koje večeras otvarate, što biste istaknuli?
Lovro: Mene osobno veseli velik broj gostiju koji nam stiže u grad! Paralelno s ovogodišnjim izdanjem organiziramo i trodnevni međunarodni skup europske platforme FUTURES čiji smo partner od 2021. godine. Ugostit ćemo projektne partnere, ali i stotinjak mladih umjetnika koji će sudjelovati u bogatom radioničkom i diskurzivnom programu. Upoznavanje mladih umjetnika omogućuje nam da budemo up to date s aktualnim strujanjima u suvremenoj fotografiji, a istovremeno otvara priliku za razmjenu iskustava s lokalnom scenom. U programu smo ostavili i dovoljno vremena za neformalna druženja kroz koja se često rađaju najbolje ideje za buduće projekte.
Lea: Slažem se s Lovrom. Ovo nam je najveće izdanje festivala nakon par mirnijih Covid godina kada je bila smanjena međunarodna dimenzija festivala. Imamo priliku ove godine predstaviti domaćoj i stranoj publici dvije grupne međunarodne izložbe koje odlično sažimaju aktualne tendencije i prakse na polju fotografije i suvremene umjetnosti.
Barbara: Uz sve što su Lovro i Lea istaknuli, osobno se najviše veselim izložbi britanske umjetnice Zoe Williams. S njezinim smo se radom susreli prošle godine u Marseilleu, na jednom zajedničkom putovanju i odmah smo “kliknuli”. U Zagrebu ćemo predstaviti jednu ambijentalnu instalaciju koja se dotiče niza tema koje smo u ovogodišnjem izdanju htjeli zastupiti, od suvremenih ideja o lijepom i ružnom, preko pitanja ukusa i njegove veze s klasom, do poigravanja s campom, pretjerivanjem i kičem.
► Kako vi, kao današnji kustosi i organizatori festivala, vidite promjene koje su se dogodile od kada ste preuzeli OV? Kako kroz protok vremena gledate na dinamiku i varijabilnost tendencija u međunarodnim praksama suvremene fotografije i srodnih joj niša?
Lea: Kada smo 2021. godine preuzeli OV, znali smo da želimo intenzivnije prožimati fotografiju s ostalim medijima te da želimo festival raditi bijenalno kako bi imali dovoljno vremena za kustoska istraživanja tema i koncepata relevantnih za sam festival te lokalnu i međunarodnu umjetničku scenu. Tada smo se pozivali na termin proširene fotografije, ali danas se takav pristup skoro pa podrazumijeva i većina prijava koje dobivamo i umjetnike/ice s kojima surađujemo rade upravo na takav hibridni način. Slično primjećujemo i kod nekih drugih festivala – primjerice Fotograf festival u Pragu ili Fotogalleriet iz Osla. Fotografsku praksu percipiramo i kuriramo kao dio suvremene umjetničke scene, a ne kao odvojenu nišu.
► Tematski ste se ove godine fokusirali na sveprisutan i nezaobilazan kontekst “ružnoće” u vizualnoj kulturi, odnosno odbojnog, neurednog i(li) grotesknog koje istiskuje vizualno atraktivno, kontrira perfekcionizmu. Riječ je o tendencijama koje se prelijevaju iz suvremenog arta u modu, i obrnuto, možda i još izraženije. Mislite li da će se dogoditi neka vrsta zatvaranja kruga, radi li se o potrošnom trendu, govorimo li o nekoj trajnosti ili prolaznosti?
Barbara: Nas kao kustoski kolektiv zanima kako se fotografija odnosi prema širem polju vizualne kulture, koje seže od suvremene umjetnosti do popularne, internetske, digitalne kulture. Dakle, ne vidimo fotografiju kao izolirano umjetničko polje, nego nas zanima na koje sve načine suvremena vizualna kultura može proširiti i obogatiti domenu fotografskog. Kustoski nam je uvijek zanimljivije uhvatiti se ukoštac s pitanjima i fenomenima koji su relativno novi i neistraženi. To nam daje i veću slobodnu u kustoskom radu, ali je i veći izazov.
Fokus na ružnoću nije nešto što je u umjetnosti novo, no nama je bilo zanimljivo sagledati je kao autentičnu i neposrednu umjetničku reakciju na različite društvene pritiske i nesigurnosti koje su specifične za doba u kojem živimo.
► Na natječaj za OV pristiglo je više od 300 radova. Što su bili vaši opći zaključci nakon pregledavanja prijava? Kakve su teme dominirale sveukupnim prijavama te što biste istaknuli kao najbitnije autorske karakteristike i smjerove te zbilja zavidno opsežne količine stvaralaštva?
Lovro: Izazovno je kurirati izložbu putem javnih poziva budući da nikad nisi siguran što ćeš točno dobiti i hoće li se odgovor na zadanu temu poklapati s nekim tvojim shvaćanjima. Ovogodišnja tema bila je zahvalna budući da su prijave pružile niz mogućih interpretacija – očekivanih, ali i iznenađujućih. Uz velik broj prijava koje se bave hororom, šokom, tjelesnim dismorfijama, osobnim traumama i anksioznostima, istaknuli su se odgovori koji dualnost ružnog i lijepog pronalaze u suživotu s tehnologijom, testiranjem granica između ljudskog i neljudskog, ali i slatkog i nasilnog, posebice u kontekstu internetske kulture. Nama su možda najinteresantniji bili odgovori koji ostaju u tom međuprostoru, koji nas podjednako šokiraju i uzbuđuju. Autorski pristupi variraju, tako da će na glavnoj festivalskoj izložbi biti zastupljene dokumentarne fotografije, radovi nastali od materijala preuzetih iz različitih arhiva ili skrivenih kutaka interneta, ali i fotografije namjerno loše kvalitete okinute zastarjelim digitalnim aparatima i mobitelima.
► Iz kojih konteksta dolaze umjetnici/ice izabrani za ovogodišnje finaliste/ice? Radi li se primarno o autorima/icama koji stvaraju na području suvremene umjetničke i/li dokumentarne fotografije, ili multimedijalnim autorima/icama?
Lea: Unazad pet godina dosta se transformirao profil umjetnika/ica koji se prijavljuju. Njihovo polazište su suvremene umjetničke prakse koje uključuju fotografiju, film, performans, instalaciju i zvuk. Uvijek predstavimo i pojedince koje djeluju isključivo u mediju fotografije, međutim većina umjetnika danas spontano isprepliće sve navedene pristupe, a time ujedno i propituju mogućnosti i granice fotografskog pristupa.
► Jesu li izabrani autori/ce etablirani umjetnici/ice, ili mlađih generacija? Pomlađuje li se umjetnička fotografija i suvremene umjetničke prakse?
Barbara: Glavna festivalska izložba uvijek je rezultat javnog natječaja na koje se i inače najčešće prijavljuju umjetnici_e u ranijim fazama karijere. I ove je godine to uglavnom tako, uz par izuzetaka, kao što je npr. finski izvedbeni umjetnik Teo-Ala Ruona ili američka fotografkinja Stacy Kranitz koji oboje iza sebe imaju niz relevantnih izložbi, gostovanja ili nagrada. Budući da sam format festivala daje veću vidljivost odabranim radovima u lokalnom i međunarodnom kontekstu, mlađe generacije nisu nešto od čega bježimo; upravo suprotno, drago nam je ako im Organ Vida može poslužiti kao poticaj za daljnji rast.
► Kakav je bio feedback, odnosno zastupljenost umjetnika/ica iza Hrvatske među prijavama na natječaj? Što nam to govori o nekim lokalnim tendencijama i autorskim pristupima?
Lovro: Ove godine primili smo dosad najveći broj domaćih i regionalnih prijava, od fotografske ali i šire umjetničke scene koja pokazuje razumijevanje za teme kojima se bavimo. Iako nas često pitaju u intervjuima o odnosu lokalno-međunarodno, moram priznati da u kontekstu prijava ne primjećujemo neke prevelike razlike, teme su često univerzalne i nevezane uz specifičan kontekst. Upitno je govoriti isključivo o lokalnim tendencijama budući da dio prijavljenih regionalnih i domaćih umjetnika studira u inozemstvu, nekoliko njih primjerice na studiju fotografije na Royal Academy of Art (KABK) u Den Haagu. Svojim autorskim pristupom nas je oduševila Marianna Nardini, domaća predstavnica na ovogodišnjoj glavnoj tematskoj izložbi (njezin intervju za Vizkulturu možete pročitati ovdje, op. ur.), koja istražuje ispraznost i samosvrhovitost romatničnih odnosa koji od idile lako skliznu u bizarnost ili agresiju. Autorica je zajedno s imaginarnim Dečkom utjelovljenom u obliku glavice ljubičastog kupusa skvotirala kuću u predgrađu Zagreba. Njihov boravak poprima oblik duracijskog performansa tijekom kojeg istražuju i dokumentiraju vlastiti odnos, krize i konačno sam raspad veze.
► Nevezano za sam natječaj za ovogodišnji OV, kakav je vaš pogled na suvremenu fotografiju kao samostalnu umjetničku formu u okvirima domaće scene? Osjećate li neke promjene i dinamike posljednjih desetak godina, kako vidite zastupljenost i kvalitetu iste na grupnim i samostalnim izložbama, salonima i uopće u izložbenom kontekstu koji nije usko vezan za galerije koje isključivo prikazuju fotografiju?
Lovro: Bavljenje isključivo suvremenom fotografijom na domaćoj sceni može biti osamljena pozicija. Ovo možda zvuči neobično budući da je fotografska slika sveprisutna, ali fotografija i likovna umjetnost predstavljaju dva strogo odvojena svijeta. Ovo nije samo situacija kod nas, i sami smo se u međunarodnom kontekstu imali prilike uvjeriti kako se fotografska i likovna scena međusobno ne poznaju, tako da često imamo osjećaj kao da sjedimo na dvije stolice. Na maloj sceni ovo dolazi više do izražaja, zna se tko gdje pripada i koje su granice mogućnosti za rad i izlaganje. Osim nekoliko galerija specijaliziranih za fotografiju, ne postoji sustavnije uključivanje fotografije u izložbene programe institucija, rekao bih da su iznimke pregledne izložbe i one vezane uz muzejske zbirke. Od domaćih umjetnika s kojima smo radili rijetki su oni koji ostaju isključivo u fotografiji, dio ih se okreće komercijalnijim poslovima, pedagoškom radu ili proširuju vlastitu praksu kroz rad u drugim medijima.
► Zanima me kako vidite drugu stranu ove problematike, odnosno uopće zastupljenost, vidljivost i izlagačke uspjehe domaćih fotografa/kinja na relevantnoj europskoj sceni? Što biste u tom kontekstu izdvojili kao značajno, hvalevrijedno i kao istaknuti uspjeh posljednjih nekoliko godina? Je li, odnosno može li/treba li OV biti na neki način stepenica prema takvim scenarijima, je li to svojevrstan “teret” koji imate?
Lea: Naša zadaća je raditi na međunarodnoj vidljivosti domaćih fotografa/kinja i to je do sada bilo najočitije kroz europske projekte na kojima surađujemo. Tu treba svakako istaknuti Parallel Photo Platform i aktualnu Futures Photography mrežu u okviru koje svake godine nominiramo nekoliko domaćih umjetnika/ica. Takva suradnja daje im mogućnost da direktno upoznaju širu europsku fotografsku zajednicu (od fotografa do predstavnika najbitnijih foto festivala i institucija). Probijanje na europsku scenu je moguće sudjelovanjem na fotografskim festivalima (većina ima open call kao i Organ Vida) i međunarodnim rezidencijama. Mi pokušavamo preko naših kanala shareati pozive i često ih direktno šaljemo domaćim umjetnicima. Dodatno, za veću vidljivost na europskoj sceni mislim da je bitno završiti i neki relevantni edukativni program (MA ili postmaster) vani.
► OV domaću fotografiju posebno podržava kroz natječaj za nagradu Marina Viculin – kakav je odaziv umjetnika na prijave za isti? Možemo li govoriti o široj i ozbiljnoj konkurenciji i kako vi gledate na značaj same nagrade i njenu recepciju? Postoji li tu prostora za promjene?
Barbara: Odaziv je uvijek relativno mali, što s obzirom na veličinu fotografske scene nije toliko neobično, no navelo nas je da razmislimo o tome kako da u budućnosti uvjete natječaja prilagodimo situaciji. Iduće izdanje planirano je za 2026. i sigurno ćemo uvesti neke izmjene natječaja. Osobno me posebno rastužuje što se na natječaj prijavljuje jako malo fotografkinja, tako da su dobitnici nagrade dosad bili isključivo fotografi. Nadam se da će se to skoro promijeniti.
Također, sredstva za nagradu trenutno osiguravamo kroz javne natječaje, no u budućnosti bismo voljeli pronaći stabilniji izvor financiranja, koji nije projektnog karaktera.
Što se tiče značaja same nagrade, mislim da je njezina najveća vrijednost upravo u mentorskom radu koji je njezin sastavni dio. Nagrada se ne dodjeljuje gotovom projektu, već skici koju s umjetnikom_com kroz period od deset mjeseci zajednički razrađujemo, komentiramo, promišljamo. Mislim da je suradnja s Ivanom Buvinićem, prošlogodišnjim dobitnikom nagrade NMV, odličan primjer jednog takvog predanog i posvećenog rada, što ćete sigurno moći vidjeti i na samoj izložbi.
► Što, iz vaše perspektive, možemo očekivati od izložbe Ivana Buvinića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade MV? Kakva su bila vaša očekivanja od razvoja projekta, kako funkcionira taj kontekst podrške vas kao inicijatora i producenata nagrade, u smislu svojevrsnog mentorstva i podrške pobjedniku/ici kod produkcije?
Lea: Rad na odabranom projektu u okviru NMV traje gotovo godinu dana i zamišljen je kao dijalog s umjetnikom u svim fazama nastanka novog rada (od umjetničkog istraživanja, produkcije, postava i promocije). Tako je bilo s Ivanom Buvinićem s kojim smo suradnju započeli 2022. u okviru projekta Futures. Bilo nam je drago da je žiri prepoznao upravo njegov rad za NMV. Ivan je u projekt ušao veoma angažiran i s dosta jasnom vizijom što je ključno za ovakav tip potpore. Rad se temelji na dužem terenskom istraživanju, dobro promišljenoj selekciji radova i postava pa mislim da izložba ID_75 potpuno opravdava dodijeljenu nagradu.
► Tko je zadužen za postav izložbe finalista/ica i kako uopće, po pitanju same lokacije održavanja OV-a, vidite potencijale zagrebačkih izlagačkih prostora za medij suvremene fotografije i proširenih medija uokolo nje?
Lovro: Već duže vrijeme sanjamo o dizajnu postava, ali nažalost nismo do sada bili u mogućnosti priuštiti si taj luksuz. Postav radimo mi sami u dogovoru s umjetnicima. Većinu radova lokalno produciramo, tako da smo dobro upoznati s materijalima, ali i različitim obrtnicima iz predgrađa i okolice Zagreba. Od 2017. surađujemo s Muzejom suvremene umjetnosti što nam omogućuje produkciju izložbi većeg opsega, ali i daje dovoljno reprezentativan prostor za pozivanje međunarodno afirmiranih umjetnika. U gradu definitivno ima dovoljno malih galerijskih prostora, ali nedostaju oni veći. Nadamo se kako će otvaranje društveno-kulturnog centra Paromlin i nekih novih gradskih prostora barem djelomično smanjiti ove probleme.
► Predstavite nam širi tim koji čini organizacijsku i produkcijsku jezgru aktualnog izdanja festivala Organ Vida?
Barbara: Udrugu i festival od 2021. kustoski vodimo Lovro, Lea i ja. Kada smo preuzeli festival, odlučili smo napustiti dotadašnju hijerarhijsku strukturu i raditi kao kolektiv. Kreativne odluke uvijek donosimo zajednički, a oko ostalih poslova se vrlo lako podijelimo, ovisno o pojedinačnim rasporedima i afinitetima. Svatko od nas uz fotografiju radi i zanima se i za druge medije/umjetnička polja – Leu i Lovru zanimaju moda i izvedbene umjetnosti, mene više film i književnost, no svi se naši interesi odlično nadopunjuju i u nekom obliku nađu svoje mjestu u izložbama koje kuriramo.
Uz nas su tu i naše stalne suradnice, Alma Šavar koja je zadužena za dizajn i Inesa Antić koja je zadužena za odnose s javnošću te prevoditeljica Tihana Bertek. Ove godine nam se kao kustoska suradnica ispred MSU-a pridružila i Ana Škegro, dok su nam s produkcijom pomogle Ivana Završki i Tena Kovačić.
► Organ Vida od svojih početaka njeguje osebujan i upečatljiv vizualni identitet, koji daje poseban karakter i dizajnersku prepoznatljivost festivalskim izdanjima, ali i uspješno korespondira sa samim vizualnim materijalima odnosno fotografijama finalista i radova. Koliko vam je ovaj segment važan i zašto?
Lea: Vizualni identitet za Organ Vida već godinama osmišljava i realizira Alma Šavar koja za svako festivalsko izdanje pronađe odličan prijevod naših festivalskih tema i estetika koje nas zanimaju. Nakon toliko godina suradnje Alma ima otvorene ruke oko prijedloga dizajna, a mi smo uvijek poticali eksperimente u vizualnom oblikovanju i pomicanje uloge fotografije u našim vizualima. Alma svaki put iznova uspijeva napraviti prepoznatljiv i uvijek jako svjež vizualni pristup kustoskim projektima koje radimo.
► Ovogodišnji OV donosi i nekoliko performansa, o čemu se tu radi, te za kraj, koji nas još programi čekaju? Što publika nikako ne bi trebala propustiti?
Lovro: Na otvorenju 26. rujna održat će se performans Anabolički spektakl u kojem finski umjetnik Teo Ala-Ruona kroz humor i ludilo stražuje društvene konstrukcije maskuliniteta, njegovo izvođenje i nadzor u javnim prostorima. Paralelno će u izložbenom prostoru boraviti latvijski trojac koji čine Annemarija Gulbe, Anna Ansone i Krišjānis Elviks. Njihov performans ŽEĐ hladan muzejski prostor pretvara u imaginarnu plažu na kojoj fotografiraju tzv. thirst traps – popularni žanr slika na društvenim medijima osmišljenih radi privlačenja pozornosti odnosno izazivanja divljenja i reakcija. U sklopu popratnog programa u Pogonu 27. rujna planiramo performativan panel Crit Club. Ovaj eksperimentalni diskurzivni format osmislio je umjetnik Cem A, poznat po IG profilu @freeze_magazine, putem kojeg godinama kritizira i nasmijava širu umjetničku scenu. U formatu razigrane debate nekoliko pozvanih gostiju će raspravljati o naizgled nemogućem pitanju – je li tehnologija dobra za umjetnost. Posljednji festivalski dan, 28. rujna, ostavili smo za opuštanje uz slušaonicu/party Neupitan odgovor bečkog kolektiva school. Na eventu ćemo se upoznati s poviješću i sadašnjošću glazbene produkcije ženskih autorica, od mističnih i liturgijskih srednjovjekovnih napjeva do eksperimentalnih, noise i opernih punk skladbi.
Razgovarao: Ivan Dorotić / sve tekstove autora za Vizkulturu potražite na linku
