Autorice: Maja Flajsig i Tena Starčević
Promatrajući zidove drugog kata Gradske knjižnice, do vrha ispunjene knjigama, teško je zamisliti što se krije iza njenih brojnih polica. Teško je zamisliti da se ispod slojeva bijele boje nalaze murali Julija Knifera, Dušana Jurića, Svena Stilinovića, Antuna Maračića i Ante Alivojvodića kojima su umjetnici intervenirali na prazne plohe zidova dok je ondje živio kultni Prostor PM. Jednako je tako neobično razmišljati o Showroomu galerije Nova kao o nekadašnjem salonu obuće, o galeriji Događanja kao o mliječnom restoranu ili pak o današnjoj galeriji Karas kao o frizerskom salonu, što je nekoć bila i Sedmica, jedna od prostorija Galerije Miroslav Kraljević. Kroz mijene gradskih prostora, njihovih namjena i prenamjena moguće je čitati mijene društvenog, ekonomskog i političkog konteksta koji je najzad definirao kulturno-umjetnički život grada. Prostori ostaju fiksni elementi urbane strukture, no njihovo se značenje s vremenom mijenja. Kako je Mladen Stilinović jasno sažeo: “Kao što je novac papir, tako je i galerija soba”.
Ta oslobađajuća misao mogla bi poslužiti kao definicija izlagačke prakse nezavisne, odnosno alternativne umjetničke scene od 1960-ih godina naovamo. Pristupi samoorganizacije koji su određeni umjetnički kolektivi njegovali (a neki ju i dalje njeguju) iznjedrili su promišljanja o djelovanju izvan institucija, izvan klasičnog sustava izlaganja i petrificiranih datosti koje ne ostavljaju mogućnost promjene. Stvarajući nove strategije djelovanja, kolektivi su posezali za alternativnim prostorima na mapi grada, prostorima čija prvobitna, a ponekad niti sekundarna namjena, nije bila izlagačkog tipa. Povremeno radikalne, ove su prakse formirale umjetničku scenu, ali i način na koji doživljavamo prostor grada.
Počeci samoorganizacije – Studio G
Čitavu priču o fenomenu samoorganizacije valja započeti od prvih poznatih primjera, a u našem lokalnom kontekstu nezaobilazno je spomenuti grupu Gorgona i Studio G — prostor obrtničke radnje za uokvirivanje slika u Preradovićevoj ulici kojeg su gorgonaši unajmili za potrebe održavanja izložbi neovisno od muzejskih i galerijskih institucija. U Studiju G održano je ukupno četrnaest izložbi u intervalu od 1961. do 1963. godine, no među izlagačima nisu bili isključivo članovi Gorgone (Josip Vaništa, Julije Knifer, Đuro Seder, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Miljenko Horvat, Matko Meštrović, Radoslav Putar i Dimitrije Bašičević Mangelos),, već i mnogi drugi umjetnici koji su pokazali afinitete prema novim konceptima izlagačke prakse. Galerijske su institucije djelovale prema već unaprijed uređenim pravilima zbog čega su nerijetko bile iznimno isključive prema mlađim i neafirmiranim autorima_icama, kojima je bilo poprilično izazovno postići određeni stupanj autonomije u takvim izlagačkim prostorima. Zbog toga je Studio G označio prekretnicu u izlagačkoj praksi, ali i u promišljanju neposrednosti kao ključnog faktora za uspostavljanje izravnog kontakta s publikom. Osim izložbenog programa, u Studiju G su održani razni događaji kao što su projekcije eksperimentalnih filmova i brojni razgovori o konceptualnoj umjetnosti. Gorgonašima je jedna od temeljnih namjera bila proširiti zanimanje za suvremenu umjetnost i izvan nerijetko zatvorenih akademskih i umjetničkih krugova, stoga je edukativan karakter programa itekako važan za ostvarivanje ciljeva grupe. Ovakav koncept spajanja izlagačkih aktivnosti s popratnim programom prisvojili su u svojim principima djelovanja i grupe nastale nakon Gorgone. Nažalost, zbog financijskih razloga umjetnici su bili primorani napustiti prostor što je označilo kraj Studija G, no i početak Galerije Šira koja je također važna za mapiranje izlagačke djelatnosti prošlog stoljeća.[1]
Podrumi, haustori i stanovi
Na samom početku sedamdesetih godina u Zagrebu djeluje i grupa dijametralno suprotne estetike i izričaja, posve drugačijeg doživljaja umjetnosti i društva u kojemu djeluje naspram onog Gorgonaša. Riječ je o grupi Biafra, koja ipak s Gorgonom dijeli iste impulse prema samoorganiziranju izvan postojećih struktura, njima unatoč i usprkos. Kipari Branko Bunić, Stjepan Gračan, Ratko Petrić i Miro Vuco bili su radikalni u svojem zahtjevu prema pripadanju društvu i kulturnom životu, prema uvjetima sigurne egzistencije i stvaranja. Stoga 1970. godine oni ilegalno zauzimaju prvi kat u lijevom krilu studentskog doma “Moše Pijade” na Trgu žrtava fašizma – prostor koji su raznovrsni stanari već prije nazvali Biafra[2], prema tadašnjem sinonimu za nepojmljivu neimaštinu. Prostori bez struje i vode, s minimalno danjeg svjetla i bez ikakve infrastrukture u naredne su tri godine postali ateljei grupe umjetnika nazvane prema prostoru koji ih je odredio, ali i prema njihovom poimanju aktualne društveno-političke situacije u kojoj se kao umjetnici nalaze. Prva izložba grupe Biafra bila je, kako Vinko Srhoj piše, svojevrstan društveni eksces[3], s jedne strane radi karaktera njihovih društveno angažiranih figurativnih skulptura, a s druge radi stanja samog prostora u kojemu su bile predstavljene. U travnju 1970. godine, Bijafranci su u prostoru “Moše Pijade“ postavili svoju prvu javnu zajedničku izložbu, nakon koje je uslijedilo još niz izlaganja s umjetnicima koji su se grupi pridružili. Tom izložbom, kako 1970. godine prenosi Večernji list, autori su željeli “(…) demantirati kriva mišljenja koja postoje u javnosti o ljudima što ovdje žive.“ Naime, zauzimanje prostora bilo je u javnosti otprije poznato, zbog čega su se protiv autora vodili sudski sporovi, a oni su sami kontinuirano bili pod policijskom prismotrom. “Želimo ljude obavijestiti da ovdje žive i rade normalni i pošteni ljudi, a ne neki vagabundi, propalice ili tome slično.“[4] U tom smislu možemo govoriti o jednom od prvih poznatih primjera skvotiranja na našem području, prakse koja će obilježiti devedesete i dvijetisućite godine nezavisne kulturne scene.
Istovremeno, 1970. godine Goran Trbuljak, Braco Dimitrijević i Nena Baljković (kasnije Dimitrijević) zajedno s Nadom Orel i Jagodom Kaloper, uspostavljaju platformu za izlaganje u veži u Frankopanskoj 2a u Zagrebu. Također vođeni prethodno apostrofiranim idejama o stvaranju izlagačkog prostora neovisnog od institucionalnog, tržišnog i izložbenog sustava, autori_ce su u dogovoru sa stanarima zgrade otvorili Haustor. Pritom valja naglasiti da su se radovi Gorana Trbuljaka i Brace Dimitrijevića, odnosno Grupe Penzioner Tihomir Simčić od početka njenih djelovanja zbivali u alternativnim prostorima s glavnim ciljem demokratizacije umjetnosti i prodora umjetnosti u svakodnevicu. Tako je i Haustor bio izlagački prostor koji je, osim uobičajenoj publici kulturnih događanja bio namijenjeni svakodnevnim korisnicima veže.[5] Nena Dimitrijević u katalogu jedne od najznačajnijih izložbi koja je održana u Haustoru At the Moment piše kako je sama lokacija izlagačke platforme odabrana nasumično. Prednost prostora svakako se očituje u izrazitoj frekventnosti Frankopanske ulice i pogodnoj suradnji sa stanarima zgrade, no naglašava kako se jednako tako Haustor mogao nalaziti i bilo gdje drugdje. Prostor Haustora mogao je biti i napušten, a izlagačka praksa mogla se nastaviti negdje drugdje. “Ukoliko se inzistira na jednoj lokaciji, ona postaje institucija kao i bilo koja druga galerija sa stanovitim programom, renomeom i stalnom publikom. To nam nije bila namjera. Htjeli smo samo da od jednog skoro uličnog prostora stvorimo centar interesa i punkt za širenje informacija, ali ne i da ga posvetimo.“[6]
Nadalje, Nena Dimitrijević u tekstu „Izravni svjedok“ ističe da su umjetnici koji su u to doba izlagali u galeriji SC bili pozvani izlagati u Haustoru, međutim se nitko od umjetnika nije odazvao u tom pozivu.[7]
Stoga je u veži Frankopanske 2a održano tek pet izložbi: Revija s vodom (5. lipnja 1970.), Tri skupine predmeta (lipanj 1970.), samostalna izložba Brace Dimitrijevića istog imena – Tri skupine predmeta (lipanj 1970.), samostalna izložba fotografija Gorana Trbuljaka (lipanj 1970.), samostalna izložba Gorana Trbuljaka (veljača 1971.) i već spomenuta At the Moment (23. travnja 1971.).[8] Međunarodna izložba At the Moment okupila je niz umjetnika, među kojima su bili neki od tada vodećih konceptualnih umjetnika: Giovanni Anselmo, Joseph Beuys, Barry Flanagan, Jannis Kounellis, Sol LeWitt i Lawrence Weiner, kao i Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak i drugi. Ta je izložba, ujedno i posljednja održana 23. travnja 1971. u veži Frankopanske 2a, trajala samo tri sata, od 17 do 20.[9] Ujesen 1971. završava suradnja Brace Dimitrijevića i Gorana Trbuljaka poznatija kao grupa Penzioner Tihomir Simčić, pa je time okončano i djelovanje izlagačke platforme Haustor.
Prisutnost kritike usmjerene prema galerijskim institucijama također je vidljiva u radikalnom pristupu kustosice Ide Biard u dugogodišnjem projektu Galerija stanara (La Galerie Des Locataires) koji se oslanja na koncept autonomnog djelovanja uz izostanak državnog pokroviteljstva. Galerija stanara utemeljena je 1972. godine u stanu Ide Biard na pariškoj adresi La Rue de l’Avre 14, a u sklopu programa galerije osmišljen je projekt Francuski prozor (French Window), nastao prema ideji Gorana Trbuljaka i konceptu kustosice. Međutim, galerija nikada nije bila isključivo vezana za jedan prostor i stalnu lokaciju, već su organizirane brojne akcije poput postavljanja radova u gradskim oglasnim vitrinama (Jugoslavenska vitrina) ili u vremenu predviđenom za propagandni sadržaj u pauzi između filmova u Balkan kinu što se izvrsno podudaralo s idejom demokratizacije i približavanja suvremene umjetnosti široj publici.[10] Nomadski karakter Galerije stanara kao putujuće platforme bio je način na koji su umjetnici uspostavili komunikaciju sa širom publikom, a upravo je ovakav projekt otvorio pitanje golemog potencijala urbanih prostora te ponudio alternativno rješenje vječnog problema nedostatka prostora za izlaganje djela neafirmiranih umjetnika. Suprotstavljajući se konvencionalnom galerijskom načinu rada, Ida Biard je razvila izlagački koncept koji je uspješno potvrdilo moć samoorganizacije. Ipak, snažan antikapitalistički stav kustosice doveo je do potrebe za uvođenjem svojevrsne regulative u djelovanju, što je rezultiralo ugovorom kojeg su umjetnici i umjetnice bili dužni potpisati kako bi potvrdili svoja etička načela u poimanju umjetnosti. Ida Biard vodila je žestoku borbu protiv institucionaliziranih praksa u umjetnosti, a 1976. godine proglasila je štrajk Galerije stanara koji je završio 1981. godine, kada kustosica nastavlja eksperimentalnu praksu održavajući koncept Galerije stanara živim sve do danas.[11]
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća na zagrebačkoj se likovnoj sceni pojavila neformalna skupina umjetnika okupljenih oko prostora Podroom u Mesničkoj ulici broj 12. Riječ je o ateljeu kojeg su zajednički koristili umjetnik Dalibor Martinis i umjetnica Sanja Iveković koji su odlučili transformirati studio u izlagački prostor te ponuditi nekolicini umjetnika mogućnost korištenja prostora. Umjetnici su ubrzo započeli djelovati pod nazivom Radna zajednica umjetnika, a grupa nije imala manifest, već ih je povezivao zajednički interes za nove medije i zalaganje za potpunu autonomiju nad vlastitim umjetničkim radom.[12] Temeljna ideja bila je stvoriti prostor višestrukih mogućnosti koji nije samo i isključivo izlagačkog karaktera, već je u njemu bilo moguće u opuštenoj atmosferi raspravljati o novim pojavama u umjetnosti te širiti znanje o suvremenim umjetničkim praksama među širom javnosti. Prva grupna izložba naziva Za umjetnost u umu (24. svibnja 1978.) označila je službeni početak djelovanja Podrooma[13], a specifičnost grupe zasigurno je bila horizontalna, ne-hijerarhijska organizacija, pa su se umjetnici nastojali organizirati tako da je svatko odgovoran za izložbu koju priprema.[14] Budući da su članovi Podrooma Željko Jerman i Vlasta Delimar imali tiskarsku radnju, umjetnici su mogli samostalno otisnuti kataloge, plakate i pozivnice za izložbe kako bi privukli pažnju javnosti i osigurali dolazak novih posjetitelja. U sklopu izdavačke djelatnosti objavljen je časopis Prvi broj, a u njemu je otisnut glasoviti Ugovor o umjetničkom radu, putem kojeg su umjetnici stremili uspostaviti novi model honoriranja za svoje sve češće i sve više dematerijalizirane umjetničke radove. Izostanak institucionalne i medijske podrške rezultirao je činjenicom da su stručni krugovi, kustosi i kritičari nerijetko percipirali djelovanje Podrooma u negativnom ozračju, a kritike su ih motivirale za daljnji rad.[15] Ipak, nesuglasice oko zajedničkog upravljanja prostorom i programom zaoštravale su individualne odnose, zbog čega 1980. godine dolazi do raspuštanja Podrooma, a većina članova nastavlja djelovanje u Galeriji Proširenih medija (PM) na Starčevićevom trgu.
Potreba za prostorom izlaganja umjetničkih radova je, kako Marijan Špoljar piše, začeta već u prvim nastupima u javnom prostoru Grupe šestorice, a kontinuirano je rasla poučena iskustvom djelovanja Radne zajednice Podrum. Uvjerenje da je moguće djelovati izvan institucija i subverzivno dovelo je najzad do osnivanja Prostora Proširenih medija, kasnije nazvanog Galerija Proširenih medija.[16] Naime, još tijekom djelovanja Radne zajednice umjetnika Podrum, 1979. godine, Goran Petercol i Damir Sokić, članovi upravnih organa tadašnjeg HDLU-a Zagreb inicirali su osnivanje Sekcije proširenih medija, prvobitno formulirane kao sekcije nove umjetničke prakse, sekcije novih medija. Taj su prijedlog podržali članovi zrelije generacije, Stevan Luketić i Ivo Gattin. Krajem lipnja 1979. HDLU prihvaća prijedlog te se osniva nova sekcija proširenih medija, uz kiparstvo, slikarstvo i grafiku. Međutim, pitanje prostora izlaganja postalo je urgentno u trenutku kad je Radna zajednica umjetnika ostala bez Podruma. Zahvaljujući inicijativi i daljnjem angažmanu uprave HDLU-a, 25. siječnja 1981. dobiven je prostor unutar tadašnje zgrade HDLU-a.[17] Na današnjem drugom katu Gradske knjižnice, na adresi Trg Ante Starčevića 6, samo devet dana nakon dobivanja prostora, u Prostoru PM otvorena je prva izložba. Antun Maračić u predgovoru izložbi PM 1981 – 1989 Recentni radovi svjedoči o izlagačkom kontinuitetu i entuzijazmu koji je ostajao postojan usprkos nepostojanju financijskih sredstava te manjku podrške izuzev one međusobne, unutar kolektiva. Izložbe su slijedile jedna drugu, u radionici Vlaste Delimar i Željka Jermana nastavili su se tiskati materijali, a u prvom razdoblju voditelji Prostora PM nisu postojali. Iako do neke mjere institucionaliziran, “PM je bio konstruktivno-anarhistička (odnosno-samoupravna) oaza unutar HDLUZ-a“.[18] Kako Marijan Špoljar nadalje zaključuje; “(…) novi galerijski prostor je dokaz fleksibilnosti koja ipak ne računa s kompromisom, nego s uvažavanjem promjena koje se zbivaju u širem kontekstualnom polju umjetnosti“[19]. Jer PM je bio poligon za eksperiment, siguran prostor namijenjen izložbama svih umjetnika čiji se rad odlikuje pomakom u odnosu na tradicionalne discipline, bili oni akademski obrazovani ili ne. U svoje “zlatno doba“ PM ulazi 1984. godine, kad njen voditelj postaje Mladen Stilinović, a Prostor PM-a mijenja ime u Galerija PM. Njegovo predano vodstvo rezultiralo je uspostavljanjem stalne dinamike i ritma aktivnosti, ali i rješavanjem osnovne logistike oko brige o prostoru. To doba, ipak, nije potrajalo. 13. rujna 1991. godine, paravojska Dobroslava Parage ušla je u zgradu HDLUZ, zgradu bivšeg Starčevićevog doma, koju je temeljem njene povijesti svojatala. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika ostalo je bez svojih prostora, a kultni je Prostor PM-a izgubljen. Od 1994. naovamo, Galerija PM, zajedno s većinom ostalih prostora HDLU, živi u Meštrovićevom paviljonu. Tijekom 1990-ih godina, pa sve do 2001. Godine, PM vodi Antun Maračić, nastavljajući program ondje gdje je prekinut 1991. godine, u duhu onoga što danas poznajemo kao artist run space.
Međutim, prije negoli je preuzeo vodstvo PM-om, Maračić je u vlastitom domu vodio galeriju AM-M14f/1-Z. Mapirajući čvorišta umjetničke i izlagačke produkcije od 1960-ih godina do danas, primjećujemo znatan broj stanova-galerija, stanova koji su tek povremeno ili svega jednom pretvoreni u galerije. Razlog tomu, očekivano, bio je nedostatak prostora za izlaganje, no ostavljamo otvorenim pitanje mnogostrukosti poticaja za takve postupke. AM-M14f/1-Z nije izoliran primjer; primjerice, iz jednog od rijetkih intervjua s Vladimirom Gudcem saznajemo da se njemu najdraža izložba odvila 1981. godine u njegovom stanu u Ilici 85.[20] Tek će daljnja istraživanja pokazati koliko se još izložbi održavalo u intimi stanova. No ipak, galerija Antuna Maračića svakako je jedan od najreprezentativnijih primjera ovakve prakse. U intervjuu s Bojanom Krištofićem iz 2017. godine Maračić opisuje njen postanak: “(…) sredinom 80-ih, na križanju Martićeve i Bauerove, iznajmio sam jedan prekrasan velik stan, s prostranim hodnikom. Bilo mi je prirodno da tamo počnem raditi izložbe. Bila je to možda prva ‘ilegalna’ galerija u Zagrebu. Nazvao sam je AM-M14f/1-Z, zvučalo je poput neke formule ili tajne šifre, no bili su to tek moji inicijali i kratica adrese. Tamo sam napravio neke zanimljive stvari, kao na primjer izložbu portreta labinskih rudara.”[21] Galerija AM-M14f/1-Z djelovala je od 1987. do 1990., a godine koje će uslijediti naznačit će promjene na kulturnom i društvenom planu, što će uvjetovati nove strategije samoorganizacije.
(Dis)kontinuiteti
Svi ti mladi ljudi su usprkos svom svojem entuzijazmu najčešće osuđeni na neuspjeh, i to upravo zato jer ne postoji PROSTOR u kojemu bi se kanalizirala sva ta energija i koji bi poslužio kao neka vrsta centra. Prisiljena djelovati kroz strukture dominantne kulture, alternativna kultura se guši.
(“Najava osnivanja Attacka”, Arkzin 3, 18. 9. 1997.)
Devedesete su godine u mnogočemu označile diskontinuitet s prethodnim razdobljem, a društveno-političke promjene odredile su nove prostorne i kulturne politike. Ipak, kontinuitet samoorganizacije vidljiv je u djelovanju umjetničkih udruga i kolektiva koji su zbog nedostatka kulturnog sadržaja i prostora za alternativnu scenu odlučili preuzeti stvar u svoje ruke te sami postati proizvođači kulture. Imperativ samoorganizacije pojavio se kao logičan odgovor na situaciju u kojoj se kulturni život grada gasio, a većina umjetnika je nailazila na prepreke u djelovanju unutar postojećeg umjetničkog sustava.[22] Međutim, potraga za prikladnim prostorima za djelovanje potaknula je niz rasprava o prenamijeni napuštenih prostora koji su, izgubivši svoju izvornu namjenu u procesima deindustrijalizacije, bili prepušteni propadanju. Provodeći istraživanje o naseljavanju napuštenih prostora u javne svrhe, Maroje Mrduljaš tumači da su brojne kulturne i civilne inicijative preuzele na sebe dugotrajnu borbu za zaposjedanje i zbrinjavanje ovakvih prostora koji istovremeno rješavaju pitanje uvjeta za umjetnički rad, ali i predstavljanje kulturnih programa široj javnosti.[23] Među brojnim primjerima napuštenih tvorničkih kompleksa izdvajamo primjer zagrebačke Medike, u sklopu koje je 2012. godine utemeljena Galerija Siva — važan prostor za razvoj nezavisne izlagačke prakse. Prostor u Pierottijevoj ulici 11 u centru Zagreba nekoć je korišten za proizvodnju leda, a nakon toga upravljanje prostorom preuzela je veledrogerija dioničkog društva Medika. Godinu dana nakon napuštanja kompleksa, 2004. godine, Grad Zagreb kupuje čitav kompleks bez jasnog plana i programa za njegovu budućnost. S vremenom su članovi udruge Attack! samoinicijativno započeli čistiti i obnavljati prostore Medike, za što gradske vlasti na početku nisu imale previše sluha. Ipak, nakon osnivanja Inicijative Medika – akcija saveza udruga i nezavisnih kolektiva gradskim su vlastima upućeni jasni zahtjevi da im se omogući legalno korištenje prostora, što je na koncu i ostvareno potpisivanjem ugovora s Gradom 1. siječnja 2009. godine, otkad i službeno djeluje Autonomni kulturni centar Medika.[24] Raznovrsnost programa Medike vidljiva je u brojnim inicijativama koje su pokrenute, a u sklopu izlagačke aktivnosti pokrenuta je Galerija Jogurt, a zatim i Galerija Siva, službeno utemeljena 30. ožujka 2012., koja djeluje i danas. Naime, cilj attakovaca bio je pokrenuti prostor u kojem bi umjetnici s domaće i inozemne urbane likovne scene mogli predstaviti široj javnosti svoj rad i tako potaknuti razmjenu znanja o urbanim likovnim pravcima.[25] Premda je inicijalno galerija djelovala prema načelu otvorenosti za sve likovne umjetnike, bez obzira na formalno likovno obrazovanje, u posljednjih nekoliko godina Galerija Siva raspisuje javni poziv za prijedlog programa za izlaganje, što je koncepcijski blisko ostalim zagrebačkim galerijama.
Međutim, iako prethodno predstavljeni spektar izlagačkih prostora (ali i ateljea!) nastaje bottom-up principom, Bojan Krištofić u tekstu Žitnica umjetnosti na rubu grada iz 2015. godine[26] ističe da katkad i gradske vlasti samoinicijativno prepoznaju potencijale napuštenog prostora. Jedan od rijetkih primjera tomu zbio se 2003. godine, kad je Grad Zagreb odlučio prostore nekadašnje Osnovne škole Đuro Đaković na zagrebačkom Žitnjaku prenamijeniti u umjetničke ateljee. U tom je trenutku umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak na periferiji grada stvorila svoj karakteristični artist-run space koji djeluje istodobno kao galerija i kao ateljei. Atelijeri Žitnjak i danas predstavljaju vrlo vibrantnu i živu zajednicu umjetnika i umjetnica, kulturnih radnika i radnika koji na svoj autentičan način doista žive svoj podnaziv Centar periferije.
Naspram ovog rijetkog primjera pozitivne institucionalne inicijative slijede daljnje diskrepancije na osi kulturni radnici – institucije. Naime, nemogućnost izlaganja umjetničkih radova, kako su primijetile (i na što su upozorile) kustosice Irena Borić, Ivana Hanaček i Ana Kršinić Lozica, nakon devedesetih godina bio je uvjetovan i postupcima cenzure. Slijedom toga, kustosice su 2010. godine pokrenule projekt Tajne izložbe koji tematizira cenzuru i konzervativizam u umjetnosti nakon 1989. godine. U sklopu projekta prethodno cenzurirani umjetnici (koji su ipak imali priliku izlagati vlastiti umjetnički rad u institucijama – sve dok djela koje su odabrali izložiti nisu ocijenjena kao nepodobna), svoje su radove predstavili u privatnim stanovima na tajnim lokacijama[27], nastavljajući time praksu utemeljenu sedamdesetih godina.
S druge strane, kao reakcija na nedostatak i nedostupnost izlagačkih prostora 2013. Je pokrenut izlagački koncept Arti Parti, na inicijativu trojice studenata Akademije likovnih umjetnosti Johna Miličića, Svana Radulovića Matice i Andreja Tomića te studenta povijesti Marina Miličića. Kako saznajemo iz intervjua s Johnom Miličićem, Arti Parti pokrenut je kao platforma za neopterećeno istraživanje tijekom studija. Sam koncept osmišljen je u skladu s potrebama studenata Akademije likovnih umjetnosti za izlaganjem radova koji prethode završnoj izložbi, predstavljanjem bez uvođenja sustava hijerarhije i naklonosti različitim likovnim izričajima. Skice, radovi u nastajanju, radovi u različitim medijima bili su centar njihovih interesa. Kako John Miličić ističe: “Mi smo bili eksperti za skupljanje stvari koje se inače nikada ne bi izložile.“ Međutim, pokazalo se da studenti ne nailaze na prostor koji bi mogao ugostiti izložbu koja u stvarnosti nije kurirana – naime, Arti Parti je prihvaćao sve radove koji bi bili prijavljeni na natječaj. Stoga je čitav studentski stan Johna i Marina Miličića u Cerničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci postao izlagačkim prostorom Arti Partija. Prvi Arti Parti zbio se 2013. godine na kraju zimskog semestra akademske godine, a nakon otvorenja izložba radova osamdesetak studenata ostala je otvorena u stanu Miličićevih mjesec dana. Ista je praksa ponovljena i na kraju ljetnog semestra. Kako je cilj postao ustaliti ovu izlagačku praksu, artipartijevci su u više navrata pokušavali od Grada Zagreba ishoditi prostor, no bez uspjeha. Ipak, u narednim su godinama slijedom poznanstava organizirali dva Arti Partija u Orisu, kao i događaj ARThoc u Klovićevim dvorima. Međutim, s obzirom na paralelno povećavanje interesa za izlaganjem i specifične uvjete etabliranijih galerija u kojima se Arti Parti odvijao, koncept otvorenog poziva i izlaganja svih prijavljenih radova do neke je mjere napušten.
Načela samoorganizacije slijedio je i zagrebački Trash Will Smash kolektiv – neformalna grupa umjetnika koja je organizirala nekoliko jednodnevnih izložbi na različitim lokacijama u Zagrebu. Prvu su izložbu organizirali 21. lipnja 2014. godine u prostoru ateljea u Vinogradskoj ulici, iz kojeg su ipak morali iseliti, pa su izložbu priredili kako bi se oprostili od prostora. Predviđeno okupljanje za uži krug prijatelja pretvorilo se u jednodnevnu izložbu velike posjećenosti, što je potvrdilo da je publika željna ovakvih događaja. Djelovanje kolektiva prošlo je ispod radara galerijskih institucija, stoga je potraga za prostorom postala imperativ budućih akcija. Premda grupa nije imala strogo zacrtane kriterije u odabiru prostora, druga izložba organizirana je 20. lipnja 2015. u napuštenom prostoru u Ilici 374, koji je kolektivu pružio izuzetne mogućnosti za umjetničke intervencije i eksperiment u polju izlagačke prakse. Izložba je iznova privukla velik broj posjetitelja, zbog čega su članovi kolektiva odlučili projektom još većeg mjerila obogatiti zagrebačku alternativnu scenu. Već iduće godine organizirana je izložba u napuštenom prostoru tvornice Ledana u Bauerovoj ulici 19, a na izložbi je predstavljeno više od 250 radova u raznim medijima. Izložba je privukla golemi broj posjetitelja koji su nestrpljivo iščekivali sljedeće akcije Trash Will Smash kolektiva.[28] Premda od posljednje zajedničke izložbe više ne djeluju pod istim nazivom, neki od članova nastavili su s izlagačkim eksperimentom u drugačijim prostorima te su 1. lipnja 2018. organizirali izložbu Pero Zloba i Tinu Ninu u zagrebačkom skvotu BEK na adresi Nazorova ulica 53. Izložba je bila sličnog karaktera kao i prethodne inicijative, ali je zbog brzog zatvaranja skvota ujedno ostala i jedina u tom prostoru. Članovi kolektiva potragu za prostorom okončali su smještanjem u privatnom prostoru u Ilici 73, gdje povremeno organiziraju izložbe i buvljake na kojima posjetitelji predstavljaju i prodaju vlastite radove, uz naglasak na opuštenom druženju i povezivanju aktera na sceni.
Svega par blokova dalje, odnosno bliže, na adresi Ilica 37 nalazi se Garaža Kamba, pop-up izložbeni prostor mlade generacije studenata i studentica, umjetnica, umjetnika i povjesničarki umjetnosti koji zorno predstavlja kontinuitet samoorganizacije unutar urbanih struktura. Garaža Kamba to doista jest – radi se o jednoj u nizu garaža u dvorištu Ilice 37 koju je 2017. godine skupina od petnaestak studenata i alumnija Akademije likovnih umjetnosti očistila, uredila i pretvorila u prikladan prostor za postavljanje site specific izložbi. Garaža Kamba svoju je prvu izložbu uprizorila tijekom projekta Readymade Ilica, kada su Marija Kamber i njena sestra Nataša Raus pokrenule ideju koja je dulje vrijeme dobivala formu. Naime, garaža Kamba nalazi se u dvorištu zgrade u kojoj su odrasle, a radi se o garaži koji je desetljećima koristio njihov otac, po čijem nadimku galerija danas nosi ime Kamba. U intervjuu koji je Marija Kamber dala za Vizkulturu 2020. godine, ona opisuje svoje intencije za stvaranje novog čvorišta na kulturnoj mapi Zagreba: “(…) prva ideja iza tog prostora, koju smo nastavili provoditi, jest da se zaista vrlo jednostavno može organizirati prostor u kojemu je komunikacija s publikom vrlo neposredna. (…) Dok smo studirali na faksu, bile su to uvijek velike procedure za natječaje i jako je malo mjesta gdje se možeš poigrati s tim što prostor je. Samo doneseš svoj rad, postaviš ga i to je gotova priča. (…) I nekako mi je iz te nemogućnosti – gdje ću izlagati, kako ću izlagati – bilo jako zanimljivo pokrenuti prostor u kojem se mogu igrati sa svime što se može napraviti ondje zajedno sa svim ljudima s kojima radim i s umjetnicima koji tamo izlažu, u takvom prostoru koji baš i nema infrastrukturu da bude izlagački prostor.”[29] Galerijom upravlja udruga Prirodno-umjetnički kružok osnovana 2017. godine, koja je zahvaljujući naporima njenih entuzijastičnih članova (istih onih koji su prethodno garažu očistili) od Grada Zagreba dobila garažu na korištenje. Vodstvo Garaže Kamba se mijenja, a trenutne voditeljice su apsolventica povijesti umjetnosti Mihaela Zajec i Marija Kamber. Do današnjeg dana, Kamba je ugostila niz umjetnika diljem Hrvatske, diljem regije, ali i međunarodne projekte i gostovanja. U polivalentnom prostoru garaže izlažu se konceptualni radovi, ambijenti, instalacije, odvijaju se performansi i druge izvedbe, ali i predstavljaju radovi klasičnijeg predznaka, poput onih u mediju skulpture ili slikarstva. Neformalno okruženje i direktna komunikacija s publikom koju Kamba njeguje lajtmotiv je prožet kroz dijakronijski presjek samoorganiziranih izlagačkih prostora Zagreba koja takvu praksu, po svemu sudeći, jača i osnažuje.
Spomenuti kolektivi nisu pristajali na nepovoljne uvjete s kojima su se susretali te su, vođeni snažnom željom za promjenom, pomicali granice mogućnosti izlaganja umjetničkih radova. Inspirativni primjeri dobre prakse iznova potvrđuju moć samoorganizacije, ali isto tako upozoravaju na probleme koje ovakvi modeli upravljanja zajedničkim prostorima nose sa sobom. Najčešće su za besprijekorno funkcioniranje po modelu horizontalne organizacijske strukture potrebni zajednički ciljevi, dijeljen entuzijazam te kvalitetna komunikacija među članovima kako bi se svaki potencijalni konflikt pretvorio u konstruktivnu raspravu. Upravljati zajedničkim prostorom znači dijeliti viziju, neprestano se dogovarati i biti spreman na kompromis, što ne predstavlja uvijek jednostavan zadatak, a u stvarnosti je ljudski faktor i dalje jedan od glavnih razloga zašto se članovi kolektiva razilaze, napuštaju zajedničku ideju koja ih je prvotno povezivala. Premda u Zagrebu postoji velik broj udruga koje provode prije svega kvalitetne i zanimljive programe, prekomjerna centralizacija kulturnih događanja rezultirala je zasićenom kulturnom scenom u kojoj je postalo sve teže razlikovati umjetnički sadržaj od komercijalnog. Neodrživi model projektnog financiranja dodatno je zakomplicirao situaciju zbog prekomjerne administracije s kojom se većina udruga mora boriti ne bi li osigurali sredstva za realizaciju vlastitih programa. Ipak, nadahnute primjerima samoorganizacije, nastojimo istaknuti da djelovanje izvan institucionalnih okvira itekako može obogatiti gradsku kulturnu scenu zbog kojeg alternativni izlagački prostori postaju mjesta susreta i razmjene. Potraga za prostorom doista je u većini slučajeva nužan preduvjet za ostvarivanje uvjeta za rad većine kolektiva, no postavljamo pitanje je li u današnjem kontekstu komercijalizacije umjetnosti i sličnih sadržaja nužno aktivirati što više prostora ili bismo se trebali okrenuti modelu kolektivizacije prema kojem bi se potencijal određenog prostora zajedničkim snagama iskoristio do maksimuma.
[1] Jerko Denegri et al, “Izložbe u Studiju G u organizaciji Gorgone” u: Gorgona, Zagreb: Agroinova, 2018., str. 302-347.
[2] Vinko Srhoj, GRUPA Biafra 1970.-1978., Zagreb: Art studio Azinović, 2001., poleđina knjige
[3] Isto, str. 39.
[4] J.P., “Likovna izložba u „Biafri“” u: Večernji list, 11.4.1970.,
[5] Nena Baljković, “Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak, Grupa šestorice autora”, u: Nova umjetnička praksa 1966-1978., (ur.) Marijan Susovski, Zagreb: Galerija suvremene umjetnosti, 1978., 30.
[6] Nena Dimitrijević, “At the Moment” u: In Another moment, Studentski kulturni centar Beograd: Srboštampa, listopad 1971.
[7] Nena Dimitrijević i Braco Dimitrijević, Tekst(s), Durieux, 2014.
[8] Patricia Počanić, Intervencije umjetnika u javnom prostoru u Hrvatskoj od kraja 1960-ih do početka 1980-ih, diplomski rad, Zagreb, 2016., str. 46.
[9]Elīna Dūce, „The beginning of another history – An upside down conversation with artist Braco Dimitrijević“, u Studija, http://www.studija.lv/en/?parent=1393 (pristup 8.1.2022).
[10] Ivana Bago, “A Window and a Basement: Negotiating Hospitality at La Galerie Des Locataires and Podroom – the Working Community of Artists!“, u: ARTMargins 1 (2:3), 2012., str. 127.
[11] Ivana Bago, “Dematerijalizacija i politizacija izložbe: Primjeri kustoske prakse kao antikapitalističke institucionalne kritike u Jugoslaviji tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća”, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 36, 2012., 235-248.
[12] Vidi više u: Tina Rajić, RZU Podroom: Oblici djelovanja i komunikacija s javnošću, diplomski rad, Zagreb, 2016.
[13] Želimir Kipke, “30 je godina od Radova u Podrumu”, u: Glasnogovornici apokalipse : knjiga dvojnika, policijskih priča, dva brda, fantazmagoričara, totalne režije života i glasnogovornika apokalipse, Zagreb, 2012, str. 219-229.
[14] Ivana Bago, “A Window and a Basement: Negotiating Hospitality at La Galerie Des Locataires and Podroom – the Working Community of Artists!“, u: ARTMargins 1 (2:3), 2012., str. 116-46.
[15] Povodom izložbe Željka Jermana Moja godina (1977. godine u Galeriji suvremene umjetnosti), povjesničar umjetnosti Vladimir Maleković napisao je oštru kritiku na rad umjetnika, a Jerman je dijelove teksta iz istaknute kritike uključio u tekst pozivnice za izložbu Punk Art održanoj u Podroomu od 24.-30.1.1978. godine. (Vidi više u Tina Rajić, RZU Podroom: Oblici djelovanja i komunikacija s javnošću, diplomski rad, Zagreb, 2016., str. 45-46.)
[16] Marijan Špoljar, _PM_20 dvadeset godina 1981-2001., katalog izložbe, Janković, I.R., Maračić, A., Tudor, N. (ur.); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb i Umjetnička galerija Dubrovnik; 2001., str. 46-47.
[17] Antun Maračić, “PM 1981–1989, Recentni radovi” u: _PM_20, dvadeset godina 1981–2001 (katalog izložbe); Janković, I.R., Maračić, A., Tudor, N. (ur.); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb i Umjetnička galerija Dubrovnik; 2001. (izvorna objava 1989)
[18] Isto.
[19] Marijan Špoljar, _PM_20 dvadeset godina 1981-2001., katalog izložbe, str. 46-47.
[20] Sanja Vuletić, “Was ist umetnost, zaista? intervju s Vladimirom Gudcem” u: xxzona https://xxzona.rs/en/ist-art-really/ (pristup 9.1.2022.)
[21] Bojan Krištofić, “Ako je umjetnost po sebi anarhoidna, sve je art. Intervju s Antunom Maračićem” u: Vizkultura https://vizkultura.hr/intervju-antun-maracic/ (pristup 9.1.2022.)
[22] Marko Golub, “Obrnuto ispričana priča: uzroci urbane scene Zagreba“, u: Život umjetnosti 73, 2004., str. 30-39.
[23] Maroje Mrduljaš, „AKTIVACIJE — Mapiranje naseljavanja napuštenih prostora u javne svrhe“, u: Život umjetnosti 87, 2010., str. 88-119.
[24] Isto., str. 117-118.
[25] Sanja Cvek et al, Naša priča: 15 godina ATTACK!-a, Zage: Autonomni kulturni centar, str.262-263.
[26] Bojan Krištofić, „Žitnica umjetnosti na rubu grada“, Vizkultura, https://vizkultura.hr/zitnica-umjetnosti-na-rubu-grada/ (pristup 18.1.2022.)
[27] Barbara Matejčić, “Tajne izložbe u zagrebačkim stanovima”, pogledaj.to https://pogledaj.to/art/tajne-izlozbe-u-zagrebackim-stanovima/ (Pristup 19.1.2022.)
[28] Tena Starčević, “One night exhibition”, u: Kulturflux https://kulturflux.com.hr/razgovori/one-night-exhibition (pristup: 21.1.2022.)
[29] Maja Flajsig , “Inovativno korištenje (ne)mogućnosti prostora. Intervju s Marijom Kamber” u: Vizkultura https://vizkultura.hr/intervju-marija-kamber/ (Pristup 10.1.2022.)
Biografije autorica
Tena Starčević (Zagreb, 1993.) magistrica je povijesti umjetnosti i prvostupnica portugalskog jezika i književnosti. Za vrijeme fakulteta radila je kao vodič i čuvarica na brojnim izložbama, a potom je započela razvijati autorske kustoske koncepte te je uspješno realizirala nekoliko izložbi. U okviru pilot-projekta NOVAci je kurirala izložbu RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi u Galeriji Nova. Temeljni interesi usmjereni su prema istraživanju potencijala napuštene industrijske baštine te umjetnosti u javnom prostoru. Za vrijeme jednosemestralnog boravka na University of Oslo(Norveška) je, u okviru kolegija Visual Studies, istraživala temu intervencija u javnom (napuštenom) prostoru na primjeru zagrebačkog Trash Will Smash umjetničkog kolektiva. Zaposlena je u Uredu za fotografiju, povremeno piše za portal Kulturpunkt te se bavi glazbom.
Kontakt: [email protected]
Maja Flajsig (1994.) je magistra povijesti umjetnosti te etnologije i kulturne antropologije. Članica je studijske sekcije ULUPUH-a i Hrvatske sekcije međunarodnog udruženja AICA. Djeluje kao nezavisna kustosica i bavi se pisanjem likovne kritike, osvrta i intervjua za različite portale i radio. Kontinuirano surađuje s nekolicinom udruga u polju vizualnih umjetnosti kroz provođenje diskurzivnih programa. Zaposlena je u zlarinskoj udruzi Tatavaka usmjerenoj ka ekološkim pitanjima i članica je udruge 4 grada Dragodid, udruge Ured za fotografiju i udruge Prirodno-umjetnički kružok. Istraživačka nastojanja koja čine polje njenih interesa su interdisciplinarni pristupi suvremenim umjetničkim fenomenima kroz vizualnu antropologiju i ekofeminističku prizmu. Teme kojima se bavi ponajviše se tiču participativnog djelovanja u zajednici i umjetnosti u javnom prostoru i prirodnom okolišu, posebice u kontekstu manjih lokalnih sredina.
Kontakt: [email protected]
Autorski projekt Maje Flajsig i Tene Starčević Galerija (ni)je soba nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
Tekst je i dio istraživanja u sklopu projekta Kodirani prostori. Projekt je pokrenut od grupe povjesničarki umjetnosti i vizualnih umjetnica mlađe generacije. Riječ je o istraživanju i markiranju prostora i njihovih sadržaja koji su bili od vitalne važnosti za suvremenu umjetničku scenu, a koji danas više nisu na mapi grada u toj funkciji.
