U jednom od brojnih dvorišta Ilice, na broju 37, u neprekinutom slijedu tipskih garaža, pažnju privlači veliki zlatni krug oslikan na vratima jedne od njih. Asocijativni niz misli može nas dovesti do Kožarićevog Sunca što se nalazi nedaleko ove adrese, jednog od značajnijih urbanih markera koji je mijenjao svoju lokaciju, izazivao različite prijepore te je provocirao i nastajanje pojedinih umjetničkih intervencija. Iako je privremeno izmješteno sa svoje pozicije kao preventivna mjera nakon potresa, Sunce ostaje u kolektivnom sjećanju građana, zamišljanju slike grada i njegovog kulturnog identiteta.
Zlatni krug na garaži u Ilici 37 posjeduje sličan potencijal i karakter urbanog markera koji se ostvaruje u trenucima kad on postane nevidljiv, odnosno kad se u večernjim satima vrata garaže otvaraju. Naime, iza njih se krije pop-up galerija Garaža Kamba, projekt udruge Kružok koja je svoje djelovanje započela otvaranjem prve izložbe 11. svibnja 2017. godine u okviru projekta Readymade Ilica (link). Izložba definirana temom projekta iznjedrila je niz radova nastalih čišćenjem garaže i korištenjem njenog sadržaja i ambijenta koje su kao site-specific radove izveli mladi umjetnici, tadašnji studenti nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti. Jedan od tada nastalih radova upravo je spomenuti zlatni krug, djelo umjetnice Mie Maraković. Od 2017. godine do danas, Kamba se razvila u relevantan prostor interdisciplinarne i ambijentalne umjetničke produkcije bazirane na kontekstu i fizičkoj pojavnosti prostora. Neposredna komunikacija s publikom koju umjetnici i studenti okupljeni oko Kambe svojim djelovanjem potiču jedna je od ključnih karakteristika koja je aktivirala dvorište Ilice 37 i učinila ga kreativnim mjestom susreta i druženja, ali i prijepora. O Garaži Kamba, o neiskorištenim gradskim prostorima te njegovim mogućnostima razgovarali smo s Marijom Kamber, osnivačicom i kustosicom galerije.
*Marija Kamber / foto: Andrej Beštak
► Kako je garaža postala galerija i što je motiviralo taj proces?
Marija Kamber: Kamba je nastala 2017. u sklopu Projekta Ilica. Nije nastala zbog projekta Ilica, nego je to ideja koju smo ja i moja sestra Nataša Raus već imale par godina. Željele smo tamo napraviti nešto, jer to je garaža koja pripada mom tati i ja sam odrasla u tom dvorištu. Zato se Kamba zove Kamba, jer je to nadimak moga tate. Budući da je to njegova garaža, sestri i meni je u razgovoru prirodno došlo da tako nazovemo galeriju. Skupila sam ekipu s kojom surađujem i družim se već godinama, s Akademije likovnih umjetnosti. Bilo nas je nekih petnaestak na toj prvoj izložbi i tijekom tjedan dana smo očistili garažu, izvukli iz žbuke grede i od stvari koje su tamo bile nađene umjetnici su napravili intervencije. Nakon te prve izložbe reakcije su bila jako dobre i zaista je bilo zanimljivo vidjeti koliko taj prostor po danu, kada nema stvari u njemu, izgleda drugačije nego kad se u njemu napravi neka umjetnička intervencija. Ja sam mislila da će to biti samo taj jedan put, kao neki zanimljivi eksperiment, da možemo vidjeti što se uopće može napraviti u jednom takvom gradskom oknu. Ipak, komunikacija s dvorištem je bio taj jedan moment na izložbi koji mi je stvarno otvorio oči. Tako smo te prve godine organizirali još nekoliko izložbi o svom trošku i počeli smo se prijavljivati na daljnje projekte.
Ekipa Kambe se mijenja, a ove ju godine čine nekadašnji i sadašnji studenti nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti: Valerija Djanješić, Domagoj Hmura, Tomislav Hršak, Jelena Kovačev, studentica povijesti umjetnosti Mihaela Zajec i ja. Nekakva prva ideja iza tog prostora, koju smo nastavili provoditi, jest da se zaista vrlo jednostavno može organizirati prostor u kojemu je komunikacija s publikom vrlo neposredna. Jer iako to nije bio prostor umjetnosti, sad on to jest. Nije cijelo vrijeme, jer se i dalje koristi kao garaža kad nema izložbi. Dok smo studirali na faksu, bile su to uvijek velike procedure za natječaje i jako malo mjesta gdje se možeš poigrati s tim što prostor je. Samo doneseš svoj rad, postaviš ga i to je gotova priča. Nije to za sve prostore slučaj, ali dosta često je. I nekako mi je iz te neke nemogućnosti – gdje ću izlagati, kako ću izlagati – bilo jako zanimljivo pokrenuti prostor u kojem se mogu igrati sa svime što se može napraviti ondje zajedno sa svim ljudima s kojima radim i s umjetnicima koji tamo izlažu, u takvom jednom prostoru koji baš i nema infrastrukturu da bude izlagački prostor.
*Otvorenje Garaže Kamba, 2017.
► Što se nalazi u dvorištu?
Marija Kamber: To je unutarnje dvorište, nalik mnogim dvorištima u Zagrebu. Tu se nalaze stari obrti koji lagano već odumiru. Postolar je zatvorio prošle godine. On je tamo bio cijeli svoj život. Od tih starih ondje je još tapetar koji radi između ostalog i madrace, zatim bravar, kao i optičar. Tamo su i Bad Blue Boysi, mlada ekipa i njihov fan shop. Prošle godine je jedan austrijski umjetnik s njima napravio instalaciju, stolni nogomet na kojemu su sve figure plave i zove se Dinamo uvijek pobjeđuje (i gubi), a napravio je i turnir u stolnom nogometu. Ima dosta praznih prostora i garaža u nizu, praznih prostora koji su u državnom vlasništvu. Kad smo mi došli, mislim da su skoro svi ostali bili prazni. Sada su se ispunili, došli su neki novi ljudi, dućan modnog dizajna, keramičar koji radi pločice. Neki od njih se vole družiti, popiti piće, doći na izložbu.
► Kakva se socijalna interakcija odvija u okviru Kambe i njenog dvorišta?
Marija Kamber: Tijekom godina mi je postala zanimljiva ta komunikacija galerije s dvorišnim prostorom, komunikacija s ljudima koji tamo žive. Ta komunikacija nije uvijek pozitivna, nego ima nekih trzavica, nekih stvari za koje bi bilo jednostavnije da ih nema. Svakako je u tom zapuštenom prostoru, zapuštenom u smislu socijalne interakcije, jako zanimljivo vidjeti što se događa kad dovedeš tamo umjetnike, ljude koji tamo dolaze na nekakvoj redovitoj bazi. Jedna stvar koje se sjećam iz djetinjstva jest da je taj središnji prostor dvorišta bio mjesto gdje se radio gulaš u kotlu, radili su se roštilji, ja sam se igrala tamo, a nekako je tijekom godina to postalo samo i isključivo mjesto parkinga i mjesto prolaza u kojemu se ljudi više ne zadržavaju. Taj parking i taj cijeli prostor je ustvari više izvor konflikta nego užitka i uopće ne poziva na ostajanje, na provođenje vremena u njemu. I zanimljivo je vidjeti kako nema niti jednog malog kutka u tom prostoru gdje možeš doći i sjesti, možda uživati u tom momentu mira. Zaista je drugačije doći ondje s Ilice i odjednom se naći u tišini, jer iako odjekuju gradski zvukovi, ondje je mirno.
Ti svi prostori imaju jako mutnu sivu zonu vlasničkih odnosa. Dio ih pripada državi, dio ih pripada gradu, dio su privatizirani. Nekakvo je generalno ozračje dvorišta, ali ne samo tog dvorišta nego svih koji imaju sličnu priču, koji su u procesu povrata vlasništva i nejasnih vlasničkih odnosa, taj osjećaj otuđivanja i nelagode koji se događa među ljudima koji tamo žive i borave. A ljudi koji tamo žive i borave nisu se promijenili, ali su se njihove navike jako promijenile. Način na koji koriste taj prostor. Jedna od stvari koja mi u početku nije bila u fokusu, ali sad nekako je, da tim malenim intervencijama, organiziranjima druženja koja i nisu samo izložbe, pridonesemo povratku nekog socijalnog elementa u tom prostoru. Tako imamo tamo i radionice i projekte koji su više socijalno usmjereni. Što je nekad više, a nekad manje uspješno. To ovisi o tlaku zraka, danu u godini, generalnom raspoloženju, ali mislim da s vremenom malo uspijevamo koračati prema tome da taj prostor malo oživi, iako mislim da nije realno očekivati puno više od ovoga što se događa, jer ti auti koji su tamo, oni jesu glavni izvor konflikta u prostoru. Moj otac ima garažu jer još uvijek parkira tamo, ali to je stvarno veliki problem i ljudi se svađaju oko mjesta gdje parkiraju automobile. Iako nema označenih lokacija, ljudi jako dobro znaju čiji auto ide na koji kutak i tijekom dana je dvorište prepunjeno autima. To su ljudi koji rade u centru, pa se navečer to iščisti, dođe taj element mira i tišine. Zapravo je to jedini moment kad imaš mogućnost disati, družiti se. I ta transformacija je zanimljiva. Onda dolaze umjetnici, izlažu i transformiraju taj prostor svakom izložbom. Dovode neku drugu energiju i svaka je izložba drugačija.
*Kamba, dvorište / foto: Domagoj Hmura
► Jedna od glavnih karakteristika Kambe je ta što je su radovi producirani ondje site specific. Svaki ondje postavljeni rad se referira na prostor Kambe.
Marija Kamber: Ili pokušava. To je jedna osnovna premisa. Budući da to nije veliki prostor, ne može se očekivati da će se ponašati kao klasični galerijski prostor. I to otpočetka niti nije bilo u fokusu, nego je u fokusu bila ideja da je to nekakvo maleno okno koje zapravo jako zanimljivo izgleda i u tom svom nedostatku veličine ono zapravo nudi dosta mogućnosti: što se ondje može, što umjetnik može napraviti u okvirima onoga što inače radi i u okvirima onoga što inače ima. Ne produciraju svi umjetnici potpuno nove radove za Kambu, ali se svi svakako poigraju s time što prostor može napraviti. I sad, neki dođu, odmah vide što bi mogli, potreban im je jedan posjet i već znaju, nekima damo ključ i dolaze gotovo svakodnevno čitavih tjedan dana, dva, mjesec dana, igraju se s tim što se može napraviti. Isto tako ohrabrujemo da se koristi i dvorište kao izložbeni prostor, kao nekakav poligon, iako mi se čini da je većini zanimljivija ta Kamba. Intervencije koje su dosad bile u vanjskom prostoru su bile jako interesantne i mislim da tu ima jako puno mogućnosti koje još nismo iskoristili do kraja. Postoji li uopće kraj tomu?
► U kojim medijima umjetnici stvaraju?
Marija Kamber: Stvarno su bile jako kombinirane stvari, uglavnom su to bile neke kiparske, multimedijalne, slikarske instalacije, koristili su stvarno raznorazne materijale i uglavnom je bilo najviše radova iz vizualnih umjetnosti. Prošle godine smo počeli uključivati i izvedbene umjetnosti, konkretno plesače i vokaliste, ali bilo je i sound arta i zvučnih performansa. Jednom smo napravili koncert i to nismo napravili više nikada, s pojačalima i bubnjevima jer smo definitivno shvatili da Kamba nije prostor za to. Digla se pobuna u susjedstvu, tako da je to je bilo jednom i više nikad, iako je bilo fantastično. S druge strane, za vrijeme zvučnog performansa Tina Dožića i Branimira Norca jedan je susjed bio parkiran dosta blizu Kambe. Kad se krenuo isparkiravati, shvatio je da se događa meditativni zvučni performans i onda je pozvao pet ljudi iz publike da mu pomognu odgurati auto kako ne bi bučio. Odgurali su auto do kraja dvorišta, susjed ga nije upalio dok nije došao na Ilicu!
*Grupa ONO (Tin Dožić i Branimir Norac), “Ventilacija”, klarinet i petlje, 2018. / foto: Domagoj Hmura
*Gemma Riggs, “In our own time”, 2019. / foto: Barbara Raad; Darya Efrat, “Tired Out”, 2019. / foto: Zvonimir Ferina
*Andrej Beštak i Svan Matica Radulović, “Flux Capacitor”, 2019. / foto: Juraj Vuglač
► Koji je profil umjetnika koji dolaze i prijavljuju se na vaše izložbe?
Marija Kamber: Uglavnom su to mlađi umjetnici. Reći etablirani, ne-etablirani, ja niti ne znam što to točno znači mlađoj generaciji. Neki su stvarno mladi, neki su još uvijek studenti, ali uglavnom su to umjetnici koji jesu otvoreni za negalerijske prostore, koji se i inače malo više igraju s prostorima koji nisu nužno prostori umjetnosti. Rekla bih da su to umjetnici koji se inače bave instalacijom, dakle ne prijavljuju nam se baš često klasični slikari ili kipari koji zahtijevaju široke zidove na koje će objesiti slike, nego su to umjetnici koji se bave praksama usmjerenima k instalacijama i performansu, site specific, ambijentima… To je fokus, ali nije sve što smo izlagali bilo samo instalacija. Znali smo izlagati i grafičke mape i to je isto bilo zanimljivo, kao neki klasičniji pristup, iako mislim da ne bismo to više radili. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako izgleda jedna klasična slikarska izložba u tom prostoru, ali smatram da ima dovoljno mjesta za takve izložbe u gradu.
► Već tri godine djelujete na likovnoj sceni, jeste li se već usmjerili na to što želite učiniti od tog prostora i s kakvim umjetnicima?
Marija Kamber: Mislim da jesmo, negdje polovicom prošle godine, jer smo tada još imali klasičnijih formata izlaganja i shvatila sam da je meni osobno puno dinamičnije i izazovnije ako se poigravamo s prostorom i ako je i moja komunikacija s ljudima koji izlažu dublja. Jer kad imaš neki klasični izložbeni format, to je vrlo jednostavno i mi onda postajemo operativci, a ne kreatori sadržaja. Što je u redu i takve se stvari trebaju izlagati, ali meni je osobno puno poticajnije provesti više vremena s umjetnicima koji izlažu, komunicirati s njima, istražiti malo mogućnosti. Kako radove koje su oni zamislili i prijavili možemo implementirati u Kambu ili u dvorište na neki zanimljivi i dinamičan način. To mi je jedna od niti vodilja za sve daljnje izložbe, ta komunikacija i otvorenost od strane umjetnika i mene da se stvari modificiraju. Ne moraju biti identične onakvima kakve su bile u prijavi u natječaju za izlaganje, nego se mogu promijeniti, možda se i trebaju promijeniti i to dolazi kroz komunikaciju. Mislim da to dosta dobro funkcionira, dosta umjetnika provodi vrijeme unutra, promatraju dok se ne sažive s prostorom i onda stvari koje implementiraju stvarno odgovaraju prostoru. To usmjerenje definitivno je vezano i uz nekakvu igru s tim prostorom, kao i produkcija nečega ili kombinacija starih radova s nekim novim idejama koje ne bi odgovarale negdje drugdje, nego odgovaraju samo tom prostoru.
Voljela bih da možemo više podupirati produkciju novih radova, koji su namijenjeni samo za Kambu, ali još nismo u financijskim mogućnostima, to je pothvat za sve izložbe. Ove godine smo prvi put omogućili produkciju novog rada Vitra Drinkovića i to mi je jako drago jer je stvarno predložio fantastičnu stvar i voljela bih za više izložbi moći omogućiti takve nekakve dugotrajnije, rezidencijalnije programe. Imali smo i rezidencije, ali voljela bih zapravo potpuno se prebaciti na to kroz neko realno vrijeme, da se za svaku izložbu mogu producirati potpuno novi radovi i da svaki umjetnik koji izlaže ima više vremena za promišljanje i više financijskih mogućnosti u čijim okvirima može funkcionirati. Plan nam je smanjiti broj izložbi tijekom godine i povećati njihovu kvalitetu, financijsku potporu i razdoblje promišljanja i realizacije radova.
*KSPFF, “Narudžba je naša umjetnost”, 2019. / foto: Lonac
► Kako je teklo stjecanje dozvola za korištenje prostora ispred Kambe?
Marija Kamber: Prostor ispred Kambe – dvorište – javna je površina. Svu tu unutarnju površinu ljudi koriste kao privatni prostor. Ona donekle po naravi to i je, jer ne može usred noći autom doći bilo tko, ali može svatko ući u njega. U katastru je to zavedeno kao javni prostor, javna površina. Izložbe prijavljujemo policiji kao događanja, policija dođe, pogleda je li sve u redu i odu. Valerija Jakuš je jednom prilikom imala instalaciju u Kambi i došli su dvoje policajaca pitali su nas: “Što vam je to unutra? Možemo pogledati?”. Povukli su Valeriju na stranu i pitali ju tisuću pitanja, fotografirali su rad i stavili u WhatsApp grupu gdje stavljaju sadržaje lokalno u patrolama. Idući put kad sam išla prijaviti izložbu na policiju, vidjela sam jednog od tih policajaca i on mi se obratio: “Ti! Kad će biti opet nešto?” Bila je baš za tjedan dana izložba Petra Popijača, rekao je da će doći i doista je.
*Valerija Jakuš, “Prokrastinacije”, 2018. / foto: Domagoj Hmura
► Obzirom da je Kamba aktivirana idejom revitalizacije zapuštenih urbanih prostora i (ne)mogućnostima korištenja istih, kako gledaš na trenutno stanje prostornih politika u kontekstu kulturne i umjetničke produkcije?
Marija Kamber: Grad Zagreb ima jako puno zapuštenih prostora u centru grada i dosta njih zapravo nisu gradski prostori nego državni. Doći do takvih prostora je mala muka. Pogotovo je to teško za kulturni sektor, jer mi većinom funkcioniramo unutar neprofitnih projektata i sredstva koja dobivamo za početak niti nisu namijenjena toliko za najmove, više za realizaciju projektnih aktivnosti. Isto tako, ne možemo biti kompetentni za dobivanje takvih prostora kad smo u istom bubnju s ljudima koji rade komercijalne djelatnosti. Kada bi postojao set kriterija za dodjeljivanje prostora isključivo kulturnim djelatnicima, umjetnicima, udrugama i umjetničkim organizacijama stvarno bi se moglo više napraviti s tim prostorima koji su sad prazni. Mi smo pokušali dobiti jedan prostor na početku dvorišta jer je ideja bila da malo proširimo djelatnosti i inicirali smo da prostor ode na natječaj, ali nismo dovoljno ponudili. To je problem, jer svi ti prostori funkcioniraju – kad se prijavljuješ da bi uzeo najam – po principu slijepe licitacije. To je dosta frustrirajuće jer jednostavno ne možeš biti kompetentan kad neki odvjetnik npr., ili neka druga komercijalna djelatnost jednostavno ponudi deset puta više od nekog minimuma koji se traži.
Većina tih prostora nije iskorištena adekvatno, a činjenica da ostaju prazni znači da predstavljaju trošak gradskom ili državnom proračunu, premda bi zapravo mogli predstavljati neki vrlo dobar dodatak programu. P5rostorne politike nisu promijenjene već dugi niz godina i nekako mi se čini da nema ni inicijative da se tu napravi neka reforma koja može biti usmjerena kulturnom napretku nego ih žele podijeliti, žele ih se riješiti i mislim da pitanje kako i kome nije nikakav kriterij. To je problematično, moglo bi se napraviti divnih stvari da ih odluče riješiti. Odvojiti njih deset za kulturne djelatnike i potencirati to da centar grada bude pun zanimljivih malih sadržaja.
*Vesna Salamon, “Phantom Pain”, 2020. / foto: Juraj Vuglač
*Nastja Štefanić i Koraljka Begović, “Prostor ni ja”, 2019. / foto: Domagoj Hmura; Maja Rivić i Silvija Dogan, “Valna blizina”, 2020. / foto: Valerija Djanešić
► Što bi takvi sadržaji učinili urbanom tkivu?
Marija Kamber: Mislim da bi to generalno obogatilo ponudu, a u široj slici bi moglo definirati Zagreb na malo drugačiji način, kao progresivni grad koji potiče mlađe umjetnike i eksperimentalne pristupe umjetničkim praksama. Mislim da bi to obogatilo i turističku ponudu, privuklo barem neke ljude da dolaze, a za nas umjetnike bi to omogućilo puno veći broj izlagačkih mjesta, više prostora za istraživanje, za eksperiment. Kulturnim djelatnicima bi to omogućilo da imaju mjesto gdje će raditi, jer za dosta je udruga i organizacija problem što nemaju svoje prostore, nego na nečijoj kućnoj adresi imaju sjedište gdje im dolazi pošta, a onda lete od mjesta do mjesta i kombiniraju, zato što nemaju vlastite prostore. To je problem, jer prostori koje inače možeš unajmiti, iznajmljuju se po komercijalnim cijenama. Udruge nemaju mogućnost plaćati ured i standardne cijene 12 mjeseci u godini. Mislim da bi priča u Zagrebu ipak bila puno zanimljivija da se ti prostori iskoriste. Trenutno imamo divnih mjesta, eksperimentalnih mjesta s kojima se može sve i svašta, ali da ih imamo više, to bi i umjetnicima ponudilo više mogućnosti za implementaciju vlastitih radova, za neku veću financijsku održivost i samostalnost.
Autorica: Maja Flajsig
Fotografije: Andrej Beštak, Valerija Djanješić, Zvonimir Ferina, Domagoj Hmura, Lonac, Barbara Raad, Juraj Vuglač
Zahvaljujemo Mariji Kamber na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
