Godine 1944. u Perivoju srpanjskih žrtava snimala se scena iz prvog hrvatskog dugometražnog filma Lisinski. U mračnom periodu Drugog svjetskog rata, beskrajno ponavljanje scene na zahtjev redatelja, Oktavijana Miletića, zabavljalo je publiku, pa tako i tada devetogodišnju Snješku Knežević u pratnji majke i prijateljica. Od onda do danas malo se što promijenilo u tom starom zagrebačkom parku, nekad groblju, a sedamdeset i sedam godina kasnije došla je i nova teza o tamošnjem grobu mlade djevojke koji i danas postoji, a ne nalazi se na samome groblju, već unutar “neutralnog” prostora zvonika. Autorica teze je Snješka Knežević, a donosi je u njenoj novoj knjizi Zagrebački trgovi, parkovi i neke ulice objavljenoj u izdanju Naklade ArtTresor. Trebala su proći desetljeća da se tema pokuša objasniti, a i rezultat je autoričine cjeloživotne okupacije Zagrebom čemu je dala znatan i značajan znanstveni obol.
*Scena iz filma Lisinski
Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice, baš kao i istraživački opus Snješke Knežević, fokus ima na Kaptolu, Gornjem i Donjem gradu, pa je utoliko i nastavak njenog rada na istraživanju i bilježenju razvoja središta Zagreba od utemeljiteljskog razdoblja do danas. Knjiga bilježi ono što se, ponajviše kroz gradograditeljsku prizmu, dogodilo praktički do jučer, a granica je veliki potres od 22. ožujka 2020. Naime, slučajnost je htjela da je knjiga objavljena neposredno po potresu te je ujedno prva uopće koja zemljotres spominje i poziva na obnovu grada – koji nije uništila samo ta prirodna katastrofa.
Upravo je ta granica obuhvata i jedna od značajki knjige koja je impresivnih dimenzija i koja kroz čak 34 poglavlja i tri velike cjeline, Gornji grad, Kaptol i Donji grad, zahvaća prostore koji čine bit Zagreba. Knjiga je pritom i svojevrsna sinteza nekih ranije objavljenih istraživanja autorice, ali nipošto samo to budući da čitav niz poglavlja predstavljaju nova, opširnija, čitanja: od onog posvećenog Marijinom stupu, Ćirilometodskoj, Opatičkoj, Demetrovoj i Mesničkoj ulici, preko parkova Bele IV. i Griča koji su recentno preuređeni, pa do Dolca, Bakačeve ili Langovog trga itd. Dio poglavlja nadograđuje i ranije parcijalne prikaze, odnosno donose sintezu urbanističkih zahvata poput Zelene potkove koju je autorica već detaljno i pionirski obradila u ranijim publikacijama.
Poglavlja su posvećena odabranim lokacijama koje se ne sagledavaju tek urbanistički, kunsthistoričarski ili povijesno, već spajaju povijesnoumjetničke i kulturpovijesne aspekte, uvodeći i neka nova tumačenja i njihovo povezivanje. Osim realizacijama, knjiga obiluje i zamišljajima, prijedlozima oblikovanja pojedinih gradskih točaka, prostora i cjelina od kojih neke, poput kaptolskog trga, do danas nisu ni otprilike zadovoljavajuće riješene niti je to izgledno u bližoj budućnosti (s obzirom na to tko trenutno odlučuje, čekanje je svakako bolja opcija). Svaki taj pokušaj dio je nematerijalne povijesti Zagreba i osnažuje temelje nekih budućih pokušaja bolje aktivacije.
*Herman Bolle, prijedlog restitucije zapadnog bedema
Ponuđeni pregled Kaptola, Gornjega i Donjega grada s jedne strane pružaju izuzetno vrijedni skup koji će zainteresiranom čitatelju ili čitateljici, osobito npr. studentima, podastrijeti pregled na jednome mjestu, omogućiti i olakšati komparacije, a s druge, i s obzirom na prostorni i vremenski ohuhvat knjige, ujedno potvrđuju i misao japanskog spisatelja Kobo Abea koji je grad opisao kao ograničeni beskraj. Autorica pitom sliku grada gradi preko njegovih mijena, kako se navodi i u predgovoru, a sve te promjene verificiraju kontiuitet kao svjevrsni preduvjet onoga što nije tek urbani prostor, već upravo grad. Tako uz spomenute gotovo enciklopedijske prikaze važnih zagrebačkih javnih prostora, autorica istovremeno donosi i forenzične dokaze da je grad u konstantnoj transformaciji i da je pitanje (uspješnog) grada, zapravo pitanje kontinuiteta kulture i njene nadogradnje, osuvremenjivanja, prihvaćanje onoga dobrog, a odbacivanja onoga što vrijeme nije potvrdilo. Veliki povijesni prevrati 20. stoljeća i male periferne sudbine utjecale su na određeni (dis)kontinutet Zagreba kao i na bilo koji drugi slični grad, a ono što ih čini jedinstvenima upravo su lokalne specifičnosti, manifestacije, previranja, uzleti i padovi.
*Rokov perivoj, 1994.
Kao i svaka knjiga, i ova u svakom čitatelju ima praktički drugu knjigu tj. čitatelj se neće uvijek nužno i u svemu složiti s autoricom u donošenju ocjena, ali vrijednost je da ona unosi stavove u literaturu argumentima koji su valjano polazište za raspravu. Sa svakim autorica podastire, kako vlastitu erudiciju i kompetencije, tako i spomenutu tezu o kontinuitetu koja potvrđuje grad kao fenomen kolektiviteta.
Kada znamo da je Snješka Knežević napisala npr. kapitalnu Zagrebačku Zelenu potkov, ovo ipak nije njena najvažnija knjiga, no svakako je doprinos poznavanju i priznavanju, odnosno čitanjima grada, analizi promjena koje su ponekad potpuno transformirale neka od prepoznatljivih lica gradskih ulica, trgova ili parkova, recentnije često čak na gore. U nemoći vremena da se tome odupre, važno je otkrivati, zapisati, analizirati, ponuditi drugačija gledanja pa i istaknuti i potvrditi stare kvalitete, ukazati na smjerove kao preteče suvremenih promišljanja. Navodeći upravo niz takvih i drugih iskoraka, osobito onih iz utemeljiteljskog vremena, teško je iz perspektive dosega nekih od takvih prostornih manifestacija uopće pokušati imaginirati potencijalnu veličinu našega vremena, onoga koje je u stvarnosti – koja na sebi insistira – lišeno ne samo kvaliteta kakve smo imali, već je i izbrisanih očekivanja kao najgoroj posljedici društvene zapuštenosti Hrvatske i Zagreba.
Knjiga donosi i vrlo bogat izbor fotografija, a jedino pak što je bez posebnih kvalitete u knjizi je dizajn naslovnice koja je ipak ono što prvo vidimo pri susret s knjigom. Izdavač bi svakako trebao osuvremeniti pristup dizajnu, pa tako ono što će privući ovoj knjizi nije njena naslovnica, već ugled autorice što je i najbolja preporuka.
*Naslovnica knjige “Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice” Snješke Knežević
Naime, odavno su knjige Snješke Knežević mjerilo stvari i nositelji kriterija i to ne samo za temu, već i za sredinu. Ni ova knjiga nije iznimka, no njene su pretenzije tek možda ponešto drugačije. Dodatna važnost leži u njenom monografskom karakteru, popularnoj dimenziji, približavanju za Zagreb važnih tema široj kulturnoj javnosti i to s premisom da u vremenu uništavanja kulture (prostora) samo kulturom i znanjem o gradu možemo sačuvati stečeno i graditi bolje.
Autorica donosi i još jednu, naoko sporednu, svakako kurtoaznu, ali upravo za potvrdu teze o kontinuitetu izuzetno bitnu i lijep gestu: u uvodnome dijelu daje hommage autorima i autoricama na čijem je znanju i sama gradila: poimenični niz istraživača, znanstvenika i znanstvenica. Imena su to koja su odavno postala ili trebaju biti opća mjesta i čiji su doprinosi Zagrebu i hrvatskoj kulturni nemjerljivi. Društvo je to kojem se svojim radom i djelovanjem Snješka Knežević odavno pridružila, a novom knjigom samo dodatno potvrdila.
Tekst: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: arhivske
