Odbacivši objektivnost kritičara kao nepostojeću floskulu, spreman sam ustvrditi da je Predrag Pavić najzanimljiviji domaći umjetnik svoje generacije. Premda ovakva teza u prvoj rečenici uvoda zvuči samo kao nešto što će ovom intervjuu zajamčiti čitanost, ona nije bez temelja, budući da se Pavićev rad na domicilnoj umjetničkoj sceni po mnogočemu ističe. Za našeg sugovornika, rođenog u Zagrebu 1982., među “širom javnosti” se prvi put čulo kada je za svoj Autoportret, studentski rad na ALU, dobio Veliku nagradu 10. Trijenala kiparstva 2009.
Godine 2011. diplomirao je na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, primivši priznanje za najboljeg diplomanta. Također je laureat Velike nagrade Emanuel Vidović 38. Splitskog salona za rad Nema goreg od sranja na brzaka, te AICA-ine nagrade na 12. THK za rad Studija pokreta. Zajedno s Markom Vojnićem Ginom je 2012. bio finalist Nagrade Radoslav Putar s radom Glupi umjetnik. Održao je nekoliko zapaženih samostalnih izložbi, među kojima valja izdvojiti najrecentnije: Šiljenje u kut Galeriji VN 2014. i Studija pokreta u Galeriji Atelieri Žitnjak, u godini na izmaku. Zasad toliko o biografiji, a sve ostalo saznat ćete u razgovoru koji slijedi.
*Predrag Pavić (foto: Hrvoje Mitrov)
Slobodno se izražavajući u različitim formama i medijima, od skulptura i predmeta, instalacija i videa, pa sve do potpuno konceptualnih radova, Predrag Pavić u svemu što radi ističe se britkim humorom i preciznom lucidnošću, ali i dubokim promišljanjem tema kojima se bavi, pri čemu njihova analiza nije sama sebi svrha. Zazirući od izravnog, pamfletskog društvenog angažmana, on u većini svojih radova ipak s lakoćom postiže satirički efekt — rugajući se svijetu oko sebe, on brani svoje pravo na individualnost. Usprkos tome ili baš zbog toga, njegova pozicija u suštini nije cinična, nego idealistična, usmjerena prema umjetnosti koja je istodobno larpurlartistička i krajnje svrhovita, gotovo utilitarna, obnavljajući njezin dignitet svakodnevnog rada. Ovaj apsurdni moment karakterističan je za Pavićevu umjetnost u cjelini. On će sam reći da ono što radi ustvari nikoga ne zanima, a zatim će provesti nekoliko mjeseci konstruirajući primitivni zooparksiskop od dostupnih mu materijala (Studija pokreta) ili nekoliko godina šiljeći olovke i skupljajući šiljevinu na hrpu veliku kao stog sijena (Šiljenje u kut). Rezidenciju u Puli provodi vrpoljeći se po sobičku dodijeljenom mu u Muzeju Suvremene umjetnosti Istre, otkud odlazi otuđivši grafike Ivana Kožarića, a pripovijest o svojim doživljajima predstavlja kao rad Nema goreg od sranja na brzaka. Portretira samog sebe obješenog naglavačke (Autoportret), sa sudrugom si razbija sirova jaja o glavu u beskonačnom video-loopu (Glupi umjetnik)… Premda sve to na papiru može zvučati kao hrpa (ne)uspjelih dosjetki, u konkretnoj izvedbi Pavićevi koncepti dobivaju autentičnu egzistencijalističku dimenziju, a zbog truda da svaki svoj rad izgura do kraja, umjetnika sebi trebamo predstaviti kao sretnog. U njegovom slučaju, prihvaćanjem apsurda društvenog okruženja u kojem živi i radi, oslobodio se prostor za konstruktivan, umjesto destruktivan humor — takav koji skupa s umjetnikom oslobađa i onog vječnog drugog protagonista umjetničkog doživljaja, također stvaraoca djela, takozvanog promatrača.
►Na čemu trenutno radiš, što novo pripremaš? Kako kod tebe uopće teče proces započinjanja novog umjetničkog rada?
Predrag Pavić: Trenutno, ne znam ni sam na čemu radim. Imam par stvari koje me već dulje vrijeme okupiraju na razini razmišljanja ili črčkarija, no izlišno je govoriti o nečemu što još nije nastalo, jer nema garancija da će i nastati. Postoji dobra instalacija od Basa Jan Adera, koja me asocira na takve situacije — cvijeće stoji u pitaru, a pokraj je lampa koja osvjetljava rukom napisani tekst na zidu koji kaže “Thoughts unsaid, then forgotten”.
►U recentno doba izlagao si relativno često na skupnim izložbama značajnima za lokalnu umjetničku scenu, primjerice na ovogodišnjoj izložbi T-HT [email protected] i Device_art festivalu 5.015, održanom ujesen. Što te potiče da izlažeš na ovakvim manifestacijama i koliko je redovita izlagačka aktivnost bitna za umjetnika? Također, na obje izložbe predstavio si starije, već izlagane radove. Zašto?
Predrag Pavić: Uvjetno ću reći da je redovna izlagačka djelatnost važna za umjetnika, jer smo došli do tog stadija da izvan “svijeta umjetnosti” ona ne postoji. Stoga, ako se umjetnost konstituira u takvom kontekstu, nekako je logično da je redovno izlaganje bitno za njenog proizvođača, ali je puno važnije pitanje osobnog kontinuiteta i razvoja.
Volim maštati da romantičarska otkrivenja neće nikada završiti, tj. da će i dalje tu i tamo isplivati neki Van Gogh, Vermeer, jednom riječju autsajder, jer je to jednostavno lijepo, dok jamstva koja daju institucije često plutaju u interesnoj sferi ljudskih odnosa, a taj globalni biznis uglavnom stoji u opoziciji spram čovjeka kao proizvođača umjetnosti. Naravno, sad govorim o onoj najnaivnijoj i najromantičnijoj ideji umjetnosti, a svi mi ponaosob znamo gdje stojimo nasuprot te ideje. Što se tiče mog osobnog učešća na sceni, ono se odvija pomalo inercijom — ponuđeno je, apliciram, nadam se nekoj lovi (čitaj T-HT)… Device_art mi je bio zanimljiv zbog Studije pokreta, rada koji na neki način jest device, premda mi se čini da je ta izložba imala problem koji se najkraće može opisati rečenicom — puno žica, malo poezije.
Radovi koje sam pokazao su stari utoliko što su već izlagani, ali gledam na to iz sebične perspektive, jer ako već nešto novo napravim, potrudim se to pokazati na samostalnoj izložbi, a tu je i problem kulturne politike, odnosno nedostatka iste. U mnogo slučajeva situacija se svodi na to da su velike grupne izložbe organizirane s jedva toliko novaca da se sva djela sakupe na jednom mjestu, a da ne govorimo o lovi bačenoj na debele publikacije koje se hrpimice tiskaju, opravdavajući same sebe, pa su i time osuđene na već pokazane radove. U suštini, kada pripremaš “samostalku”, onda je tih tisuću ili dvije kuna za produkciju ipak nekakav vjetar u leđa, dok na grupnim izložbama doslovce vučeš ljude za rukav da ti prevezu rad. Moguće rješenje vjerojatno je u zajedništvu, u jednom koherentnom bloku ljudi (umjetnica i umjetnika) koji će reći: ako nema osnovnih uvjeta za rad, nema ni rada ni izložbe. To je rečenica koja mora biti unisono izgovorena, vjerojatno od strane predstavničkog tijela, ceha. Na gore spomenut način, izlagačka djelatnost je za svakog ponaosob odlazak u čistu štetu, i nije mi jasno kako to da izložbi ima više nego ikad, što bi zapravo impliciralo da i love u tome ima više nego ikad, pa se da zaključiti kako je valjda krivo trošena ili raspoređena.
►Možeš li reći nešto više o Studiji pokreta i Šiljenju u kut, radovima koje si izlagao na T-HT-u, odnosno Device_artu (a ranije na “samostalkama”)? Postoji li među tim radovima neka korelacija i je li jedan utjecao na drugi? Oba su na svoj način performativna, s tim da je tvoja izvedba uvijek posredovana kamerom, koja je u Šiljenju u kut klasična, a u Studiji pokreta sama tema rada.
Predrag Pavić: Postoji korelacija utoliko što se svugdje pojavljuje moj lik — on šilji, on se ljulja na konjiću u parku, on krivotvori i krade Kožarićeve grafike, on visi naglavačke kao model, itd. Zajedničko im je i to što oba rada kao artefakti u postavu nemaju definirano značenje. Hrpa smeća u kutu je skulptura, dok je projektor aparatura, ali ujedno i skulptura. Ti objekti su napravljeni da izvode sadržaj koji ih u neku ruku poništava.
*Studija pokreta (foto: Boris Cvjetanović) / Sličica iz filma (1 of 126) foto: Predrag Pavić
►Moglo bi se reći da je kiparstvo u Hrvatskoj posljednjih godina generalno u usponu, barem što se tiče broja kvalitetnih radova i nešto većeg zanimanja medija za ovo područje umjetnosti nego prije. Može li se ovdje živjeti od kiparstva, imajući na umu da je ono zbog nabavke materijala, većeg prostora za rad i sl. među financijski najzahtjevnijim umjetničkim granama?
Predrag Pavić: Nisam siguran što je u usponu, isto kao što nisam siguran što je to kiparstvo, a tvoja opservacija bi možda mogla ići u smjeru da je kiparstvo vidljivije zbog toga što su se neki principi tog medija protegli kroz različite načine promišljanja vizualnih umjetnosti, dok s druge strane onog klasičnog kiparstva ima jako malo. Meni se čini da je sve pomalo kiselo, malo je ushita. Nalazimo se u vrlo specifičnom trenutku na periferiji. Nitko ne mari, a s obzirom na to što se događa oko nas nemar je razumljiv; to čime se mi bavimo nikoga ne zanima. Ukratko, teško se živi od umjetnosti kod nas.
Naravno, tu je i pitanje pozicioniranja. Ako govorimo o egzistencijalnom dijelu priče, tj. ako doneseš osobnu odluku da se želiš uključiti u trenutno stanje hiperprodukcije većinom očajne javne plastike, onda vjerojatno možeš štogod zaraditi, dok je moje mišljenje da bi trebali uvesti moratorij, ili neku vrstu lovostaja na prostor, da se izliječi, očisti sam od sebe. Velika je to tema, makar je već postala izlizana i pomalo dosadna, prvenstveno zato što je na snazi nepisano pravilo koje kaže da se promjene u ovom društvu događaju teško i sporo. Obeshrabrujuće je lamentirati o problemu koji ima vječno istu anamnezu, a mogao bi se promatrati i kao jedna od većih indirektnih cenzura u domaćoj umjetnosti, koja se toliko ukorijenila da mnogi, koji bi mogli ponuditi kvalitetna rješenja, uopće ne žele s time imati posla, niti se obaziru na natječaje takve vrste. U tom segmentu “kiparstva” (s debelim navodnicima) vidljive su ogromne podjele, kao da je to svijet za sebe. Kada bismo napravili popis javne plastike postavljene u posljednjih dvadesetak godina, siguran sam da bi nam imena većine autora golicala maštu svojom anonimnošću. S druge strane, non-stop naglašavamo da smo mala scena na kojoj svatko poznaje svakoga, što je činjenica, pa se može ustvrditi da smo dobili jednu paralelnu nekoherentnu grupu koja se nametnula u jednoj specifičnoj niši, čemu se ne treba čuditi u sveopćem take the money and run okruženju. Povijesna, temeljna snaga kiparstva kao velike umjetničke discipline jest javni prostor, i nevjerojatna je diskrepancija između kvalitete promišljanja kiparstva u muzejsko-galerijskom formatu i urbanom, tj. javnom mjerilu. Približavanjem ova dva formata otvorilo bi se šire polje djelovanja u kojem bi onda mogli komemorirati nekom ili nečem, na drugačiji način od ustaljenog, a taj je da nas uglavnom na sve i svakoga najčešće mora podsjetiti nečija njuška, bolje ili lošije urađena.
*Autoportret, Velika nagrada Trijenala hrvatskog kiparstva (foto: Ana Opalić)
►Tvoj rad se vrlo rano počeo račvati u različitim smjerovima, od onoga što bi se moglo nazvati “multimedijskim instalacijama” do sasvim konceptualnih radova. Što je potaknulo taj razvojni put i kako odlučuješ u kojem ćeš mediju realizirati određenu ideju, odnosno koncept?
Predrag Pavić: Pažnja mi je raspršena na razne stvari koje pokušavam shvatiti do neke mjere, mjere koja mi je moguća u danom kontekstu, određene procese ili materijale koji me zabavljaju, npr. maketarstvo, letjelice, građevinske materijale, obradu drva, ljevačke vještine, teleskope, optiku, zrcala, izvore svjetlosti, različite vrste tiska, kopiranje, krivotvorenje… Đavolji je to posao, jer većinu toga možeš samo gledati na Internetu. Uglavnom, sve što me zanima pokušavam koristiti na način da me to odvede do neke sive zone, i ako su stvari dobro izvedene, nastaje odmak od ustaljenih društvenih kodova, dok je najjeftinija varijanta tog efekta obični “pranksteraj”, podjebavanje, reklo bi se, i to je strategija, podrivanje samog sebe i promatrača sve dok situacija ne postane apsurdna, ali ne u svrhu podcrtavanja neke vrlo ozbiljne neuralgične točke s nadom u bolje sutra. Primjerice, u Šiljenju u kut težište priče se moglo staviti na propadajuću Tvornicu olovaka Zagreb od koje sam dobio olovke. Međutim, to nije bio slučaj, jer mi se zanimljivije bilo smijati.
►Kada si prvi put zakoračio u to područje? Je li to bilo s Autoportretom ili još ranije? Ako se ne varam, šira javnost je tada prvi put dobila uvid u tvoju umjetničku pojavu, pa je red pitati kako je i koliko taj rad odredio tvoj daljnji razvoj?
Predrag Pavić: Autoportret je bio vježba iz modeliranja. Pokušaj prevođenja fotografije u skulpturu. Bilo je to jedno pantomimičarsko igranje. “Odglumio” sam se na dvanaest fotografija i pokušao sagraditi u formatu malo većem od stvarnog ono što su fotografije zabilježile, a dotle se procesom proizvodila hrpa komparativnog sadržaja kojim sam kroz pokušaje i pogreške pokušavao zauzdati model. Naposljetku je sve izloženo kao instalacija.
*Autoportret (foto: Predrag Pavić)
►Većinu toga što radiš odlikuje originalan, zajedljiv humor (i povremeno satiričan ton), što nije tako česta pojava na lokalnoj sceni. Koliko ti je humor važan i kako ga uspijevaš pravilno dozirati u svojoj umjetnosti? Što je zapravo suština tvog specifičnog humora, ako ga koristiš svjesno?
Predrag Pavić: Humor je nuspojava tog nekog urlikanja. Ništa nije smišljeno na početku kao vic, nego bih prije rekao da svi mi, a pogotovo oni koji se bave umjetnošću, žive vic, pa je humor proizvod svjetonazora i estetike koji promatraju život na apsurdan način. Humorom se također lakše ograditi od nepotrebnog dramatiziranja, on pridonosi lakoći ili nonšalanciji koju u umjetnosti poznajemo odavno, još od renesansnog Dvoranina B. Castiglionea. Mogu se poslužiti primjerom iz filma za ilustraciju. Ernst Lubitsch režirao je To Be or Not to Be, film o nacističkoj okupaciji Poljske, u kojem stvar spašava glumačka trupa, tj. umjetnici. Film je premijerno prikazan 1942., a niti deset mjeseci poslije počeo je ustanak u varšavskom getu, dok je s američke strane Atlantika film vjerojatno još uvijek bio na kinorepertoaru. Cinični crnohumorni dijalozi strahovito su naglašeni, pa tako njemački špijun koji operira u Velikoj Britaniji kaže svom zapovjedniku: “May I say, my dear Colonel, that it’s good to breathe the air of The Gestapo again. You know, you’re quite famous in London, Colonel. They call you Concentration Camp Ehrhardt.” A zapovjednik će: “Ha ha, yes, yes… We only do the concentrating and the Poles do the camping.” Burna reakcija nakon premijere je potpuno jasna, k tome treba uzeti u obzir da je Lubitsch bio Nijemac, praktički izbjeglica u neku ruku, pa zamisli koliko je drskosti trebalo da se temi pristupi na taj način. Poanta je u tome da bi bez humora taj film vjerojatno bio pamflet o ljudskom stradanju, nacisti bi bili krvoloci, a Poljaci žrtve, i budući da su stvari baš tako stajale u stvarnosti, nakon par godina sumorna filmska drama ne bi više nikoga zanimala. No, ovako nam je ostao odličan primjer brutalne crnohumorne slapstick komedije, ali s ugođenim smislom za etiku. Naravno radi se o ekstremnom primjeru nonšalancije, koja je svojedobno piknula mnogo ljudi. Moj rad Nema goreg od sranja na brzaka nekim je pojedincima izazvao neugodu, što mi je u principu žao jer možda nisam dobro promislio sve aspekte takve vrste zajebancije, ali drama egzistencije opisane u tom radu odvija se u nekom prozračnom, nonšalantnom urlikanju, što i priliči situaciji, jer kada nešto otuđiš, pa vratiš, više si u domeni trika i obmane nego u kriminalu.
►Nagrađivan si umjetnik, a kad je o nagradama i priznanjima riječ, volio bih da komentiraš moment kada važne umjetničke manifestacije i institucije nagrađuju radove koji u svojoj biti podrivaju taj sustav, kao što je bila riječ s 38. Splitskim salonom i Nema goreg od sranja na brzaka, za koje si primio Grand prix. Je li to način da institucije apsorbiraju subverzivne umjetničke prakse, odajući im počast i priznajući ih kao relevantne?
Predrag Pavić: Ne mislim da je taj rad nešto posebno subverzivan, ništa danas nije u umjetnosti zapravo subverzivno, na način na koji nam to recimo povijest umjetnosti pokazuje, jer subverzija – kako je vidljivo iz tvog pitanja — ima vijek trajanja. Davno se pojavio taj paradoksalni institucionalni okvir koji prekriva sve, a borba protiv toga je besmislena, i “institucionalna kritika” je stvar prošlosti. Također je pitanje da li u neposrednoj blizini možemo razlikovati pozitivne ili negativne predznake nekog subverzivnog djelovanja, jer je umjetnička subverzija osviještena kroz nasljeđe povijesnih avangardi, a njihov predznak se manje-više pokazao pozitivnim, pa se u kolokvijalnom govoru ustalilo da nešto okarakterizirano kao subverzivno često gotovo inercijom nosi etikete progresivnog i kvalitetnog.
Mi danas imamo tako prošireno polje za umjetnost da skupina ljudi koja nekom radu da nagradu ima susjednu skupinu koja se na taj rad uopće ne obazire, onda imamo još razne klasifikacije tipa mladi, srednji, stari, pa još par kombinacija koje sve kad izigraš dobiješ poprilično šizofrenu trijažu. Biti nagrađivan umjetnik u hrvatskoj ima slično značenje kao i poklon pod borom, veseliš se poklonu, ali on ne znači previše, osim što se tradicijski poštuje i nastavlja običaje. Prava subverzija dešava se vjerojatno u samom sustavu. Muzeji suvremene umjetnosti poslagali su svoje karte na takav način da fingiraju konstantnu sadašnjost, a koliko će uspjeti u održavanju te pozicije tek ćemo vidjeti. Naziv muzeja svakako implicira da se radi o vječitom skladištu suvremenika, jer njih, osim u slučaju neke sveopće apokalipse nikada ne nestaje, tj. upravo suprotno, nikad ih nije bilo više. Restauracija bi također mogla postati subverzivna, kad sve to, što se godinama sakupljalo, počne propadati tj. već je počelo, gomile novo-medijskih sadržaja jednostavno hlape, raznorazni postupci sa novim materijalima, svjesno kalkuliranje s patinom, s propadanjem koje je sastavni dio svakog djela, sve to činit će prekrasno groblje, kabinet čuda. Aura ruine, propadanja, sigurno se ne sviđa onima koji joj prkose. U principu, konzumerizam sa svojim skraćenim vijekom trajanja proizvoda utjecao je i na umjetničke premete ili proizvode, a nadživjet će ga vjerojatno samo one ideje koje će bit dovoljno moćne da uz ilustraciju koju imaju u obliku propadajućeg tijela same uspiju proizvesti dovoljno jaku mentalnu sliku koja se može naseliti u bilo što ili koga, kao geni. Cijeli taj sustav je poprilično apsurdan, pojednostavljeno, jedna grupa profesionalaca proizvodi nešto što druga grupa čuva, pokazuje i popravlja, a svrha cijelog procesa nije striktno definirana. To je subverzivno s trenutno nepoznatim predznakom. Popriličan je to labirint koji može biti dvojako zamišljan, npr. kao blizina, prejak fokus ili zid zbog kojeg se ne vidi izlaz, ili pak udaljenost koja je tolika da su detalji potrebni za izlaz iz labirinta sakriveni. Na razini metafore, labirint je ključna figura postmodernog kretanja u krugu neograničenih mogućnosti izbora, a jedna meni jako draga vizualizacija takvog mentalnog labirinta je ilustracija iz Lewis Carrollovog djela The Hunting of The Snark u kojoj prazna mapa ima označene samo strane svijeta, što je čini idealnim prikazom labirinta.
*Nema goreg od sranja na brzaka (foto: Predrag Pavić)
►Tvoj atelje dio je Ateljea Žitnjak, stare osnovne škole na periferiji grada koja je na inicijativu Grada Zagreba preoblikovana u radni prostor za umjetnike, što traje bez prekida već duže od deset godina. O Ateljeima smo na Vizkulturi već pisali (LINK). Oni koji redovito posjećuju Galeriju AŽ, znaju da je riječ o sasvim posebnom žarištu kulture za zagrebačke pojmove, koje ima svoju vjernu publiku. Kako je tamo svakodnevno raditi i koje su prednosti takvog načina rada, u jednoj vrsti kolektiva?
Predrag Pavić: Galerija AŽ ima svoju publiku, no manje-više sve galerije imaju neki nukleus, određenu grupicu ljudi bez kojih okupljanja ne prolaze, tako da je to, uglavnom, standardna priča, uz neke specifičnosti povezane sa samim činom otvaranja izložbi. Žitnjak je ugodno mjesto za rad. Iako mi nekada fali malo samoće, ugođeni smo da funkcioniramo kao javno otvoreno mjesto, što narušava barijeru osobnog radnog prostora. Da sam, igrom slučaja, smješten negdje na osami, onda bi mi, vjerojatno, falilo upravo ovo što sam gore spomenuo kao višak. Kao kolektiv smo povezani prostorom i poslom kojim se bavimo, uz nasumične, veće ili manje idejne i suštinske simpatije, koje onda određuju i neke jače ili slabije mikro razine druženja između samih korisnika atelijera.
►Publici je možda manje poznato da vrlo dobro pišeš, što si npr. pokazao u radu Nema goreg od sranja na brzaka, o kojem smo razgovarali, ali i u predgovorima izložbama kolega, koji možda nisu toliko vidljivi. Što ti znači pisanje, koliko često pišeš i s kojim ciljem, kako to kombiniraš s vizualnim izražavanjem?
Predrag Pavić: Pišem sporadično i neredovito, u principu, kada me netko zamoli, a meni se učini da je o tome vrijedno i zanimljivo pisati, ili pak onda kad mi treba tekst za vlastiti rad, ali kao dio djela, a ne popratni sadržaj. Neko vrijeme držala me želja da sam sebi pišem predgovore izlaganjima, što je, igrom slučaja, svaki put izostalo, što je u biti dobro, jer kada izađeš s nečime “van”, kontrola toga je olabavljenja, stoga je i taj popratni tekst u katalogu izložbe ona prva, polu-dogovorena stepenica tog procesa kojem se, uz određenu pažnju, nepotrebno opirati.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
