Anu Ratković Sobota upoznala sam prije već sad mnogo godina, u svojim novinarskim počecima, kada sam se tek učila što znači pripremiti i odraditi intervju. Sjećam se da sam na dogovoreni susret došla mrvicu nervozna, s dozom uzbuđenja koju imaš kad prilaziš osobi čiji te rad dotaknuo na razini koju ne možeš posve artikulirati, ali vjeruješ svojoj intuiciji. Anini pejzaži zapeli su mi za oko dok sam guglala imena na tadašnjoj izložbi – monumentalni formati pomalo prigušenih, ali posve pamtljivih boja, umirujuće topline koja je čak i preko ekrana zadržavala moju pozornost. Nakon našeg razgovora u njenom tadašnjem trešnjevačkom ateljeu, izašla sam uzbuđena i inspirirana strpljenjem i blagošću kojim je svoj rad prezentirala znatiželjnoj studentici povijesti umjetnosti. Osim toga, Anina nedavna izložba Trag boje u Galeriji Prsten Doma HDLU-a, s radovima nastalim od prirodnih pigmenata na svili, koji su prozračni, nepredvidljivi, lebdeći u prostoru, logično se poklopila u moja trenutna razmišljanja o umjetnosti, o načinima kako se može istraživati, kako možemo misliti umjetnost i svijet oko sebe.
Jedan od povoda ovom razgovoru bio je Anin vlastiti istraživačko-edukacijski projekt u Yogyakarti u Indoneziji na kojem je bila ovog ljeta. Zadivljeno sam slušala njezine doživljaje s Jave, od kojih je veliki dio slikovito prenijela i ovdje u tekstu. Isto tako, o svom radu piše i govori artikulirano i precizno, s maksimalnom posvećenošću, kao što je to bilo i prije mnogo godina, što je vještina kojoj se inače divim. Uz to, ove godine objavljena je njezina umjetnička knjiga Jezera, koja je u dizajnu posveta monografiji iz 1924. godine, i sadrži Anine radove, postupak izrade batika i originalne fotografije prema kojima su radovi nastali. Ona crta i slika krajolike nekadašnjih Plitvička jezera koji više ne postoje. Danas su nam ona poznata kao turistička atrakcija, a koliko o njima znamo kao o osjetljivom vodenom ekosustavu? Saznala sam puno o batiku, kako se tradicija uklapa u suvremenost na drugom kraju svijeta, o Aninom procesu koji modelira značenje slike i slikarstva u vlastitom radu, ali i o tome kako znatiželja, intuicija i stalna želja za učenjem mogu otvoriti vrata neistraženim kreativnim smjerovima.
Ana Ratković Sobota (Zagreb, 1988.) je akademska slikarica i likovna pedagoginja. Diplomirala je 2013. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Izdvajaju se samostalne izložbe u Galeriji Prsten Doma HDLU-a u Zagrebu (2024.), Studiju Moderne galerije Josip Račić (2022.), te izložba u Tokamachiju u Japanu (2018.). Od skupnih izložbi izdvajaju se 37. Salon mladih (2024.) i izložba u CSO Ada Ankara u Turskoj (2023.). Oslikala je zatvoreni odjel Ženske kaznionice u Požegi, Zatvor u Karlovcu i Odjel za transport pacijenata hitne pomoći KBC Rebro u Zagrebu. Članica je HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.
► Prije par tjedana vratila si se iz Indonezije, točnije, bila si u Yogyakarti na Javi, gdje si učila tradicionalnu tehniku batika, oslikavanja tkanine voskom i bojenje tkanine prirodnim pigmentima. Kako je bilo? Podijeli s nama neke generalne dojmove.
Ana Ratković Sobota: Kako opisati zemlju i ljude u kojoj je svaki segment, od najmanje sitnice do pogleda na život, drugačiji nego ovdje? Svaki dan bio je iznenađujući. Prva stvar koja mi se desila na tlu Indonezije bila je ta da me na aerodromskom toaletu cijelu zalila WC školjka, koja je neočekivano izbacila mlaz (čiste) vode kada sam stisnula jedini vidljivi gumb. U Jakarti, najgušće naseljenom gradu na planeti, u jednoj minuti prolaziš pored hotela s pet zvjezdica, a u drugom ulaziš u geto, gdje ljudi žive u sklepanim limenim nastambama i žive na kolodvoru. Djeca od 4 do 9 godina trčala su nam ususret, dok su se bavili paljenjem školskih udžbenika na ogromnoj lomači, koju su sami održavali. Jedino po čemu znaju za Hrvatsku je Luka Modrić. Ono što povezuje sve Indonežane je srdačnost, toplina i don’t worry be happy pogled na život. Konobari i vlasnici malih dućana spavaju na podu iza pulta, pa budu iznenađeni kad uđeš u dućan i probudiš ih. Naš susjed svakog je dana odmorio u dvorištu, u malenom ograđenom, gumenom vrtiću za bebu. Ljudi općenito spavaju i jedu posvuda. Papaja, mango kokos, banane, avokado i drugo voće raste uokolo. Ovdje nema gladi, jer hrane ima u izobilju, kao u rajskom vrtu. Tropski život šamanskih korijena, hinduistički i budistički utjecaji u kombinaciji s Islamom i utjecajima sa zapada, koji su donijeli nizozemski kolonizatori, čine jako zanimljiv i teško objašnjiv mix. Ja sam se tamo osjećala kao zvijezda, jer su me ljudi svugdje zaustavljali kako bi se fotografirali sa mnom. Nismo bili u turističkom gradu, i bila sam mini čudo gdje god sam se pojavila, prije svega jer sam bila najviša osoba gdje god sam došla.
Baš svako otvorenje izložbe popraćeno je uvodom od dva sata koji uključuje dva profesionalna voditelja s mikrofonima u stilu Duška i Barbare, paket s ručkom za posjetitelje, modnu reviju, bend i plesačice i svečano pjevanje himne. Onda se dramatično ugase sva svijetla na par minuta (ja sam mislila da je nestalo struje), nakon čega slijedi light show s laserima i bend svira krešendo, te svečano otvaranje izložbe. Vidi se da Indonežani vole pjesmu, ples i život. Kako li je na Zapadu monotono i sterilno! Tradicionalna javanska glazba zvuči poput uglazbljene prašume.
Promet je potpuno kaotičan, pločnika i zebri skoro pa nema. Indonežani voze male motore i normalno je vidjeti mamu, tatu i dvoje jako male djece na jednom mini skuteru. Kada vidiš mamu kako vozi skuter, iza nje malog četverogodišnjaka koji se ne drži i bebu od godinu dana kako joj opušteno spava u krilu dok ona juri, shvatiš da ti ljudi očito imaju puno vjere u neku višu silu koja ih čuva. Da ne spominjemo život u podnožju najaktivnijeg vulkana u Indoneziji, koji je prije 20 godina izbacio 17 kilometara dugačku rijeku lave, stalnu opasnost od potresa i tsunamija.
► Koliko dugo istražuješ tehniku batika? Zašto te baš ona privukla i kako je to krenulo?
Ana Ratković Sobota: Tehniku batika aktivno istražujem od 2020. Bila sam učenica Grafičkog odsjeka Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn, i ti počeci su me obilježili. Grafičke tehnike su prva stvar koju sam učila raditi u umjetničkom svijetu. Batik ima puno veze s grafičkim postupkom, jer se voskom izolira određeni dio tkanine, koja se zatim boja prirodnim ili sintetičkim bojama. Kada nanosiš vosak, zapravo slikaš negativ, jer dijelovi sa voskom će sačuvati tkaninu od boje. U Indoneziji sam učila postupak izrade štambilja koji se umače vosak i otiskuje na platno, čime se postupak još više približava grafičkom.
2020. godine, nakon pauze zbog rođenja mog sina, shvatila sam da nemam više nikakvu motivaciju za nastavak slikanja uljem na platnu. Poželjela sam eksperimentirati i naučiti nešto novo. Također, puno sam razmišljala o tome što za mene predstavlja medij slike, koji se stalno redefinira, unatoč kanonskom statusu u svijetu umjetnosti. Inspirirale su me srednjovjekovne tapiserije, ali i suvremena argentinska umjetnica Analia Saban, koja plete tapiserije od bakrenih žica, koje istovremeno izgledaju kao futuristički čipovi i perzijski tepih. Poželjela sam krenuti u nepoznatom pravcu, dati sve od sebe, pa kako bude.
► U kojim sve segmentima svakodnevnog života batik nalazi svoje mjesto na Javi? Koliko se može vidjeti u muzejima i galerijama?
Ana Ratković Sobota: Batik je toliko star, da se ne zna odakle mu ime, niti značenje imena. Indonežani jako drže do tradicije batika, koja je strogo odvojena od “suvremene“ umjetnosti. Postoji studij batika, koji se smatra zanatom, i studiji za slikarstvo, kiparstvo, nove medije sličan našem i to dvoje se u pravilu ne miješa. Batik je tehnika primijenjene umjetnosti koja je služila oslikavanju tkanine. Prije je svaka porodica imala svoj motiv i boje na tkaninama koje su nosili i koje su ih razlikovale od drugih obitelji. Obitelj mog učitelja Nurohmada još uvijek nosi posebnu odjeću oslikanu batikom u svečanim prilikama ili pri odlasku u džamiju. Ornamenti, oblici, biljke i životinje prikazane na prastarim tkaninama imaju povijest dužu od pisane riječi, koja je utkana u identitet naroda. Indonežani/ke ne eksperimentiraju s tehnikom batika niti na to gledaju blagonaklono, iako se postupno i tu dešavaju promjene. Dias Prabu, fantastičan umjetnik uz čiju pomoć sam otputovala u Yogyakartu, jedina je osoba u cijeloj Indoneziji koja eksperimentira s batikom, i mnogi njegov eksperiment ne odobravaju. Gotovo kao da je diranje u tradiciju batika neka vrsta svetogrđa. Sa mnom je bilo drugačije, jer sam Europljanka i došla sam učiti, pa su na moje eksperimentiranje i želju za znanjem gledali s poštovanjem. Bila sam im jednako egzotična kao i oni meni.
► Isto bi me zanimalo, iz tvog iskustva, kako na njega gledaju mlađe generacije?
Ana Ratković Sobota: Batik je sveprisutan,svaki drugi dućan prodaje batik, iako su to jeftini printovi na tkanini. Da bi pronašao ručno rađeni batik, ili odjevni predmet od takve tkanine, moraš se pošteno potruditi i platiti cifre koje su Indonežanima često nedostupne. No većina mladih i starih nosi batik svaki dan. Svaki institut ili fakultet za umjetnost ima odsjek za batik koji je utkan u kolektivnu estetiku i svjetonazor, no, dizajneri tekstila, modni dizajneri i zanatlije nastavljaju tu tradiciju, a ne suvremeni umjetnici u tolikoj mjeri. Moj učitelj Nurohmad predaje batik na Institutu za umjetnost u Yogyakarti, putuje u daleke i nedostupne otoke Indonezije i prenosi znanje i tehniku mladima. Stanovnike ruralnih krajeva uči zanatu koji bi im mogao postati koristan i profitabilan, ako odluče sami oslikavati tkaninu. Osim toga, Nurohmad posjeduje ogromno znanje, pa me podučio da je batik čuvar znanja i tradicije u slikama. Ornamenti i simboli na stoljetnim tkaninama, prije pojave pismenosti, čuvaju memoriju šamanskih i animističkih korijena jedne civilizacije, i tome pripisujem toliko protivljenje transformaciji i modernizaciji batika.
► Pejzaž je tvoja dugoročna umjetnička tema koju neprestano istražuješ, ona se reducira i sažima, a u posljednje vrijeme postepeno je svodiš na status simbola. Sviđa mi se kako je za tvoju izložbu Trag boje kustosica Sara Mikelić u predgovoru napisala kako se radi o “energetskim pejzažima“. Zašto pejzaž, koliko mi je poznato, nekako otpočetka?
Ana Ratković Sobota: Puno puta sam odgovorila na to pitanje, ali i dalje mi je izazov objasniti riječima. To nije bio svjestan odabir. Kada sam naslikala prvi pejzaž, to je bilo to. Znala sam da se nikada neću zasititi. Novi pejzaži s recentne izložbe Trag boje nisu pejzaži u doslovnom smislu, jer to su apstraktni radovi. No spiralu, jedan od najčešćih motiva novih radova, nalazimo u izgledu galaksija i mnogih životinjskih i biljnih oblika te načinu rasta živih bića. Logaritamska spirala zlatnog reza objašnjava odnose veličina u ljudskom tijelu, raspored sjemenki u cvijetu suncokreta, izgled kućice glavonošca Nautilus, da nabrojim samo neke primjere. Spirala je oblik koji najbolje opisuje vidljivu prirodu. Prošla sam razne faze u prikazima prirode, no to je neiscrpan izvor. Postoji priroda i postoje predmeti i objekti koje je izradio čovjek. Čovjek ima sposobnost stvaranja, ali je i dalje priroda. Priroda je sve.
► Može se reći da je obilježje tvog rada i eksperimentiranje, od istraživanja boje i pigmenta do posezanja za različitim medijima poput platna i tekstila, pa čak i razmišljanja o načinu prezentacije radova u prostoru. Što ti ovo istraživanje znači u konceptualnom smislu i zašto je ključno za tvoj rad?
Ana Ratković Sobota: Recentnom izložbom Trag boje u Galeriji Prsten Meštrovićevog paviljona napravila sam najveći iskorak u tom smislu. Izložila sam dugačak stol prekriven pamučnom tkaninom na kojem su bili izloženi pigmenti prirodnog podrijetla koje sam koristila u stvaranju radova. Tako sam prikazala koru šipka, koru breze, prah aronije, kamilicu, lavandu, kempeče-drvo iz Južne Amerike, indijski broć, cvijet hibiskusa, cvijet plavog graha, kore luka. Sam postupak izrade radova zahtjeva pristup koji nije slikarski. Biljke se nanose na svilu namočenu vodom i octom rukama, u obliku praha, a zatim se svila rola i kuha na pari. Toplina fiksira pigment na platno. Boje dobivene miješanjem pigmenata ne podliježu pravilima optičkog miješanja boja, pa su rezultati nepredvidivi. Tema radova su nevidljivi energetski tokovi u prirodi, koje razne kulture drugačije imenuju, u Kini Qi, u Indiji prana, kod nas životna sila. Materijali koje koristim jesu rad u doslovnom smislu, transformiran utjecajem pare. Izložene svile malih formata toliko su prozračne i krhke da je bilo potrebno dosta promišljanja o postavu, jer vješanjem u prostoru ili prejakim osvjetljenjem rad postaje nevidljiv i proziran. Bilo ih je potrebno objesiti uza zid, a svaki posjetitelj je samim kretanjem uzrokovao lepršanje tkanina koje se čitavo vrijeme miču. Činjenica da sam prvi put sagledala radove tek u galerijskom prostoru za mene je jako uzbudljiva, jer konačan rezultat ovisi o puno faktora, a i podložan je stalnoj promjeni u interakciji sa posjetiteljima, koji su slobodno mogli opipati pigmente. Svi ti faktori nepredvidljivosti ponekad su stresni, no činjenica da svaki prostor transformira i radove jako je uzbudljiva.
► Isto tako, u našem si inicijalnom razgovoru spomenula da se nikada nisi smatrala klasičnom slikaricom. Možeš li to malo prokomentirati?
Ana Ratković Sobota: Možda zato što smatram da podjele na klasične medije više ne stoje, s obzirom na nove medije i mogućnosti koji su nam dostupne, i s obzirom na tradicionalne, prastare tehnike koje svakodnevno ponovno otkrivamo. Smatram da toliko toga o svijetu još ne znamo ili ne razumijemo, a umjetnost je za mene prostor igre i eksperimenta, otkrivanja i kombiniranja suvremenog i tradicionalnog. Što god u ovom trenutku radim, potpuno sam otvorena za mogućnost da ću za pet-deset godina raditi nešto sasvim drugačije. Dugo mi je okvir uljanih boja na platnu bio preuzak pa sam kombinirala slikarstvo i grafički pristup radovima, monotipiju, grebanje površine platna, izoliranje površine pik trakom, ili izradu vlastite jajčane tempere. Rijetko sam slikala kistom, pa se vjerojatno i zato ne smatram klasičnom slikaricom.
► Prebacimo se malo i na tvoju knjigu Jezera koja je inspirirana izdanjem iz 1924. godine, odnosno knjigom Plitvička jezera — Moja domovina: knjiga I. Dok sam je listala, baš sam razmišljala o tome kako je taj osjećaj da u rukama držiš knjigu staru čitavo stoljeće baš poseban. Kako to da si se odlučila za format umjetničke knjige?
Ana Ratković Sobota: Imala sam potrebu zabilježiti postupak izrade radova tehnikom batika, i obrazložiti postupak na jednom mjestu, s obzirom na to da je tehnika na našim prostorima egzotična i nepoznata. Umjetnička knjiga je hommage knjizi iz 1924., u dizajnu i sadržaju, jer je od stogodišnje knjige sve krenulo, tj. bila je poticaj za nastanak ciklusa Jezera, kojima se bavim od 2018. godine. Stara knjiga sadrži jedne od prvih fotografija Plitvica ikada snimljene, a te fotografije interpretirala sam od 2018., tehnikom ulja na platnu, jajčane tempere, i na kraju, tehnikom batika. Zanimljivo je promatrati fotografije s odmakom od čitavog stoljeća, i gledati to mjesto koje u kolektivnoj memoriji vežemo uz pojmove prekrasne netaknute prirode i čiste vode, a koje danas, nažalost, izaziva i druge asocijacije, s obzirom na ubrzane klimatske promjene i neizbježno pitanje ekološkog zagađenja. Svijet se u zadnjih 150 godina drastično promijenio, u kratkom periodu svjedoci smo nevjerojatnih promjena u načinu života, bilježenja stvarnosti i shvaćanju osobne i društvene odgovornosti. Dvije knjige, svaka za sebe, svjedoci su vremena u kojem su nastale. Moja knjiga bilježi moj osobni doživljaj tog mjesta, ali služi i kao trag današnjeg društvenog konteksta i našeg odnosa prema krajoliku u kojem živimo i kojeg, navodno, cijenimo.
► Kako ti je bilo raditi na njoj s urednikom Bojanom Dmitrovićem Krištofićem?
Ana Ratković Sobota: Bojan je odradio lavovski dio posla, dizajnirao je knjigu, obradio fotografije, transkribirao tekst i lektorirao ga. Odabrala sam ga za suradnika jer je u vrijeme nastanka radova prezentiranih u knjizi bio voditelj galerije Galerije Ateliera Žitnjak. Radovi su nastajali u prostorijama Ateliera Žitnjak, čiji članovi i članice su me velikodušno ugostili u zajedničkim prostorijama, u trenutku kada sam ostala bez ateljea. Ovim putem im se još jednom od srca zahvaljujem. Bojan je bio prisutan i upoznat sa svim fazama izvedbe radova. Bilo je logično da zajedno napravimo knjigu. Vrlo lako smo se složili oko svih detalja, jer oboje smo odlučili napraviti hommage knjizi iz 1924. Oboje smo puno naučili o procesu izdavanja knjige, i svim koracima koji su potrebni da knjiga nastane. Zahvaljujem se i prevoditeljici Teni Bakšaj i dizajneru Svenu Soriću.
► U knjizi se lijepo može pratiti tvoj razvojni tijek, koji započinje radovima iz ciklusa Posveta Hiroshigi (2013.), Planine (2015.), Šume (2018.) i Jezera (2019.), zatim se nastavlja sa skicama i radovima nastalih batik tehnikom. Koliko se odmičeš od skica, koja je veza između njih i fotografskog materijala? Koje su poruke koje bi željela komunicirati u kontekstu dubljeg razumijevanja suvremenog stanja Plitvičkih jezera kao vodenog ekosustava, onda i općenitije?
Ana Ratković Sobota: Tehnika batika u mom slučaju zahtjeva vrlo detaljne skice nastale prema fotografijama, jer batik omogućuje jednu do dvije boje na platnu. Radovi su radi toga plošni, tj. nema tonova ni volumena. Batik je prije svega crtež, tako da sam radovima i pristupila kao velikim crtežima, dimenzija 150 x 200 cm. Bitno mi je napraviti što bogatiji i detaljniji crtež koji nosi rad. Fotografije su mi služile kao kompozicijsko uporište, no zatim sam se igrala raznim stiliziranim i nerealističnim potezima i rasterima, točkama, spiralama i linijama. Netko je primijetio da radovi izgledaju poput velikih drvoreza, što je donekle bio i cilj. Od početka mi je bilo jasno da moji radovi na prvi pogled ne prenose nikakvu “poruku“ o trenutnom stanju ekosustava Plitvičkih jezera, dapače, izgledaju poput lirske utopije inspirirane tradicionalnim tapiserijama, iz mog ugla. Zato mi je bilo bitno prenijeti poruku kroz umjetničku knjigu, predgovore izložbama i intervjue. Kontrast između naizgled prekrasnog bisera hrvatskog turizma i surove realnosti je ono na što sam željela skrenuti pozornost. Ova planeta puno je manja no što mislimo, a vrijeme ignoriranja pretjeranog zagađivanja pod krinkom lakog profita je iza nas. Odgovornost je na svima nama.
► Danas sve više umjetnika radi s održivim materijalima, zagovara se održiviji način života, ali i općenito se pridaje veća važnost etičkoj proizvodnji i potrošnji, nastojanjima za smanjenje otpada i slično. Batik je također potencijalno rješenje za ekološki osviještenu i održivu budućnost mode, što je prilično uzbudljivo. Kako promišljaš vezu između umjetnosti i okoliša? Što misliš, koliku odgovornost imaju umjetnici/e da također progovaraju o ovakvim stvarima, odnosno, imaju li je uopće?
Ana Ratković Sobota: Definicija umjetnosti ne postoji, jer umjetnost je živa, mijenja se i redefinira svakim novim radom, umjetničkom akcijom, činom stvaranja. Svaki umjetnik/ca radi iz svog unutarnjeg impulsa i potrebe za izražavanjem svog doživljaja stvarnosti, što poštujem. Ne mislim da bi netko trebao raditi aktivističke radove samo zato što su trenutno aktualne klimatske promjene, ratovi, borba za prava žena, manjina, itd. Mislim da je nepotrebno stavljati odgovornost o podizanju društvene svijesti na umjetnike/ce, jer odgovornost je, ponavljam, na svima nama. Osobno, umjetnički radovi koji su me najviše u životu dotakli vrlo su intimne prirode i progovaraju o međuljudskim odnosima ili unutarnjim svjetovima umjetnika/ca.
Ipak, dok sam boravila na Javi u Indoneziji, tek sam posjetom skupnoj izložbi ARTJOG u Nacionalnom muzeju Yogyakarte, doživjela kulturu i društveni kontekst mjesta u kojem boravim, kroz radove koji kritički promišljaju trenutnu prenapučenost otoka Jave koji je najgušće naseljen otok na svijetu. Radovi su tematizirali i masovni uzgoj riže, radi kojeg je raskrčena većina prašuma na Javi i posljedice kolonijalizma i političkih progona i ubojstava 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Umjetnici/ce imaju odgovornost utoliko što bilježe duh vremena, promišljaju i objelodanjuju važne teme o kojima se drugi ne usude ili ne sjete govoriti, stojeći u opoziciji masi. Također, čuvari su povijesti, kako se njeni mračni dijelovi ne bi ponovili. Time su ponekad generatori širih društvenih promjena. Metaforički, gledam na umjetnike kao na svjetionike, koji ukazuju na puteve kada je oko njih tama, i kao unositelje duhovne i nevidljive komponente u život, bez obzira na temu kojom se bave.
► Pripremaš se za izložbu u Galeriji SC. Što nam možeš reći o njoj, što nas očekuje?
Ana Ratković Sobota: Izložba Sunčev vrt će se održati krajem studenog 2024., pripremam je više od godinu dana. Ciklus radova sastoji se od dvanaest platana velikih dimenzija u tehnici batika. Većina radova je izvedena, dok ću preostale izvesti tehnikom koju sam naučila u Indoneziji u srpnju ove godine. Koristit ću indigo i prirodne pigmente dobivene od biljaka. Kustosica izložbe je Tena Bakšaj.
Radovi prikazuju suodnos kružnih formi u gornjoj polovici kompozicije i stiliziranih biljnih motiva u donjem dijelu. Svaka tkanina posvećena je jednoj ljekovitoj biljci našeg podneblja, poput ružmarina, preslice, majčine dušice, koprive, itd. Biljke koje tematiziram sama uzgajam ili berem, sušim i konzumiram u obliku čajeva. Prikaz biljaka superponiraju monumentalni shematizirani prikazi kružnih formi – Sunca, koje se oslanjaju na drevne simbole poznate iz različitih kultura širom svijeta, poput mandale, rozete, staroslavenskih, egipatskih ili vedskih solarnih simbola. Dvanaest velikih radova simbolizira dvanaest mjeseci u godini, dok pojedina biljka prikazana na svakom radu svojim ljekovitim svojstvima stoji u korelaciji s određenim godišnjim dobom. Brojem radova referiram se na 12 mjeseci u godini i prevodim nematerijalnu jedinicu vremena u fizički prostor.
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
