Hrvatski paviljon na 57. međunarodnoj izložbi vizualne umjetnosti u Veneciji uspješno je predstavio radove Tine Gverović i Marka Tadića. Publika Venecijanskog biennala imala je priliku posjetiti izložbu naziva Horizonti očekivanja koju je koncepcijski oblikovala kustosica Branka Benčić. Izložbu čine dva rada: Fantomska trgovina: More Ljudi Tine Gverović i Događaji koje treba zaboraviti Marka Tadića. Prema riječima kustosice: “Tina Gverović i Marko Tadić u svojim radovima angažiraju konceptualne postupke i subjektivnu imaginaciju upisane u prostorne i vremenske diskontinuitete. Tako se konstituira prostor koji propituje strukture izlaganja i percepciju promatrača, artikulirajući njegov fluidan, gotovo performativan karakter kretanja prostorom. Riječ je o obliku koloniziranja prostora kao autorefleksivnoj gesti. Izbjegavajući fiksnu naraciju, koja ocrtava određen sadržaj, izložba sudjeluje u stvaranju niza međuodnosa i pukotina, ukazujući na preinake i lomove kao mjesta potencijalne transformacije i imaginacije.”
Hrvatska je publika dobila priliku nakon Venecije izložbu, otvorenu 25. siječnja u 19 sati, pogledati u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, a to je bio povod za razgovor s nezavisnom kustosicom i povijesničarkom umjetnosti Brankom Benčić. Kroz razgovor smo željeli sagledati koncepciju same izložbe, ali i otvoriti pitanja o važnosti kustosa i njegovoj ulozi u polju suvremene umjetnosti, a u fokusu su bili i tekući projekti koje realizira kao umjetnička direktorica udruge Apoteka – prostor za suvremenu umjetnost i kao voditeljica i kustosica istraživačke platforme Cinemaniac / Misliti film.
Domaći nastup u Veneciji prošle smo godine aktivno pratili pa smo neposredno nakon otvaranja Bijenala donijeli pregled koncepcije i događanja, dok smo uoči njegovog početka razgovarali s predstavljenim umjetnicima: Tinom Gverović (razgovor možete pročitati ovdje) i Markom Tadićem (ovdje). Kao završetak tog ciklusa predstavljamo vam razmišljanja i promišljanja kustoskog koncepta kroz razgovor s Brankom Benčić.
*Branka Benčić
► Na poziv Ministarstva kulture podnijeli ste prijedlog za kustosku koncepciju predstavljanja hrvatskog paviljona na 57. međunarodnoj izložbi vizualne umjetnosti u Veneciji. U vašem izboru se našlo dvoje uspješnih suvremenih umjetnika: Tina Gverović i Marko Tadić, čije ste radove predstavili u okviru izložbe Horizonti očekivanja. Koje su polazišne točke promišljanja i kako biste predstavili koncept te koje su poveznice s temom biennala i suvremenim strujanjima?
Branka Benčić: Biennale u Veneciji specifična je izložba, sastoji se od nacionalnih paviljona (kojih je danas više od 80) i središnje izložbe – kustoske koncepcije umjetničkog direktora odnosno direktorice. Pri tom nacionalni paviljon nešto je sasvim specifično. To je drugačija struktura i namjera projekta i predstavlja specifičan “projektni zadatak”, niz potreba i zahtjeva na koje je trebalo odgovoriti. Izbor umjetnika samo je jedan od njih, najvažniji, a u cijeloj konstelaciji jedan od elemanata. Kako bih došla do ideje o izložbi, umjetnicima i radovima koje bih predložila, predamnom se otvorio naravno niz pitanja i problema koje je trebalo razriješiti. A pitanja i razmišljanja, koja su se otvorila, nisu mi bila potpuno nova. Kao posjetitelj, kao student, turist, a potom i tzv. stručna publika, posjetila sam brojna prethodna bijenala i, naravno, formirala mišljenje o svemu. Osim toga, prvu godinu filozofskog fakulteta studirala sam u Veneciji i mislim da sam posjetila sva bijenala od tada, tako da sam u trenutku poziva već imala neku ideju, ne potpuno preciznu, stav i plan, o tipologiji izložbe, mjestu izlaganja, karakteru radova, o tome o čemu govoriti. Moju je odluku definiralo i sve ono što sam znala da ne treba i ne želim, a kako bih došla do umjetnika, koncepcije, metodologije i svega onoga što sam smatrala da želim da bude pokazano, uključeno, vidljivo i nevidljivo te na koji način to pokušati artikulirati. Bila mi je važna generacijska povezanost, kao i umjetnici koji nisu anonimni u međunarodnom kontekstu, koji su već realizirali međunarodne izložbe, umjetnici s kojima dijelim razmišljanja o umjetnosti, njezinoj ulozi, imamo više-manje zajednički stav prema lokalnom i globalnom kontekstu. Tako sam postavila najprije jedan metodološki i taktički okvir, unutar kojeg sam se počela kretati, donositi niz odluka, od mjesta izlaganja u Arsenalu, preko ideje, namjere, do izbora umjetnika, rada na izložbi i njezine atmosfere. Postav, materijal, elementi, atmosfera, postali su naše ogledalo, ono u čemu se ogledava izložba, namjera umjetnika i naša zajednička namjera, u čemu se ogledava publika, ta neka skromnost, lom, urušavanje, prikazivanje “osjećaja” svijeta koji se srušio, da horizonta u stvari nema, ukazati na društveni i ekonomski moment. Naš je zajednički zadatak bio kako tu tenziju, nestabilost i neizvjesnost, prostorni i vremenski diskontinuitet i lom – prevesti u izložbu.
*Izložba “Horizont očekivanja” u Veneciji / foto: Damir Žižić
► Inzistirali ste na produkciji novih radova za Venecijanski biennale?
Branka Benčić: Bila sam svjesna i bilo mi je važno imati novi projekt – produkciju novih radova, iz nekoliko razloga. To je bio stav koji sam dijelila s umjetnicima. Odluka o novoj produkciji je zahtjevna, posebno kad se uzmu u obzir ograničeni vremenski uvjeti s kojima smo bili suočeni, ali je dobra i važna za umjetnike i za paviljon. Uvjeti produkcije, zajednički rad na realizaciji novih ideja, početi od nule, neizvjesni ishod, gomila entuzijazma, veličina i zahtjevnost projekta te potpuno financiranje produkcije umjetničkog rada i izložbe sredstvima s kakvima umjetnici ni nezavisni kustosi u Hrvatskoj uglavom nemaju priliku raditi bili su važan moment za sve nas.
*Izložba “Horizont očekivanja” u Veneciji / foto: Damir Žižić
► Koji je vaš horizont očekivanja bio od predstavljanja Hrvatske na Venecijanskom biennalu, a kakvi su dojmovi nakon njegovog završetka? Što pojavljivanje kustosa i umjetnika donosi na međunarodnom, a što na nacionalnom nivou?
Branka Benčić: Pojam horizonta nagovještava širinu prostora, udaljenost od cilja, mogući optimizam, dok smo u okviru očekivanja podvrgnuti različitim imperativima i neizvjesnostima. Horizont očekivanja u ovom smislu shvaćamo i kao mjesto refleksije o umjetnosti i njezinoj ulozi. Pitanja, koja su se pojavljivala u pozadini, bila su koja su očekivanja od nacionalnog paviljona, koja su očekivanja umjetnika, o kakvim to očekivanjima govore radovi, koja su očekivanja globalne publike. Venecijanski bijenale velika je globana pozornica, jedna od najvećih, mjesto gdje se različite pozicije upisuju u globalni kontekst. O tome što to donosi u međunarodnom kontekstu možda ćemo tek vidjeti, međunarodni feedback bio je iznimno pozitivan, ali na nacionalnom nivou, osim malo tapšanja ili prijateljskog ogovaranja – bojim se da sustavno ne donosi ništa ili vrlo malo.
*Izložba “Horizont očekivanja” u Veneciji / foto: Damir Žižić
► Venecija će i ove godine biti u vašem fokusu. Suradnica ste pri stručnom timu predstavnika hrvatskog paviljona na Venecijanskom biennalu arhitekture u okviru rada Pergola Brune Juričića. Kako teku pripreme i koja ćete znanja i strategije moći primijeniti iz prošlogodišnjeg iskustva?
Branka Benčić: Ove sam godine suradnica na konceptualizaciji i razvoju kustoske koncepcije na 16. bijenalu arhitekture, koja se razvija oko ideje architecture of hospitality, a na tragu J. Derride čini univerzalno relevantnom. Način na koji Bruno Juričić razmišlja o arhitekturi u proširenom polju, različit je od uobičajenih pozicija na lokalnoj sceni i iz tog mi razloga suradnja iz pozicije kustosa suvremene umjetnosti na ovakvom projektu nije strana ni komplicirana, budući da uključuje problematiziranje odnosa umjetnosti i arhitekture, međutim, o samom projektu i nastupu u Veneciji najbolje će govoriti Bruno.
► Pokretačica ste istraživačke platforme Cinemaniac / Misliti film koja propituje film i video umjetnost, a postoji od 2002. godine. Kako je tekao razvoj platforme na konceptualnom i istraživačkom nivou od njenih početaka pa sve do danas?
Branka Benčić: Od prve izložbe 2002. godine, tijekom posljednjih 15-ak godina Cinemaniac se mijenjao formalno, administrativno, estetski i konceptualno, s konstantom u prostoru Istarske 30 (MMC Luka) i interesom da u Pulu dovede radove međunarodnih umjetnika. U vrijeme osnivanja to je bio i jedini popratni program Filmskog festivala, jedino mjesto gdje se na festivalu uopće proširivao govor o filmu, odmak od linearnog pr-a koji se razvija oko prezentacije nacionalne konkurencije igranog filma kao središnjeg mjesta festivala. S druge strane Cinemaniac je dugo vremena bio i jedina međunarodna grupna izložba u Istri. Fokuse, teme, istraživanja definiralo je i transformiralo vrijeme i ono što se oko nas događalo u umjetničkoj i kulturnoj produkciji, od ranih interesa za video umjetnost, preko net-arta, istraživanja arhiva i (institucionalne) povijesti nekih manifestacija (tzv. Mala Pula – festival MAFAF ili Motovunski susreti…), kontekstualizacije filma i kolaža, arhitekture i filma do prezentacije recentne produkcije i aktualnih odnosa suvremene umjetnosti i filma te oblika reprezentacije i pokretnih slika umjetnika. Izložbe poput Misliti film (2013.) ili Forum (2016.) sažele su neke temeljne interese projekta, okupljajući umjetnike koji u svom radu na različite načine propituju film kao sustav reprezentacije, “tehnologiju društva”, kompleksan sistem produkcije i reprodukcije pokretnih slika.
Danas se afirmacija i reaktualizacija eksperimentalne, alternativne i amaterske kinematografije te suvremene audiovizualne produkcije “filmova umjetnika” podjednako odvija u prostorima galerija i muzeja, kina i filmskih festivala, kroz pokušaje otvaranja novoga diskurzivnog prostora, kako bi se osmislila budućnost rada s pokretnim slikama umjetnika u različitim uvjetima i kontekstima. To je pozicija “in between” i kontekst u kojem Cinemaniac / Misliti film pronalazi svoje mjesto.
► Cinemaniac / Misliti film je bio dio popratnog programa 64. pulskog filmskog festivala. Kako je bio koncipiran ovogodišnji program Cinemaniaca? Razvili ste uspješnu suradnju s Hrvatskom radio televizijom?
Branka Benčić: Cinemaniac 2017. pod nazivom Video televizija anticipacija formirao se na tragu istoimene izložbe koju smo Aleksandra Sekulić i ja realizirale najprije u Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu (2014.), kao izložbu i ekstenzivan popratni program, te sljedeće godine u obliku konferencije i kino projekcije u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Izložba se bavila odnosom i utjecajima televizije na ranu produkciju umjetničkog videa u SFRJ, definirajući video kao nastavak eksperimentalnog procesa. Za potrebe obnavljanja izložbe u Puli trebalo je projekt revidirati kako ne bismo samo “preselili” izložbu te sam uključila dva nova segmenta kako bismo proširili kontekst i preispitali aktualne umjetničke pojave. Uz sukustosicu Miriam DeRosa realizirale smo projekt Desktop cinema koji usmjerava interes na nove audiovizualne prakse umjetnika i utjecaj interneta na recentni video, a treći segment u fokus smješta novu produkciju, prakse i instituciju televizije. Nakon prikazivanja na Trećem programu Hrvatske televizije, izložba je predstavila NOVE KOLEKCIJE – nove audiovizualne radove umjetnika Dalibora Martinisa, Ane Hušman, Žižića/Kožula, Tomislava Šobana, Lightune g., nastale u produkciji HRT-a.
► Apoteka – prostor za suvremenu umjetnost je otvorena 2013., a program od početka realizirate u suradnji s umjetnikom Matijom Debeljuhom. Pored izložbenog programa važnost pridajete i samom istraživačkom postupku te izradi novih publikacija. Na čemu Apoteka trenutno radi i kako vidite njen programski razvoj u narednom periodu?
Branka Benčić: Apoteka – prostor za suvremenu umjetnost iz Vodnjana u višegodišnjem je razdoblju između 2014. i 2017. godine formirala programsku koncepciju Privremeni susreti i Ovo (ni)je muzej. U tom je razdoblju realizirano desetak izložbi različitog formata i dinamike odvijanja, preispitujući upravo format izložbe, uvjete, mogućnosti i prakse izlaganja. Tako su se, u nedostatku većeg prostora za razvijanje kompleksnijih izložbenih formata, Privremeni susreti konstituirali kao “izložba u vremenu”, djelovali su kao labavo povezana cjelina i oblik intervencije kojima je Apoteka pokušala artikulirati kontekst u kojem djeluje, vlastitu poziciju i strategiju organizacije u Istri. Serije izložbi su radovima generacijski bliskih umjetnika i umjetnica iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Austrije, Slovačke pokušale konceptualizirati odnose unutar prostora umjetnosti, umjetničkog djela, sustava umjetnosti i institucionalnog konteksta. U rujnu 2017. imali smo priliku višegodišnji program Apoteke sagledati u galeriji Galženica kao grupnu izložbu. U 2018. godini nastavljamo istim smjerom i ekonomičnim programom od 3 do 4 izložbe godišnje u Apoteci te nekoliko “satelitskih” projekata koji uključuju izložbe i istraživanja.
► Apoteka je sudjelovala na Vienacontemporary tijekom rujna 2016. u okviru programske selekcije FOKUS Ex-Yugoslavia and Albania kada ste predstavili radove Damira Očka, Dina Zrneca i Dalibora Martinisa. Šta za jednu umjetničku organizaciju predstavlja ulazak na tržite umjetničkih sajmova? Imate li iskustva s drugim umjetničkim sajmovima?
Branka Benčić: Sudjelovanje na umjetničkom sajmu za nas je bilo poput institucionalnog eksperimenta. Neopterećeni imperativima tržišta i prodaje, budući da dolazimo iz sredine gdje art market ne postoji, prihvatili smo sudjelovanje kako bi se iz prve ruke upoznali i s tim segmentom sustava umjetnosti, stekli neka iskustva iz prve ruke, nešto naučili te iskoristili priliku za promociju umjetnika koje Apoteka prati kao i za promociju naše male organizacije kako bismo se bolje međunarodno povezali i stvorili mogućnosti i kontakte za neke buduće suradnje te pokušali zaraditi nešto novaca za umjetnike i za Apoteku. Apoteka je do sada sudjelovala na nekoliko sajmova: Viennacontemporary u Beču, Art Market u Budimpešti i Artefiera u Bologni.
► Kao nezavisna kustosica istovremeno radite na nekoliko projekata koji i u konceptualnom ali i u geografskom smislu mogu biti udaljeni. U čemu vidite prednosti, a u čemu mane posla nezavisnog kustosa i paralelno djelovanje na više meridijana, komuniciranje na nekoliko jezika, pisanje projekata s kolegama i umjetnicima iz inozemstva?
Branka Benčić: Kao nezavisna kustosica djelujem u vrlo različitim institucionalnim i organizacijskim okvirima, odnosno uvjetima, koji uključuju različite formate, kontekste te projekte različitih dinamika, realiziram redovne višegodišnje programe i povremene projekte, a moj se rad u tom smislu odvija u okviru različitih suradnji – s javnim ustanovama, muzejima, gradskim galerijama, filmskim festivalom, udrugama i udruženjima, s Matijom vodim Apoteku u Vodnjanu, realiziram program projekcija Kino umjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Cinemaniac na Pula Film Festivalu, godišnji program za Gradske galerije Osijek, uključena sam u neke međunarodne projekte, radim u različitim gradovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Prednost je svakako u dinamici, velikom broju suradnji, u kontaktima sa sjajnim ljudima, u tome što realiziram projekte koji me zanimaju i u koje želim uložiti trud i vrijeme, važno mi je da iz svakog projekta mogu nešto naučiti. Osim goleme količine neplaćenog nevidljivog rada za istraživanja i pripreme, osim nedostatka slobodnog vremena, najveća mana je nedostatak kapaciteta Apoteke i financiranja da se bolje ekipiramo, povećamo broj suradnika i rasporedimo aktivnosti i dužnosti. Birokracija i administracija su nas posve zatrpali. U tom smislu pokušavam projekte povezati, premrežiti, usustaviti, kako bi i meni bilo jasnije i lakše povezati različita istraživanja, kustoski rad itd.
► Prema kulturnoj poltici, koju provodi Europska unija, veliki se naglasak stavlja na razvoj publike. Kako kao kustosica utječete na segment razvoja publike kroz Apoteku, ali i druge projekte na kojima ste angažirani?
Branka Benčić: U trenutnoj konstelaciji mojeg rada, u kojoj kontinuirano nešto isporučujem, upravo je ovaj segment nešto čemu pojedinačno nažalost mogu posvetiti najmanje vremena. Ali kao kustos i organizator imam priliku kroz različite suradnje biti kotačić koji pomaže razumijevanju i komunikaciji suvremene umjetnosti i širenju kruga njezine publike.
*Izložba “Priremeni susreti” u Galeriji Galženica (2017.)
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkultura pročitajte na linku
Fotografije: Damir Žižić (Venecijanski bijenale), arhiva udruge Apoteka (preuzete sa stranice apotekapsu.hr)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
