S radom Darija Devića prvi sam se put susrela na nekoj random tramvajskoj stanici, ugledavši na jednom od onih random izloga prekrivenih starim plakatima jedan malo drugačiji plakat – bio je ogroman, a njime je dominirao lik nepoznatog mladića s natpisom DARIO. Zaintrigirao me taj vizual, tako da sam zapamtila web neveden na plakatu s namjerom da doma saznam o čemu je riječ… a onda sam u međuvremenu shvatila i da je čitav grad preljepljen sličnim plakatima, crvenim, plavim, zelenim. Naravno, uskoro se ispostavilo da je ta intervencija zapravo diplomski projekt tada mladog studenta dizajna, Darija Devića.
Fastforward na desetak godina poslije, s njegovim se radovima srećem posvuda, na istim onim tramvajskim stanicama, ali i na internetu, na billboardima, naslovnicama knjiga, špicama filmova, u programskim knjižicama, časopisima i katalozima.
Dario Dević, naime, u međuvremenu je postao neizostavno ime zagrebačke nezavisne kulturne scene, dobitnik niza važnih nagradai priznanja (ZGRAF Welcome, 2012; Best Newcomer, Magdalena Ljubljana 2008; 20 najzanimljivijih vizualnih umjetnika ispod 30 godina u njujorškom časopisu Print 2011; priznanje HDD-a za dizajn postava izložbi 2010…), suradnik niza važnih institucija (Kinoklub Zagreb, HNK, Živa muzika, BLOK, Močvara, SC, Kulturpunkt…) i jedan od najbitnijih domaćih dizajnera mlađe do srednje generacije.
*Dario Dević u društvu redateljice Nikice Zdunić
► Počela bih od “kraja”. Posljednju godinu tvoj je rad obilježila suradnja sa zagrebačkim HNK-om (odakle si ove sezone prešao u slovenski Mini teater), a za koju si sam, u svom posljednjem plakatu za Vizkulturinu seriju Plakatiranje napisao da si “realno, rasturio tu sezonu u HNK (uopće mi nije bed to sam za sebe reći i spreman sam se posvađati sa svakime tko ustvrdi suprotno)”. Sad ću malo glumiti đavolju odvjetnicu jer vjerujem da će tako tvoj odgovor biti puno zanimljiviji. Dakle, zamislimo da tvrdim suprotno, posvađaj se sa mnom!
Dario Dević: Osim Kinokluba Zagreb, gdje sam kao prvi i dosad jedini grafički urednik imao priliku postaviti i održavati samo svoju viziju, svi su značajniji projekti u dosadašnjoj karijeri dijelom bili zanimljivi i zbog svoje linije nasljeđivanja. U SC-u smo tako Hrvoje i ja neposredno stajali na ramenima svojih malo starijih kolega, kasnije ponudili rame za stajanje mlađima, a posredno bili u lancu u kojem se nalaze velikani poput Arsovskog, Bućana i ostalih velikih faca. Živoj muzici bili smo prvi, no naš je rad dobio dodatnu dimenziju kad su nakon i uz nas došli dizajneri iz sličnog đira poput Tee Stražičić, Nike Mihaljevića, Maše Poljanec, Karle Jurić, Divić/Vrebac/Šobat, Marina Berovića, Ane Škrebić, itd., itd., stvorivši tu tako neku movu mikroscenu i mini-narativ. Kod vizuala za festival Dan D (danas Plan D) priča svakih par godina kreće iznova regrutiranjem novih studenata (prije desetak godina Živčić, Čanak i ja, danas Pavleković-Preis, Nižić, Vučković, Latin, Kasun…).
E sad, HNK je specifična situacija — za razliku od, recimo, Teatra &TD, HNK ne mari i ne hvali se toliko povijesnim autorskim imenima koja su za njih radila plakate, tako da je u očima javnosti, posebice one stručne, nova era HNK kao proizvođača grafičkog dizajna, kao dijela svoga kulturnog outputa, počela prije četiri godine dolaskom Lane Cavar. Ona je nemali zadatak da nacionalnoj kazališnoj kući postavi okvir za vizualno komuniciranje kroz svoje dvije sezone obavila fantastično — kombiniranjem suvremene, friške fotografije mladih autora i visoko istančanog tipografskog ključa nije samo napravila super vizualije, već i na van (gledateljima, posjetiteljima kazališta, Zagrepčanima) i na unutra (vodstvu i zaposlenicima Kazališta) pokazala što im treba, čak i ako nisu znali da im treba. Nakon Lane, u HNK 2016/17 dolazi Zoran Đukić koji nastavlja fokus na fotografiju te granice vizuala HNK gura i proširuje razigranijom tipografijom, odvažnijim koloritom i uvodi moment duhovitosti pri prikazivanju ekstremno blizih kadrova glumaca/likova, nekad ozbiljnih, nekad u grimasi, no uvijek pomalo začudnih za taj format i tog naručitelja.
*Lana Cavar: plakat za predstavu “Mi smo kraljevi, a ne ljudi”, HNK, 2015.; Zoran Đukić: plakat za predstavu “Don Carlo”, HNK, 2017.; Dario Dević: plakat za predstavu “Elizabeta Austrijska – Sissi”, HNK, 2018.
Sve to spominjem kako bih ti odgovorio na pitanje — mislim da su moji plakati za HNK bili dobri jer to uglavnom mislim za svoj rad. Naravno, ima u mome portfelju mućaka i lijeno odrađenih stvari, no nekako se pouzdajem u svoju sposobnost da ih prepoznam, da znam kad sam nešto sfušao, a oko plakata za HNK taj osjećaj nemam. No pravi razlog zašto sam na svoju tenuru tako ponosan je što su oni, u mojoj glavi, smislen i dobar nastavak priče — fotografija je od ekstremno uvećanog vizuala postala još apstraktnija, materijal za kolažne ilustracije; Zoranov pomak prema odvažnijem koloritu pretvorio se u jarke jednobojne pozadine koje su glavna konzistentna vizualna točka sezone; tipografija od rafinirane, preko odvažnije, nastavlja korak prema umalo neprikladnoj i neobičnoj. Ma koliko bila drugačija od Laninih i Zoranove, mislim da moja sezona sadrži i poštuje DNK njihovih vizuala, poštuje ga i dodaje im moj.
A tu smo stigli i do drugog razloga zašto sam zadovoljan: kako i u progresiji HNK, nekako mislim da su ti plakati i logična evolucija mog vizualnog izričaja. Tehnička izvedba i vizualni duh Žive muzike, KKZ-a i drugih mojih reprezentativnih radova prilagođena je, no — bar mislim — ne i žrtvovana u primjeni na značajno veću, težu, “važniju” instituciju.
Ukratko — mislim da je cijela stvar imala smisla i za HNK i za mene. I ne mogu dočekati da vidim što će napraviti sljedeće dizajnerice (znam tko su, no neću vam otkriti, nego samo reći — siguran sam da će biti sjajno)!
*Dario Dević: plakati za HNK, sezona 2017/18.
► Kinoklub Zagreb druga je zagrebačka institucija koja je posljednjih godina neizostavno vezana uz tvoje ime. U KKZ-u si sjedio na brojnim stolicama – od polaznika radionice filmske kritike preko voditelja projekcija i člana izvršnog odbora do grafičkog urednika. U Greti si nedavno predstavio plakate koje si radio za cikluse projekcija, a u blic intervjuu koji si tada dao za Vizkulturu spomenuo si da si u KKZ prvi put došao zbog profesionalne krize u koju si upao. Otada je prošlo šest godina, što ti je sve KKZ dao u tom periodu, što si ti dao njemu?
Dario Dević: U periodu mog studiranja, dok je Studij dizajna bio pod konstantnom prijetnjom smanjivanja, restrukturiranja ili čak zatvaranja, uglavnom zbog teško razmrsive i neobično koncipirane pripadnosti Arhitektonskom fakultetu, znali smo se zafrkavati kako bi nâs dizajnere bilo najprirodnije pripojiti Akademiji dramske umjetnosti — tada smo govorili kako obje ustanove pohađa sličan, karakterističan tip luzera, a danas kužim da je zapravo riječ o preklapajućem senzibilitetu koji proizlazi iz bavljenja kreativnom disciplinom koja zna biti i izraženo komercijalna i potpuno neshvaćena, te svim krizama identiteta koje iz toga proizlaze. Govorim to jer mi se čini da je time lako argumentirati moju povezanost s kazalištarcima i filmašima — em društvenu, em karijernu, ali i pojasniti tu profesionalnu krizu koja me dovela u KKZ.
Na papiru, zadaća KKZ-a je svakom zainteresiranom građaninu pružiti priliku da se slobodno bavi filmom, no od prvog dana mi je bilo jasno da meni Kinoklub može ponuditi nešto sasvim drugo. Znao sam da nemam namjeru u ruke primiti kameru — nikad nisam imao taj poriv — no u fazi u kojoj sam se ozbiljno pitao je li dizajn za nezavisnu kulturu nešto čemu zbilja želim posvetiti život, djelovanje unutar takve organizacije natjeralo me da shvatim da sami vizuali koje proizvedem ne moraju biti početak i kraj mojeg profesionalnog djelovanja. Shvatio sam da je dizajner koji želim biti zapravo osoba koja promatra i sudjeluje u sferi društva koju smatra svojom, bilo to kroz plakate, vođenje projekcija, pisanje tekstova, sudjelovanje u radionicama ili nešto skroz deseto.
*Dario Dević: izložba plakata za Kinoklub Zagreb u Galeriji Greta
► Jedan od odvojaka tvoje prakse koji je proizašao iz te suradnje s KKZ-om je i tvoja karijera “kritičara”. Spominjem je u navodnicima jer je časopis u kojem si uglavnom objavljivao, Zarez, u međuvremenu zamro (RIP). Zanima me što je to iskustvo pisanja značilo za tvoju dizajnersku praksu? Pišeš li još uvijek?
Dario Dević: Jedna od mojih trajnih poveznica s KKZ-om radionica je filmske kritike i analize koju sam u prvoj generaciji pohađao, a nakon toga na poziv voditeljice i kritičarke Višnje Vukašinović (tada Pentić) postao i njenim asistentom. Kroz proteklih pet godina na predavanjima i diskusijama s mladim polaznicima različitih fakulteta i zvanja (uglavnom su to komparatisti i ostali filozofi, no bilo je i dizajnera, matematičara, pravnika, odgajatelja…) shvatio sam da je dizajner specifično osposobljen za analizu filma na vrlo jednostavnan način — pitanja koja si postavlja u procesu rada (Što želim iskomunicirati? Kakvim tonom? Kome se obraćam? Na čiji se rad nastavljam, a po čemu je moj rad jedinstven?) zapravo su samo introspektivna varijacija na način razmišljanje filmskoga kritičara (Što ovaj film govori? Kakvim tonom? Kome se obraća? Na koga se referira i po čemu će biti upamćen?). No, dok si dizajner ta pitanja postavlja spontano, kroz proces rada, kritičar ih aplicira s namjerom i predumišljajem. Taj moment namjere u analizi (filmska kritika), odnosno sintezi (dizajn), najbitnija je stvar kojoj sam se priučio kao kritičar-entuzijast. Zbog toga sam s vremenom možda počeo dizajnirati puno promišljenije, no istovremeno i znatno manje spontano — ali mislim da mi je to trenutno sasvim OK.
*Dario Dević: plakat za Scenaristički laboratorij, 2018.; Dario Dević: plakat za “Mike Judge”, 2015.; Dario Dević: plakat za “Psiho”, 2014.
*Dario Dević: plakat za “Malu filmsku formu”, 2016.; Dario Dević: plakat za “Kultne srpske filmove”, 2016.; Dario Dević: plakat za “Kontra matere”, 2017.
*Dario Dević: plakat za “Gregg Araki”, 2014.; Dario Dević: plakat za “Gledalište”, 2018.; Dario Dević: plakat za “Snimaj dok jedem”, 2018.
*Dario Dević: plakat za “Tanke živce”, 2015.; Dario Dević: plakat za “Filmmakers Apocalypse”, 2015.; Dario Dević: plakat za “Svijet nije savršen”, 2017.
► Jedno brzopotezno: jesi li ikad ozbiljno razmišljao o poslu u agenciji i je li ti takav posao ikad ozbiljno nuđen?
Dario Dević: Brzopotezni odgovor — da, nakon par godina freelancinga i života s mamom na rijetkoj pari iz domaće nezavisne kulture otišao sam na intervju u jednu zagrebačku agenciju tada popularnu među autorski nastrojenijim ex-studentima dizajna, no tada je za mene već bilo prekasno. U razgovoru s ekipom iz agencije njima je bilo jasno da ja nemam vještine za agencijski rad (pozornost za vođenje mnogoslojnih projekata, sposobnost kvalitetnog odrađivanja jednog segmenta projekta bez uvida u projekt u cjelosti), a meni je bilo jasno da sam kroz par godina relativno razvikanog samostalnog rada postao presvirep da svaki projekt ne svojatam, pretašt da se na svoj rad na kraju i ne potpišem. Nisam se zaposlio.
*Dario Dević: plakat za predstavu “Naš razred”, Mini teatar, 2018.
► Jedan od trademarkova tvog rada definitivno je i suradnja s Hrvojem Živčićem, neformalno ovjekovječena na onom kultnom plakatu za retrospektivu filmova Mikea Judgea u KKZ-u, a formalno dvjema izložbama pod nazivom Dizajniranje SC-a (Galerija HDD, Zagreb, 2014; Galerija MKC, Split, 2015). O raznim aspektima svog suradničkog procesa i prirodi rada na nezavisnoj sceni govorili ste u razgovoru koji je Marko Golub vodio s vama povodom te izložbe, a mene zanima da mi kažeš kako je ta suradnja utjecala, i dalje utječe, na tebe kao samostalnog autora?
Dario Dević: Isti taj Marko Golub jednom je u ležernome dizajnerskom društvu primijetio kako dizajneri imaju izraženu, ne skroz objašnjenu potrebu da se upare i svijetu predstave u formi dvojca. Početak moje suradnje s Hrvojem krenuo je nekako spontano krajem faksa, kada smo surađivali na studentskom projektu fiktivnog identiteta za SC, a potom za taj isti SC putem preporuka starijih dizajnera poput Budor/Čule i Šesnića&Turkovića (još parova!) počeli i zaozbač raditi — ali usprkos sličnom smislu za humor i brojnom zajedničkom društvu, i dalje nekako mislim da smo se uparili zato ‘jer se to tako radi’, jer onda imaš s kime podijeliti odgovornost pred klijentom, a dobrih ideja bude duplo više. Ta činjenica, da u suradnju nismo ušli s jasno formiranim stavom zaštoje dobro da radimo zajedno, ispala je vrlo korisnom, pogotovo u godinama koje su za obojicu bile dizajnerski formativne. Primjerice, odmah smo zamijetili da se kod naših ranih radova šarenilo i referencijalnost pripisuju meni, a dizajnerska, pogotovo tipografska kultiviranost njemu. To je dijelom imalo uporišta u stvarnosti, no dijelom je proizašlo i iz vanjske percepcije naših nastupa i osobnosti — u stvarnosti je Hrvoje nebrojeno puta drukao da nešto razmrdamo, zašarenimo, razludimo, a jednako toliko puta sam ja brinuo oko tipografije, mreže i generalne smislenosti nekog projekta. Takav način promišljanja o tome što te čini dobrim dizajnerom, odvojeno od onoga što ljudi (dizajneri, kritičari, kulturnjaci) misle da te čini dobrim dizajnerom, obojicu nas je naučio da je za nas neproduktivno o sebi razmišljati kao o ovakvome ili onakvome dizajneru (‘ja sam samo ilustrator’, ‘ja sam samo tipograf’, ‘ja sam samo pank’ itd.), no i kako je važno osvijestiti i pratiti koja je javna i strukovna percepcija tvojih vještina i naklonosti, e kako bi se s istima mogao poigravati, oblikovati ih i u potpunosti shvatiti.
*Dario Dević i Hrvoje Živčić: knjiživa Političke škole BLOK-a, 2017.
*Dario Dević i Hrvoje Živčić: knjižica za program SC-a, 2015.; Dario Dević i Hrvoje Živčić: tiskani materijali za BLOK
*Dario Dević i Hrvoje Živčić: knjižice godišnjih izvješća Zaklade Kultura nova, 2012.-2018.
► U tom si istom intervjuu naveo tandem Budor/Čule kao bitan faktor utjecaja u tvojim brucoškim danim, istaknuvši posebno njihovu sposobnost za “mash-upanje masovne i lowbrow kulture s inteligentnim i značajnim konceptima”…
Dario Dević: Uspjeh mnogih dizajnera i dizajnerica koji su sa Studija dizajna završnu diplomu pokupili u periodu cca. 2008. – 2013. (Đukić i Pavlović, Kadoić i Bronić, Komparak, pa mi, pa nakon nas Milički, Zlatec, Mihaljević, Grahek, Milovac, Bučević, Šavar…) s razlogom se pripisuje odličnoj kombinaciji novih i starih profesora i asistenata koja se tada dešavala, no meni su se u glavu urezali i stariji kolege koji su se uvijek doimali kao ‘primjeri dobre prakse’ — između Šesnića i Turkovića, Bačun i Bratović, Maše Poljanec, Line Kovačević, pa do Budor i Čule, raspon ljudi u koje si mogao uprti prstom i reći “želim biti kao on/a” bio je raznolik. Dora i Maja kao mladog su me dizajnera prvenstveno privukle queer estetikom koja je u stručnim krugovima kroz njih i silne nagrade i uspjehe koje su tada nizale dobivala legitimizaciju — mogao sam u njih uprti prstom i reći “eto, ne samo da se smije i može ovako biti dizajner, nego još i svi kažu da je to super”.
► Zanima me da malo proširiš to polje utjecaja, možda i izvan dizajna. Koji su ti autori bili bitni u procesu formiranja, koje autorice su ti bitne danas? Koje knjige, filmove, koja glazba?
Dario Dević: Profesor Feđa Vučić kao obaveznu nam je literaturu gurao Toma Wolfea i njegov klasik zajebantske kunsthistorike Od Bauhausa do našeg doma — tu knjigu volim ne zbog Wolfeovih stavova spram modernističke arhitekture, već zbog lakoće kojom si je dozvoljavao biti i zabavan i pametan, ne dopustiti publici da ga zbog toga što je duhovit ne shvati ozbiljno. Kraj njega na polici imam second-hand ploče Janet Jackson, Suzanne Vege i tonu Duran Durana, a u browseru bukmarkane Carly Rae Jepsen i Charli XCX. Mainstream pop glazbu slušam jer je iskreno volim, no istovremeno i kužim zašto je tako: kao i u Wolfeu, u dobrom popu čujem stručnost i posvećenost nečemu što se naširoko katkad smatra nedostojnim struke i pozornosti.
*Dario Dević i Ana Škrebić: ilustracije temata “Twin Peaks”, Zarez, 2016.
► Kako je Željko Serdarević naveo u katalogu već spomenute izložbe, “manualna postprodukcija tiskanih materijala često je središnji element [vašeg] dizajna”. Amblematski primjer toga su programi za sezonu 2009. Teatra &TD kada ste sve primjerke ručno presavijali iz formata A6 na format A10 što je iskustvo koje ste i sami nazvali “neobično ispunjavajućim”. Iako si se u međuvremenu, čini mi se, malo udaljio od takvog pristupa, osjećaj li i dalje u svojem mišljenju njegove tragove?
Dario Dević: Nazvao bih to, a pretpostavljam da bi se i Hrvoje složio, jednom našom ‘fazom’. Jasno je bilo i nama i publici kako je nivo ručne postprodukcije koji smo tada njegovali često bio nepotreban (plakati za Ganz novi mogli su bez većih troškova biti rezani i strojno), a katkad i parodično pretjeran (od B1 plakata za Velesajam kulture u cjelosti ispisanog sitnim rasterom od Dymo-mašine i danas imam čukljav palac). No, stasali smo u eri nakon ere grafičkog minimalizma, u kojoj radovi nisu bili tek šareni i maksimalistički i trash, nego je bilo i nužno pokazati kako je u svaki rad uložemo punotruda, kako je tu puno dizajna. U opreci eri iskuliranog, elegantnog, “nevidljivog” grafičkog dizajna (na pamet mi padaju Numenovi famozni vizuali za Stereo studio) uslijedio je dizajn koji je bio skoro pa opipljiv, od poigravanja tipografskom mrežom (koje je privlačilo pozornost na njeno postojanje), koketiranja sa slikarskim, scenografskim i drugim metodama razmišljanja (koje je privlačilo pozornost na dizajn kao its own thing), pa do ručnog i strojnog rezanja, probijanja, savijanja i drugog dorađivanja dizajnerskog proizvoda (koje je privlačilo pozornost na tehničku izvedbu rada). Svojom krvlju, znojem i žuljevima htjeli smo to ovo zadnje dovesti do ekstrema, pa i blago parodirati. Kad je vrijeme u kojem je to bilo smiješno prošlo, mi smo nastavili s drugim stvarima.
*Dario Dević: Heavy Rotation, Živa muzika, 2010.
*Dario Dević i Hrvoje Živčić: tiskani materijali za Urbanfestival, 2011.; Dario Dević i Hrvoje Živčić: vizualni identitet i promotivni materijali za Galeriju Močvara, 2013.; Dario Dević i Hrvoje Živčić: plakat za Ganz novi festival, Kultura promjene, 2012.
*Dario Dević i Hrvoje Živčić: najmanji letak Teatra &TD, 2009.; Dario Dević: plakat za “Prljave male gaćice”, AKC Medika, 2009.
► Većina autorica i kritičara, govoreći o tvom radu, ističe pažnju koju posvećuješ tipografiji, posvećenost s kojom pristupaš oblikovanju teksta. Odakle ta fascinacija slovima kao vizualnim elementima?
Dario Dević: Tu je odgovor kratak — s mojom se generacijom na faksu pojavio profesor Nikola Đurek, i tada i sada jedan od najcijenjenijih svjetskih tipografa, koji nam je usadio poštovanje prema slovu i prijelomu, mikro- i makrotipografiji, te njegov asistent Damir Bralić, koji nam je svojim anarhičnim pristupom pokazao kako ta pravila s ljubavlju kršiti. Svi dizajneri koji su kod njih odškolovani u svom odnosu prema tipografiji (i dizajnu općenito!) nose malo Đureka i malo Bralića; pa kako koji prevagne, radovi (ex-)studenata su ili vrhunski tipografski opremljeni, ili ikonoklastični, ili nešto u sredini, a sve je dobro. Njihovo je sudjelovanje u edukaciji, ne samo na Studiju dizajna, već od Splita do Koprivnice i šire, zadužilo na stotine mladih dizajnera.
*Dario Dević – vizualni identitet za brand dizajnerice Ane Tevšić
*Dario Dević i Hrvoje Živčić: Balkan Desing Network, 2015.; Dario Dević i Hrvoje Živčić: Nine Looks Typonine, 2009.; Dario Dević: programski plakat Goethe-Instituta Zagreb, 2015.
*Dario Dević: Thema Type Specimen Typonine, 2011.
► Bitan dio tvoje prakse vezan je uz edukaciju. Sve je počelo demonstraturama na kolegiju Tipografija kod Nikole Đureka, a nakon izlaska faksa intenziviralo se kroz brojne radionice u zemlji i inozemstvu (Dan D, Organ vida, UMAS, Fluid dizajn forum…). Također, neko si vrijeme bio koordinator HDD-ove Dizajnerske početnice. Zanima me što za tebe znači pedagoška praksa, koje su ti glavne niti vodilje kada zauzmeš ulogu mentora?
Dario Dević: Iako mi je majka slikarica, nisam imao jasnu percepciju u što se upuštam kad sam upisao Studij dizajna — mislio sam da ću raditi web-stranice, da je to ono što ću izučiti, a toj istoj majci to je bilo dovoljno da ne tuguje dovijeka što nisam upisao arhitekturu ili FER ili “nešto pametno, Dario, pa završit ćeš kao ja”. Kad sam došao na faks, skužio sam o čemu se radi, skužio sam da mi okej ide, skužio sam da drugi misle da mi okej ide, skužio sam da je tu gomila ljudi koji su jednako entuzijastični… Hoću reći da mi je na faksu bilo super. Zabavljao sam se i veselio i kad danas radim sa studentima, to mi se stanje odmah vrati, pa oko svega što rade budem uzbuđen kao da su moji radovi. Mislim da je taj entuzijazam tu ključan. Također, budući je riječ o studentima koji su mlađi, no ne puno mlađi od mene, još su mi friške nedoumice i problemi koje ih muče i mogu im brzo i lako odgovoriti kako sam ih ja prebrodio i riješio, čisto kao primjer — kakav već klišej bio, to je ipak također vrijedan dio cijelog iskustva.
*Dario Dević: plakat za predstavu “Teror tolerancije”, Teatar &TD, 2016.; Dario Dević: plakat za predstavnu “Božiček”; Dario Dević: plakat za film “Sovjetski psi” Nikice Zdunić, 2018.
*Dario Dević: plakat za film “13” Nikice Zdunić, 2017.; Dario Dević: plakat za film “Tina Sendy” Hani Domazet, 2018.; Dario Dević: plakat za manifestaciju 50 Poems for Snow, 2016.
► Za kraj, malo o posljedicama prekarnosti. U razgovorima koje je prije dvije godine Sven Sorić za Vizkulturu radio s nizom mladih dizajnera izjavio si da ti se“sve više čini da je freelance rad nezdrav po fizičko, a i psihičko zdravlje”. Kakva je situacija danas, dvije godine poslije, koliko si puta završio u bolnici?
Dario Dević: Tu se, pretpostavljam, referiraš na moj nedavni okršaj sa zdravljem, prouzrokovan godinama “stigne se” mentaliteta? Ne znam još koja je lekcija tu naučena, prefriško je — ali svakako sam osvijestio da “previše radiš, skončat ćeš u bolnici” nije samo fraza. Čovjek se navikne na nespavanje kao nešto bez posljedice, a ispada da čovjekov (u mojm slučaju, primjerice) limfni sustav ne misli tako. Ponekad sanjam o poslu od-devet-do-pet, navlačenju odjeće za van ujutro i ostavljanju briga u uredu poslijepodne, no kao što sam gore već rekao: za mene je prekasno! No ako su dvadesete bile godine guranja vlastitih kreativnih granica u raznim smjerovima, tridesete bi mogle biti godine pronalaženja granice između “Darija, dizajnera koji želi napraviti sve i da sve bude super i da ga svi vole” te “Darija, osobe koja možda treba malo više pripaziti na sebe”.
*Dario u bolnici
Razgovarala: Jasna Jasna Žmak / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Dariju Deviću na ustupljenim vizualnim materijalima
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
