Nedavno mi je prijateljica, usred jedne žustre rasprave o umjetnosti, dobacila da je teško zadovoljiti moje umjetničke apetite – jer me, kako kaže, zanimaju isključivo društveno-angažirane umjetnosti. Nisam imala spreman odgovor na tu prijateljsku provokaciju, i ne mogu je sasvim negirati, ali njezin me komentar potaknuo na razmišljanje: tko su zapravo umjetnici i umjetnice s domaće scene čiji me radovi zaista zanimaju, a da se ne kreću isključivo unutar okvira angažiranih praksi?
Među prvima mi je na pamet pao Domagoj Rogina. Njegovo slikarstvo ne bih opisala kao društveno-angažirano u klasičnom smislu, ali svejedno poziva na promišljanje. U razgovoru s Roginom teško je ne osjetiti njegovu predanost slikarstvu – ne samo kao umjetničkoj disciplini, već i kao načinu razmišljanja, emocionalnog procesa i svakodnevne prakse. Njegovi radovi djeluju istovremeno sirovo i ekspresivno, dok slikarsko platno postaje mjesto susreta osobnog i nesvjesnog. Iako se često oslanja na pejzaž, njegovi radovi nerijetko djeluju kao introspektivni zapisi, vizualni tragovi unutarnjih stanja.
Domagoj Rogina (Varaždin, 1989.) diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Damira Sokića na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine. Dobitnik je godišnje nagrade HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika 2022. godine. Dosad je izlagao na tridesetak skupnih izložbi, među kojima se ističu 4., 5., 6. i 7. Bijenale slikarstva, 13. i 15. Erste Fragmenti te 32. i 35. Salon mladih. Samostalno je izlagao deset puta, u galerijama Vladimir Filakovac, Greta, SC, Karas, Zlati Ajngel, Šira, GMV Varaždin te Forum. Boravio je na rezidenciji u Belgiji 2015. i na likovnoj koloniji Počitelj (BiH) 2019. godine. Od 2018. godine radi kao profesor likovne kulture u Centru za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj u Zagrebu.
► Diplomirao si slikarstvo u klasi prof. Damira Sokića na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti 2017. godine. Kakvo je bilo tvoje iskustvo studiranja na zagrebačkoj Akademiji? U kojoj je mjeri mentorstvo profesora Sokića ili nekih drugih profesora utjecalo na tvoje promišljanje o slikarstvu i mogućnostima slikarskog medija?
Domagoj Rogina: Studiranje na Akademiji pamtim kao možda najbolji period u životu. Bezbrižnost, fokus na studiranje, pronalazak samog sebe. Akademiju nisam gledao kao fakultet na koji moraš ići, koji je obavezan, bilo mi je prirodno tamo provoditi većinu vremena. Bio sam očito jako zahvalan što sam dobio priliku studirati tamo. Drago mi je da sam upao u generaciju koja je bila ambiciozna, koja je imala karakter i s kojom sam provodio puno vremena, a s nekima od njih sam i danas jako dobar prijatelj. Mentor mi je bio prof. Damir Sokić koji mi je prenio strast za umjetnošću, naučio me razmišljati kao umjetnik i promišljati o slici prije samog procesa slikanja. S ostalim profesorima sam uvijek volio prokomentirati novu sliku, pitao ih za mišljenje. Uz sve te profesore na Akademiji osjećaš određenu sigurnost i podršku, a kad diplomiraš i teškom mukom pronađeš svoj atelje, ta sigurnost i podrška nestanu, moraš se sam snalaziti i pronaći razlog zašto se uopće želiš nastaviti baviti slikarstvom. Zato je bitno da još kao student isprobaš što god ti padne na pamet, da istražuješ, preslikavaš slike i pokušavaš nešto naučiti kroz proces, ono najbitnije – što želiš i u kojem smjeru će ti se slikarstvo razvijati.
Jedna rečenica koju sam čuo na Akademiji ostala mi je urezana u sjećanje: Važnije od onog što želiš naslikati je znati ono što ne želiš. Ta spoznaja uklanja puno sumnji i pomaže ti da lakše pronađeš svoj put.
► Ubrzo nakon završetka Akademije počeo si raditi kao profesor likovne kulture u Centru Slave Raškaj. Kako je iskustvo studiranja na Nastavničkom odsjeku utjecalo na tvoje razumijevanje vlastite uloge ne samo kao umjetnika, već i kao edukatora? Koliko su se znanja i metode stečene za vrijeme formalnog obrazovanja primjenjive u svakodnevnom radu?
Domagoj Rogina: Program nastavničkog smjera koncipiran je tako da zapravo studiraš na dvije strane. Na Akademiji i na Filozofskom. Često smo morali juriti na Filozofski i Učiteljski, a htjeli smo crtati ili slikati. Naravno da nam je svima bilo bitnije ostati na Akademiji raditi na svojim radovima, ali smo shvatili da ponekad moramo staviti slikanje na čekanje i jedino što nam preostaje je vratiti se na faks tek kasnije popodne. Mnogi su tu posustali. S vremenom skužiš da ćeš se za slikarstvo morati izboriti – pronaći vrijeme za njega usprkos svemu. Možda baš zbog toga i danas imam naviku svakodnevno odlaziti u atelje.
Slikarstvo je dosta autorefleksivno zanimanje, radiš za sebe, orijentiran si na sebe, sam si stvaraš tempo, dok u školi funkcioniraš u velikom kolektivu, svoje znanje želiš nesebično prenositi učenicima, što nije lak zadatak. Program studija dobro me pripremio za školu, ali biti profesor učenicima s teškoćama u razvoju drugačiji je izazov i tu sam morao pronaći nove metode i pristupe u nastavi.
► Na prošlogodišnjoj izložbi Tlo u Galeriji Forum predstavio si ciklus koji naglašava slikarstvo kao proces – kao igru, istraživanje i susret s nepoznatim. Kako je nastajao taj ciklus i što ti je bilo važno prenijeti kroz atmosferu usamljenosti i prizore iz prirode? Koliko ti je u tom radu bio važan motiv, a koliko sama fizička izvedba slike?
Domagoj Rogina: Ciklus Tlo nastao je iz ideje o unutarnjem životu koji vodimo sami sa sobom. Ulazimo u dubine, tražimo puteve, razloge, kopamo kanale. Bilo mi je zanimljivo usporediti ljudsku psihu s tlom koje ima i površinu i dubinu, iz kojeg nešto raste, a to metaforički mogu biti i šume i planine. Ciklus Tlo nastajao je spontano, dijelom iz unutarnje potrebe. Nisam ga planirao unaprijed kao koncept, već je rastao iz procesa – iz samog slikanja. Motivi koje sam ponavljao na slikama stvorili su kasnije naziv izložbe. Tlo sam doživio kao simbol unutarnje napetosti: granicu između svjetla i tame, onoga što je vidljivo i onoga što u nama ostaje skriveno. Prizori iz prirode nisu tu zato što želim prikazati krajolik – već osjećanje krajolika. Baš iz tog razloga mi je dovoljno naslikati apstrahiranu planinu ili samo jedan njezin komad. Motiv mi je važan samo kao početna točka – polazište. U tom procesu slikarstvo za mene postaje prostor igre i istraživanja – mjesto gdje mogu slobodno graditi i slikati otvoreno, na momente bez mogućnosti pogreške. Ponekad u procesu shvatim da slika uopće ne treba izgledati onako kako sam ju prvotno zamislio jer su mi nova rješenja odjednom smislenija i zanimljivija. Ne želim slikati nešto po starom receptu ili si nametnuti cilj unaprijed jer me to nepotrebno sputava. Treba isprovocirati nešto novo i onda neočekivana rješenja dolaze u teškoj frustraciji, kad poželim porazbijati atelje. Kada me pusti taj divljački nalet, onda zastanem i shvatim da sam blizu nečeg dobrog do čega ne bih došao da nije bilo onog divljanja (prepuštanja) od prije dva sata. Pobijedio sam sliku! Svjestan sam da su to promatraču male promjene koje možda samo ja vidim, ali ja osjećam zadovoljstvo što sam zakoračio u nešto novo i nastojim to u idućoj slici ili ciklusu razvijati.
► Pejzaž kao slikarski žanr u suvremenoj umjetnosti često se koristi i kao metafora za društvene, političke ili ekološke teme. Ima li takvog podteksta i u tvojim radovima? Što za tebe znači baviti se pejzažem u vremenu zasićenosti vizualnim materijalima koje najčešće konzumiramo preko ekrana?
Domagoj Rogina: Nema, moji pejzaži nemaju veze s tim temama iako sam kao student treće godine pokušao kroz slikarstvo biti društveno i ekološki angažiran. Naslikao sam gorilu i morskog psa referirajući se na okrutnost ljudi prema biljnom i životinjskom svijetu. Ubrzo sam shvatio da to nije moj put – da mi mozak funkcionira na nekim drugim frekvencijama. I da, koliko god slikarstvo imalo svoj način izražavanja, neke poruke kroz njega jednostavno nikad neće biti toliko glasne i direktne kao riječ političara, kao prosvjed, čak ni kao pjesma. To su jači i konkretniji alati od slikarstva. Tako da sam odustao od toga, koliko god me svakodnevno potresu vijesti iz svijeta.
Pejzaž sam odabrao možda kao bijeg, kao tišinu od svih tih negativnih vijesti. Ali i zato što mi odgovara kao motiv koji nudi beskonačna rješenja i mogućnosti prilikom slikanja.
► Kako bi opisao svoj stvaralački proces – kako od ideje dođeš do realizacije? Imaš li možda svojevrsni vizualni dnevnik gdje bilježiš teme, skice ili motive koje kasnije prenosiš na platno?
Domagoj Rogina: Svakom slikarskom ciklusu pristupam slično bez obzira na motiv jer za prizore koje slikam ne koristim nikakve predloške u obliku fotografije ili reprodukcije slike nekog drugog umjetnika. Naravno da prije samog početka slikanja imam jednostavne crteže u sketchbooku kao orijentir, da lakše mogu vizualizirati što želim naslikati, ali prvotna ideja se u pravilu mijenja u procesu slikanja. Ono što u skici izgleda super, na platnu može biti baš suprotno. Slikati uljem je nešto drugo, drugačiji je pristup i medij. Slikarstvo uključuje teksturu, boju, preslikavanja, trpi dugotrajan rad. Također, slike koje radim puno su većeg formata. Ponekad si uz crtež napišem smjernice za platno: oker, narančasta, roza, impasto, sa strelicama označim gdje bi mogla ići koja boja. Nekim skicama prije nego postanu slike već znam ime, pa i to isto zapišem.
► Što te najčešće inspirira u radu – motivi iz svakodnevice, osobna iskustva ili nešto sasvim drugo? Postoje li neke teme kojima se uvijek iznova vraćaš?
Domagoj Rogina: Rekao bih da su to osobna iskustva, kako ja reagiram na ono što se događa oko mene. Inspiraciju crpim iz filmova, intervjua nekih umjetnika, listanjem monografija nekih slikara.
Tematski se vraćam motivima planinskih pejzaža i motivu morskog psa. U morskom psu pronalazim dosta simbolike i njega ću sigurno još prikazivati, a mislim da će i planine imati sličnu slikarsku sudbinu.
► Tvoj umjetnički izričaj prepoznatljiv je po ekspresivnim kompozicijama, slojevitim i teksturiranim namazima boje, kao i izražajnom rukopisu i energičnim potezima kista. Kako bi opisao estetski i konceptualni “potpis” svojih radova?
Domagoj Rogina: Moja filozofija slike i slikarstva je takva da mora biti spontana i da se oslanja na sam proces slikanja. U procesu se dogode teksture, namazi boje i energični potezi i to je nešto na što ne mogu utjecati jer dođe spontano i intuitivno. Ne znam unaprijed hoće li slika biti ekspresivna i koliko će biti sadržajna, to stvarno zavisi od toga što u tih par dana osjećam. Zapravo i nemam koncept, imam samo veliku želju da nešto naslikam, obično ideju koju vizualiziram kao pojednostavljenu formu nečeg, želju da prikažem jednostavnu ljepotu, to mi je za početak dovoljno, to je moj koncept. Na slici su mi najbitniji potezi, energija, atmosfera i njih ne želim izgubiti s detaljno razrađenim planom kako slika mora izgledati. Tu sam možda dosta staromodan i smatram da je dobra slika dobra slika, da joj ne treba dodatni opis.
► Kako s vremenskim odmakom gledaš na svoje početke, odnosno prve slikarske cikluse koje si stvorio? Koliko se tvoja praksa mijenjala u posljednjih desetak godina? U kojoj mjeri je eksperimentiranje s različitim medijima, teksturama i tehnikama oblikovalo tvoju slikarsku praksu?
Domagoj Rogina: Zna mi se dogoditi da nisam zadovoljan sa svojim novim slikama, da sumnjam u njihovu kvalitetu i tad mislim da u mojem radu nema bitnog napretka. U tim trenucima prisjetim se nekih starijih ciklusa i shvatim da sam sad dosta kritičniji i da tražim više od slike. U slikarstvu se uvijek može napredovati, bilo misaono ili kroz različite pristupe i različite medije ili samo kroz otkrivanje novih faktura i tekstura. U posljednjih desetak godina dosta sam osluškivao sebe i mislim da sam se malo po malo nadograđivao u sličnom mjeru. Dosta rano sam shvatio što mi je najprirodnije slikati, na koji ću način iskoristiti svoju narav i unutarnju energiju i prenijeti ju u vizualni oblik.
► U tvojem slikarskom ciklusu Monoliti, predstavljenom 2019. u Galeriji SC, prikazani motivi bili su svojevrsni izraz unutarnjih stanja i asocijacija. Koliko ti je u tom ciklusu bilo važno istraživati slikarsku površinu kao prostor osobne svijesti, a koliko si razmišljao o gledatelju – njegovom doživljaju slike? U kojoj mjeri razmišljaš o promatraču svojih radova, dok radiš na pojedinom ciklusu?
Domagoj Rogina: Sjećam se da sam tad tažio ljepotu u jednostavnim formama i oblicima. Takve forme su mi omogućile da neopterećeno slikam, istražujem u materiji, da spajam figurativno i apstraktno. U tom ciklusu postoje dvije slike, Sivi monolit i Sivo plavi monolit, kojima sam zaista pristupio beskompromisno. Platno mi je bilo polje za eksperimentiranje i utiskivanje vlastite energije. Za monolite me konkretno inspirirala scena iz filma 2001. Odiseja u svemiru i gledao sam na taj motiv kao na predmet koji je nadišao pojavnost vlastite forme i funkciju običnog. Da taj prizor ne ponavljam, odlučio sam naslikati ono što bi se moglo nalaziti unutar monolita.
► Boravio si na rezidenciji u Belgiji 2015. i likovnoj koloniji Počitelj (BiH) 2019. godine. Kako su boravak na umjetničkim rezidencijama, kao i susreti s različitim sredinama i kolegama, utjecali na tvoju praksu? Možeš li podijeliti neka iskustva s rezidencija koja su ti se urezala u pamćenje?
Domagoj Rogina: Zanimljivo je da uopće nisu utjecala na moju umjetničku praksu iako sam se u Belgiji družio s umjetnicima čiji se umjetnički pristupi dosta razlikuju od mojih. Siguran sam da i moje slikarstvo nije na nikog utjecalo; zaključujem da je naglasak bio na druženju i uživanju u novom okruženju. Slično je bilo i na rezidenciji u Počitelju, gdje su pak bili nešto stariji umjetnici koji su svoj stil izbrusili 1980-ih i 1990-ih, tako da je svatko radio svoje, u miru i tišini kamenog dvorišta. Dva vrlo lijepa iskustva, iako konceptualno potpuno drugačija.
► Nagrade su često predmet rasprava o njihovoj stvarnoj vrijednosti i utjecaju na umjetničku scenu. Kako ti gledaš na ulogu nagrada poput u kontekstu razvoja vlastite umjetničke karijere?
Domagoj Rogina: Slažem se s tobom. Kad se u umjetnosti priča o najboljem ili tko je zapravo zaslužio nagradu, teško je da će se svi složiti. Isti problem imaju i na dodjeli Oscara, na dodjeli Zlatne lopte ili na dodjeli Porina. Ja sam 2022. proglašen dobitnikom nagrade HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika i bio sam iznenađen i sretan kada sam to saznao. Znam koliko je kvalitetnih mladih umjetnika moglo biti izabrano umjesto mene, ali stručni žiri je tako odabrao i hvala im na tome. Nagrada mi je dala određeno samopouzdanje, ali i odgovornost. Otad svakoj slici pristupam ozbiljnije i predanije jer moram opravdati to priznanje.
► Kako vidiš budućnost slikarskog medija u eri ubrzanog tehnološkog napretka i sve većeg promatranja likovnog sadržaja putem društvenih mreža?
Domagoj Rogina: Dosta dugo me brinulo to pitanje, što će se dogoditi s umjetnicima i klasičnim slikarstvom, jesmo li uopće potrebni? Mislim da i dalje prenosimo nešto što je prije svega vrlo iskonsko i ljudski, a samim time i jako potrebno. Prava umjetnost ima temelje u najdubljim emocijama koje se onda transformiraju u vizualni jezik. Primjerice, umjetna inteligencija zasad ne može ići ukorak s ozbiljnom umjetnošću, ne može ju “proizvoditi”. Iako je tehnološki napredak svojevrsna prijetnja nečem opipljivom kao što je likovna umjetnost, ona se uspjela održati stoljećima i vjerujem da će još dugo umjetnici imati potrebu raditi klasično kiparstvo, grafiku i slikarstvo. Također, uvijek će biti onih koji će izdvojiti vrijeme da dožive umjetnički rad uživo, da zastanu na tren i da osjete sebe kroz nečiji rad. Ja i dalje imam veliku potrebu razmazivati uljanu boju kistom i stvarati vlastite svjetove na platnu.
► Budući da si stalno zaposlen u Centru za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj u Zagrebu, kako izgleda tvoj tipični radni dan (ili tjedan)? Kako balansiraš između posla i rada u ateljeu?
Domagoj Rogina: To su ipak dva različita svijeta, pa nemam problema s balansiranjem između posla i rada u ateljeu. Lijepo mi je raditi u školi jer nekome prenosim znanje i zajedno prolazimo kroz proces učenja. Volim raditi s učenicima, osobito kad vidim da uživaju u likovnom izražavanju. Slikarstvo je, s druge strane, zatvorenije, više usmjereno na sebe. To je neki dobar omjer i volim tu rutinu.
U školi radim od 8 do 12 sati, nakon čega ručam s učenicima. Nakon ručka spuštam se Nazorovom do Britanca i produžujem do Preradovićeve, gdje mi je atelje. Hodajući, polako uranjam u svijet slikarstva i spreman sam odmah početi slikati.
► Iza tebe je velik broj grupnih i samostalnih izložbi – kako doživljavaš ta dva formata predstavljanja publici? Kako tvoji radovi funkcioniraju u dijalogu s radovima drugih umjetnika koji stvaraju u različitim medijima?
Domagoj Rogina: Samostalne izložbe sa sobom nose veću odgovornost prema publici – intimnije su. Ljudi dolaze pogledati jednog autora (tebe), i cijeli je fokus na tebi i tvojim radovima. Imaš osjećaj da ti je rođendan, da su ti došli dragi gosti, i moraš biti dobar domaćin – prisutan i veseo.
Kada izlažeš s drugim umjetnicima, postav cijele izložbe stavlja se ispred individualnog rada svakog autora, pa nema tolikog pritiska. Na skupne izložbe dolaze različiti ljudi, druga publika, i drukčije doživljavaju radove.
Kako moj rad funkcionira u dijalogu s radovima drugih autora – to je posao osobe koja radi postav, primjerice na Bijenalu ili Salonu mladih. Autori tek na otvorenju izložbe vide gdje im je rad postavljen i kako funkcionira u prostoru i u odnosu na druge radove. Zasad imam samo pozitivna iskustva sa skupnih izložbi.
► Prodaja radova često je osjetljivo, ali i praktično pitanje za svakog umjetnika. Kako ti pristupaš toj dimenziji svog rada – koliko ti je važno da tvoji radovi pronađu život izvan ateljea – u zbirkama, galerijama, privatnim prostorima?
Domagoj Rogina: Ne razmišljam unaprijed o prodaji radova. Naručujem slikarska platna koja mi trebaju da ideje realiziram u slike, slike u koncept, a koncept u samostalnu izložbu. Naslikati dobre slike mi je oduvijek bilo bitnije od prodaje. Naravno, dobar je osjećaj kada netko kupi tvoju sliku i ona ode u neki lijepi stan i ima svoje lijepo mjesto na zidu, još je vrjednije kad ti slika završi u zbirkama ili postane dio stalnog postava nekog muzeja.
► Koliko ti znače trenuci izvan ateljea i slikarskog procesa – imaš li hobije ili aktivnosti koje su ti tzv. “punjenje baterija”? Što voliš čitati, gledati ili slušati u slobodno vrijeme, i osjećaš li da ti sadržaji na neki način ulaze u tvoj umjetnički jezik?
Domagoj Rogina: Slikarstvo mi puni baterije, osjećam se dosta ispunjeno ako sam taj dan nešto dobro naslikao. Hobije zapravo nemam jer mi slikarstvo uzima puno vremena i energije. Zadnjih nekoliko godina stalno čitam nešto, ali ne mogu reći da gutam knjige. Ni blizu. Zapravo, volim pročitati dobru rečenicu, dobar ulomak i razmisliti o tome što sam pročitao. Obično pročitam 10 stranica u danu. Volim glazbu i dobre inspirativne filmove. Često slikam uz glazbu, pa moguće da ona pomalo utječe na energiju koju prenosim na platno. Filmovi me najviše inspiriraju. Neki zanimljivi kadrovi, boje i krajolici sigurno utječu na vizualni dio slike. Jako mi je teško izdvojiti najbolji film, možda Tree of Life Terrencea Malicka i Sorrentinovu La Grande Bellezza. Volim slušati Kevina Morbyja – uvijek mi paše, bez obzira na raspoloženje. Knjiga koju sam dvaput s guštom pročitao je roman Vladana Desnice – Proljeća Ivana Galeba.
► Na čemu trenutno radiš i što te u ovom trenutku najviše zaokuplja u ateljeu – bilo tematski, bilo slikarski? Imaš li u planu neku novu izložbu, projekt ili suradnju?
Domagoj Rogina: Trenutno radim na novom ciklusu slika koji ću izložiti u zagrebačkoj galeriji Zen Contemporary Art u prosincu ove godine.
Portreti: Maja Bosnić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
