Najznačajnije domaće priznanje za mlade umjetnike, Nagrada Radoslav Putar, koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu, ove je godine uspostavilo nova pravila koja su doprinijela većem broju prijava, ali i raznolikosti pristiglih radova. Nagrada obuhvaća rezidencijalni boravak u New Yorku u trajanju od dva mjeseca dok je dobna granica za prijavitelje podignuta na natjecatelje do 40 godina starosti, a i novost je da će se od sada svake godine objavljivati natječaj za gostujućeg člana žirija.
O finalistima je ove godine odlučivao stručni žiri u sastavu: Matej Knežević, dobitnik Nagrade Radoslav Putar 2017.; Irena Borić, kustosica, Maribor / Zagreb; Tadej Pogačar, umjetnik i voditelj Galerije P74, Ljubljana; Valentina Radoš, kustosica, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; i Klaudio Štefančić, kustos, Galerija Galženica, Velika Gorica. Oni su između 32 prijave izabrali četvero finalista: Gilda Bavčevića, Davora Konjikušića, Anu Kuzmanić i Kristinu Marić koji će se publici predstaviti na izložbi u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti koja će biti otvorena 7. lipnja. Kao i zadnjih par godina, i ovaj put vam Vizkultura donosi intervju s finalistima nagrade. O tome koja su njihova očekivanja i planovi, te s kojim su se radovima predstavili žiriju, možete pročitati u nastavku.
*Kristina Marić (gore lijevo), Gildo Bavčević (gore desno), Davor Konjikušić (dolje lijevo) i Ana Kuzmanić (dolje desno)
► Prijava na natječaj za jednu od najboljih nagrada za umjetnike u Hrvatskoj, za Nagradu Radoslav Putar 2018., sigurno je bio izazov, ali i propitivanje vlastitih dostignuća. Kojim ste se radom/radovima predstavili žiriju?
Gildo Bavčević: Trenutačno radim na ciklusu multimedijalnih radova pod nazivom Balans bijele s naglaskom na socijalne, političke, ekološke probleme te probleme nastale u tranziciji. Serija radova nastaje kroz suradnju s jako zanimljivim udrugama i inicijativama poput Almissa open Art Festivala gdje sam realizirao video performans Plastični čovjek stroj koji je kasnije osvojio nagradu na 39. Splitskom salonu. Tu je i akcija osmišljena za vrijeme moga rezidencijalnog boravka u koprivničkom kampusu u sklopu projekta Kompleksi: (su)život ljudi i prostora AK galerije. Završni produkt akcije jest video rad Balans bijele koji je ujedno i prvi rad nastao u produkciji AK galerije. Suradnja s projektom Grad na drugi pogled rezultirala je video instalacijom 021/123 sastavljenom od tri performativne akcije izvedene za kameru u staroj gradskoj jezgri Splita u vrijeme turističke sezone, naknadno paralelno strukturirane u jednokanalnu video instalaciju. Također kroz projekt Urbane praznine / Rethinking the Void udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze vraćam fokus doslovno u svoje dvorište, na sportsko-prodajni centar Koteks – Gripe, jednu od vrijednih urbanističkih cjelina u Splitu izgrađenu 1979. uoči Mediteranskih igara. Simbol grada 1980-ih, objekt upečatljivog arhitektonsko prostornog oblikovanja (arh. Živorad Janković i Slaven Rožić) koji postaje simbol ekonomskih i prostornih makinacija i afera 90-ih. Sve te plodne suradnje reflektiraju se u radovima iz serije Balans Bijele te naposljetku bivaju prepoznate i od strane žirija.
Davor Konjikušić: Na natječaj sam prijavio svoj zadnji rad Autocesta koji je u stalnim promjenama i koji se prilagođava svakom budućem izlaganju. Riječ je o radu koji je nastao u periodu od sedam godina i koji svakim novim izlaganjem na određenoj razini sve više apstrahiram. Žiriju sam pokazao i rad Naša kuća, svojevrsni dummy photo book, dnevnik koji bi u budućnosti trebao izaći kao knjiga u izdanju Ureda za fotografiju. U tom radu igram se odnosom fotografije i teksta. Dodajem svoje tekstove, prilazim toj formi kao eksperimentu, dodajući fotografijama svoje parazitske tekstove, kako bi to Roland Barthes rekao. Poslao sam i dokumentaciju performansa Aukcija državljanstva koji sam prošle godine izveo u Beogradu, kao i skicu za nerealizirani rad za projekt REFEST koji bi ove godine trebao biti prikazan na Organu Vida koji je i jedan od partnera u ovom europskom projektu.
Ana Kuzmanić: Prijavila sam pet radova: intervenciju u javnom parku Promjena s klupe koju sam radila za BLOK u Voltinom naselju; intervenciju Ovo nije kutija izvedenu u knjižnici S.S. Kranjčevića u sklopu galerije Prozori; zatim projekt Ti si malen, ja sam velik koji sam radila u suradnji s Galerijom Miroslav Kraljević te prošle godine nadogradila za izložbu Odgajanje budućnosti u Galeriji SC. Prijavila sam i dva projekta koja sam napravila izvan Zagreba, jedan u Splitu, a drugi u virtualnom svijetu: rad Pozdrav iz najljepšeg grada na svijetu koji je nastao u sklopu projekta Grad na drugi pogled te internet performans Ilovemyjob koji sam radila s kolektivom Eastern Surf za net.cub galeriju.
Kristina Marić: Prijavila sam se s izložbenim projektom X pozicija koji sam u ožujku izložila u osječkoj Galeriji Kazamat. Sama ta izložba bila je izazov i prilika za analizu osobnih dostignuća te artikulaciju osnovnih obrisa vlastitog rada. Radi se o ukupno pet radova u kojima X pozicija predstavlja propitivanje vlastite stvaralačke pozicije, ali i smještanje promatrača u poziciju u kojoj mora odabrati. U glibu je gledatelj inkomodiran prljavštinom, u Dvoboju izazvan interakcijom dokinuti moj virtualni alter ego dok video radovi U pijesku i Bijeg upravo ukidanjem direktne participacije ukazuju na poroznost komunikacijskog kanala između gledatelja i umjetničkog djela. Komunikacija kulminira u direktnom suočavanju u performansu Na nišanu u kojem posjetitelj odabire hoće li dobrovoljno postati meta i dopustiti da činom strijeljanja koristim njegov lik u nastajanju idućeg rada.
*Gildo Bavčević
*Gildo Bavčević: Balans bijele (Vojarna Koprivnica) / foto: Petra Travnić (lijevo); kadar iz videa / snimatelj: Bojan Koštić (desno)
*Gildo Bavčević: Balans bijele / foto: Nikša Rušić
► Boravak u New Yorku je ove godine produžen na 2 mjeseca što otvara mnogo više mogućnosti. Imate li plan kako biste se organizirali i optimalno iskoristili ta dva mjeseca? Koji su vam neizostavni punktovi te kontakti ili mentori kojima se želite javiti, uspostaviti suradnju i sl.?
Gildo Bavčević: Svakao bih osim posjeta muzejima, galerijama, filmskoj i likovnoj akademiji, klubovima i slično volio iskoristiti i vrijeme za produkciju novog rada iz serije Balans Bijele, možda u nekoj interakciji s Kipom slobode ili zgradom UN-a. Zapravo u ovom trenutku još uvijek mogu samo maštati o rezidenciji u New Yorku i čini mi se prerano za detaljnije planove. Za sada sam fokusiran na nadolazeću izložbu finalista.
Davor Konjikušić: Nisam nikada bio u SAD-u i zaista ne znam kako to sve skupa može izgledati. Prilika je sjajna, ali je to za mene u domeni lutrije. Jednog proljeća smo kolega i ja šale radi počeli uplaćivati loto i tada sam shvatio da sam visoko adiktivna osoba i da se trebam kloniti kockanja. Razmišljao sam satima o tome kome bih sve od prijatelja kupio stan, kako bih novac potrošio i baš je bilo lijepo trošiti vrijeme na takve snove. A onda bih se svaki put razočarao kad ne bih osvojio sedmicu. U životu sam se prijavio samo na dvije rezidencije, koje nisam dobio, ali sam bio na dvije rezidencije u Sloveniji – u Celju i Mariboru – na koje sam pozvan i iskoristio sam ih najbolje što sam mogao. Sjedio sam i uglavnom radio. Valjda bi tako bilo i negdje drugdje. Ali što se New Yorka tiče, evo što mi pada na pamet: javio bih se kolegi Hrvoju Slovencu i još nekolicini ljudi koji tamo žive, volio bih posjetiti redakciju magazina Jacobin, pronašao bih knjigu koja je nedavno izašla o fotografima golubovima, koji su nekad davno korišteni kao današnji dronovi, otišao bih u zgradu UN-a provjeriti informaciju je li tamo ikad stajala fotografija Stjepana Filipovića. Jedan drugi dan sigurno bih se lijepo obukao, košuljica i cipele, jer kažu da su cipele najvažnije kad ulaziš u white cube jer te zaposlenici galerija po tome prvo procijene, a onda bih obišao desetke galerija i otišao na neko predstavljanje knjige i pravio se kao da živim u New Yorku. Hodao bih i prezentirao svoj rad kolegama na rezidenciji, a možda bih saznao gdje je Trevor Paglen trenutno.
*Davor Konjikušić: “U New Yorku bih potražio nedavno objavljenu knjigu o fotografima golubovima”
Ana Kuzmanić: Mislim da je prerano za konkretan plan. New York ima veliku scenu i nadam se da ću biti u prilici vidjeti što više inspirativnih izložbi, kolektiva i projekata prije nego se odlučim za svoj smjer. Na primjer, Pioneer Works ima dobar program tako da ću ih probati kontaktirati. Postoji jedna mlada umjetnica s kojom bih rado uspostavila kontakt budući da njen rad cijenim i pratim. U slučaju da dobijem putovanje, prvo ću se javiti njoj i predložiti suradnju.
Kristina Marić: U trenutku slanja prijave za Nagradu Radoslav Putar imala sam viziju jednog novog rada koji bih voljela realizirati na samom putu. S obzirom na to da na nove okoline obično reagiram novim radom, vjerujem da bi ta vrsta kontaminacije New Yorkom bila iznimno povoljna za daljnje stvaranje. Ne mislim pritom nužno na neki imperativ produciranja novog, već na rad i u onom latentnom (inkubacijskom) smislu. Naravno, smatram da je boravak na rezidenciji odlična prilika za stvaranjem mreže kontakata te upoznavanje sustava iznutra. Prilika za upoznavanje mjerila i zakona cijelog sustava izgrađenog oko suvremene umjetničke prakse za nekoga u mojim godinama s kvalitetne ali zapuštene osječke scene gotovo je svemirska. U mom slučaju spomenuta kontaminacija mogla bi značiti dekontaminaciju.
*Davor Konjikušić / foto: Neven Petrović
*Davor Konjikušić: Naša kuća
*Davor Konjikušić: Shock workers (2017.)
► Umjetničke prakse, kojima se služite, vezane su za više medija, a u svom pristupu su često multi/inter/transdisciplinarne. Kako opisujete svoje umjetničke postupke, nastanak rada i određene nedoumice na putu stvaranja i proizvođenja te koje metode i procese koristite?
Gildo Bavčević: U svom umjetničkom radu prvenstveno sam zaokupljen različitim oblicima društveno angažirane umjetnosti, propitujući političke i društvene probleme. Kao multimedijalni umjetnik koristim razne medije i tehnike kako bih propitivao i provocirao u okviru svakodnevnog života. U svome radu pokušavam biti izravan i jasan te uvijek polazim iz osobne točke gledišta, počevši od problema koji mi osobno smetaju, iritiraju pa to postaje mjestom odakle crpim inspiraciju. Interesira me fizički performans, istraživanje ljudskog tijela i njegovih granica. U okviru edukativnog procesa, kao asistent na Umjetničkoj Akademiji u Splitu (UMAS), bavim se istraživanjem performans umjetnosti općenito te razmatram načine dokumentiranja izvedbe kako bih je uključio u širi medijski koncept. Proučavam razne strategije i tehničke mogućnosti dokumentiranja akcija sa studentima, potom pronalaženja različitih oblika predstavljanja djela dokumentiranih kroz audiovizualnu tehnologiju. Dokumentaciju izvedenog koncepta ili akcije često naknadno strukturiram u video ili medijsku instalaciju.
Pored samostalnog djelovanja surađujem i na mnogim grupnim projektima, od performans do filmske i video umjetnosti te glazbe. Također snimam i uređujem zvuk i sliku za filmske projekte, produciram glazbu, sviram u bendu, DJ-am i slično.
Davor Konjikušić: Počeo sam s fotografijom, onda sam počeo koristi i neke druge elemente poput arhiva, teksta, nađenih predmeta i instalacije. Mislim da je svejedno kojim se medijem neki umjetnik koristi, a osim estetske prezentacije, koja je itekako imanentna mediju fotografije, puno mi je važniji koncept rada. Nedoumica je puno, ali one su šansa i prilika. Moj medij je fotografija, za to sam obrazovan i školovan, ali koristim i sve druge elemente kojima se znam služiti.
Ana Kuzmanić: Moj posljednji radovi su lokacijski (site-specific) i vremenski (time-specific) specifični. Najčešće se odvijaju izvan uobičajenih umjetničkih institucija i sugovornici su mi iz najšireg polja društvenih grupa (djeca, školarci/ke, knjižničari/ke, stanovnici/e susjedstva, drugi prisutni i neprisutni umjetnici itd.). Naime, razvojem mog umjetničkog rada nastala je praksa bazirana na istraživanju i kolaboraciji. Fokusirana sam na transformativni potencijal kritike prema aktivnom djelovanju. U radu se oslanjam na metodu i proces više nego na predkoncepciju konačnog rezultata/rada. Procesu stvaranja prethodi dugotrajno istraživanje koje uključuje istraživanje arhivske građe, provođenje vremena u određenom okruženju, upoznavanje različitih društvenih skupina, intervjuiranje ljudi, bilježenje situacija. U tom procesu razotkrivam slojeve i načine na koji društveni identiteti dobivaju dodana značenja, mitove. Pronalazim temu i motiv za rad te definiram vlastitu umjetničku poziciju. Taj proces odvija se kroz različite prakse te se na kraju manifestira u različitim medijima: video, zvuk, tekst, instalacija, radionica, intervencija, radio-emisija, performans, crtež, umjetnička knjiga, slikovnica, itd. Uključujući druge u svoj rad pokušavam uspostaviti prostor dijaloga, stvoriti neka nova alternativna iskustva učenja bazirana na emancipaciji i empatiji.
Kristina Marić: Kroz performans te multimedijalne instalacije zauzimam poziciju koja varira od aktivne provokacije do namjerno i svjesno odabrane pasivnosti koja je i dalje čin sam po sebi. Svaki je projekt eksperiment i problemska situacija za sebe, radilo se o strategiji povlačenja ili strategiji suočavanja. Aktivni oružani sukob bez žrtava, ispipavanje mentalne kaljuže koja me okružuje, potom zabijanje glave u pijesak… Upravo te apsurdne momente koristim u svom radu ne bih li isprovocirala promatračev način gledanja svijeta, ali i vlastitu umjetničku poziciju. U međusobnoj interakciji i igri s publikom, u zamjeni uloga te stalnim poigravanjem s moći i nemoći umjetnosti, tijekom procesa rješavam nedoumicu za nedoumicom. Realizacija svakog rada nosi specifične probleme, primjerice od izmišljanja sredstava za rad, preko traženja ostalih sudionika pa sve do dokumentacije rada. Kada na putu proizvođenja iz tih nikakvih produkcijskih uvjeta nastane ozbiljniji rad, pred autorom se otvara novi spektar izazova.
*Ana Kuzmanić
*Ana Kuzmanić: Promjena s klupe (2017.) / foto: Damir Žižić
*Ana Kuzmanić: Ovo nije kutija (2017.) / foto: Ana Kuzmanić; Ana Kuzmanić: ilovemyjob! Eastern Surf (2017.) / fotografija iz videa
► Umjetnička kritika je važna, kako za samog umjetnika, tako i za percepciju njegovog djela. Možete li navesti neke situacije kad se ona pozitivno ili negativno odrazila na vaš rad?
Gildo Bavčević: Pa evo, na primjer, jako je lijepo biti počašćen ulaskom u finale jedne ovako vrijedne nagrade za mladog umjetnika. Inače, mislim da je svaka kritika dobro došla, bila ona pozitivna ili ne, iako je kritika za mene kao stvaratelja najkonstruktivnija u samom procesu stvaranja rada, kad ga još uvijek oblikujem, jer smatram da kroz razgovore s bliskim ljudima i kolegama dobijem širu sliku, drugačija mišljenja, različite perspektive.
Davor Konjikušić: Umjetničke kritike gotovo da i nema. Kritike se može pročitati uglavnom na Kulturpunktu, kod vas na Vizkulturi i Suvremenoj hrvatskoj fotografiji i povremeno negdje drugdje. Uglavnom se svode na prikaze. Jednom kada se rad prepusti publici, on počinje živjeti svoj odvojeni život, a ako ga umjetnik odluči izložiti, onda je dobro da dobije i kritiku.
Ana Kuzmanić: Sve dok je kritika konstruktivna,ona je dobro došla jer te potiče na učenje i osobni razvoj. Nemam puno iskustva s profesionalnom kritikom, ali zbog specifičnosti mog rada imala sam priliku vidjeti reakcije nestručne i anonimne publike. Takve situacije su mi motivirajuće jer me tjeraju na preispitivanje umjetnosti i njene uloge u društvu. Možda najzanimljivija reakcija je bila na intervenciju Promjena s klupe u Voltinom naselju koju je zabilježio slučajni prolaznik te je objavio to na svom Facebook profilu. Njegov post potaknuo je široku online raspravu u kojoj su različiti ljudi tražili autora te komentirali rad. To su kasnije prenijeli i neki portali. Rad Ovo nije kutija također je zaživio u širem društvenom kontekstu jer su slikovnice iz tog rada korištene u radionicama s djecom. Izjave djece poput: „Naučila sam da umjetnost nije samo crtež nego i poticaj drugima”, potvrđuju mi da moja umjetnost ima smisla. Naravno da je motivirajuće kad vidiš trag svog rada u širem društvenom kontekstu.
Kristina Marić: S ovo malo umjetničke kritike, s kojom imam osobnog iskustva, moji su dojmovi vrlo pozitivni. Dosadašnja korespondencija s kritičarima potvrdila mi je važnost komunikacije i konstruktivnog dijaloga jer mi pomaže osvijestiti što sam uspjela prenijeti svojim radom i kamo sam sve mogla otići, a recimo da sam izabrala to ne učiniti. Dokle god radim nešto iza čega stojim, negativno odražavanje kritike na moj rad zvuči mi pretjerano čak i kao spekulacija. A svako novo pitanje i polemika uvijek su poželjni.
*Kristina Marić
*Kristina Marić: U pijesku (2017.); Kristina Marić: U glibu (2017.) / foto: Domagoj Oklopčić
► Posao umjetnika danas podrazumijeva multitasking: od pisanja i razrade projekata preko aplikacije do promoviranja i prijava na različite stipendije, rezidencijalne boravke i sl. Nužna je poduzetnost kao i razvoj vještina. Kako procjenjujete svoju uspješnost u ovom segmentu i kako to utječe na vaše stvaralaštvo?
Gildo Bavčević: Pozicija umjetnika u državi, koja se raseljava, tone u dugovima te se polako i sigurno raspada u moru političkih spinova, pljačke i korupcije, nikako nije laka kao ni bilo koja situacija u kulturi uopće.
Život umjetnika danas podrazumijeva puno posla i jako malo novca zauzvrat. Dakle, uz sve to, što ste naveli, uglavnom treba raditi još dosta drugih stvari, a tek kako bi se pokrila egzistencija. Mislim da je već veliki uspjeh kada si možeš priuštiti i to vrijeme da radiš i stvaraš iskreno, bez pritiska tržišta koje danas sve jače diktira vrijednosti. Pomalo me plaši i pretjerana administracija i birokracija jer mislim da nepotrebno uzimaju previše vremena.
Davor Konjikušić: Sve dok uspijevam jesti, platiti podstanarski stan, organizirati izložbu i napisati tekst, smatram se visoko uspješnim čovjekom. O dokolici više i ne razmišljam, valjda je to nova pozicija umjetnika s periferije. Nisam pristalica kompeticije među umjetnicima u kojoj se reproduciraju korporativni obrasci, kao ni kulture koja kroz privid autonomije zapravo služi postojećoj kapitalističkoj hegemoniji pa me to često dovodi do toga da o svom i položaju drugih promišljam na način da se teško može izboriti individualna sloboda ukoliko ne postoji kolektivna. Sve što ste naveli u svome pitanju, doživljavam kao nužno zlo.
Ana Kuzmanić: Trebale su mi godine da shvatim što je potrebno za uspješno apliciranje. To je naprosto vještina kao i svaka druga koju trebaš savladati ako želiš dobiti priliku za izlaganje. Što se tiče uspješnosti, sve dok si uspijevam osigurati priliku za razvoj, zadovoljna sam. Posljednjih godinu dana razvijala sam se unutar galerija i projekata koji su dio nezavisne scene. Imala sam privilegiju surađivati s ljudima koji unatoč teškim uvjetima rada u kulturi vole svoj posao i stvaraju potencijalnu atmosferu. Meni osobno to je najvažniji faktor, ljudi koji me okružuju.
Kristina Marić: Posao umjetnika u ovom je kontekstu izjednačen s brendiranjem imena. Otržištiti svoje stvaralaštvo angažman je koji pripadnici moje generacije uglavnom smatraju razumljivim i naprosto nužnim. Sve je to super dokle god zauzima mjesto koje i zaslužuje u mom radnom danu. Dakle, dok je umjetnički rad na prvom, a birokracija na drugom mjestu, sve je pod kontrolom. Jako mi dobro ide. Zasada. Da nismo sami sebi dobre i vrijedne tajnice, mislim da ne bismo ni bili ovdje.
*Gildo Bavčević: Balans bijele (Koteks Gripe), 2017. / foto: Lucija Bosančić
*Davor Konjikušić: To Work Means To Build Your Dreams (2017.)
*Ana Kuzmanić: Pozdrav iz najljepšeg grada na svijetu (2017.) / foto: Darko Škrobonja
*Kristina Marić: Na nišanu (2018.) / foto: Ivana Škvorčević
► Da niste u Zagrebu, ili šire – u Hrvatskoj, gdje biste sada bili? Koju sredinu smatrate plodnom ili izazovnom za vaše umjetničke preokupacije?
Gildo Bavčević: Baziran sam u relativno malom mediteranskom gradu Splitu. Živim blizu pazara na kojem se još uvijek može naći i ponešto domaćeg povrća. Nedaleko su i gradske plaže, a ljeti se brzo stigne i do onih otoka koje još nisu do kraja osvojili turisti. Volim mediteransku klimu, sunce i zdravu hranu i čini mi se da mi je takav način života plodan i pomaže mi u raznim izazovima koje pred mene stavlja umjetnička svakodnevnica. Naravno, s druge strane, surađujem s ljudima iz cijelog svijeta zahvaljujući internetu i sve jeftinijim avionskim kartama – moguće je raditi i brzo stići u bilo koju sredinu, koja se pokaže plodnom, kad za to ima potrebe. Tako ću u vrijeme, kada ovaj tekst bude objavljen, biti u Hamburgu na KRASS Kultur Crash Festivalu s kojim već drugi put ostvarujem uzbudljivu suradnju.
Davor Konjikušić: Svijet trenutno zaboravlja na neke postulate postavljene nakon završetka Drugog svjetskog rata i ne pretvara se u lijepo mjesto. To me čini pesimistom ili realistom, ni sam nisam siguran što nam predstoji u idućem periodu i hoće li umjetnost biti dovoljna i moguća. Nije mi previše važna lokacija u tom kontekstu, već mogućnost mogu li se uopće baviti stvarima koje želim. A na drugi dio vašeg pitanja odgovorit ću: Balkan.
Ana Kuzmanić: S obzirom na to da imam dijete, vjerujem da bi za mene najplodnija bila sredina u kojoj bih mogla pomiriti privatni i poslovni život. Svaka sredina može biti inspirativna, a meni su često zanimljivije zemlje periferije. Ipak umjetnost zahtijeva i vrijeme i novac, a Zapad prednjači u kreiranju uvjeta za stvaranje umjetnosti. Sviđa mi se UK scena. Tamo sam provela dvije godine studentskog života. Ipak ne bih se tako lako usudila otići tamo s djetetom. S druge strane, bila sam na rezidenciji u Barceloni i njihova scena mi je inspirativna. Možda bih u Barceloni mogla postići idealan balans između mediteranskog načina života i prilika koje pruža velegrad, ali ta pretpostavka nije bazirana na provjerenim parametrima. Ne znam, sve ovisi o ponudi koju imaš i uvjetima koji se nude. Možda bi i NY mogao biti takva sredina, if you know what I mean.
Kristina Marić: Lokalitet nije ključan faktor, ali u svakom radu do sada referiram se na konkretnu stvarnost u kojoj stvaram. Možda nadobudno u svakoj sredini vidim potencijal za rad. Kad bih počela nabrajati koje bih sve plodne zone htjela posjetiti i istražiti, bojim se da ne bi bilo kraja. Umjetnička praksa za mene je prostor za pronalaženje novih načina razmjene ideja i stavova s drugima, stoga mislim da je svako izmještanje iz vlastitog konteksta prilika za preispitivanje vlastitih raskola i praznina te dosadašnjih metoda i dosega.
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku.
Zahvaljujemo Ani Kuzmanić, Kristini Marić, Gildu Bavčeviću i Davoru Konjikušiću na ustupljenim vizualnim materijalima
Razgovor s prošlogodišnjim finalistima Nagrade Radoslav Putar možete pročitati ovdje, a na ovom linku intervju s lanjskim “putarovcem” Matejem Kneževićem.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
