Finalisti Nagrade Radoslav Putar za najboljeg mladog likovnog umjetnika/umjetnice u Hrvatskoj za 2017. godinu su: Tea Ivković, Ana Kovačić, Ana Sladetić i Matej Knežević. U toku su njihove pripreme za grupnu izložbu koja će biti organizirana u MMSU u Rijeci 2. lipnja, gdje će imati priliku predstaviti svoj rad, a žiri će izabrati dobitnicu ili dobitnika nagrade.
Predstojeću izložbu u Rijeci iskoristili smo kao povod za razgovor s finalistima kako bi više saznali o njihovim stavovima i iskustvima, te očekivanjima, te smo ih portretirali u prostorima Institut za suvremenu umjetnost – SCCA, Zagreb, koji i dodjeljuje nagrade Radoslav Putar.
*Gore: Ana Sladetić i Ana Kovačić / dole: Tea Ivković i Matej Knežević / foto: Maja Bosnić
Tea Ivković je najmlađa finalistica od ovog četverca, nedavno izašla sa Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a diplomirala je na grafičkom odjelu. Ana Kovačić je pored studija kiparstva uspješno diplomirala na novim medijima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ana Sladetić je doktorirala na slikarskom odsjeku ALU Zagreb, a Matej Knežević je vizualni umjetnik koji je poznat i po svojoj specijalnosti kao liječnik. Finalisti za 2017. imaju različita polazišta u vizualnom, ali i u obrazovnom smislu što ih čini još zanimljivijima za odabir i odlazak na umjetničku rezidenciju u New York.
► S kojim radovima ste se prijavili na natječaj za nagradu Radoslav Putar?
Tea Ivković: Prijavila sam se s radovima od stakla te svim popratnim procesima kako su ti radovi nastajali i koje misli su se razvile u procesu koji je po svemu za mene važniji od statičnog rada. Bio je to diplomski rad kojeg sam bila spremna braniti pa čak i da se polomio u transportu. Krajnji produkt su stolci od stakla. Zove se “Rad o radu” te uključuje ready-made i ostatke postolarske radionice mog djeda. Rad o radu je izlagan u Galeriji Šira 2016. godine, a predstavili ste ga i na Vizkulturi, u kategoriji Artodrom. Stakleni produkti kasnije iste godine su izloženi u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu pod nazivom Ambient of relaxation u sklopu grupne izložbe Transform of image.
*Tea Ivković – “Arhiv praznog” (Galerija SC / foto: Damir Žižić
Ana Sladetić: Prijavila sam se s radovima iz serije Clean & Wrong. Uz njih priložila sam rad Nevidljivi šator, te rad Preserving i još jedan nedovršeni rad.
U 2016. izabrana sam za umjetničku rezidenciju VCCA u SAD-u, gdje sam imala priliku raditi i boraviti u ateljeu, gdje je stvarao i jedan od mojih likovnih uzora Cy Twombly. Sudjelovala sam kao finalist nagrade za crtež Derwent Art Prize, istoimena izložba održala se u rujnu 2016. u Londonu, UK. Također, sudjelovala sam kao finalist nagrade za grafiku PRIX DACOS čiji su radovi bili izloženi na Académie Royale des Beaux-Arts de Liège u Belgiji. Tijekom ljeta 2016. grafika Obitelj bila je izabrana na Legacy – National Fine Art Print Exhibition, te izložena u Hide Bridge Gallery u Irskoj, zatim grafike iz serije Households Shapes bile su izložene na 8th International Printmaking Bienal Douro 2016 u Portugalu, a grafike iz serije Dream Map bile su prikazane u Kabinetu HAZU na 7. hrvatskom trijenalu grafike. U prosincu 2016. obranila sam doktorski rad Vizualni ogled o čistoći – zid kao predmet, mjesto i sjećanje na Poslijediplomskom doktorskom studiju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na 25. slavonskom bijenalu Granice vidljivosti održanom u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku osvojila sam Ex Aequo (link)
*Ana Sladetić – “Čisto i Krivo / Clean & Wrong”, 2016.,
sitotisak termokromatske boje na originalni akvarelni crtež, dimenzija svakog uokvirenog rada 51 x 71 cm
Ana Kovačić: Na natječaj za nagradu Radoslav Putar prijavila sam se izložbom Gdje je Jasenaš? koja je izložena više puta tokom 2016.: u Gradskom muzeju Virovitica, u Multimedijalnom kulturnom centru Split, u Galeriji SC u Zagrebu, a bila je predstavljena i u kategoriji Artodrom na Vizkulturi. Također dio ovog rada pod nazivom Kuće priče bio je izložen na T-HT-u 2016., a dijelovi rada 15. studenog 2015. i Forget-me-not/Prema državnom zavodu za statistiku/Spomenik za posaditi bili su izloženi na izložbi Erste fragmenti i otkupila ih je Erste banka.
Zatim izložbom Okupljanja koju sam imala u Galeriji Ateliera Žitnjak ovo proljeće, te radom Gdje je dom, koji je još uvijek u nastanku. Na njemu sam radila za vrijeme svog boravka na rezidenciji na Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, a nastao je u radu sa Hrvatima koji žive u Stuttgartu.
*Ana Kovačić – “19. kolovoza 2016. (Marenda u vinariji)” / fotografije: Ana Kovačić
Matej Knežević: Prijavio sam posljednja dva izložbena projekta: ”Glupiciranje – trening za nemogućnosti” i ”Ma moraš ti njega znat!’‘. Radovi iz oba projekta su nastavak mog dosadašnjeg istraživanja iz područja ozbiljnih aktualnosti koje upakiravam u neozbiljnu formu.
*Matej Knežević – “Ma moraš ti njega znat!” / foto: Matej Knežević
► Što očekujete od nagrade Radoslav Putar, rezidencije u New Yorku, susreta s kustosima, umjetnicima…?
Tea Ivković: Nadam se prilikama za suradnju te uzbudljive razgovore i lijepo vrijeme za osobni i umjetnički razvoj u tim dijalozima. Razmjenjujući želje, ambicije i planove. Voljela bih udahnuti bar djelić onog što New York nudi, a nadam se svemu i ne očekujem ništa. Meni je uzbudljivo uopće biti u prilici biti s ovim divnim finalistima, kao najmlađoj tek friško diplomiranoj samo mi je bitno nastaviti stvarati. Sretna sam već sada.
Ana Sladetić: Veselim se susretu s kustosima te očekujem dobru raspravu i kvalitetne savjete o radovima. Raduje me svaki susret nas finalista, jer vjerujem kako smo se dobro složili i kako ćemo ostvariti reprezentativnu izložbu u Rijeci.
Ana Kovačić: Ukoliko dobijem nagradu i odem u New York željela bi tamo provesti vrijeme koje će me napuniti svježinom novog grada, novih ljudi koji žive i stvaraju u različitim kontekstim, novih prilika, te što duže osjećati posljedice tog iskustva.
A ako ne dobijem nagradu sretna sam što sam finalist, te se nadam da ću biti zadovoljna kako sam prezentirala svoj rad i provesti ugodno vrijeme sa dragim kolegama u Rijeci
Matej Knežević: Čini mi se kako je kompletan pogon oko nagrade Radoslav Putar jedna odlična prilika za upoznavanje, druženje i izlaganje, a možda i pokušaj ispravljanja odgovora na pitanje pod brojem 4.
*Finalisti nagrade Radoslav Putar / foto: Maja Bosnić
► Za umjetnike se danas sve više naglašava da bi trebali biti poduzetni i konkurentni. Jeste li spremni da postanete poduzetnici u svojoj djelatnosti i što bi u krajnjoj liniji to značilo?
Tea Ivković: Spremna sam, naravno pa čak i da nisam kada dođem do situacije onda jesam. Pragmatičnost je u umjetnosti rijedak pojam, ali ne i nedostižan. Pod terminom poduzetništvo i konkurentnost kroz osobna iskustva pokušavam s uplitanjem u druge djelatnosti dokazati promjene koje mu i samom fale u društvu u kojem se nalazi. Sreća je da se umjetnost bavi svima i svime, i lako je ući u neke druge sfere i tipove rada.
U mom slučaju razmišljam o realizaciji rezidencijalnog programa i umrežavanju na međunarodnoj razini. Voljela bih osnovati kulturnu kuću koja bi ugošćavala strane umjetnike i imala prostor za rad kao i bazu samoodržive kulture, obnovljivih izvora energije reciklaže i eko zone prepletene s prodajom radova gdje bi umjetnost i znanost i sve ostale discipline mogle surađivati. Mjesto ugodnih druženja i razmjena iskustva s naglaskom na stvaranje i djelovanje. Nešto poput Hunderwasserove filozofije ali u nekom intimnijem kontekstu kulturne kuće i kolektiva koji bi otvarao mogućnost samozapošljavanja i rada kolektiva na svemu s čime se i do sada bavimo ali pravno i ekonomično-samoodrživo.
Ana Sladetić: Inače volim preuzimati inicijativu oko svog rada… Sad, da li se to može nazvati poduzetništvom ili velikom voljom i ljubavlju – pitanje je… Uvijek gledam da budem iskrena prema sebi, jer to znači biti iskren i prema svom radu, što se u krajnjoj liniji može vidjeti na njemu samom. Oduvijek sam se trudila i truditi ću se i dalje – za ono iza čega čvrsto stojim i vjerujem.
Ana Kovačić: Moram reći da mi poduzetnost i konkurentnost baš ne dolaze prirodno i moram se truditi da usvojim vještine iz tog područja; nešto sam već usvojila pa je lakše.
Ali budući da bi biti poduzetnik trebalo uključivati neki novac koji se okreće, a umjetnost kakvom se ja bavim nije financijski isplativa, mislim da je biti poduzetnik u mojoj djelatnosti dosta teško, bar u Hrvatskoj. Trenutno sam zadovoljna ako mi je pokrivena produkcija rada, što mi se u zadnje dvije godine dogodilo, a ako još nešto «kapne» od umjetničkog rada to smatram uspjehom. Iako možda još ni nisam do kraja shvatila sve mogućnosti koje su mi otvorene.
Matej Knežević: Smatram da je najbitniji umjetnički rad i da je potrebno biti aktivan, produktivan, te se konstantno razvijati. Konkurentnost i poduzetnost su tek okolne aktivnosti koje su po meni sekundarne. Nisam siguran što bi ta dva termina konkretno i značila za umjetnika u mojoj poziciji.
*Matej Knežević / foto: Maja Bosnić
*Matej Knežević – “Glupiciranje / trening za nemogućnosti” / foto: Miroslav Pišonić
► Rezidencije su u umjetničkom svijetu postale jako popularne jer istovremeno omogućavaju umjetnički razvoj, ali i egzistenciju. U kojoj mjeri su one za vas postale način života?
Tea Ivković: Nisam još dobila priliku otići na rezidenciju iako bih se prema Erasmus iskustvu voljela ponovno odmaknuti i dobit novu priliku gledajući na sebe iz nulte točke te ponoviti susrete s prazninama koje omogućavaju guranje granica rada i stvaranje bez nepotrebnih društvenih konteksta u kojima se svi nalazimo.
Ana Sladetić: Boravila sam na ukupno sedam umjetničkih rezidencija od 2012. – 2016. u trajanju od dva tjedna do četiri mjeseca. Za mene, rezidencije predstavljaju kvalitetnu platformu za razvoj koncepta novog rada, upoznavanju s realizacijom takvog koncepta i promicanje samog izvedenog djela u novom okruženju.
Ana Kovačić: Ne bi mogla reći da su mi rezidencije postale način života, jer sam do sad bila samo na Akademie Schloss Solitude, ali to iskustvo bilo je divno, pa me motiviralo da se potrudim da mi rezidencije više uđu u način života; nadam se da zaista i hoće.
Matej Knežević: Za mene osobno rezidencije nisu postale način života, jer do sada nikada nisam bio na jednoj. Ipak veselio bi me prostor za umjetnički razvoj koji spominjete.
*Ana Kovačić / foto: Maja Bosnić
*Ana Kovačić – “Gdje je dom” (Stuttgart), fotografije: Ana Kovačić
► Prema vašem mišljenju kako bi izgledali dobri modeli/ili model sustava koji podržava umjetnike?
Tea Ivković: Idealni sustav podržavanja umjetničkih praksi i razmišljanja bi trebao eliminirati svaki sustav prijave za neke natječaj, gdje umjetnik mora platiti da bi netko pogledao njegov rad. U već postojeće institucije treba uvesti obavezu odvajanja honorara i obavezu gledanja na umjetničko stvaranje kao posao. I za kraj svakog razgovora o modelima koji bi podržavali umjetnike je promjena modela obrazovanja i djelovanje u područje osvještavanja kreativnosti i kulture ponašanja bez bojazni od muzeja i galerijskih prostora u najranijoj dobi.
Ana Sladetić: Evo odgovora iz vašeg trećeg pitanja: Za umjetnike danas važi da moraju biti poduzetni i konkurenti. Mislim kako ima puno stručnih ljudi na polju likovnih umjetnosti koji će osmisliti adekvatan sustav koji može funkcionirati unutar Hrvatske. Ono što mislim kao inovativnu ideju muzejskih ili galerijskih institucija je otkup umjetničkih djela mladih autora, te najam takvih djela određenim pojedincima ili tvrtkama uz mjesečnu ili godišnju pretplatu.
Ana Kovačić: Ja bi osobno rado imala neku/og freelance producenta/icu koja/i je bolje upućen/a u natječaje u i izvan Hrvatske, te koja/i mi može pomoći doći do novca za projekte.
Osim toga pomoglo bi da se regulira minimalni honorar umjetniku za izlaganje, kao što je to naprimjer u Sloveniji.
I naravno više ulaganja i otkupa radova od strane raznih institucija.
Matej Knežević: Dobar je svaki model koji prepoznaje što je kvalitetno i novo i koji upravo takvoj umjetničkoj aktivnosti daje okvir za ispunjenjem potencijala. Koliko sam do sada perifernim okom shvatio, takvu vrstu dobrog modela omogućava nezavisna umjetnička scena i organizacije oko nje.
*Ana Sladetić / foto: Maja Bosnić
*Ana Sladetić – “Čisto i Krivo / Clean & Wrong”, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb / 2.12.2016.
► Imate li strah od umjetničkih kritičara, kustosa i drugih stručnjaka i kolega u polju umjetnosti koji će komentirati vaš rad onda kada ga izložite? Tko je vaša publika, ili vaša poželjna publika na izložbi?
Tea Ivković: Ne znam što bi trebalo značiti imati strah od kritike? Trebalo bi je i više biti, ali čini mi se da je bilo koji komentar više-manje samo copy paste tekst iz biografije ili već napisan predgovor, to nije komentar, a kamoli kritika. Kao što sam ja u svom radu slobodna, voljela bih da su i drugi slobodni ga komentirati i stavljati u nove drugačije kontekste jer bez njih rad ne živi 100% životom svojih mogućnosti. Iako, dosta umjetnika ne voli kada se njihov rad u očima drugih krene baviti onime čime se ne bavi. Meni se čini da taj rad izložen stoji sam i da je u njemu ta moć da bude i ono što nije planirao biti iz pozicije umjetnikova stvaranja. Zašto ne? Proces koji dovodi do rada je moj osobni, ali rad živi svoj život i bez mene preuzet iz svijeta ideja kojim se svi služimo. I jedino što ostaje je umjetnost feedbacka kao pokretač novih radova.
Ana Sladetić: Svakako imam poštovanje, možda prema nekima i strahopoštovanje. Moja publika je uvijek šarolika – kreće od najmlađeg preko najstarijeg, a za izloženi rad važna je prisutnost i ljudska toplina.
Ana Kovačić: Kad prvi put izlažem novi kompleksniji rad na kojem sam dugo radila osjećam strah, naročito ako je rad multimedijalan, te ga i sama u cijelosti vidim prvi put pri postavu. Ali mislim da taj strah nije nužno strah od kritičara, kustosa, stručnjaka i kolega već neki općenitiji strah od izlaganja koji neki ljudi imaju u većoj, neki u manjoj mjeri. Malo je nezgodno biti umjetnik i imati strah od izlaganja, ali mislim da ga puno nas ima. Ali, malo se čovjek navikne na to s godinama.
Moja publika su uglavnom kolege, prijatelji, obitelj, dragi i poznati ljudi i to cijenim i puno mi pomaže, a najpoželjnija publika su mi ljudi koje ne poznajem, koji nisu ni umjetnici, ni kustosi, niti imaju veze sa kulturom, a propituju, osjećaju, dijele i izražavaju kako vide stvari. Oni me najviše razvesele i ulijevaju nadu.
Matej Knežević: Osobno imam veliko poštovanje, no ne i strah pred umjetničkim profesionalcima. Takvu vrstu odnosa i komunikacije doživljavam kao priliku za interakciju, refleksiju i vlastitu nadogradnju. Moja poželjna publika su svi ljudi dobre volje i ostali.
*Tea Ivković / foto: Maja Bosnić
*Tea Ivković – “Transformation of image”, izložba u MSU Zagreb / foto: Tea Ivković
Nakon izložbe u MMSU Rijeka i proglašenja pobjednika, na Vizkulturi ćemo objaviti opširni intervju s dobitnicom ili dobitnikom nagrade Radoslav Putar 2017.
*Tea Ivković, Ana Kovačić, Ana Sladetić, Matej Knežević / foto: Maja Bosnić
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Više o Institutu za suvremenu umjetnost i nagradi Radoslav Putar pratite na
https://www.facebook.com/ICA.Zagreb/
nagradaputar.scca.hr
Intervju s prošlogodišnjim finalistima Mariom Matokovićem, Marijom Ančić, Nikom Mihaljevićem i Lukom Kedžom pročitajte na linku vizkultura.hr/intervju-finalisti-nagrade-radoslav-putar/, a intervju s prošlogodišnjim dobitnikom nagrade, Nikom Mihaljevićem, na ovom linku vizkultura.hr/intervju-niko-mihaljevic/
