O do sada nespominjanoj lokaciji za smještaj Gradske knjižnice, sličnostima procesa propadanja Velesajma i Gredelja, mogućnostima privremene aktivacije novozagrebačke Plave potkove i drugim temama u nastavku Vikzulturine serije o izgradnji i razvoju Zagreba govori arhitekt Igor Ekštajn koji je radio za nekoliko arhitektonskih ureda u Zagrebu i Rijeci, asistent je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, sudjelovao je na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture, a trenutno je na doktorskom studiju na Sveučilištu Harvard.
*Igor Ekštajn / foto: Matthew Rodriguez
► Zagrebačke „nedovršene modernizacije“ ostavile su mnoge, osobito reprezentativne, prostore urbanistički zadanima, ali nikad do realiziranima. Primjeri takvog prostora je i budući trg kod Lisinskog. Koja je perspektiva tog prostora? Kakvi potezi ili sadržaji ga mogu ili trebaju aktivirati? Gradi li se trg od spomenika za koji je recentno proveden natječaj, ili bi prvo ili barem istovremeno trebao doći trg?
Igor Ekštajn: Za neke je modernizacije i bolje da ostanu nedovršene, za neke je šteta što nisu dovršene, poput opismenjavanja i obrazovanja koje je naša najtragičnija nedovršena modernizacija, nedovršenost koje se osjeća danas u svim porama našeg društva. Centralna os, koje je prostor kod Lisinskog dio, zamišljena je svojevremeno kao monumentalna javna površina obrubljena monumentalnim zgradama. Prvi je problem te osi da ne vodi nikuda. Jest, vodi hrabro preko Save u Novi Zagreb, ali onda nestaje, skreće. Također, pojam javnosti od tad se do danas promijenio. Javni prostor treba javnost generirati, a ne samo reprezentirati. Gradska vijećnica, koncertna dvorana, pa svojevremeno i banka jesu javne funkcije, ali nisam siguran kako bi zapravo one mogle same danas generirati ikakvu javnost. Možda postoji i nekakav neizrečen otpor toj samoj monumentalnost te osi: osim apstraktno u tlocrtu, Zagreb je u doživljajnom smislu zapravo neuobičajeno nemonumentalan grad – i to mislim kao apsolutni kompliment. Postoje dakako u gradskom tkivu retorički snažne urbane mikrosituacije i sekvence, no generalno je Zagreb – barem ja tako osjećam – u svojem mjerilu i urbanoj topografiji nenametljiv i demokratičan.
No mislim da je od monumentalnosti mnogo bitnija činjenica da je to prostor u gradu u kojemu je veza Save i Medvednice – dviju glavnih odrednica zagrebačkog prostora – vizualno najeskplicitnije prisutna, prostorno je to kopča koja povezuje Savu i Zelenu potkovu. Perimetar tom prostoru dakako treba dati, dovršetkom gradske vijećnice, rješavanjem nesretnog Paromlina, ali mislim da je ključno pejsažno-urbanističko oblikovanje partera, te njegova dostupnost i uključivanje u gradske prometne tokove. Dakle, rješenja za prostor kod Lisinskog nema bez rješenja barem dijela poteza centalne osi od Ulice grada Vukovara pa do Tomislavovog trga, što uključuje promišljanje prostora i funkcije Glavnog kolodvora, a što onda znači cjelovito rješenje željezničkog čvora u Zagrebu. A kad shvate da su sve te potencijalne intervencije povezane i međusobno ovisne, oni koji odlučuju o planiranju u gradu jednostavno odustanu; ili se prepadnu, ili shvate da nije oportuno, da nema novaca, ili jednostavno, a što mislim da je čest slučaj, nemaju kapaciteta za promišljanje pa tako uvijek završimo s polovičnim rješenjima koja generiraju nove probleme. Da se razumijemo, nikako ne mislim da grad treba planirati isključivo, pa ni uglavnom, top – down, i da sve treba biti dio nekog jedinstvenog totalnog plana. Ne, to je iluzorno, takva su razmišljanja rijetko uspijevala, redovito ostala nedovršena i neizvedena. Prilagodljivost je poželjna i nužna, ali ne kad ona postane sama sebi svrha i razlog, kad je defenzivna i zapravo cinična. Apsolutno, trebamo svi skupa promišljati grad koji je prilagodljiv, fleksibilan, otvoren, a istovremeno siguran i definiran jasnom vizijom. A za to nedostaje kritičnosti – i kritične masa ideja, različitosti, pa i kapitala. U prostorno-planskoj dokumentaciji taj je „trg“ kod Lisinskog zapravo označen kao park, što mislim da bi trebalo očuvati.
Što se tiče spomenika domovini – koja nije pokojna da bi joj se dizali spomenici – radi se opet o nedostatku cjelovite vizije i strategije. Postoji samo strateško vrludanje i prilagođavanje, a neplanski se razvoj pravda „intervencijama“. Monumentalna skulptura u savskom blatu možda funkcionira kao kulisa za Wellesov „Proces“, no ne kao princip razvoja grada. Dakle ukratko, trg – tj. park – prvo, ili barem istovremeno.
*Foto: Saša Šimpraga
► Neosporna je potreba novog i odgovarajućeg prostora za središnju zgradu Gradske knjižnice. Nekoliko prijedloga ide prema aktivaciji bivših industrijskih zdanja za potrebe knjižnice, od Paromlina, preko bloka Badel do Klaonice kao recentnijeg prijedloga mladih arhitekata, a ima i drugih prijedloga. Gdje vi vidite mogućnost za smještaj ili izgradnju Gradske knjižnice?
Igor Ekštajn: Radije je vidim u prostoru nasuprot Paromlinu – u bivšoj zgradi Zagrebačke banke arhitekta Kazimira Ostrogovića. Nisam siguran tko je trenutno vlasnik, i znam da su postojali projekti rušenja i nove izgradnje, ali mislim da bi tipološki ta zgrada mogla zadovoljiti potrebe Gradske knjižnice – postoje veliki prostori dviju aula koje mogu postati čitaonice, mnoštvo manjih prostora za individualni rad, istraživanje, i pretpostavljam arhivski prostori koji bi se mogli prilagoditi potrebama knjižnice. Tim pomicanjem od tristotinjak metara – jednako udaljenosti od Trga do Cvjetnog – knjižnica bi praktički ostala na istom mjestu, ali premještena u potpuno novi urbani kontekst dobila bi zadovoljavajuće prostore za rad i eto, istovremeno etablirala središnju os.
*Ostrogovićeva zgrada u Paromlinskoj, 1973.
► U jednom našem ranijem razgovoru naveli ste da „prostor Gredelja treba ne samo razvijati u interesu javnosti već ga trajno zadržati u javnom vlasništvu“. S Gredeljem se godinama ne događa ništa, odnosno i ono što je tamo vrijedno rapidno propada upravo zbog nedostatke strategije koja bi iznjedrila odgovarajuću aktivaciju i proizvodnju prostora za koju se već sada može reći da će biti promašaj ukoliko neće donijeti gradu barem onu razinu koristi i važnosti koju je imala sama tvornica na toj lokaciji. Umjesto da pitam što bi trebalo s Gredeljem, pitam kako vidite taj prostor u budućnosti? Mislite li da će Zagreb imati snage da se na prostoru Gredelja dogodi reurbanizacija koja neće značiti samo novu izgradnju i neki novi sloj, već kako se to svojeveremeno zapitala Snješka Knežević: hoće li se tamo dogoditi grad? I kakav?
Igor Ekštajn: Mislim da je iluzorno očekivati da će se iz memorije prostora i tradicije industrije tamo samo od sebe desiti išta, pogotovo kako vrijeme prolazi i memorije blijede. Grad je tamo itekako postojao, sve dok su radnice i radnici Gredelja tamo svakodnevno bivali i radili. Vjerojatno se neće dogoditi ništa, usprkos recentnim aktivnostima, ili će se dogoditi nešto loše. U preskakanju problematičnih točaka Zagreb ima iskustva – pogledajte Trnje. Ambicija iza toga je često i pozitivna, no u gradu koji je morfološki rasplinut, stvaraju se i ostavljaju mnoge slijepe zone te se od grada stvara nekakav periurbani pejsaž koji je teško pojmiti, a jos teže opskrbiti infrastrukturom, identitetom i urbanitetom.
Grad će živjeti ignorirajući Gredelj, kao što i trenutačno živi. Mislim da je rapidno propadanje nažalost dio strategije, kako bi se u nekom trenutku s nekim suspektnim objašnjenjem o sigurnosti, isplativosti ili nečem sličnom uklonili tragovi prošlih funkcija. Desit će se ono što se desilo u Radničkoj, ili u bivšoj tvornici Zvijezda, gdje je nekadašnja industrijska funkcija prisutna na nivou jednog simbola, zgrade koju, koliko čujem, planiraju napuniti nekim suspektnim sadržajem. Nadam se da sam potpuno u krivu.
Problemi su naravno mnogo veći od Zagreba, i nadilaze domenu planiranja i izgradnje prostora. Prvenstveno se radi o tome da ne postoji jasna strategija razvitka na nivou Republike, i da nam turizam nosi petinu ekonomije, što nažalost postaje rapidno realnost i u Zagrebu.
*Gredelj / foto: nepoznat autor
► Dvije ključne geografske odrednice Zagreba su Medvednica i Sava, a povezuje ih mreža gradskih potoka koji su, s obzirom na brojnost, osobitost pa i komparativna prednost grada. No, tek su malobrojni potoci do danas sačuvali otvoreni tok i pripadajuće zelene koridore, a još su malobrojniji oni koji imaju praktički neprekinute otvorene i očuvane trase sve od Medvednice do Save. Primjer takvog, za zagrebačku zelenu infrastrukturu izuzetno bitnog poteza, je potok Črnomerec. Kako se postaviti prema činjenici da je trasa potoka Črnomerca u svom značajnom dijelu GUP-om predviđena za prometni koridor koji bi, ovako kako se planira sad, potok poništio u cjelosti?
Igor Ekštajn: U taj sam potok kao dijete često znao upasti pokušavajući ga preskočiti. Medvednica i Sava dva su ključna prostora za Zagreb i potoci su ono što ih povezuje. U zapadnom dijelu grada postoje osim Črnomerca još tri otvorena vodotoka. Mislim da se otvoreni vodotoci trebaju apsolutno očuvati, no moramo o njima razmišljati ne kao o „prirodnim“ vodotocima, nego kao o infrastrukturnim sustavima. Od retencije u Mikulićima do ušća u Savu, potok Črnomerec je, zbog svog bujičnog karaktera, kontroliran i reguliran, a uz većinu trase potoka trenutačno već i postoji cesta.
Dakle, bilo bi tragično da se potok Črnomerec „potaraca“ nekakvom generičkom šesterotračnom avenijom. O potezu potoka Črnomerec treba razmišljati kao o multifunkcijskom infrastrukturnom zahvatu, hibridnom projektu u kojem će se infrastruktura i otvoreni uređeni vodotok međusobno podržavati, kojim će se očuvati vodotok i također riješiti prometno povezivanje javnim prijevozom u smjeru sjever-jug. Uz otvoren vodotok tu bi se moralo i moglo naći prostora za tramvaj i bicikl. Samo, za takvo je što potrebno razumijevanje i znanje. I famozni potok Cheonggyecheon u Seulu koji je ponovno „otvoren“ prije nekoliko godina nije samo potok, i ne predstavlja nikakav povratak grada „prirodi“, nego je kompleksna multifunkcionalna infrastruktura koja, za bolji doživljajni efekt, prima dodatnu vodu iz same rijeke Han, i odvodnju iz sustava podzemne željeznice. Dakle, ne samo urbani izgrađeni okoliš, već je i cijela „priroda“ oko nas konstruirana, što ne znači da je manje vrijedna i bitna, nego da prema njoj imamo još veću odgovornost.
*Obala Ivana Supeka / foto: Saša Šimpraga
► Vaše doktorsko istraživanje fokusirano je na utjecaj različitih koncepcija prirode na planiranje i projektiranje u periodima industrijalizacije i modernizacije. Kakve su lekcije koje Zagreb pruža u tom smislu, osobito na budućnost planiranja grada?
Igor Ekštajn: O „prirodi“ u Zagrebu će se u budućnosti vjerojatno morati još intenzivnije razmišljati, jednostavno zbog činjenice da grad demografski i fizički sporije raste, a da u svojoj rahloj strukturi sadrži i napuštene lokacije koje postaju otoci urbane prirode. U hladnoratovskom se Zapadnom Berlinu, na primjer, zbog fizičke izoliranosti i posljedica bombardiranja u Drugom svjetskom ratu razvila specifična urbana priroda, i praktički rodila discipline urbane ekologije, dakle jedno novo razumijevanje odnosa izgrađenog i prirodnog okoliša. Svi gradovi dakle, pa tako i Zagreb, svojim individualnim karakterima i odnosom s prirodom aktivno grade nove diskurse i načine razumijevanja okoliša i prirode.
*Pogled na grad iz ulice Remetski Banjščak / foto: Saša Šimpraga
► Za kongresni centar već je proveden natječaj za Pierottijevu ulicu. Druga spominjana potencijalna lokacija je potez s istočne strane Velesajma, uz Aveniju Većeslava Holjevca. Koju od te dvije, ili neku treću lokaciju favorizirate za takav sadržaj i zašto?
Igor Ekštajn: U Pierottijevu nikako. Kongresni centar je robusna funkcija, koja zahtjeva velike prostore i površine za ekstenzivno, često samo privremeno korištenje. Prostor bloka Pierottijeva – Savska je preosjetljiv, njegovo mjerilo je filigransko s obzirom na zahtjeve kongresnog centra. Uostalom, prostor već uspješno koristi nezavisna kulturna scena i neke udruge. Prostor uz Aveniju Većeslava Holjevca je svakako bolje rješenje, jer lokacija mora biti lako dostupna, te se mora moći jednostavno izolirati i osigurati bez da remeti normalni gradski ritam. Postojala je i ideja smještaja kongresnog centra na Laništu. Simptomatično je da o kongresnom centru brine Turistička zajednica što ukazuje na činjenicu da ne postoji neka endogena potreba ili razlog – neki kapital znanja, interesa ili aktivnosti na kojem je izrasla potreba za kongresnim centrom, već je to još jedan pokušaj iskorištavanje „potencijala“ grada i prostora u svrhu turizma. Žalosno je da, na primjer, Sveučilište nema potrebu za takvom zgradom.
*Draškovićeva ulica / foto: Saša Šimpraga
► Važnost Velesajma za Zagreb nekad je bila bitno veća nego danas. Neki od najvrednijih paviljona su u stanju raspadanja, drugi prazni ili u najmu za raznolike sadržaje, a cjelina prostora nema jasnu perspektivu. Kako gledate na njegovu urbanističku predispoziciju i potencijal?
Igor Ekštajn: Ako Zagreb želi zaista obnoviti tradiciju sajmovanja, vjerojatno treba i novi Velesajam, na nekoj drugoj lokaciji. Način sajmovanja se promijenio, nacionalni paviljoni više nisu jedinice organizacije, a i sama lokacija Velesajma postala je dosta centralna. Možda bi i kongresni centar mogao naći mjesto uz takav novi Velesajam, kao na primjer u Münchenu. Slično kao s kongresnim centrom, treba postojati i potreba za takvim sadržajem, vjerojatno proizašla iz gospodarske aktivnosti koja nije samo izrabljivačka tj. turistička.
No strategija raubanja i polaganog propadanja Velesajma podsjeća me na Gredelj. Dva su prostora i podjednake veličine, no velika razlika i prednost Velesajma je u aktivnom iskustvu, sjećanju i svijesti javnosti o tom prostoru – od lunaparka i šećerne vune, preko tehno partija, do nažalost logora – taj palimpsest uporaba bi zaista bilo zanimljivo dokumentirati i istražiti. Dok je iskustvo Gredelja većinom bilo ograničeno na radnike i radnice, pa bi ga sad bilo poželjno otvoriti javnosti da stvori svoja vlastita iskustva, kod Velesajma ono već postoji, a s njime nadam se i interes javnosti za njegovu budućnost. Postoji na Velesajmu nekoliko paviljona koji nesumljivo imaju arhitektonsku vrijednost, ali postoji i ambijentalna kvaliteta prostora koji je razvijan zapravo kao autonomni kampus, heterotopija, prostor iznimke – u svojem vremenu ne samo prostorne i urbanističke, već i ekonomske i socijalne. Tu ambijentalnu kvalitetu mislim da je bitno očuvati. Uz te dvije pretpostavke, mislim da je najbitnije da Velesajam prvo postane uistinu javni prostor, isto kao i Gredelj – dostupan javnosti. Mislim da ćemo teško naći opravdanje za neku poluzatvorenu kampus tipologiju na toliko velikoj i tako centralnoj poziciji. Stoga, mislim da bi Velesajam mogao postati miješani kvart, prva – i zasad jedina – „postidnustrijska“ novozagrebačka kazeta, kvart koji nije izrastao iz ledine, nego ima nekakvu urbanu pretpovijest; nisu, doduše, ni ostali, ali njihova je povijest drukčija – ruralna i poljoprivredna. Što se sadržaja tiče, treba vidjeti koliko su uspješni oni koji se sada tamo nude u iznajmljnim prostorima. Može li grad unutar Velesajma graditi socijalne stanove? Mahnita turistifikacija Zagreba, koliko anegdotalno čujem, značajno je digla cijene najma stanova; neki se gradovi aktivno bore protiv toga – Berlin koristi pravo prvokupa da bi osigurao dostupnost stambenog prostora, te je zabranio kratkoročno iznajmljivanje cijelih stanova. Mislim da je vrijeme da Zagreb počne osmišljavati svoju strategiju. Mogu li tamo doći neki sveučilišni sadržaji – preko Velesajma prolazi imaginarni produžetak Sveučilišne osi? Mislim da je najvažnije da oko Velesajma nema ograde, da postane dio urbanog tkiva.
*Velesajam, 1976. / foto: nepoznat autor (izvor: Facebook grupa “Zagreb kakav je bio nekada”
► Praksa privremene upotrebe kako bi se parcela sačuvala bila je prisutna i s Lenucijevim nastojanjima da uobliči Zelenu potkovu koja je danas nezostavni dio identiteta Zagreba. Danas Zagreb ima ili bi tek trebao dobiti i svoju drugu potkovu. U prostorno-planskoj dokumentaciji potez dva velika južna parka novozagrebačke Plave potkove zbirno se naziva “Park Novi Zagreb”. Jedna od katakteristika koju ti urbanistički definirani prostori imaju već sad je značajna urbana praznina. Ona nije oblikovno finalizirana, ali postoji i upravo bi to mogla biti jedna od kvaliteta koju treba prepoznati i afirmirati s budućim krajobraznim uređenjem. Što mislite o prijedlogu da se na jednom od ta dva buduća južna parka, i sada potpuno neuređena prostora, formira privremena livada, kao svojevrsni uvod u budući park? Prostor koji bi bio održavan i korišten za različite namjene primjerene velikim gradskim parkovima, a koji traže upravo velike prazne prostore. Kako uopće gledate na novozagrebačku Plavu potkova i potrebu da se njeni parkovi dovrše?
Igor Ekštajn: Pozitivno. Plava potkova uključivala je u jednom trenutku i „plavi“ kolodvor tj. premiještanje Glavnog kolodvora u Novi Zagreb, u skladu s herojskim karakterom cijele urbane geste. Pitanje kako etablirati park te veličine u prostoru koji je ionako disperzan. Možda bi radikalna gesta prazne livade to uspjela. Berlinski Tempelhof predstavlja uspješan primjer, no tu je bila borba kako prazninu očuvati, a ne stvoriti. Isto tako mislim da bi prepoznatljivosti i vidljivosti puno pomoglo i uokviravanje prostora produženjem Islandske, Vatikanske i Cimermanove. Upravno se gradi Podbrežje koje formira dio južnog perimetra Plave potkove. No isto tako, možemo vidjeti da je planirani park već ozbiljno načet stambenom izgradnjom na svojem zapadnom dijelu.
*Plava potkova, prostor budućeg parka Lakun / foto: Saša Šimpraga
► Možete li izdvojiti jedan urbanistički prioritet Zagreba i reći kako vi mislite bi se prema njemu trebalo postaviti?
Igor Ekštajn: Javni gradski promet. Kad je zadnja tramvajska pruga izgrađena? Nikad u povijesti zagrebačkog tramvaja nije se desilo da skoro osamnaest godina prođe bez ijednog novoizgrađenog metra tramvajske pruge. Mnogi planirani koridori već su odavno osigurani, pogotovo u Novom Zagrebu, ali su ostali prazni. To je najbolji indikator nedostatka shvaćanja načina razvitka grada i svrhe gradske uprave. Ne mislim ni na kakve megalomanske projekte, nego na pametnu strategiju korištenja i izgradnje prvenstveno tramvajske mreže, jer učinkovitost i pouzdanost su bitnije od brzine.
Pogledajte kako su to napravili u Krakowu ili Hannoveru, gradovima sličnim Zagrebu, gdje je upravo jedinstvena podzemna i nadzemna tramvajska mreža – zovite je laka željeznica ako vam je taj naziv draži – kičma javnog gradskog prijevoza. Isto tako mislim da bi javni prijevoz za građanke i građane Zagreba, koji plaćaju najveći prirez u Republici, trebao biti potpuno besplatan.
*Maksimirska ulica / foto: Saša Šimpraga
► I za kraj, možete li izdvojiti neku mikrosituaciju u gradu za koju vidite potrebu i mogućnost poboljšanja?
Igor Ekštajn: Mislim da je nužno uređenje Trešnjevačkog trga i tržnice. Taj je prostor važan mnogima, u njemu se susreću i koriste ga različite skupine ljudi, a prometno, infrastrukturno i pejsažno je u potpunom kaosu. Produženje pruge do Vukovarske već se dugo planira, i bilo bi dobar prvi korak. Podzemljem trga teku i dva potoka. No zapravo, najbitnija mikrosituacija je ona u kojoj svatko od nas izlazi na biralište – tu je mogućnost poboljšanja najveća.
*Petrinjska ulica / foto: Saša Šimpraga
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku
Fotografije: Matthew Rodriguez (portret), Saša Šimpraga, arhivske
Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
