Arhitekt, urbanist i publicist Borislav Doklestić najveći dio profesionalne karijere proveo je u zagrebačkim urbanističkim institucijama. Autor je dvije knjige: „Zagrebačke urbanističke promenade“ objavljene 2009. i recentno objavljene knjige „Zagreb kakav ni/je“ koja je i povod ovom razgovoru u sklopu Vizkulturine serije o urbanističkom i drugom razvoju Zagreba.
*Borislav Doklestić
► U vašoj knjizi zabilježili ste priču o jednoj ogromnoj jarunskoj lipi koja je rasla pored kapelice u središtu tada još sela Jaruna. Osim što se sudjelovali u izradi plana za taj sada već odavno sastavni dio grada, a plan je čuvao tu lipu koja u konačnici ipak nije preživjela, predlagali ste i uvođenje jednog od tamošnjih potoka kao parkovnog motiva. Naime, područje Zagreba između Medvednice i Save premreženo je potocima od kojih neki u otvorenim trasama čine važne zelene koridore s pješačkim stazama. No, umjesto šireg sagledavanja problema, a koje bi uključilo ambijentalne, boravišne, ekološke, simboličke i druge karakteristike vodotokova, sve te preostale otvorene trase potoka rješavane su isključivo kao vodotehnički problem, odnosno nijedan koridor nije oblikovan na način da nudi osobito atraktivan javni prostor: šetnice nemaju ni najosnovniju komunalnu opremu poput klupa, signalizacije, punktova s pitkom vodom, javnu rasvjetu itd. Kako općenito gledate na otvorene tokove gradskih potoka kroz neka konkretna rješenja? Npr. javni natječaj za cijeli tok i etapno uređenje pojedinih dionica.
Borislav Doklestić: Nove urbanističke prakse proizašle iz zakonskih rješenja nakon 1990-ih godina ne poznaju evaluaciju postojećeg stanja, dakle evaluaciju prostora grada kao obvezujućeg dokumenta. Plan uređenja prostora je postao isključivo plan izgradnje prostora. Jedina i bitna podloga je famozni ‘katastar’ ili parcelacijska geometrija, a jedino i bitno određenje plana je zona gradnje i parametri gradnje. Priča o lipi na Jarunu, i konačno o samom selu Jarun, ili ona o rukavcu Save u Dugavama su teme koje su nekada određivale koncept plana, čak mijenjale postavke generalnog plana. Danas takav scenarij više nije moguć, a posebno ako se na taj način umanjuje „građevinski kolač“.
Vezano uz jarunsku lipu, možda i riječ dvije o stablu u gradu. Još davnih 1970-ih sam u tadašnji Zavod za urbanizam donio jedan „manual“ grofovije Essex rađen za lokalne urbanističke planere-arhitekte – taj priručnik se bavio dizajnom grada, a jedna od tema je bila stablo u ulici i njegova vrijednost u razbijanju monotonije ulice. U to vrijeme smo i mi u Zavodu nastojali zaštiti soliterne kvalitetne primjere vegetacije u konsolidiranim dijelovima grada – natječaji, i realizacije, za nove objekte u gradu su imali strogo programsko ograničenje i zaštitu kvalitetne vegetacije na parceli. Primjer toga je npr. Ilica 109 i 111, arhitekta Borisa Duplančića. Ta praksa više ne postoji. Gotovo sva soliterna vegetacija koja je bila čak institucionalno zaštićena je nestala pod silom „parametara“ izgradnje, a svjedoci smo da čak nestaje i vegetacija nedavno zasađena na javnoj površini u povijesnoj jezgri grada da bi napravila mjesto privatnom zauzimanju javne površine. Na privatnoj pak parceli je gotovo normalno da se najprije „pomogne“ da se stabla osuše, a onda popile recimo kesteni ili čitav buket kestena u jednom od nekada najugodnijih donjogradskih terasa – dvorišta na uglu Varšavske i Frankopanske. Sve da bi se izgradio nekakav klon-monstrum „bečke kuće“.
*Potok Črnomerec, Zagreb (foto: Saša Šimpraga)
► Rukavac Save u Dugavama koji spominjete odavno je isušen i danas djelomično zatrpan, a kao ni tamošnji središnji park, zapravo nikad nije do kraja uređen kao sastavni dio planski izgrađenog naselja. S urbanističkog stanovišta, možete li reći nešto o toj evoluciji koju su prošli zagrebački planeri – od toga da su se vodotoci u pravilu poništavali (npr. u Središću), do tog da je onaj u Dugavama po prvi put postao predmetom plana kao zatečena i osobita vrijednost i nešto što tek treba finalno afirmirati s cjelovitim krajobraznim uređenjem tamošnjeg parka?
Borislav Doklestić: Detaljni plan Dugava prema kojem je raspisan urbanistički arhitektonski natječaj izrađivan je 1970-ih godina kada su već nastupili značajni odmaci od moderne u osmišljavanju prostora. I sama struktura Urbanističkog zavoda se mijenja. Značajan postaje utjecaj socio-znanosti, korigira se inženjerska slika prostora i „kran-urbanizam“, a svakodnevica i korisnik postaju teme urbanističke prakse.
Dugave je najjužnije naselje u GUP-u – na kojem se prelama čitav niz novih tema. U detaljnom urbanističkom planu traži se naslijeđeno mjesto i traži se prepoznatljivi motiv. Primjerice, Hrelić – postojeće naselje, po GUP-u je predviđeno za rušenje, a detaljni plan ga inkorporira u novo naselje. Rukavac Save postaje jedan od motiva naselja. Detaljni plan ga koristi kao bitan pejsažni motiv u okviru novog parka naselja – što urbanistički projekt razvija dalje!
Struktura koju sugerira detaljni plan, a preuzima urbanistički projekt, je poluotvoreni blok pa to nije više „štapićasti urbanizam ». Posebna je tema i gradacija privatno – javno. Poluotvoreni blokovi formiraju prostore primarno za korisnika bloka. Intervencija korisnika je vidljiva u tom socijalnom prostoru bloka – ono što je Vlado Gotovac nazvao tragovima pojedinca u gradu.
Uređenje parka Dugave je, nažalost, još uvijek na čekanju i to dok gradska administracija prekopava već konsolidirane parkove.
*Potok Črnomerec, Zagreb (foto: Saša Šimpraga)
► Potok Črnomerec je jedan od rijetkih još gotovo u čitavoj trasi otvorenih potoka koji spajaju Medvednicu i Savu i čini izuzetno bitni dio zelene infrastrukture grada, a uz obale ima i odavno formiranu i popularnu javnu šetnicu. Aktualna je namjera gradske uprave da se dio šetnice, na potezu Zaprešićke ulice, natkrije za potrebe formiranja nove ulice kako je planirano i u GUP-u. Treba li i zašto sačuvati otvoreni koridor ili graditi cestu na toj lokaciji?
Borislav Doklestić:Dokumenti koji određuju događanja u prostoru tj. detaljniji planovi su svedeni na reprodukcije zona deriviranih iz plana „višeg reda“, odnosno GUP-a, s istim nivoom općenitosti. Potezi o kojima vi govorite, konkretno potok Črnomerec, su potezi prometne infrastrukture – ponovo prepisane iz plana višeg reda bez fine modulacije detaljnog mjerila i zahtjeva građana. Promjena kategorije, a možda i karaktera prometnice zbog kvalitetnog vodotoka – a što podrazumijeva npr. umjesto automobilima, potez namijeniti zelenilu, biciklistima i pješacima – gotovo je nemoguća misija, posebno u gradu gdje se prometne politike vrlo sporo ili nikako ne mijenjaju.
Otvoreni vodotok je urbana senzacija izvan svake kategorije i trebalo bi je posebno valorizirati. Čitav niz poteza ,od sljemenskih potoka do trase Samoborčeka i prisavskog areala, traži ozbiljnu detaljnu elaboraciju ali traži i orijentaciju gradske politike prema realizacijama koje nisu samo „prometnica“. Ti potezi traže i natječaj , ali ne za „uveseljavanje građana“, već natječaj s ozbiljnim i realnim programom, i to programom u kojem će bitno sudjelovati i sami građani.
Sljemenski potoci i njihov prolaz kroz grad značajan je ne samo zbog fenomena vode, nego je to i (mogući) kontinuirani potez zelenila i prirodna veza grada i Medvednice. Svakako bi podržao građanske inicijative za očuvanje i uređenje sljemenskih potoka kao javnih šetnica, a time i to da dva bitna obilježja sitea Zagreba – Medvednica i Sava – dobivaju logičnu urbanu „kopču“.
*Medvednica, Zagreb (foto: Saša Šimpraga)
► Kakvi su postojeći i koje modele građanske participacije treba stimulirati kod prostornog planiranja i uređenja?
Borislav Doklestić: Možda je to jedan od najkompleksnijih zadataka pametnog sustava planiranja – posebno u našoj situaciji u kojoj je nastupila totalna pasivizacija i nesnalaženje građana u odlučivanju o svojem okolišu. Mislim da je velika uloga na građanskim inicijativama i nevladinim organizacijama da aktiviraju građane i budu na izvjestan način „advokati kvarta“. Svojevremeno sam predlagao jednoj od aktivnijih nevladinih organizacija u gradu da organizira alternativne izrade prijedloga plana. Nešto slično pulskom projektu za Musil, kada to već ne zahtjeva sustav. Neki EU-sustavi imaju obvezni javni uvid u fazi programiranja nekog zahvata, i alternativne prijedloge u fazi izrade plana. Kod nas je javni uvid čista farsa, post festum, i prijedlozi građana se mogu i ne moraju usvojiti – posebno ne ako korigiraju neke odluke „plana višeg reda“.
► Što mislite o sljedećem pristupu kod javnih natječaja: odmah u startu uključiti javnost u definiranje samoga programa, pa potom ponovo nakon što je stručni žiri odabrao npr. tri prijedloga otvoriti javnosti mogućnost komentiranja i eventualnih korekcija prije finalnog odabira? Takav pristup jedan je od mogućih modela, a nipošto ne bi marginalizirao struku, već je demokratizirao, odnosno ponudio stvarnu participaciju u odnosu na onu fiktivnu kakva je sad.
Borislav Doklestić: O prijedlogu mislim sve najbolje, ali ostaje problem angažiranja javnosti, a tu ponovo vidim značajnu ulogu nevladinih organizacija.
► Niste pristalica velikih infrastrukturnih programa uz Savu, a u jednom od ranijih razgovora naveli ste da su od devedesetih, pa i prije, projekti za Savu ili koristili gradskoj politici da “uveseljava građane ili da stručnom podrškom brojnih arhitekata sudionika na natječaju dobiju „stručnu » potvrdu nerealnih i neadekvatnih programa”. U operativnom i vrlo konkretnom smislu, što bi mogao biti prvi realni korak za Savu u gradu?
Borislav Doklestić: Složio bih se s kolegama koji traže neodgodiva uređenja nekih zona Save, a posebno okretišta tramvaja na Savi i Savskog mosta. Vidim da se i aktualna gradska administracija konačno počela zanimati za tu zonu. Potrebno je možda, umjesto žirijima, temu ipak elaborirati i uređenje areala Save ponuditi javnosti na odlučivanje. Elaborirati na način da se valoriziraju dosadašnja rješenja i kvalitete i da se odrede strategije u tom prostoru.
Nadalje, ne možemo pričati o „izlasku grada na Savu“ i legalizirati bespravnu gradnju u „najurbanijem“ dijelu savskog areala – na Trnju. Lako je pretpostaviti nakon tog scenarij s karikaturalnim puzzleom poplavu novih još „ljepših“ i još većih kuća i kućica na legaliziranim građevinskim parcelama uz sam savski nasip. I „izlaz grada na Savu“ je „spektakularan“.
Moje je mišljenje da je upravo „zelena“ Sava, u najvećem dijelu prolaska kroz grad to što je kvaliteta Zagreba i da je takav zeleni javni prostor najbolji grad na Savi.
*Berislavićeva ulica, Zagreb (foto: Saša Šimpraga)
► Naveli ste pobuđeni interes Grada za prostor tzv. Savskog trga tj. okretišta i Savskog mosta. Može li ili smije li se taj kompleksni i izuzetno važni prostor rješavati bez natječaja kako je sad u planu? Naime, takvim pristupom već se u startu reducira potencijal mjesta.
Borislav Doklestić: Opasnosti takvog načina rješavanja su, kao što ste naglasili, u redukciji potencijala mjesta, a posebno u nemogućnosti građana da se uopće upoznaju s programom/projektom. Stanovnik sam Kranjčevićeve ulice koja se upravo totalno rekonstruira po tom modelu – mislim da se to zove „pojačano održavanje“. Ne samo da nije bilo javnog uvida i definiranja programa nove ulice, nego ne postoji ni publicirani projekt nove ulice, npr. na službenoj stranici grada – to je u razvijenim demokracijama nezamislivo.
Koja je informiranost javnosti najbolje možda govori i citat s jednog od portala: „Naš novinar jutros je zabilježio početak renoviranja Kranjčevićeve ulice koje je počelo od rotora na Novoj cesti, u smjeru Ciboninog tornja. Hoće li se obnavljati cijela ulica, ostaje za vidjeti.“
► Novozagrebačka Plava potkova urbanistički je zadana, ali nikad dovršena. Kako gledate na njeno mjerilo?
Borislav Doklestić: Moram priznati da nikada nisam taj neizgrađeni dio Novog Zagreba doživljavao kao neki formalni motiv, već prije kao jedan od ekoloških koridora koji postepeno nestaju. A bili su vrlo suvisli prijedlog u GUP-u još iz 1970-ih. Nestanak tih koridora, u gusto izgrađenom gradu kakav postaje Zagreb, posebno ćemo žaliti.
► U knjizi problematizirate i potrebu transformacije Slavonsko-Ljubljanske iz autoputa u aveniju. Kako to napraviti?
Borislav Doklestić: Orijentacija gradske politike, i pored formalnih sudjelovanja Grada u projektima čiji cilj je bio stimulirati alternativne sustave kretanja u gradu, i dalje je na cestovni promet i automobil.
Najveći dio sredstava iz gradskog proračuna i dalje je rezerviran za ceste. Javni prijevoz nije u prioritetima gradskih politika – Zagreb je, vjerojatno posebno „stimuliranom“, konkurencijom taxi usluga donedavno imao jeftiniju vožnju taxi-službom od javnog prijevoza. Nikakvo proširenje ni poboljšanje mreže tramvaja čitav niz proračuna nije predviđao. Željeznica koja idealno pokriva i jug grada je kao sredstvo gradskog javnog prijevoza stala na potezu istok – zapad. Promjene stajališta ovisno o novim gustoćama i naseljima se ne događaju. Park&Ride sisteme koji su već opće mjesto u prometnim sustavima EU – gradova, Zagreb ne poznaje. Istovremeno, izgradnja javnih garaža u središtu grada od čega su EU gradovi već davno odustali, a i s postojećima imaju golemi problem, je još uvijek u „strategiji“ grada. Biciklističke staze su neosigurane i opasne za korištenje – u pravilu su „projektirane“ na pješačkim površina, nikada na račun automobilskog profila ulice.
O smanjivanju korištenja automobila kao svjesne gradske politike u Zagrebu je teško govoriti. U takvom kontekstu je nemoguće očekivati rehabilitacije automobilskih avenija u gradske avenije kako je to predviđao projekt iz 1990-ih: izgradnja servisnih kolnika – ulica s drvoredima koji bi alimentirali „žive“ gradske sadržaje u kontaktu, ubacivanje tramvaja u profil ulice, značajan i dobro dizajniran pješački i biciklistički profil, sve to uz bitno rasterećenje avenije od automobilskog prometa izgradnjom paralelne mreže gradskih ulica – poteza, što nikako da se dogodi. Legalizacija objekata na trasi davno zacrtanih takvih poteza tome neće pomoći.
*Palmotićeva ulica, Zagreb (foto: Saša Šimpraga)
► Kod teme širenja pješačke zone, osim što to u Zagrebu izuzetno teško ide, danas gotovo da se ne pomišlja da bi pješački potezi mogle postati i zone koje nisu u najstrožem središtu grada. Jedna takva tema je Tratinska ulica. Ta ulica danas ima i više od četrdeset praznih lokala u gradskom vlasništvu. Vidite li tu ulicu kao pješačku zonu i centar toga dijela grada?
Borislav Doklestić: Projekt Tratinske ili bolje rečeno programska skica je nastao u Gradskom zavodu kao pokušaj nekolicine stručnjaka da elaborira neposredne potrebe zagrebačkih kvartova. Zamišljen je kao jedan u nizu projekata za zagrebačke četvrti kako bi se objektivnije određivali prioriteti za ulaganje u poboljšanje okoliša u pojedinim četvrtima. Nažalost, najčešće se „male akcije“ definiraju netransparentno, a najveći iznosi iz javnih sredstava tj. javnog budžeta namijenjenog za gradske četvrti, troše na „pojačano održavanje“ ulica i to na održavanje standarda za automobile i to u pravilu bez suvislog projekta koji bi profile ulica ponudio i ostalim korisnicima. Prijedlog za Tratinsku bio je „pozitivna gentrifikacija“ gradske ulice koja se pretvorila u zapušteni koridor za prolaz tramvaja i automobila te za parkiranje automobila na obostranom pločniku uz „grafititirana“ pročelja i napuštene lokale. Kada zalutate u takav ambijent u nepoznatom gradu ne osjećate se ugodno. Programska skica predlaže korekciju trase tramvaja i kolnika ulice u korist pješačkog profila te sadnju drvoreda i obogaćivanje različitim urbanim mobilijarom. Projekt je, naravno, završio u ladici kao i ideja o takvoj elaboraciji potreba samoga kvarta.
► Kako predviđate budućnost Gredelja koji zbog izostanka strategije već godinama propada – i koje bi korake tamo voljeli vidjeti?
Borislav Doklestić: Sigurno ne muzej i muzej kako se u najnovije vrijeme „izvuklo iz rukava“ (prijedlogom smještaja Vojnog i Željezničkog muzeja, op.S.Š.). Nažalost, šansa da to bude živi prostor gdje se doživljava autentična industrijska arhitektura i arheologija kroz npr. stare alate uz različite događaje je izgubljena jer je navodno te arheologije „nestalo“.
Nešto slično je odradio Lisabon sa svojim starim radionicama uz rijeku Tejo . Pametnije prakse testiraju takve prostore prije konačne odluke, otvaraju ih različitim korisnicima i što je važno – građanima. Primjerice, Zagreb advent bi mogao rehabilitirati jedan takav „novi stari“ prostor, umjesto da napada uređene gradske parkove uz skupa preuređivanja.
*Bogovićeva ulica, Zagreb (foto: Saša Šimpraga)
► U vašoj knjizi osvrnuli ste se na „amandmanski urbanizam“ i „urbanizam grešaka“ što karakterizira urbanističko planiranje u Zagrebu našega vremena. Navodite da je toga sve više što je manje urbanizma. Možete li pojasniti taj fenomen?
Borislav Doklestić: Možda je najbolje definirala sliku tranzicijskog Zagreba koji traje Saša Poljanec – Borić u svojoj knjizi „Pravo na sada“: „metropolska vrlet prožeta parcelama“. Za takvu sliku, naravno, nije trebalo urbanizma ni urbanista. Sve što je trebalo je nešto pravnika da riješe imovinsku sliku na parceli i neki prometni „stručnjak“ koji bi uspio upotpuniti labirint kolnog prilaza novoj građevini s obveznim zadovoljenjem parkinga na parceli, i ništa više. Početkom devedesetih nije trebalo ni to. ž
Treba i vješt pravnik koji će cijelu proceduru obući lege artis. Gradske institucije zadužene za urbanizam su izgubile svoj raison d’etre, pretvorene su u promatrače i potpisivače takvog „urbanizma“.
Čitav niz novih urbanističkih kuća odrađivao je sve potrebno investitoru. Vrlo malo mjesta je ostajalo za javno i javnost. Planovi su nerazumljive fleke s parametrima gradnje deriviranim iz generalnog plana, a građanima postaju jasne tek kada se realizira prva kuća. Definitivno bi trebalo vratiti dokument urbanističkog projekta i konačno onemogućiti kompleksne gradnje bez tog dokumenta.
*Ozaljska ulica, Zagreb (foto: Saša Šimpraga)
► U čemu je sve problem s “gradskim projektima”?
Borislav Doklestić: Odgovor je dijelom sadržan u tekstu o prostornim strategijama. Gradski projekti bi trebali podržavati gradsku prostornu strategiju koja ne postoji kao javni dokument. Ili postoji ali se prilagođava interesnim lobijima i slobodnom tržištu bez obaveze javnog interesa. Ideja o gradskim projektima je preuzeta iz prakse gradova Europske unije koji posebnom regulativom – npr. u Francuskoj je to ZAC – nastoje olakšati i omogućiti javne projekte s izraženim javnim interesom, a u zagrebačkom slučaju se to „prevelo“ na korporacijske projekte. Kada treba nekom lobiju omogućiti „igru bez granica“ proglasi se zonom gradskog projekta i onda više nema ograničenja GUP-a. O nesnalaženju, ili oprezu, izrađivača Zagrebplana govori tekst o gradskim projektima: naznačili su da treba ponovo definirati gradske projekte. Čitav niz gradskih projekata nedavno predloženih i izloženih u Zagreb-forumu jedva da su poznati javnosti.
► Kako bi trebala izgledati strategija prostornog razvoja grada i što je pritom ključno?
Borislav Doklestić: Postoji formalni dokument, Zagrebplan – strategija grada, dokument koji je obvezan prema regulativama EU da bi se uopće moglo konkurirati za europske fondove. Pritom se prostorna strategija „izgubila u prijevodu“ takvog dokumenta i završava na nizu „treba se, mora se“. Usudim se reći da o tom dokumentu i sadržaju tog dokumenta, koji bi se trebao bitno ticati građana, 99 % tih istih građana ne zna ništa, a čak ni gradska administracija ne drži puno do njega.
Zagreb ima strategije ali one nisu javne – one su prilagođene lobijima, „pokretljiva strategija lobija“ – kako kaže Ivan Rogić, a ponekad i “free marketu”, ali najčešće na uštrb kvalitete grada i okoliša.
► Koliko se tu Zagreb razlikuje od progresivnije europske prakse?
Borislav Doklestić: Ono što nas bitno razlikuje od europske prakse je – nepostojanje planiranja grada, zapravo bilo kakvog planiranja, a što traje od 1990-ih i nije samo problem Zagreba već svih hrvatskih gradova. Europski gradovi, govorim naravno o onima s demokratskom tradicijom, imaju u pravilu sustavom propisanu elaboraciju prostorne strategije kao javnog dokumenta temeljenog na iscrpnim analizama, “dijagnozama”, gradskih potreba i gradskih mogućnosti. To je javni dokument o kojem se itekako raspravlja. Opet navodim primera PADD-a kod Francuza. Ostali gradski dokumenti, što uključuje urbanističke planove i projekte, i sve gradske odluke i mjere podržavaju prihvaćene strategije.
Mi smo stvari okrenuli. Ovdje radimo prostorne dokumente koje prilagođavamo pokretljivim strategijama lobija, a nemamo definirane politike ili bar ne one javno provjerene. Ne postoje ni analize koje bi definirale te politike. Prostorni dokumenti tzv. “planovi” ne obvezuju nikoga ni na kakvu realizaciju – to su isključivo dokumenti uređenja zemljišta za gradnju. Naime, oni rezerviraju zemljište za pojedine namjene i to do sljedeće izmjene „plana“, nude pravila građenja i ništa više.
Ne postoje ni prioriteti, niti su poznati horizonti realizacije, a ni obveze i organizacije realizacije. Time de facto ne postoji plan, makar je sve puno papirnatih dokumenata koji se nazivaju „planom“: npr. PP, GUP, DUP, UPU, a isključivo su u funkciji regulacije gradnje.
Javnost i gradski novac se iscrpljuje na diskusijama oko nebitnih papira. Elaboracija i javni uvidi takvih dokumenata koštaju po nekoliko desetaka milijuna. Rasprave se vode oko namjene i promjene namjene – što je najveći privatni biznis gradske administracije. O privatnim projektima koji koriste gradsko zemljište i druge urbane pogodnosti koje su stvorili građani svojim ulaganjem jedva da se nešto čuje, odnosno čuje se ako poduzetnik pogriješi u proceduri i podcijeni zdravu pamet građana. Ukratko, nema rasprave o gradskim politikama, gradskim strategijama, projektima koji su konkretni i tiču se kvalitete življenja u gradu. Ako postoji, onda je strogo kontrolirana i to od elaboracije do rasprave s opravdanjem „struka će reći svoje” – a struka je u pravilu u ugovornom ili nekom drugom odnosu s Gradom.
Da bi se opisano korigiralo potrebna su sustavna rješenja. Resorno ministarstvo bi trebalo korigirati i zakonsku regulativu, jer očito lokalne samouprave nisu raspoložene provjeravati svoje odluke u prostoru – a možda nije ni resorno ministarstvo.
► Navodite da gospodarska uspješnost grada prati kvalitativne promjene gradskog okoliša. Koliko neuspjeh Zagreba da se primakne progresivnijim sredinama po pitanju urbanističkog planiranja i svega ostalog, ograničava njegov gospodarski razvoj?
Borislav Doklestić: Definitivno je suvislo vođenje gradskih prostornih politika i formatiziranje ugodnog gradskog okoliša jedan od bitnih uvjeta dolaska npr. respektabilnih svjetskih firmi i institucija. Jedan od primjera podobnih urbanih sredina je Dublin. Jan Gehl, danski arhitekt, dokazuje na nizu svjetskih primjera da prostori between buildings bitno određuju kvalitetu događanja u gradu, a upravo je to bio model za rehabilitaciju Tratinske i sličnih gradskih ulica.
Ne radi se samo o „šminkanju“ grada, posebno ne samo užeg središta grada, već je pretpostavka da se na čitavom teritoriju grada može ugodno stanovati i boraviti, ugodno kretati, s ugodnim načinima prijevoza, da su dostupne javne zelene površine, sportske rekreacijske površine – sve odreda teme prostorne politike jednoga grada.
*Borislav Doklestić – naslovnica knjige “Zagreb kakav ni/je”
► Koje su urbanističke i druge komparativne prednosti Zagreba u odnosu na druge gradove i što od toga treba potencirati?
Borislav Doklestić: Istraživanje razvojnih komparativnih prednosti Zagreba u širem okruženju i osmišljavanje projekata za Zagreb je tema ozbiljne elaboracije. Grad ugodnog okoliša – nažalost, uglavnom naslijeđenog – grad kulture, grad zelenila, grad studenata – sveučilišni grad, grad bogatog i ipak očuvanog povijesnog naslijeđa, grad interesantnog prirodnog sitea – Sava, Medvednica – umjereni grad. Sve su to teme koje Zagreb, još uvijek i unatoč, svrstava vrlo visoko u kompeticiji novih europskih metropola.
Brendiranje Zagreba i gradnja konkurentnog identiteta je ozbiljan posao, a pretpostavka je i kvalitetna urbanistička slika grada. I ozbiljan urbanizam.
Fotografije: Saša Šimpraga
Razgovarao: Saša Šimpraga (sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku)
Razgovor s Marojem Mrduljašem iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte ovdje
Razgovor sa Zoranom Hebarom iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte ovdje
Razgovor s Azrom Suljić iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte ovdje
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
