Kemila Bektešija sam uhvatio na online pozivu, taman nakon što je dovršio kavu s umjetnikom Nikicom Jurkovićem kojeg sam lani intervjuirao za Vizkulturu, a Kemil ga je upoznao kad su obojica bili na rezidenciji u New Yorku. Prokomentirali smo odmah kako je likovna scena na Balkanu mala i da se, očito, svima nama, prije ili kasnije, isprepletu putevi. Kemil je u Sarajevu, predstavlja radove na SubDokumenti, pa smo se u razgovoru dotakli i tih radova, koji su dio njegovog ciklusa u kojem se bavi propitivanjem svog identiteta i kulturnog nasljeđa kao Kosovara. Kemil u svojoj umjetnosti nikad ne preže od toga da se dotakne osobnih tema, da se postavi kritički prema sistemima moći i da baš time, što kroz svoj rad poentira štetne stereotipe i izvrće ih, preuzima moć nad svojim narativom i kako se na njega gleda kao Kosovara. Budući da je živio i na drugim adresama – u Beogradu i Sarajevu – svojim umjetničkim praksama pronicljivo pokazuje iskustvo drugosti, zadržavajući u svom radu uvijek snažan osjećaj autentičnosti i ponosa nad svojim identitetom. Upravo ta kombinacija u njegovom radu, koja nastaje između dihotomije intimnog i političkog, čini njegov rad upečatljivim i slojevitim jer njegova se životna iskustva ne zadržavaju samo na osobnom, već prerastaju u univerzalna promišljanja o identitetu i pripadnosti koja odjekuju i u širem društvenom i kulturnom kontekstu, neovisno o tome odakle je netko i kako se tko identitetski definira. Odlika svakog kvalitetnog razgovora je ta da iza njega ostane osjećaj da si dotaknuo nešto važno, a upravo se to dogodilo i u našem susretu – imao sam dojam da smo razgovorom zajedno otvorili lepezu tema o predrasudama, diskriminacijama, ali i premošćivanju razlika kroz umjetnost, koje je svakako bitno što češće adresirati u našem političkom polju Balkana.
Kemil Bekteši (1997.) je bosansko-kosovski vizualni umjetnik goranskog podrijetla čiji se rad bavi istraživanjem hrane i migracije. Njegov rad često je podcrtan temama identiteta, geopolitike i kulturološkog pamćenja kroz osobnu povijest obilježenu granicama i migracijama. Njegova umjetnička praksa obuhvaća niz medija uključujući hranu, instalaciju i skulpturu, s posebnim naglaskom na radove specifične za mjesto i vrijeme. Njegova umjetnost često odražava kulturna i politička preklapanja između zemalja bivše Jugoslavije jer njegovo životno iskustvo proizlazi upravo iz tog prostora. Bektešijevo istraživanje društvenih pitanja često je usmjereno na složene odnose između nacija, kultura i povijesti te kako se oni izražavaju u suvremenim vizualnim oblicima. Njegov rad ispituje i međuljudsku i geopolitičku dinamiku, pozicionirajući ga kao reflektivni glas u tekućem diskursu o regionalnom identitetu. Magistrirao je (2021.) i diplomirao (2020.) na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na kojoj stječe nagradu Zlatna značka za izvanredna akademska postignuća. Godine 2018./19. studirao je suvremenu umjetnost na Faculdade de Belas Artes do Porto te je 2023. godine sudjelovao na WHW Akademiji u Zagrebu. Dobitnik je nekoliko priznanja, uključujući nagradu ZVONO (YVAV) za mlade vizualne umjetnike u Bosni i Hercegovini za 2024. godinu i bio je finalist za nagradu MANGELOS (YVAA) za 2022. godinu u Beogradu.
Kemil živi i radi u Sarajevu, a internacionalno ga zastupa hrvatska galerija Manuš, u čijoj se splitskoj “podružnici” predstavio početkom ove godine s izložbom Malta, a njegov su rad predstavili i na umjetničkom sajmu MiArt u Milanu u travnju ove godine.
► Krenimo s nekim tvojim starijim radovima. Performans Atlantis? Iz 2019. godine doživio i je svoju drugu inačicu 2021. godine, a njegova popratna istraživačka i fotografska dokumentacija prošle je godine izložena i u Ateljeu Ismet Mujezinović u Tuzli. Kao komentar na nebrigu oko kulturne baštine najprije prisvajaš stari nadgrobni spomenik iz Velikog parka u Sarajevu, nakon toga izlažeš repliku u akvariju sa zlatnim ribicama kao svojevrsnu kritiku i naposljetku izvodiš performans vraćanja nadgrobnog spomenika na njegovo izvorno mjesto. Kakve su bile reakcije javnosti prije, tijekom i nakon performansa i što misliš da reakcije na ovakav rad govore o poimanju ne samo institucija, nego i građanstva oko očuvanja kulture u Bosni i Hercegovini?
Kemil Bekteši: Rad Atlantis? jedan od prvi performansa koje sam izveo. Nastao je tako što sam naišao na vijest da se, u tijeku izgradnje ceste iznad Velikog parka, nadgrobni spomenici iz perioda Osmanskog carstva lome i koriste kao tampon za asfaltiranje. Nakon što sam to saznao, odlučio sam ukrasti odlomljeni spomenik iz parka. Cilj je bio izazvati bilo kakvu reakciju slučajnih prolaznika, pitanja, čuđenje ili bilo što. Uputio sam se prema tadašnjem ateljeu na Akademiji likovnih umjetnosti jer sam u to vrijeme još uvijek studirao. Spomenik sam držao u ateljeu svega dvije godine čekajući da neko primijeti da ga nema, no, nažalost, to se nije desilo. Ova ne-reakcija upravo i je reakcija koju sam dobio. Tek sam nakon drugog performansa, vraćanja ukradenog spomenika i izlaganja dokumentacije, dobio reakcije. Naravno, reagirali su mahom istomišljenici koji su posjećivali izložbe na kojima je ovaj rad bio izložen, ali istomišljenici nikada nisu bila ciljna skupina ovog performansa. Ponukan tim iskustvom, za samostalnu izložbu ovog rada u Ateljeu Ismeta Mujezinovića smo se odlučili izložbu smjestiti u eksterijer izložbenog prostora, a ne u njegov interijer. Atelje i dvorište su smješteni u centru Tuzle i to je vrlo posjećena ulica ovoga grada pa smo zato željeli da se ovaj rad pronađe u dvorištu i da svojim postojanjem bude svojevrsni trn u oku slučajnim prolaznicima i tako ih osvijestiti o stanju spomeničke plastike u Bosni i Hercegovini.
► Uz postojeću dokumentaciju rada, zanimljiv aspekt prošlogodišnje izložbe je bio i tvoj dodatak dokumentacije oko toga što se dalje zbiva s nadgrobnim spomenicima iz Velikog parka. Zbog čega si se odlučio ponovno vratiti ovom radu kroz dodatno istraživanje i možeš li nam podijeliti i komentirati otkrića svog istraživanja koje si izložio?
Kemil Bekteši: Izložbu sam nazvao Atlantis: Intermezzo jer je postojala određena vremenska pauza u ovom radu. U povratku ovom radu izložio sam i sve dodatne fotografije do kojih sam došao sam ili koje su mi ljudi slali. Ovaj segment rada mi je jako važan jer je na prirodni način uključio i širu publiku koja je o ovom problemu nastavila razmišljati i nakon izložbe. Riječ je o različitim primjerima kako ljudi u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine koriste spomenike te kako ih donekle uključuju kao predmete njihovog svakodnevnog života. Neki od primjera su vrlo interesantni; primjerice, netko je između dva stećka sagradio kokošinjac, dok je na drugoj lokaciji netko pričvrstio električnu kutiju na spomenik. S vremena na vrijeme još uvijek obilazim Veliki park i dokumentiram situacije na koje nailazim.
► Važan dio tvog umjetničkog opusa čine radovi koji se tiču promišljanja oko identitetskih pitanja, nevidljivog rada i ekonomskih migracija Kosovara te stereotipa koji ih prate. Tako si prošle godine u Berlinu u Neue Gesellschaft für bildende Kunst u sklopu izložbe Gastarbeiter 2.0 na temu ekonomskih migracija i rada u dijaspori predstavio instalaciju Sofra Shqiptare, koja se sastojala od lanca đevreka (pekarskog peciva, op. ur.) koji je visio sa stropa i apstrahizirane mape kosovskih pekara koje si pronašao u Berlinu. Zbog čega si se odlučio na kruh kao primarni medij svog umjetničkog rada koji koristiš i u kasnijim radovima i kako bi ga opisao kao umjetnički medij u usporedbi s primjerice slikarskim i drugim medijima koje si prije toga koristio?
Kemil Bekteši: Prema pozivu kustoskog tima koji su činili Bojan Stojčič i Adna Muslija iz Sarajeva te Hannah Marquardt, Jelena Vukmanović i Andrej Mirčev iz Berlina, imao sam priliku sudjelovati na izložbi Gastarbeiter 2.0 – Arbeit Means Rad i predstaviti svoj rad berlinskoj publici. Izložba je okupila dvanaest umjetnika i umjetnica s prostora bivše Jugoslavije koji su zbog radnih uvjeta napustili regiju i odselili se u Njemačku, kao i onih koji su ostali na području bivše Jugoslavije, ali se u svojim radovima bave temama rada, radnih uvjeta i ekonomske migracije. Rad Sofra Shqiptare dotiče se stereotipa s kojim se susrećem godinama unazad, a to je da su svi kosovski muškarci vlasnici pekara ili rade u pekari. U ovom je radu zapravo fokus na podršci kosovske dijaspore i njihovog načina djelovanja izvan svoje matične države. Istina je da većinu pekara potpisuju Kosovari, a to se upravo događa spomenutom podrškom. Formula je vrlo jednostavna: osoba koja ima dovoljno novaca otvori pekaru (odseli se u drugu državu) i zaposli svoje rođake, prijatelje, sugrađane i tako dalje. Nakon što zaposlenici skupe dovoljno financijskih sredstava, oni otvaraju drugu pekaru i tako se to vrti u krug. Svojom rezidencijom u Berlinu sam ovu formulu ekonomskih migracija prikazao kroz mapu kosovskih pekara u Berlinu. Na izložbi je mapa predstavljena u obliku zidnog crteža. Formirana je od točaka koje predstavljaju geografsko područje pekare u gradu, a onda je svaka točka povezana sa svakom i tako se stvara mreža. Drugi segment rada je instalacija od pekarskih proizvoda koje kupujem pri posjećivanju svake pekare. Tako pekari postaju aktivni sudionici i suradnici u ovom radu, a imena pekara su potpisana uz moje ime. To je upravo i jedan od razloga zašto kruh koristim kao jedan od primarnih medija u svom radu. Dozvoljava mi da u rad uključim suradnike i da rad ne ograničavam samo na umjetnički svijet. Osim što kruh ima itekako snažnu povijesnu simboliku, lako je dostupan, potreban je radi prehrane i bitnost njegovog postojanja je svima jasna. Za mene je pekarstvo vrlo slično skulpturi, posebice keramici. Proces rada je isti, od pripremanja tijesta ili gline do oblikovanja i na kraju pečenja. Za instalaciju u Berlinu sam se odlučio za đevreke i od njih kreirao lanac jer sam htio stvoriti asocijaciju na povezanost i solidarnost. Rad je naziv Sofra Shqiptare dobio po prvoj pekari koju sam pronašao i posjetio, a pored toga po prvi put koristim i riječ shqiptar, što je za mene od velike važnosti. To je riječ kojom su često označavali mene, a koja se u našim jezicima upotrebljava kao pogrdan izraz, premda u svom izvornom značenju označava pripadnost jednoj naciji. Ovim radom se njom vrlo ponosno označavam sam.
► Ovaj rad, u obliku instalacije s kruhom i mapiranja kosovskih pekara, pod različitim si nazivima predstavio kasnije i u Sarajevu, Ljubljani te New Yorku. Na koji si način prilagodio rad lokalnom kontekstu i zbog čega si se na svakoj od izložaba odlučio za drugačije likovno oblikovanje instalacije?
Kemil Bekteši: Iako ideja projekta u svojoj suštini ima isto polazište, bitan čimbenik rada je također to što je site-specific i baziran je na različitim državama i gradovima pa je samim time i vizualno rješenje samim u finalnoj izvedbi drugačije. Nazivi variraju od grada do grada i uvijek su imenovani po prvoj pekari koju posjetim i od koje istraživanje i krene. Svaki grad ima različitu arhitektonsku strukturu, pa samim time i mape izgledaju drugačije. Mapiranje mi dozvoljava da na drugačiji način upoznam grad u kojem radim i svoje kretanje ne svedem samo na puko turističko razgledavanje. Tako dobivam i uvid o urbanističkom rješenju određenog grada, ali i o tome gdje su pekare u lokalnom kontekstu smještene. Primjerice radi, u Berlinu su to većinski off-site lokacije koje nisu u strogom centru, dok u Sarajevu pekare možemo pronaći od centra grada pa sve do manjih naselja. To svakako označava ekonomski status određenog grada. U New Yorku je situacija nešto drugačija jer taj grad nema europsko urbanističko rješenje te samim tim nema jedinstveni centar grada. U odnosu na to, instalacije prilagođavam lokalnom kontekstu i prevodim ih u vizualno rješenje. Instalacija Astoria, koja je izložena u New Yorku, je na primjer bazirana na blokovima i strukturama tog grada. Stubovi sačinjeni od kocki kruha upućuju na to, a ujedno simbolički i prizivaju ideju međusobne podrške dijaspore koja kocku po kocku gradi jedinstvenu strukturu, naglašavajući da je za nešto monumentalnije uvijek potrebno zajedništvo.
► Kako u ovim radovima balansiraš između intimnog i univerzalnog – između svoje priče kao sina pekara i iskustva čitave zajednice Kosovara u inozemstvu?
Kemil Bekteši: Smatram da u mom radu intimno dolazi iz univerzalnog, ali i obrnuto. Ta se tema donekle manifestira u svakom mom radu. Ne mislim da je to što je moj otac pekar drugačije od toga što je nečiji otac doktor. Na kraju dana svi, nažalost, podliježemo istom režimu, i sve naše individualno se stapa u ono što nazivamo kolektivno. Moj me rad uči da se selo kao zajednica uvijek oslanja na međusobnu podršku manjih tijela pa smo tako i mi isprepleteni u toj mreži uzajamnosti poput stabla koje ne može rasti bez svojih korijena. Intimno tada za mene postaje skup tih korijena, povijesti i slučajnosti.
► Prošle si godine na nastavku izložbe Gastarbeiter 2.1, koja se kao i prethodna iteracija izložbe nastavila baviti propitivanjem ekonomskih migracija i životnih i radničkih uvjeta dijaspore, u Galeriji Manifesto u Sarajevu izložio rad Euro Smile: A Monument to Gastarbeiters. Rad uključuje performativni dio ugrađivanja zlatnog zuba na mjestu četvorke kao vrsta omaža gastarbajterima koji su ugrađivali zlatne zube kao simbol novostečene financijske moći i foto dokumentacije izvedbe rada. Kako iskustvo izvođenja ovog rada na vlastitom tijelu utječe na tvoju percepciju i odnos prema samom radu?
Kemil Bekteši: Nakon velikog uspjeha izložbe Gastarbeiter 2.0, izložba je prošle godine u dva segmenta izložena i u sarajevskoj galeriji Manifesto. Moj se rad našao u prvom segmentu u kojem su predstavljena dva kustoska nukleusa Tijelo i Transfer. Budući da je Sofra Shqiptare site-specific rad, u Sarajevu sam dobio priliku predstaviti još jedan novi rad. Nakon izložbe u Berlinu počeo sam razmišljati o fenomenu gastarbajterskog povratka kući – o tome što on znači danas i kako se pojam gastarbajtera mijenja u suvremenom društvu. Pitao sam se koliko je moja pozicija umjetnika, koji radi i zarađuje u inozemstvu, slična nekadašnjim ekonomskim migracijama Balkanaca te je li termin “gastarbajter”, kojim su nas nekoć nazivali, doista rezerviran isključivo za fizičke radnike. Iz tih je pitanja proizašao rad Euro Smile: A Monument to Gastarbeiters. Nadahnuće pronalazim u praksama gastarbajtera koji su se po povratku kući obično ulagali u novu kuću, automobil ili, kao u ovom slučaju, u zlatni zub – simbol dobro poznat slavenskom društvu, a nekoć prisutan i u ustima mojih predaka. Svoj umjetnički honorar, zarađen od prethodnog angažmana, uložio sam u zlato pa zatim u zlatni zub. Važno mi je u nazivu imena bilo staviti da je ovo spomenik gastarbajterima jer on zaista je svojevrsni spomenik svim radnicima koji su radili i djelovali prije, ali i poslije mene. Ovo je rad koji, jer je vezan uz moje tkivo, uvijek nosim sa sobom pa i moje tijelo postaje svojevrsni postament ovom spomeniku i ostaje kao svakodnevni podsjetnik radničkog nasljeđa. Rad je izveden u suradnji sa stomatološkom ordinacijom Pirović u Sarajevu. Na zubu je radila stomatologinja Azra Pirović koja je, poput mene, druga generacije migranata s Kosova. Suradnja nas dvoje, kao druge i mlade generacije, ovom radu dodaje dodatnu simboliku koja je meni jako važna.
► U Suvremenoj galeriji Subotica si 2023. u sklopu zajedničke izložbe Omiljeni s umjetnikom Nikolom Dimitrovićem izveo performans Junak. Ovaj rad također koristi kruh u njegovoj predformi kao tijesto kao okosnicu rada pa me zanima zbog čega si se u ovom radu odlučio upravo na tu inačicu rada s kruhom i zbog čega ti je taj element boli i ranjavanja konceptualno važan u ovom performansu?
Kemil Bekteši: Kruh, odnosno svakodnevni čin miješenja kruha, ovaj put pretvaram u simboličku poruku o istinskom herojstvu i nemogućnosti stvarne jednakosti. Odjeven u Dimitrovićev Herojski prsluk, predmet izrađen od bodljikave žice, mijesim kruh u drvenom koritu dok prsluk ostavlja ožiljke na mom tijelu. Bol kao sam medij je bio neizbježan jer sam želio pričati o herojstvu i bolnoj povijesti na području Balkana. Za mene heroj nikada nije bio onaj koji ide u ratišta, razara i osvaja, već sasvim suprotno je za mene heroj mirotvorac, onaj koji donosi kruh na stol. Tom postavkom ulazim i u problematiziranje rodne uloge u našim društvima. Kroz tu fizičku bol i tjeskobu koja proizlazi iz ovog čina, stavljam fokus na decenijama nevidljivom radu žena i njihovim nevidljivim ranama. Performans, odnosno posljedice performansa, dokumentirali smo fotografijom, a ožiljke na tijelu smatram svojevrsnim crtežima.
► U Galeriji Manuš u Splitu (o kojoj se na Vizkulturi pisalo ovdje) početkom ove godine imao si izložbu imena Malta u kojoj si hrvatskoj publici po prvi put predstavio dva rada koji se, kao i dosadašnji radovi, bave propitivanjem nevidljivog rada, ekonomskim (ne)prilikama i percepciji Kosovara. Jedan od radova koje si izložio je i rad 250°C koji se sastoji od nekoliko skulpturalnih instalacija pekarskih plehova koje si obložio listićima zlata. Zbog čega si baš koristio izvorne, vidljivo korištene plehove i što te motiviralo da povežeš tragove stvarnog pekarskog rada sa zlatnim listićima?
Kemil Bekteši: Malta je moja prva samostalna izložba u Hrvatskoj te je ujedno i početak jedne divne suradnje s Galerijom Manuš. To je galerija koja me sada predstavlja, i nakon Malte smo moj rad samostalno predstavili i na umjetničkom sajmu MiArt u Milanu. Mislim da je otvaranje Galerije Manuš itekako važan korak za hrvatsku umjetničku scenu te da svojim djelovanjem na dvije lokacije, u Zagrebu i Splitu, hrvatska publika ima priliku vidjeti sjajna i velika imena, kako iz lokalne, tako i iz svjetske umjetničke scene. Važno je spomenuti i njihovo djelovanje već dugi niz godina u Galeriji Kula u Splitu. O izložbi Malta pisao je povjesničar umjetnosti Dalibor Prančević. Jedan od radova je 250°C koji je osobna refleksija o radu, migracijama i vrijednosti koju društvo pripisuje različitim vrstama rada. Koristim izvorne plehove za pečenje koje moj otac svakodnevno koristi u svom radu. Na plehovima su sačuvani tragovi masnoće i tijesta koji su ostali nakon godina korištenja. Meni je zato bilo važno koristiti izvorni predmet kako bih fokus stavio na svakodnevnu rutinu rada, odnosno na tragove koji ostaju. Umjesto čišćenja ovih tragova, ja ih zapravo stavljam u središte pažnje tako što ih pozlaćujem. Pozlatu u povijesti umjetnosti često susrećemo u ikonopisu, u svetom ili u dijalogu s bogatstvom i ekonomskim statusom u društvu. Upravo zato i koristim zlato u kontrastu s masnoćom jer tako komentiram društvenu hijerarhiju i nevidljivi rad te pozivam na razmišljanje o standardima prema kojima definiramo vrijednost i uspjeh.
► Drugi rad s izložbe, GGM20, koji si prethodno izložio i u Galeriji Manifesto u Sarajevu, sastoji se od miješalice koju prenamjenjuješ u alat koji istim pokretom miješanja nasumično stvara jedinstvene mašinske crteže, prve takvog tipa na području Bosne i Hercegovine. Spomenuo si mi da taj rad vidiš kao dobar primjer sinteze svog umjetničkog i očevog zanatskog rada. Možeš li tu izjavu pobliže objasniti i ispričati nam i očev angažman oko tvoje umjetnosti te njegove reakcije na tvoj umjetnički rad koji se na osnažujući i poetski način bavi nevidljivim i podcijenjenim radom njegove struke?
Kemil Bekteši: Otvaranjem nove galerije Manifesto u Sarajevu, kustosica galerije Adna Muslija željela je prikazati svojevrsni presjek bosanskohercegovačke scene pa se tako na izložbi POV našao i moj rad GGM20 u njihovoj produkciji. Rad nosi naziv po mašini, odnosno mehaničkom mikseru koji se koristi u pekarskoj radionici. Osim što je izmješten iz radionice i postavljen u galerijski prostor, njegova funkcija je također promijenjena. Jednostavnim činom – dodavanjem crtačkog pribora na dio miksera – stvorio sam mašinu za crtanje i na taj način izradio prve mehaničke crteže u Bosni i Hercegovini. Pored toga što su mašinski crteži, oni su za mene svojevrsno pismo, pisani dijalog mog oca i mene, ali dijalog i njegovog i mog alata. Ovo je rad u kojem sam fizički najmanje prisutan. Publika je bila ta koja je imala slobodu da pokreće i gasi mašinu, mijenja papir i započinje nove crteže. Iako mašina pravi konstantan i repetitivan pokret, crteži su različiti. U tom odsustvu se opet vraćam na spomenuti dijalog s očevim i svojim alatom. U oba navrata bila je riječ o pecivu ili crtežu, a naglasak većinski stavljamo na finalni proizvod, a ne na sam čin izrade. Koristeći njemu poznate stvari, alate, tepsije i proizvode, ovaj rad mog oca aktivno uvodi u moj umjetnički rad te nakon njega on u zapisima i na legendama više nije samo moj otac, već njegovo ime – Ruzmir Bekteši – stoji i potpisuje ga se kao suradnika. Aktivno surađujemo i produciramo nove radove te me kao izvrsni poznavalac tijesta i pekarstva savjetuje za buduće projekte.
► U Nacionalnoj galeriji Kosovo u Prištini ove si godine izložio rad Sporo i nezaustavljivo za koji si mi spomenuo da čini presjek tvog dosadašnjeg rada po pitanju adresiranja vlastitih identitetskih pitanja, stereotipa, nevidljivog rada i ekonomskih migracija Kosovara. Osim što si izložio i mape kosovskih pekara u gradovima koje si izlagao, audio rad imena GGM21 koji reproducira zvuk očeve miješalice za tijesto i instalacije koju čini pekarska radna oprema od nehrđajućeg čelika i kvasac. Kakav je suodnos tih dvaju materijala i na koji način s uporabom kvasca rad postaje i performativan?
Kemil Bekteši: Sporo i nezaustavljivo (eng. Slow and Unstoppable / alb. I avashtë dhe i pandalshëm) je moja prva institucionalna samostalna izložba i jako sam sretan da se ona održala baš u Prištini. Kustos izložbe, Bojan Stojčić, jednom je prilikom rekao da su ovaj rad i izložba pored geografskog povratka kući i povratak samoj formi. Kvasac se nalazi u središtu pažnje i on u ovom kontekstu umjetničkog rada služi kao polazište o razmišljanju o radu, migracijama i otpornosti. Ukorijenjen u osobnu povijest kroz rad mog oca, ovom se izložbom bavim i pitanjem radnih uvjeta Kosovara raspršenih po Zapadu. Predstavljen je niz procesualnih instalacija, sastavljenih od konstrukcija nehrđajućeg čelika. Iz ovih konstrukcija, tiho i polako, raste tijesto. Ovaj hladni industrijski i sterilni metal, standard u profesionalnim kuhinjama, postaje okvir za nešto meko, toplo i živo. Rad postaje performativan u samom trajanju izložbe te ne prekidajući procesa fermentacije kvasca, on neprestano buja, raste i pronalazi svoj put. Ova mekana masa pronalazi svoj put bez obzira na to što je ograničena hladnoćom metala – baš i poput radnika koji su uz podršku pronašli svoje mjesto na Zapadu. Ove promjene tijesta te miris kvasanja sam rad mijenjanju iz sata u sat te iz dana u dan pa tako svaki posjetilac ovaj rad vidi u drugoj formi. Zvučna instalacija napravljena je za potrebu izložbe i ona, ambijentalnim pozadinskim zvukom miksera koji sam koristio u prijašnjem radu u drugom kontekstu, sada akustički puni galerijski prostor. Na zidovima galerije, u velikim formatima, izloženi su i zidni crteži gradova koje sam do sada mapirao.
► Kako publika reagira na tvoj rad o vlastitom kulturnom nasljeđu, sada kada ga, umjesto u inozemstvu, postavljaš u kontekst svog rodnog Kosova? Osim izložbenog dijela, bitan je i radionički dio programa izložbe – na koji način on nadopunjuje izložbu i što ti znači ta interakcija s publikom?
Kemil Bekteši: Budući da u svojim radovima često pričam o Kosovu, za ovu izložbu htio sam pažnju preusmjeriti na to kako o Kosovu pričati na Kosovu. Bila mi je jako važna reakcija kosovske publike. Ono što bih izdvojio o reakcijama je to da je ovo izložba i rad koji sam najmanje morao objašnjavati publici. Sve je bilo jasno. Bilo je to emotivno otvaranje – moja porodica je bila tu i prvi put su se našli na istom mjestu u isto vrijeme da zajednički pogledaju moj rad. Izložbu je pratio bogati edukativni program i ovom prilikom se moram zahvaliti Rini i Vlori koje su uz pomoć lokalne pekare Lumi Nacionalnu Galeriju transformirale u pekarsku radionicu u kojoj je mlađa publika mogla učiti o ovome poslu, ali i oprobati se u istom. Pored toga, istraživač iz Prizrena, Jeton Jagxhiu, održao je predavanje o kruhu. Takvi su događaji jako važni, naročito kada je riječ o jednom ovakvom umjetničkom radu koji ne koristi tradicionalne medije.
► Planiraš li još kakve izložbe u bližoj budućnosti i radiš li trenutačno na još kakvom projektu?
Kemil Bekteši: U rasporedu za sljedeću godinu će biti par projekata koji me već sada jako raduju. Nažalost, još uvijek nisam dobio zeleno svjetlo da javno mogu govoriti o njima, ali se nadam da će publici biti zanimljivi koliko i meni te da će nam neki od njih biti povod za ponovni razgovor. Povrh svega, nadam se mapiranju i Zagreba te upoznavanju grada i na taj način.
Njegov rad možete pratiti na kemil.vsble.me i www.instagram.com/kemil.bektesi.
