Kad sam čuo da je umjetnica Lucija Krizman stigla u Zagreb otvoriti svoju izložbu Notes on Dispersion u Galeriji Miroslav Kraljević bio sam oduševljen jer je to bila rijetka prilika da je napokon uhvatim uživo i pogledam njene radove koje je, do sada, češće izlagala u inozemstvu, nego u Zagrebu. Iskustvo doživljaja Lucijine izložbe jednako je bilo magično i okrepljujuće, kao što sam si i zamišljao. Zaista je bilo lijepo vidjeti kako je svoj umjetnički senzibilitet, koji je stekla iskustvima studija u Londonu i kroz brojne umjetničke radionice i rezidencije, prenijela u prostor galerije koji je, radom njenih ruku, postao zaseban kozmos. Lucija me dočekala raširenih ruku i s posebnim mi žarom pričala o mukotrpnim procesima istraživanja i oblikovanja materijala kojima se bavi, o tome kako umjetnošću pomiče i svoje granice, te kako želi da i njena umjetnost bude katalizator za dijalog. Teme za razgovor otvarale su se same, a cijenio sam pritom i što je Lucija bila znatiželjna kako ja doživljavam njenu umjetnost, i da iskreno želi čuti moje utiske. Naš se ugodni razgovor spontano odužio, i odmah mi je bilo jasno kako intervju ide u dobrom smjeru, jer smo se napokon sreli, baš u pravom trenutku.
Lucija Krizman, rođena u Zadru, hrvatska je umjetnica koja se primarno bavi skulpturom i interdisciplinarnom instalacijom. Živi i radi u Londonu gdje je diplomirala kiparstvo na Royal College of Art (2022.) i stekla BA diplomu na Central Saint Martins (2017.). Njezin rad istražuje teme odsutnosti, materijalne memorije i prostorne percepcije, često crpeći iz osobnih i kolektivnih narativa. Krizman je izlagala na samostalnim i duo izložbama diljem Europe, uključujući Strangers Anew u Somers Gallery (London, 2024.) te Master of Voids, prikazan u Galeriji Karas (Zagreb, 2022.) te u Nacionalnom muzeju u Zadru (2023.) gdje su predstavljeni i njezini do sada najveći site-specific radovi i instalacije. Također je sudjelovala u brojnim grupnim izložbama kao što su IN-SONORA 12 (Madrid, 2022.), Art Biesenthal u Wehrmuehle Museum (Berlin, 2022. i 2019.), te I Object (2021.), skupna izložba studenata RCA u suradnji s Freudovim muzejom u Londonu. Njezin rad prepoznat je brojnim nagradama uključujući Frankopan stipendiju koja se dodjeljuje iznimnim hrvatskim studentima koji studiraju u Velikoj Britaniji. Bila je umjetnica u rezidenciji na online programu Freudovog muzeja 2021. godine te je članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
► Nedavno si u Zagrebu otvorila samostalnu izložbu Notes on Dispersion u Galeriji Miroslav Kraljević. U okviru izložbe prezentiraš tri skulpturalne cjeline i video rad koji se bave temom granica materijala i pamćenja te njihovim potencijalima za preoblikovanjem. Zbog čega si se u ovom radu odlučila za element vatre i koju ulogu igra u tvom radu na razini koncepta i sredstva?
Lucija Krizman: Inicijalna ideja za ovaj rad je začeta jos u 2022. godini kada sam realizirala radove You told me to wait… i Things the mirror shows, things the mirror doesn’t. Željela sam zatvoriti ciklus site-specific instalacija u kojima koristim prirodne elemente upravo s elementom vatre. Ova instalacija rezultat je istraživanja i nastojanja spajanja drevnog zanata i tehnologije. Izrađena je od čelika te obložena keramičkim skulpturalnim oblogama i zamišljena je za plutanje na vodi. Struktura, inspirirana arhetipskim oblicima poput labirinta i paukove mreže, utjelovljuje apstraktnu, simboličnu formu.
Kroz kulture, ti su simboli obogaćeni mitološkim i ritualnim značenjem. Labirinti su često korišteni za duhovne potrage i obrede prijelaza, simbolizirajući putovanje samootkrivanja i transformacije. Slično tome, paukove mreže povezane su s mitovima o stvaranju i tkanju. Posude u svojoj jezgri nose goruće drvo koristeći arhaičnu tehniku ognjišta kako bi alkemijski transformirale i prošarale keramičke skulpture plamenom i dimom. Istovremeno se snima video koji bilježi ovaj site-specific duracijski performans. Zvukovi koji prate video zamišljeni su kao meditacije o objektu ispitivanja. Ponekad, biti bez znanja je olakšanje… Otvaramo prostor misli bez razloga ili rješenja… Kriptični, uvučeni, voluminozni oblici ponašaju se kao ruševine propale modernosti. Suspendirani u susjednoj stvarnosti, odjek svjetovne – ili čak planetarne – poznatosti davno je povučen, prekriven namjernom skrivenošću.
Notes on Dispersion je transformativno djelo koje uzima prozore iz obiteljske kuće i reinterpretira ih kao skulpture. Na taj način koristim prozor ne samo kao fizičku granicu, već i kao metaforički okvir kroz koji se istražuju i rekonfiguriraju sjećanje, identitet i povijest. Prozori, tradicionalno viđeni kao prozirne barijere koje nude pogled na svijet izvan, postaju središnja točka dublje analize načina na koji percipiramo i interagiramo sa svijetom, kao i načina na koji prošlost ulazi u sadašnjost. Manipulacija materijalom – topljenjem i preoblikovanjem stakla – postaje metafora transformacije koja predstavlja razgradnju fiksnih granica i otvaranje novih mogućnosti. Ova transformacija odražava filozofske koncepte kao što su Heideggerova ideja otkrivanja istine stvari, Foucaultova istraživanja moći kroz prostorne granice i Deleuzeov pojam postajanja. Prozor u ovom djelu nadmašuje svoju originalnu funkciju – više nije samo objekt kroz koji gledamo u svijet, već postaje objekt sam po sebi, otkrivajući svoju materijalnost i bit.
► Tijekom našeg razgovora spomenula si mi da je u ovom radu staklo jedan od važnijih materijala koji si proučavala. Što te nagnalo na korištenje stakla i na koje si ga sve načine koristila, kojim si ga različitim procesima podvrgavala te kako si s njim eksperimentirala?
Lucija Krizman: Oduvijek sam bila fascinirana staklom kao materijalom, a tijekom studija u Londonu iskoristila sam priliku da započnem njegovo istraživanje. Staklo je iznimno zahtjevno i traži tehničko znanje o procesima oblikovanja i obrade. Moje prethodno iskustvo s keramikom pokazalo se korisnim jer se u pojedinim fazama te dvije prakse preklapaju. Za potrebe ove izložbe željela sam predstaviti rad koji je započet još za vrijeme studija, a koji je dovršen ove godine. Staklo sam kalupirala i potom obradila brušenjem kako bih postigla glatku, gotovo savršenu površinu, no namjerno sam u određenim dijelovima ostavila duboke utore u koje sam lijevala metal. Time sam materijal dovela do granice pucanja, doslovno i simbolički, svjesno ispitujući njegove granice izdržljivosti. Nakon obrade, staklene skulpture postavljene su u keramičke forme koje ih drže isključivo zahvaljujući vlastitom obliku i međusobnoj tenziji, bez dodatnih fiksacija. Cijeli rad temelji se na konceptima granice, napetosti i krhkosti – temama koje se provlače kroz moj rad.
U drugoj instalaciji koristim prozorsko staklo obiteljske kuće koje topim i transformiram. Za razliku od prethodnog rada, ovdje pristupam staklu na intuitivniji i grublji način – forme su sirove i nerafinirane. Polazna točka je pitanje: kako transformacijom stakla – materijala koji pripada obiteljskom prostoru, intimi, povijesti – mogu intervenirati u narativ koji se prenosi kroz generacije? Prozorsko staklo, kao predmet svakodnevice, preuzimam kao simbol i pretvaram ga u metaforu. Postavljam ga na vrh instalacije kao svojevrsni portal kroz koji se na zid galerije projiciraju sjene – fluidne, nalik pticama u letu… Kroz proces transformacije stakla evociram sjećanja, prolaznost i naslijeđe. U tom kontekstu, vrijedan je i uvid Ingolda koji naglašava da stvaranje nije čin dominacije nad materijalom, već proces „hodanja uz materijal“. Materijali, prema njemu, nisu pasivne tvari, već aktivni sudionici stvaranja, s vlastitim tokovima, otporima i mogućnostima. Moji radovi nastaju upravo u dijalogu s tim silama, ne kroz planiranje i kontrolu, već kroz slušanje, prilagodbu i reakciju. U tom smislu, staklo nije samo medij, već partner u procesu.
► Ono što tvoj rad čini prepoznatljivim je tvoj pristup materijalnosti i pomicanju granica te istraživanja materijala. Kako inače pristupaš istraživanju materijala te kojim se koracima vodiš od prvog susreta s nekim materijalom do završne realizacije rada?
Lucija Krizman: Ljubav prema materijalima vjerojatno nosim još iz djetinjstva odrastajući u keramičkim radionicama svojih roditelja, kao i u radionici susjeda koji je bio poznati lutkar u bivšoj Jugoslaviji. Kada sam počela istraživati svoju kreativnost, shvatila sam da je materijalnost veliki dio mog izražavanja. Posebno me intrigiraju kompleksni materijali poput keramike, stakla i metala jer se oni mogu proučavati cijeli život, a njihova svojstva i mogućnosti nikada nisu u potpunosti iscrpljeni. Ta beskonačna znatiželja vodi me prema procesima koji su istovremeno zaigrani i slobodni, ali i sustavno nadograđivani kroz vrijeme. Taj aspekt poetike materijala opisuje i Bachelard koji u svojim radovima o filozofiji materije i prostora ističe kako su materijali poput zemlje, stakla ili metala ne samo fizički elementi, nego i nosači snova i dubokih imaginarnih asocijacija.
Moj rad karakterizira sloboda pristupa; dopuštam sebi promjene smjera, eksperimentiranje i otkrivanje novoga unutar samog procesa stvaranja. Ne držim se strogo unaprijed zacrtanih skica ili planova, već radim intuitivno, ali istovremeno svjesno isprobavam nove tehnike i materijale. Ne zadovoljava me sigurnost stečena prethodnim iskustvima, svaki novi projekt predstavlja za mene izazov i priliku za istraživanje. U ovoj izložbi, primjerice, vidljiv je posve drugačiji pristup. Ipak, sama materijalnost nije svrha sama po sebi; ja je koristim kao alat za artikulaciju istraživanja i refleksija koje prethode samom stvaranju. Kroz oblikovanje, materijal postaje sredstvo pretakanja misli u forme koje apstraktno prikazuju unutarnje ideje i osjećaje.
► Vratimo se na tvoje početke s radom You told me to wait… koji si realizirala 2021. godine. Radi se o site-specific instalaciji koju si dokumentirala u formatu videa sa zvukom u kojem se baviš temom epigenetike i koliko se mi kao ljudi možemo odvojiti od svoje okoline. Na koji se način tvoj rad s materijalima i njihovo testiranje pretočio u vizualni jezik kojim si prenijela svoje ideje o epigenetici i odnosu čovjeka i okoline?
Lucija Krizman: Za ovu site-specific instalaciju odabrala sam element vode kao medij za vizualno izražavanje linije promišljanja o prolaznosti, cirkulaciji i međupovezanosti. Izradila sam keramičke posude koje sam postavila na metalnu konstrukciju i sve zajedno smjestila u prirodno okruženje špilje u blizini Zadra. U epruvetu s pipetom ulila sam vodu prikupljenu iz same špilje, dok su keramičke posude oslikane sirovim prirodnim pigmentima, bez procesa paljenja. Voda koja prolazi kroz instalaciju ispire pigment mijenjajući izgled posuda i istovremeno postajući sastavni dio okoliša špilje. U audio zapisu dodali smo distorzirane glasove koji stvaraju slojevitu zvučnu teksturu i simboliziraju stalni proces povezivanja i razdvajanja. Ti distorzirani glasovi djeluju kao nevidljivi mostovi između elemenata, naglašavajući kompleksnost komunikacije i međusobne ovisnosti. Ova instalacija tako postaje prostor susreta između materijalnog i nematerijalnog, vidljivog i nevidljivog, statičnog i dinamičnog.
U teorijskom okviru, rad rezonira s Merleau-Pontyjem i njegovim promišljanjem o prostornom iskustvu kao fenomenološkoj interakciji tijela i svijeta. Merleau-Ponty ističe kako prostor nije apstraktna kategorija, već se doživljava kroz utjelovljeni subjekt u neprestanoj relaciji s okolinom. Upravo kroz element vode i njezinu fluidnost, kao i kroz promjenjivu materijalnost keramike, nastojim artikulirati povezanost između čovjeka i prostora – prostor postaje aktivni sudionik umjetničkog djela, a ne tek pasivna pozadina. S druge strane, instalacija se može čitati kroz prizmu Bachelarda i njegove teorije o poetici prostora prema kojoj voda i špilja postaju simboli unutarnjih svjetova, nesvjesnog i imaginacije. Kretanje vode unutar zatvorenog, ali živog prostora spilje evocira kontinuitet sjećanja, podsjećajući na Didi-Hubermanovu ideju vremena koje se otvara u slici. Ova sinteza materijalnog i nematerijalnog, prirodnog i umjetnog, oblikuje instalaciju kao prostor refleksije o protoku vremena, složenim odnosima i neprekidnoj transformaciji.
► U site-specific radovima Notes on Dispersion, You told me to wait… i Things the mirror shows, things the mirror doesn’t veliku važnost daješ lokacijama i okolišu u kojem snimaš svoje radove. Kako te lokacije oblikuju tvoj rad i kako njihov specifični karakter utječe na tvoje odluke tijekom procesa stvaranja?
Lucija Krizman: Kada radim site-specific instalacije, biram metafore s kojima želim raditi te zatim pronalazim lokaciju koja korespondira s onime što želim postići i ispričati. Sam proces traženja lokacije promatram kao sastavni dio umjetničkog rada. To je uvijek svojevrsna avantura budući da nemam produkcijski tim – u radu sudjelujemo samo ja i snimatelj(i), noseći radove i opremu kroz zahtjevne krajolike. Bez obzira na fizičku zahtjevnost, prisutan je osjećaj postignuća kada se ostvari ono što se isprva činilo nemogućim. Tijekom snimanja Things the mirror shows, things the mirror doesn’t prešli smo tri brda, a na nekim dijelovima terena morali smo koristiti užad. Ovakav način rada iznimno me motivira jer daje dodatnu dimenziju instalaciji, onu koju izložbeni prostori jednostavno ne mogu pružiti.
► Rad Things the mirror shows, things the mirror doesn’t već si realizirala tijekom studija, a kroz njega si se referirala na Freudova psihoanalitička istraživanja. Možeš li elaborirati kako si se teorijski oslonila na njegova promišljanja i kako su se ta promišljanja manifestirala u umjetničkom jeziku rada?
Lucija Krizman: Things the mirror shows, things the mirror doesn’t umjetnički je rad nastao u suradnji s Freudovim muzejom u Londonu u okviru online rezidencije u kojoj je sudjelovalo sedamnaest studenata Royal College of Art. Tijekom jednog tjedna istraživali smo Freudov život i njegovu kolekciju predmeta koju je strastveno sakupljao. Imali smo potpunu slobodu u načinu na koji ćemo se izraziti i povezati s temom, bilo referencijalno, bilo intuitivno. Budući da se osobno rijetko izravno referiram na tekstove ili teorije, te radije djelujem kroz apstraktne forme mišljenja i prijenosa značenja u vizualni jezik, odlučila sam se za apstraktan prikaz određenih Freudovih teorijskih postavki koje je kasnije Lacan dodatno razradio, a tiču se ideja povezanih s odrazom, identitetom i nesvjesnim.
Rad je izrađen od voska i postavljen u prirodnom okolišu planinskog krajolika Velebita. Topljenjem voska u rezervoar nastojim prikazati krhku granicu između čovjeka i njegova okruženja – odnos koji sugerira da smo mi sami ništa drugo doli odraz svoje okoline, ali i da je ta okolina, u isto vrijeme, odraz nas samih. Freudova teorija o strukturi psihe – osobito koncept nesvjesnog kao područja potisnutih želja i poticaja – poslužila mi je kao temelj za promišljanje o tome kako se identitet oblikuje kroz refleksije koje nisu nužno pod našom svjesnom kontrolom. Lacanova reinterpretacija te ideje kroz koncept stadija ogledala (fr. le stade du miroir) dodatno je usmjerila moj interes prema načinu na koji subjekt gradi sliku o sebi kroz vanjski odraz koji je uvijek pomaknut, distorziran, nepotpun.
Tijekom snimanja rada, bilježeni su trenuci u kojima vjetar, element koji simbolizira sile izvan naše kontrole, narušava odraz voska u vodi. Time naglašavam kako je percepcija vlastitog identiteta uvijek subjektivna i nestabilna, a slika o sebi često drugačija u tuđim pogledima nego u vlastitom. Na apstraktan način, rad istražuje osjećajnost, percepciju i nesvjesno koje se reflektira – i istovremeno gubi – u neuhvatljivim površinama vode.
► Živiš i radiš u Londonu, a tamo si na Royal College of Art završila i master studij. Kakvo je bilo tvoje iskustvo studiranja i što bi rekla, iz svoje pozicije, kakav stav općenito prevladava prema umjetnosti, kustoskim i izlagačkim praksama te financiranju umjetnosti i umjetničkom tržištu?
Lucija Krizman: Iskustvo studiranja bilo je izrazito intenzivno i iznimno važno za moj umjetnički razvoj. Obrazovni sustav Ujedinjenog Kraljevstva doživljavam kao napredan i eksperimentalan – sustav koji pojedincu omogućuje da, kroz promišljeno strukturiran kurikulum, pronađe vlastiti autentični izraz. Takav pristup osigurava širinu misaonog procesa, kao i relevantan teorijsko-praktični kontekst unutar kojeg se umjetnički rad može oblikovati i pozicionirati. Tijekom studija imali smo priliku surađivati s brojnim institucijama, sudjelovati u stručnim putovanjima te prisustvovati predavanjima i radionicama koje su vodili etablirani umjetnici, kustosi i teoretičari. Kroz stalna promišljanja i prezentacije, prisiljen si duboko i fokusirano pronaći svoju domenu i postaviti se u odnosu na tržište te jasno odrediti svoje kretanje.
Umjetnost u Ujedinjenom Kraljevstvu zauzima značajno mjesto u društvenom diskursu, pri čemu se posebna pažnja pridaje održavanju dijaloga o aktualnim društveno-političkim temama. Iako su različiti oblici institucionalnog financiranja dostupni, velika konkurencija i broj umjetnika na sceni zahtijevaju značajne napore i jasno artikuliranu praksu kako bi se ostvarila podrška ili institucionalna vidljivost. Tijekom i nakon studija sudjelovala sam u nekoliko samostalno organiziranih izložbi sa svojim kolegama, a za izlaganje u Londonu uglavnom sam koristila sustav otvorenih poziva (en. open calls) koji i dalje predstavlja jedan od ključnih modela pristupa izložbenim prostorima za umjetnike.
► Tvoj diplomski rad Master of Voids, koji si izlagala na Royal College of Art i u Galeriji Somers u Londonu, ali i u Hrvatskoj, u Nacionalnom muzeju Zadar i Galeriji Karas u Zagrebu, kroz dvokanalni video rad i tri instalacije tematizira tvoje uranjanje u autorefleksiju i materijaliziranje tvojih introspektivnih procesa u umjetnički rad. Što je bio početni poticaj za razvoj Master of Voids i zašto si odlučila upravo introspekciju staviti u središte projekta?
Lucija Krizman: Kada govorim o praznini (en. void), pritom se referiram na prostor ili proces koji je skriven, potisnut ili nesvjestan. Taj pojam ne označava samo način na koji radim, već i način na koji bih željela da publika doživi moj rad. Proces stvaranja nazivam poetskom koncepcijom autorefleksije, inspirirana Šuvakovićevim promišljanjima. Taj je proces započeo promišljanjem samog koncepta praznine te prostora između – prostora koji nije jednoznačno određen, već lebdi između polariteta, identiteta i značenja. Video rad koji sam izradila za ovu izložbu dvokanalna je video instalacija koja prikazuje istu cestu, na relaciji Zadar–Zagreb, u oba smjera. Snimke se susreću u istoj točki, ali u različitim trenucima i s različitih strana. Taj jednostavan čin u sebi nosi kompleksniji emocionalni registar. Slično kao što rad Perfect Lovers umjetnika Gonzáleza-Torresa prikazuje dva sata koja se postepeno razilaze u sinkronizaciji, tako i dvije ceste sugeriraju razdvojenost, ali i iskustvo boravka u liminalnom prostoru – onome „između“.
Ovdje se praznina odnosi na osjećaj nedostatka pripadanja unutar geografskog prostora; na stalnu izvedbu odlaska i dolaska – na iskustvo trajnog putovanja i nepripadanja. Putovanje se time pojavljuje kao savršena metafora života – kontinuiranog kretanja kroz vrijeme, prostore i identitete. Iz tog jednostavnog početnog motiva dalje gradim narativ – mali univerzum koji pokušavam utjeloviti u svakoj samostalnoj izložbi. Metalne i staklene forme postaju svojevrsno platno za video, pri čemu se video reflektira u staklenim oblicima. Staklo ovdje funkcionira kao nevidljiva membrana koja se širi izvan rigidnosti metala, pretvarajući se u metaforu za nevidljivi štit koji obavija sve predmete i bića.
U tom smislu, možemo govoriti o auri na način na koji je definira Benjamin – kao efekt jedinstvene prisutnosti umjetničkog djela u vremenu i prostoru. Staklo, koje u sebi sadrži i materijalnost i prozirnost, istovremeno reflektira i skriva, postaje posrednik između pogleda i objekta. Kao sto se rečenica Martinisa „Ja sam ondje gdje ne mislim“ može interpretirati i kao opis faze umjetničkog stvaranja u kojoj misao dolazi nakon djela. Umjetnički rad komunicira iz pozicije označitelja – pojma kojeg Lacan vidi kao temeljnu jedinicu nesvjesnog značenja. Suočavanje umjetnika s vlastitim djelom može se doživjeti kao svojevrsna epifanija, trenutak u kojem ono potisnuto ili nevidljivo izranja na površinu. Za umjetnika to može biti trenutak otkrivenja. Što je s promatračem? Što on „dobiva“ promatranjem umjetničkog djela? Dobiva prostor za razmišljanje, prostor za projekciju i sanjanje. Kao što je Szeemann govorio – on stvara „poeziju u prostoru“ kurirajući izložbe. Ako su umjetnička djela pjesme, tada su gledatelji čitatelji, a čin čitanja uvijek je čin interpretacije tuđih riječi vlastitim sredstvima, znanjem i unutarnjim svjetovima.
► Spomenula si mi da inače imaš tendenciju napraviti neki rad i pustiti ga da ima svoj zasebni životni tok. Tako je The Phantom, primjerice, već završen 2018. godine, a izlagan je tek 2023. godine. Možeš li nam pobliže objasniti takav pristup svojim radovima?
Lucija Krizman: Moj pristup umjetničkom radu često podrazumijeva interpolaciju kroz vrijeme – radovi se razvijaju polagano, izvan linearnog ili ubrzanog produkcijskog ritma. Ponekad ih svjesno ostavim da odleže, čekajući da ideje i promišljanja sazriju, te da mi se – kako konceptualno, tako i materijalno – sam rad pokaže kao dovršen unutar konteksta konkretne izložbe. Tako sam izložbu realiziranu 2023. godine iskoristila kao priliku da predstavim rad koji je kroz vrijeme dobio novu dimenziju, ponajprije u relaciji prema prostoru muzeja, ali i kroz način prezentacije koji sam odabrala. Svaki postav rada nužno utječe na njegovo značenje – on ga može obogatiti, proširiti, ali ga isto tako može reducirati, ili „oduzeti“ dio njegove potencijalne višeslojnosti.
U tom sam slučaju odlučila rad postaviti unutar staklene vitrine, ručno izrađene tehnikom vitraja. Vitrina je asocijativno evocirala sarkofag, objekt koji čuva arheološki artefakt iz neke zamišljene budućnosti, čime je dodatno produbljeno značenje samog rada. Kroz takvu prezentaciju, rad se ne doživljava samo kao statični objekt, već kao fragment moguće naracije o vremenu, sjećanju i projekciji budućnosti. Ovakav pristup korespondira s Warburgovim promišljanjima, čija je ideja Nachleben der Antike – „dugo trajanje“ motiva i formi – temelj za razumijevanje umjetničkog djela kao vremenski slojevite pojave koja stalno ulazi u nove odnose značenja. Warburgova teorija ukazuje da slike i objekti nisu zatvoreni u povijesnom trenutku, već žive i transformiraju se kroz vrijeme, aktivirajući se u različitim kontekstima i tumačenjima.
Istovremeno, pristup je u dijalogu i s razmišljanjima Mieke Bal koja izložbeni prostor tumači kao narativnu strukturu unutar koje se umjetnički radovi ponašaju poput likova u priči, svaki sa svojim afektima, vremenskim slojevima i relacijama. Prezentacija rada unutar vitrine ne funkcionira tek kao neutralni okvir, već kao aktivni diskurzivni kontekst koji oblikuje način na koji se rad doživljava i interpretira. Tako svaki postav postaje nova situacija čitanja u kojem materijalnost prostora i način prezentacije sudjeluju u konstrukciji značenja jednako kao i sam umjetnički objekt. Drugim riječima, umjetnički rad u mom procesu ne završava činom izrade, već se nastavlja kroz čin izlaganja. On je otvoren, transformativan i sposoban za nova očitavanja, ovisno o prostornim, vremenskim i diskurzivnim uvjetima koji ga okružuju.
► Surađivala si s vizualnim umjetnikom Samuelom Dominguezom, prošle ste godine zajednički realizirali izložbu Strangers Anew u Galeriji Somers u Londonu. Za potrebu te izložbe prilagodila si jedan od svojih radova iz Masters of Void. Zašto si odabrala baš taj rad za taj koncept izložbe, kako si došla do odluke oko izmjena u radu te kakve si preinake napravila?
Lucija Krizman: Samuel i ja studirali smo zajedno na Royal College of Art gdje smo tijekom studija prepoznali zajedničke interese te odlučili, kada se za to ukaže prilika, realizirati zajedničku izložbu. Za potrebe ove izložbe izabrala sam radove iz ciklusa Master of Voids koje sam prilagodila prostornim uvjetima tako što sam ih prenamijenila u skladu s gabaritima izložbenog prostora. Već u fazi koncipiranja instalacija razmišljala sam o njihovoj transformabilnosti pa sam izradila aluminijsku konstrukciju koja se može, ovisno o specifičnim zahtjevima prostora, produžiti ili skratiti. Osim tih formalnih prilagodbi, Samuel i ja smo postavili radove tako da ostvaruju jasan međusobni dijalog, pri čemu svaki rad ima definiranu ulogu unutar konteksta same izložbe.
Samuel prikazuje prizore spekulativnih vrtova s vodenim vaskularnim biljkama. Ovi imaginarni pejzaži povremeno uključuju nadrealne, tajanstvene i neobjašnjive elemente, poput lebdeće posude nejasne namjene ili kukaca koji lete iznad jezera, što se poetski povezuje s ekstraktivnom kulturom eksploatacije prirodnih resursa. Većina radova posjeduje fizičke karakteristike koje izgledaju kao da potječu iz antike: polomljena keramika, istrošeni papiri i poderane površine. Postavlja se pitanje: Jesu li ti objekti iz prošlosti predstavljeni kao slike budućnosti? Jesu li to umjetne slike stvorene digitalnim sredstvima? Kako razumijemo pojam vrta i pripitomljavanja prirode? Na koji način shvaćamo odnos digitalnog i prirodnog?
S druge strane, moji se radovi razvijaju oko koncepata koji su slojeviti i zamućeni u apstraktnom tijelu metala i keramike. Ravnoteža je postignuta na rubu neuravnoteženosti u kojoj najmanji pokret jednog elementa pokreće kaskadni efekt preko cijelog djela. Središnja tema ovog istraživanja je pojam ovisnosti i međusobne povezanosti. Sam proces utjelovljuje tu međusobnu povezanost, jer metalne žice, izložene toplini vatre, prolaze kroz transformaciju prije nego što ih se onda savija rukom da obuhvate svaki keramički element. U igri su fundamentalne sile poput elastične sile i gravitacije koje diktiraju oblik i konfiguraciju žica. Svojim oblikom, keramički elementi evociraju artefakte iz daleke budućnosti, naizgled silazeći kroz metalni vrtlog kako bi se materijalizirali unutar našeg polja. Cijela instalacija izgledom podsjeća na antene, spremne za presretanje i prijenos signala iz neke druge dimenzije. Kroz napetost oblika i dinamiku dijaloga između krhkosti i snage, ova interakcija materijala evocira naraciju otpornosti i ranjivosti u kojoj otpornost metala djeluje kao čvrsti čuvar, podržavajući krhke keramičke oblike.
Deleuze tvrdi: „Svijet nije linija, to je krug; to nije skup točaka, to je skup strelica.” Ova filozofska perspektiva nalazi rezonancu u odnosu između keramičkih oblika i metalnog okvira u kojima svaka komponenta postoji ne kao izolirana jedinica, već kao međusobno povezani vektor potencijalnosti. Baš kao što Deleuze ističe fluidnost postojanja i vječni proces, umjetničko djelo obuhvaća sličnu etiku u kojoj keramički oblici i metalna struktura ulaze u ples stalne transformacije i povezanosti. Ovo istraživanje nevidljivog odjekuje Deleuzeovim pojmom virtualnog koji nalaže da potencijalnosti i tendencije postoje izvan dometa neposredne percepcije, čekajući da budu aktualizirane kroz dinamičku interakciju sila.
► Koji su ti planovi za blisku budućnost i razmišljaš li i u skorije vrijeme izlagati ponovno u Hrvatskoj?
Lucija Krizman: Svakako ću uzeti nekoliko tjedana odmora od umjetničkog rada. Bitno je uzeti odmak nakon završetka jednog kreativnog ciklusa kako bi se slegnuli dojmovi i otvorio prostor za nove zaključke i promišljanja. Nakon toga namjeravam nastaviti s razvojem serije novih radova pod nazivom Reliquary of the Silent za koju sam dobila produkcijsku potporu Ministarstva kulture i medija. Naravno, voljela bih ponovno izlagati u Hrvatskoj čim se za to ukaže kvalitetna prilika. Ne žurim; želim da kontekst izlaganja bude izazovan, drugačiji i u skladu s konceptualnim okvirom rada.
Portreti: Sanja Merćep
