Egzotična svakodnevica kao izvor inspiracije

U četvrtak, 6. lipnja u 19 sati u galeriji Bernardo Bernardi (u zgradi Pučkog otvorenog učilišta Zagreb), svoju samostalnu izložbu pod nazivom Kuće koje su mi otvorile vrata otvara Nina Bačun, dizajnerica i umjetnica, jedna od članica dizajnerskog kolektiva Oaza. Ovu je autoricu spomenuta galerija imala priliku ugostiti još prije tri godine, kada je ondje izlagao Oazin tim, a na svojoj predstojećoj samostalnoj izložbi više ćemo doznati o njezinim projektima iz Latinske Amerike, kamo je redovno odlazila u više navrata od 2015. godine, pa do danas. Interes za ovaj topos pak seže puno dalje u prošlost, kada je 2006. godine kao studentica otišla po prvi puta u Ekvador.

O njezinim razmišljanjima o dizajnu danas, o novim projektima, kako onim osobnim tako i onima kolektiva Oaza te o izložbi koju je pripremila za galeriju Bernardi, popričao je član savjeta galerije, Sven Jonke.

*Nina Bačun / ilustracija: Adriana Lozano

Sven Jonke: Što je zanimljivo na suvremenoj dizajnerskoj sceni?

Nina Bačun: Iskreno, malo toga. No da si mi to pitanje postavio prije desetak godina, moj bi odgovor bio drugačiji. U to sam se vrijeme prvi puta susrela s pojmom kritičkog dizajna, spekulativnim praksama i interdisciplinarnim projektima koji su obećavali bolje sutra, moglo bi se reći, svojevrsnom dizajn nadgradnjom. Međutim, čini mi se da u posljednje vrijeme po izložbama dizajna gledamo jedno te isto, samo se stvari drugačije nazivaju. Internet je učinio svoje, dizajn se unificirao; možemo govoriti o pojedinim trendovima, strujama, školama i zemljama koje su se istaknule. Od masovne proizvodnje, preko malih craft serija, do arhiviranja istih te pokušaja da se umjetna inteligencija uključi i u procese oblikovanja. Sve češće pomišljam kako dizajneri više ne rade dizajn za stvarni svijet, ako su ga ikada i radili. Pozitivno je da je suvremeni dizajn, više nego ikad, orijentiran na proces, a ne finalni rezultat. Održivi sistemi, a ne pojedinačni proizvodi, vode ka revoluciji u struci.

*Zavjetno metalno srce corazón de hojalata (Oaxaca, Meksiko, 2017.)

Sven Jonke: Kako izgleda tvoj karakteristični radni proces?

Nina Bačun: Radni proces prvenstveno ovisi o zadatku i danim uvjetima. Budući da kolektiv Oaza, u kojem djelujem, radi u domeni vizualnih komunikacija, ali i prostornih i grafičkih intervencija, proces ovisi i o mediju.

Uglavnom je pragmatičan, rekla bih da je to stvar škole. Proces započne prikupljanjem informacija o zadanoj temi, odmah ili tijekom istraživačke faze definira se i osnovni koncept. Tek kada procijenim da imam dovoljno informacija, slijede faze oblikovanja i razrade koncepta. Metodologija je važna, jednako kao i kriteriji koje si zadajemo.

Ne mislim da postoji idealan proces ili metodologija. Idealno je ono što vodi do najboljih rezultata, kako god to nazivali, i iz koje god discipline preuzeli.

Sven Jonke: U kojim aspektima današnjice nalaziš inspiraciju? U kojim autorima?

Nina Bačun: Današnjica je inspirativna na mnogo nivoa. Od promjene komunikacije i međuljudskih odnosa korištenjem suvremenih tehnologija, do politike migracija, bile one uzrokovane nužnošću ili odabirom pojedinca.

Neobično je vrijeme u kojem živimo. Nedavno sam pročitala članak koji govori kako su japanski znanstvenici uspjeli informaciju konvertirati u energiju. Konstantno se susrećemo sa scenarijima različitih utopija i distopija. Brojne mogućnosti i izbori stvorili su od nas neodlučne ljude. Ne žalim se na mogućnost kretanja, u jednom trenu si na jednom kraju svijeta, a za samo nekoliko sati na drugom kontinentu, nevjerojatno je to, a prihvaćamo zdravo za gotovo.

Nomina sunt odiosa, imena su mrska, kaže latinska izreka. Inspiraciju nalazim u ljudima koji uživaju u svom zanimanju. Bilo da je riječ o bravaru, glazbeniku, kiparu, arheologu, postolaru ili redatelju. Ne radim distinkcije među njima. Nedavno sam u posjeti jednom obrtniku češljaru čula način na koji priča o rogu – materijalu u kojem radi već 50 godina, o magiji i ljekovitosti istog, oduševio me. Ljudski entuzijazam me oduvijek pokretao. Osim u ljudima, inspiraciju nalazim u predmetnom svijetu i nematerijalnoj kulturi. Priroda je, također, nepresušan izvor.

U radu nastalom na umjetničkim boravcima u Latinskoj Americi, koje ćete imati prilike vidjeti na izložbi koja slijedi, inspiracija su lokalne zajednice, njihov život, hrana, svakodnevica te prostori u kojima žive.

*Fotografije kućnih oltara uz portrete vlasnika iz serije “Preciosa Sangre” (Teotitlan, Meksiko, 2017.)

*Studije pročelja kuća Carrilla Puerta, te detalj prozora uz fotografije pročelja, iz serije “Las casas que me encontraron” (Carrillo Puerto, Chiapas, Meksiko, 2017.)

*Fotografije procesa izrade keksa, u suradnji s lokalnom pekaricom Marinelom Vicente Garcia (treća generacija pekara, “4 Hermanas”) (Carrillo Puerto, Chiapas, Meksiko, 2017.)

*Drvene modlice za kekse u obliku prozora kuća iz serije “Las casas que me encontraron” (Carrillo Puerto, Chiapas, Meksiko, 2017.)

*Fotoknjiga “Las casas que abrieron sus puertas” (Contralmirante Cordero, Rio Negro, Argentina, 2017.)

Sven Jonke: Što je danas duh vremena?

Nina Bačun: Pitaš me za Zeitgeist. Po meni živimo u vremenu bez duha.

If you are scared, you die every day. If you are not scared, you die only once. Giovanni Falcone

Čak se ni u 21. stoljeću nismo uspjeli osloboditi šovinizma, rasizma, seksizma, a fašizam je poprimio još šire razmjere. Transhumanizam, kaptalizam, neofašizam, neoliberalna retorika i new age pokreti samo su dio naše svakodnevice.

Nedavno sam pročitala odličan intervju s Majom Solar, čini mi se da je vrlo točno sažela duh vremena. Kaže kako mladima nedostaje besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, krov nad glavom, siguran, dobro plaćen posao, više slobodnog vremena te država koja je demokratska, politički život u kojem mogu sudjelovati, odlučivati i mijenjati društvene odnose. Rad u kapitalizmu nije jednostavan i uglavnom nije izbor. Ljudi su prisiljeni raditi poslove koji ih ne zanimaju. Profit je postao osnova svega. Tek kad budemo imali drugačije društvo u kojem se rad ne organizira na osnovi stvaranja profita – mogli bismo razmišljati o tome kako organizirati rad da bude ispunjujući.

“Nije više ideal ne biti eksploatiran, nego biti zaposlen i stalno ekspolatiran”, i tako dalje.

Sven Jonke: Sjaj i bijeda rada u kazalištu?

Nina Bačun: Zanimljivo da me pitaš za kazalište, jer je moj prvi angažman bio upravo rad na scenografiji u kazališnoj predstavi. Volim kazalište, praznu scenu, mrak, miris, svjetlo kazališta, volim gledati čitaće probe, volim nastanak predstave, uživam biti dio tog živog, složenog i dugotrajnog procesa. Doduše, u kazalištu nisam uspjela postići reciprocitet naplate posla i uloženog vremena, ali nije važno, rad u kazalištu više doživljavam kao osobnu katarzu. Jer dobra predstava za mene ima tu snagu.

Sven Jonke: Kozmopolitizam i ukorijenjenost – reci nešto o “etničkoj” crti svoga rada…

Nina Bačun: Tko je od vas bez grijeha, neka baci kamen prvi! Šalim se.

Od samih početaka moj rad je vezan uz kulturni sektor, tako će i ostati. Možda jesam idealist, ali kada spominjem riječ dizajn, spominjem definiciju u kojoj ta riječ nema veze s onim što prodaje, već s onim što čini život boljim, lakšim, ugodnijim, ljepšim. Mnoge stvari koje gledamo na izložbama dizajna za mene nisu dizajn.

Odabrala sam freelance profesiju jer mi se činilo da ću jedino tako imati autonomiju i kontrolu nad svojim radom i odlukama. Slogan radim ono što volim, i volim ono što radim, rekla bih da je povlastica, ali i kletva današnjeg vremena. Freelancer nema klasično radno vrijeme, ono ovisi isključivo o tome kako se osoba postavi. U idealnim uvjetima, freelancer bira posao, a mišljenja sam da treba naučiti reći ne, po svaku cijenu.

Budući da radu pristupam s entuzijazmom, teško mi je baviti se nečime u što ne vjerujem. Nadam se da ću i ubuduće biti privilegirana da kažem NE onome što se kosi s mojim uvjerenjima.

Pokušavam svemu pristupiti što je moguće iskrenije, a za postavljene norme ne marim puno, dokle god osjećam da ne činim ništa što povrijeđuje druge.

Sven Jonke: Sloboda u slobodnom kolektivu – iskustva iz Oaze…

Nina Bačun: U prijašnjem pitanju spomenuo si kozmopolitizam; u pravu si, prije svega građanin sam svijeta, tek nakon toga član kolektiva Oaza. Za spol, dob, rasu, etničku pripadnost, religiju i ostala opredijeljenja ne marim, ona su za mene ljudske tvorbe koje svijet ne čine boljim, već ga dijele.

Sloboda u slobodnom kolektivu, upravo tako. Svaka od nas funkcionira samostalno, pojedine projekte radimo u manjim grupama, a složenije radimo zajedno. Priznajem, želja za radom u zajedništvu ili kolektivu me zadržala u Zagrebu. Činilo mi se, tako najbolje mogu doprinijeti zajednici i struci. Ne događa se često da se spontano oformi grupa ljudi koja je različita, a razumije se. Mi smo imale tu sreću. Vjerovale smo si, i tijekom godina uspjele smo izvući jedne iz drugih maksimum. Ideja horizontalnog kolektiva u praksi nije jednostavna, ali je moguća. Zajedničkim radom, brojnim pokušajima, uspjele smo pronaći moduse funkcioniranja, iako taj proces nije završen, on još traje.

Posebno mi je drag projekt izdavaštva oBook (Oaza Book) kojeg smo pokrenule 2015. Trenutno se grana na središnji projekt aBook (Artist‘s book, 2016., u suradnji s kustosom i urednikom Klaudijem Štefančićem) i projekt Oaza&Sons (2018.) ilustrirane knjige. Oslanjajući se na tradiciju umjetničke knjige, osobite vrste izdavaštva, program aBookima za cilj intenzivnije povezati tri kulturna područja: suvremenu umjetničku praksu, grafički dizajn i izdavaštvo, slično tome projekt Oaza&Sons povezuje četiri kulturna područja: ilustraciju kao suvremenu umjetničku praksu, književnost za djecu, grafički dizajn i izdavaštvo.