Jedna od značajnijih domaćih fotografkinja današnjice Sandra Vitaljić nedavno je napustila mjesto profesorice iz područja umjetničke fotografije na preddiplomskom i poslijediplomskom studiju snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i preselila se u Stockholm. Kretanje, život, rad i istraživanje u drugim zemljama za nju nisu novost. Sandra je diplomirala, magistrirala i doktorirala na čuvenom Fakultetu za film i televiziju (FAMU) u Pragu te svoja znanja više od 15 godina prenosila mladim generacijama. U svom radu usredotočena je na socijalna pitanja i bavi se temama obiteljskog nasilja, kolektivnog pamćenja i konstrukcijama nacionalnog identiteta. U teorijskom i kustoskom radu propituje fotografiju sukoba i etiku fotografskog prikazivanja koji akcent stavlja na ulogu fotografa u suvremenom društvu danas. Povod našem razgovoru Sandrina je aktualna izložba I Just Greet Back u Galeriji Spot u Zagrebu, u kojoj prenosi iskustva iz svog švedskog života, svakodnevice koju oblikuje susret s migrantkinjama s kojima dijeli sličnu poziciju.
*Sandra Vitaljić / foto: Ana Šolić
► Zagrebačkoj publici upravo se predstavljate izložbom I Just Greet Back u Galeriji Spot. U toj seriji fotografija bavite se temom migracija, ali iz nešto drugačijeg ugla – umjesto politiziranih narativa koji se fokusiraju na tragične događaje i dehumanizaciju izbjeglica, ovdje ulazite u dijalog s onima koji odlaze vlastitim izborom.
Sandra Vitaljić: Moj rad I Just Greet Back inspiriran je vlastitim iskustvom i počela sam raditi na njemu nedugo nakon što sam s obitelji preselila u Švedsku. Odjednom sam shvatila da sam postala imigrantica i da se i na mene odnose svi stereotipi vezani za taj pojam. Konotacije pojma imigrant isključivo su negativne. U našoj regiji koja ima dugu tradiciju iseljavanja, termin koji koristimo je gastarbajter. U zapadnoeuropskim zemljama to je imigrant ili novije, migrant. Postala sam svjesna koliko je ta pozicija imigrantice ranjiva i nestabilna i koliko utječe na vlastito poimanje sebe i koliko određuje reakciju okoline. Svoju sam poziciju željela istražiti u kontekstu opće društvene situacije i tako sam počela prikupljati iskustva žena različitog porijekla koje su, kao i ja, doselile u Švedsku. Činilo mi se važnim zabilježiti te sasvim obične, ponekad čak i banalne priče o svakodnevnim borbama za dostojanstvo u novoj sredini. Te priče reflektiraju situaciju u društvu i kako tržište rada tretira imigrantice, ali i psihološke i kulturološke barijere u nama samima. Razbija i konstruiranu sliku Švedske kao “obećane zemlje” u kojoj su prava i mogućnosti jednaka za sve. Moj rad nije priča samo o imigranticama u Švedskoj već univerzalna priča. Možda se zakonske regulative razlikuju od zemlje do zemlje, ali je reakcija društva uvijek slična pa tako i iskustva imigranata.
*”I Just Greet Back”
► U okviru izložbe izložen je i rječnik osnovnih pojmova koji se vežu uz određene poslove (npr. čišćenje) ili zanimanja, kao i narativi žene imigrantica koje ostaju anonimne. Možete li nam reći nešto više o fotografskom pristupu i dijalogu teksta i predstavljenih prizora?
Sandra Vitaljić: Odluka koju sam u samom početku rada donijela bila je da neću portretirati žene s kojima razgovaram. Ponudila sam im potpunu anonimnost, ne navodim njihova imena niti dob. U nekim se tekstovima samo spominje zemlja iz koje dolaze ako je važno za razumijevanje konteksta. Na taj sam način željela pažnju potpuno usmjeriti na ono o čemu govore bez da gledatelju pružim vizualnu podlogu da procjenjuju njihov izgled, imovinsko stanje i slično. Činilo mi se da čak i navođenje imena može ponuditi prostor za stereotipizaciju. Fotografije koje izlažem moj su vizualni dnevnik imigrantskog iskustva. U njima možete naći vizualne tragove onoga što se nalazi i u tekstovima – usamljenost, isključenost, nadu, radoznalost…Fotografije i tekstovi čine zajedno kolektivni dnevnik.
Rječnik koji predstavljam također je element koji govori o društvu iz pozicije tržišta rada. Navedene su riječi koje imigrantice prve uče kroz zanimanja namijenjena većinom njima. To su, bez obzira na obrazovanje s kojim dolaze, čistačica, njegovateljica, niža medicinska sestra. itd. Uz njih navodim rječnik koji je bio potreban meni kao umjetnici i u njemu se krije i društveni komentar.
Još jedan element koji koristim je herbarij. Prikupljala sam samoniklo bilje u svojoj okolini pokušavajući istražiti i upoznati svoje novo okruženje. Promatrala sam pejzaž, svjetlo, floru i faunu u jednakoj mjeri u kojoj sam pokušavala shvatiti društvo u koje sam došla.
Na neki način mi je to davalo osjećaj kontrole i moći jer je ta pozicija imigrantice izuzetno ranjiva. Postala sam ona koja istražuje i proučava, a ne ona koja čeka da bude prihvaćena. Osim lokalnih biljaka u herbariju se nalaze i tzv. invazivne vrste npr. Lupinus Polyphyllus (Vučika). Jezik botanike zanimljiv je ako o njemu razmišljamo i izvan kategorizacije biljaka – invazivne vrste koje su prijetnja autohtonim vrstama. Prikupljeni primjerci vrlo su nježni i krhki, a umjesto tekstualne klasifikacije biljaka uz njih se nalaze ključne riječi imigrantskog iskustva prikupljene od žena s kojima sam razgovarala. To je bio pokušaj da se klasificira i sumira iskustvo i emocije s njim povezane.
*”I Just Greet Back”
► I sami ste se tijekom života kretali, od studija u Pragu, preko boravka na Fullbrightovoj stipendiji u Rochesteru, profesorskog posla na ADU u Zagrebu, a sada ste u Stockholmu. Kako gledate na mobilnost i migracije danas?
Sandra Vitaljić: Tijekom svog života, boravila sam u raznim zemljama kraće ili dulje vrijeme pa sam znala otprilike što me čeka, iako je situacija u kojoj sam odabrala graditi život u drugoj zemlji posve jedinstvena. Putovanja i upoznavanje različitih kultura za mene su uvijek bila imperativ i put osobnog razvoja, još od kad sam iz rodne Pule krenula na studij u Prag. Mobilnost je od pamtivijeka bila temelj razmjena informacija i znanja i pokretač društvenih promjena. Zato mi je posebno bolno i zabrinjavajuće ovo pandemijsko vrijeme u kojem je ta mobilnost naprasno zaustavljena. Naravno, zahvaljujući internetu razmjena informacija nije zaustavljena, međutim direktan ljudski kontakt jest; i tek ćemo vidjeti dugoročne posljedice “novog normalnog”.
Iako se u svom radu bavim iskustvima imigrantica koje su vlastitom voljom ili spletom životnih okolnosti odlučile živjeti u drugoj zemlji i u tome više-manje uspjele, vrlo sam svjesna strašnih sudbina svih onih kojima je pravo na kretanje uskraćeno i koji su u ovom trenutku zarobljeni na neodređeno vrijeme u limbu balkanskih ili drugih svjetskih distopija.
Oni su reducirani na tijela koja se doživljavaju isključivo kao prijetnja. Za razliku od tih muškaraca, žena i djece kojima je oduzeto pravo na ljudskost i koje kao divlje zvijeri progoni, ozljeđuje, ubija i ilegalno vraća odakle su došli hrvatska policija, imigranti koji stižu na svoje odredište, u neusporedivo su boljoj i privilegiranoj poziciji. Međutim i oni nisu osobe već postaju dio kolektivnog nediferenciranog tijela pod nazivom imigranti.
*”I Just Greet Back”
► Možemo li, kada govorimo o migracijama, govoriti o povijesti isključivanja?
Sandra Vitaljić: Apsolutno! Bilo mi je vrlo zanimljivo pročitati knjigu švedske novinarke, spisateljice i aktivistkinje Alexandre Pascalidou koja je kao dijete, sredinom 70-tih emigrirala s obitelji u Švedsku. U svojoj autobiografiji Bortom mammas gata opisuje svoj put od grčke djevojčice koja je morala lagati da ih je otac napustio kako bi obitelj imala više šanse dobiti dozvolu boravka, preko pohađanja elitne gimnazije u kojoj je svojim, većinom švedskim, privilegiranim kolegama lagala kako joj tata radi kao vozač autobusa jer je to zvučalo bolje nego čistač, pa sve do pozicije omiljene i utjecajne televizijske voditeljice koja je mijenjala sliku imigranata u švedskom društvu što je uzrokovalo napade i prijetnje švedskih neo-nacista zbog koji je u konačnici i izgubila posao umjesto da je dobila podršku i zaštitu. Iz te sam knjige imala priliku imati uvid o poziciju imigranata u Švedskoj u 80-tima. Mislim da je situacija danas mnogo bolja, a društvena svijest na višoj razini, međutim prisutan je i porast nezadovoljstva politikom imigracije u švedskom društvu i na pomolu je izglasavanje novog, mnogo restriktivnijeg zakona koji će znatno otežati regulaciju statusa za izbjeglice i tražitelje azila u Švedskoj. Istovremeno, u Švedskoj sam upoznala veliki broj Šveđana koji su u vlastite domove primili izbjeglice iz Sirije ili svojim volonterskim radu pomažu u integraciji imigranata. I sama sam sudjelovala u nekoliko programa i upoznala divne ljude koji nastoje pomoći.
► U Klovićevim dvorima ste 2013. imali samostalnu izložbu naziva Voljena u čijem se fokusu nalazi tema viktimizacije žena i ženskog tijela. Povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač je za vašu fotografsku izvedbu rekla da se “fokusira na kulturalnu uporabu, ili preciznije, estetizaciju i diskurzivnu diseminaciju mrtvog ženskog tijela kao posljedice seksualno motiviranog zločina”. Možete li nam nešto više reći o ovom projektu?
Sandra Vitaljić: Rad Voljena nastao je nakon dugogodišnjeg prikupljanja novinskih članaka i policijskih izvješća o ubojstvima u partnerskim vezama, ali i kao potreba da iza sebe ostavim vlastito iskustvo. Centralna ideja rada je potreba za posjedovanjem koja generira svođenje voljene osobe na objekt. Zato su dijelovi tijela sa smrtonosnim ranama prezentirani kao dragocjeni objekti u galerijskom prostoru. Rad je do sada izlagan u Italiji, Bangladešu, Americi, Njemačkoj i Sloveniji i svagdje je izazvao pažnju publike jer je femicid prisutan u velikom broju u svim sredinama. Prisutan je čak i u Švedskoj, što zaista nisam očekivala s obzirom na visoku razinu društvene svijesti i rodne jednakosti u toj zemlji. Pandemija i zatvaranje u vlastite domove dodatno je uzrokovalo porast obiteljskog nasilja svagdje u svijetu a pomoć žrtvama je onemogućena zbog situacije.
*”Voljena”
► Ovu temu razvijate već dugi niz godina, a prošle ste godine u Galeriji Spot, u okviru projekta Arhivi umjetnica na mreži, govorili o reprezentaciji nasilja nad ženama, kao i etičkim pitanjima koja se nameću u radu s ranjivim skupinama. Na vašem Instagram profilu skrećete pažnju na femicid – navodeći podatke koliko je žena ubijeno u partnerskim vezama (npr. u Švedskoj). Pitanje je i dalje aktualno. Kako je izgledala radionica i nastavljate li raditi na ovoj seriji?
Sandra Vitaljić: Radionica se bavila temom etike fotografske reprezentacije i stremi podizanju vizualne pismenosti koju smatram ključnom za razumijevanje sveprisutne poplave slika. Etika fotografske reprezentacije tema je koja me zaokuplja niz godina još od bavljenje istraživanjem o ratnoj fotografiji. Danas i vlastitu umjetničku praksu promatram kroz prizmu etičnosti i društvene odgovornosti. Smatram da su i fotografi i umjetnici generalno često benevolentni prema svojim umjetničkim postupcima i izborima smatrajući da je umjetnost i dobra namjera ono što ih amnestira od odgovornosti prema temi i subjektu/objektu. Pitanja vezana za etiku reprezentacije i umjetničke prakse nisu ni popularna ni laka za odgovaranje i često je nemoguće naći jednoznačan odgovor. Međutim, mislim da je izuzetno važno postavljati ova pitanja i diskutirati o ovoj temi.
► Vaše fotografije bile su dio postava izložbe Prirodne povijesti. Tragovi političkog (Natural Histories. Traces of the Political), koja se 2017. godine održala u bečkom mumok-u (Museum Moderner Kunst). Tom prilikom predstavili ste četiri fotografije koje pripadaju dugogodišnjem projektu Neplodna tla. Možete li reći nešto više o tim krajolicima kao mjestima koja su svjedočila traumatičnim događajima i povijesnim ratnim zločinima?
Sandra Vitaljić: Neplodna tla je rad koji se bavi mjestima koja su imala važnu ulogu u povijesti Hrvatske i cijele regije. Problematizira odnos prema povijesti i pravo na mjesto u kolektivnom sjećanju. Neke su lokacije imale važno mjesto u kolektivnom sjećanju do 90-tih, a nakon toga se njihov status promijenio. Spomenici su uništavani, odnos prema događajima koje su obilježavali i komemorirali se promijenio. Istovremeno su neka druga mjesta postala važna. Huškački govori tijekom ratnih godina rado su se pozivali na prošle žrtve i obilato koristile povijesne traume za mobilizaciju i opravdanje svojih zločina. Zato sam imala potrebu posjetiti ta mjesta i pokušati sagledati samo mjesto, očišćeno od medijskih interpretacija. Vrlo važan aspekt rada je i otvaranje prostora sjećanja unutar prostora fotografije za sve one žrtve koje možda nikada neće dobiti mjesto u kolektivnom sjećanju i nikada spomen ploča možda neće trajno obilježavati mjesto na kojem su stradali. Takvo mjesto je primjerice Adolfovac na Sljemenu, mjesto smaknuća Aleksandre i Marije Zec ili lokacije u Sisku na kojima su mučeni, ubijani i u Savu bacani civili srpske nacionalnosti.
*”Neplodna tla” (Sisak)
*”Neplodna tla” (Adolfovac)
► Možemo li u tom kontekstu govoriti o geotraumi?
Sandra Vitaljić: Da, možemo govoriti o geotraumi kao centralnom motivu ovog rada jer se on bavi prostorom traume, društvenim odnosom prema tim mjestima i traumom na kolektivnom, a ne individualnom nivou.
► Dosad ste objavili tri knjige: Neplodna tla, Rat slikama. Suvremena ratna fotografija i Up Close and Personal: War in Croatia. Knjigu Rat slikama – suvremena ratna fotografija (objavljenu 2013.) čini analitički tekst, vaš praški doktorat koji je za ovu priliku prerađen, a dodani su i ekskluzivni intervjui s desetak istaknutih ratnih fotografa. Na koji ste način problematizirali reprezentaciju prizora s ratišta?
Sandra Vitaljić: Knjiga Rat slikama. Suvremena ratna fotografija bavi se čitavim nizom tema vezanih za ratnu fotografiju, od pitanja propagande i konstrukcije pozitivne slike rata kroz fotografije vojnika/heroja, trofejnih fotografija, etike foto-žurnalizma, cirkulacije slika i konstrukcije Drugog kroz njih, pa sve do ratnih fotografija koji svoje mjesto nalaze u galerijama te se mogu promatrati kao estetizacija i komodifikacija patnje.
*”Neplodna tla” (Bučje)
*”Neplodna tla” (Jasenovac)
*”Neplodna tla” (Ključ Brdovečki)
► Kad govorimo o dokumentarnoj fotografiji, dekan na International Center of Photography School Fred Ritchin fotografe budućnosti vidi kao “komunikatore” koji bi trebali biti povezani s mnoštvom medija, i kao primatelji i kao proizvođači, pri čemu smatra da komunikacija postaje važnija nego singularnost fotografske vizije. Kako vi vidite ulogu dokumentarne fotografije danas?
Sandra Vitaljić: Za mene je ključan pomak prema doživljaju fotografa kao autora koji putem fotografija iznosi svoju informiranu interpretaciju događaja za razliku od ranije percepcije foto-reportera kao nezavisnog svjedoka. Smatram da je svaki autor određen nizom kulturoloških i osobnih faktora te da je reprezentacija događaja nužno njima određena. Činjenicu da vrlo visoki postotak foto-reportera u najutjecajnijim svjetskim medijima još uvijek čine bijeli muškarci iz zapadno-europskih zemalja treba uziti u obzir kada razmišljamo o tome koji su događaji i na koji način reprezentirani.
Općenito, posljednje dvije-tri godine porasla je svjesnost o nejednakosti, rasizmu i mizoginiji i u svijetu fotografije. Moji interesi trenutno su usmjereni na dekolonizaciju muzeja i umjetničkog svijeta općenito, pa tako i fotografije i fotografske povijesti. Želim gledati fotografiju i slušati što imaju reći autorice i autori izvan svjetskih centara moći i utjecaja i oni koji govore vizualnim jezikom izvan dominantnih trendova. Isto tako želim da se omogući pristup umjetničkoj edukaciji i institucijama ljudima izvan privilegiranog kruga. Nadam se da smo nepovratno zagazili u vrijeme promjena.
*Sandra Vitaljić / foto: Ivana Tomanović
Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Sandri Vitaljić na ustupljenim vizualnim materijalima.
Izložba I Just Greet Back u Galeriji Spot u Zagrebu otvorena je do 23. srpnja (link).
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
