Jasmina Cibic multimedijalna je umjetnica koja u svojem radu istražuje kako se politička retorika materijalizirana u umjetnosti i arhitekturi, te izgradnja kulture, koriste od strane državnih aparata u cilju komunikacije određenih principa i društveno-političkih aspiracija. U svojim umjetničkim nastojanjima Cibic apostrofira raznolikosti konceptualnim povezivanjem tema ljudskih prava, institucionalnih autoriteta i socijalne pravde u odnosu s umjetnosti, preispituje poziciju umjetnika i kulturnih djelatnika na tržištu umjetnina, iskušava potencijal intelektualnog uvjeravanja te ističe vrijednost umjetničkog djela kao oblika meke moći. Kompleksna konceptualna pozadina i studiozan sadržaj njezinih radova potiču na promišljanje dekonstrukcije paneuropskog kulturnog sektora i razotkrivaju pukotine u kontinuitetima društvenih gibanja. U konačnici, odjek Jasmininih umjetničkih projekata nastaviti će cirkulirati, filtrirati se i evoluirati u razgovorima o kakofoniji na tržištu umjetnina i društvenoj pravednosti koji oblikuju narative i javne politike.
Razgovor s Jasminom Cibic, koji možete pročitati u natavku, uslijedio je nakon zagrebačke grupne izložbe Her Barbaric Luxury (koja je bila i tema naše podcast rubrike), na kojoj je Cibic sudjelovala sa Šejlom Kamerić i Selmom Selman, te javnog razgovora Trotoar Talks održanog u galeriji Trotoar, u kojem je Jasmina razgovarala s s kustosicom Martinom Marić Rodrigues te gostujućom kustosicom Rónom Kopeczky. Cilj ovog intervjua je proširiti otvorene teme i sustići novosti koje su u Jasmininom umjetničkom djelovanju uslijedile nakon intervjua s Moranom Matković za Vizkulturu sada već davne 2016. godine.
► Na izložbi nedavno održanoj u galeriji Trotoar predstavila si skulpture od kovanog željeza, koje preispituju političke retorike i ideološke komponente u kulturi i umjetnosti, no pojedinačni elementi koji izgledaju kao da se mogu rastaviti i presložiti čine ih vizualno efikasnima i privlačnima jer instinktivno pozivaju na devaluaciju i rearanžman autonomnih elemenata u ansamble drugačijeg značenja. Guy Debord nazvao bi detournement igru u kojoj se svi elementi kulturološke povijesti moraju reinvestirati ili odbaciti. Što misliš o tome i je li ideološka kritika prisutna u tvojim skulpturama ideja prenamjene originalnog značenja sadržaja na koji se referiraš do točke negacije ili pak fokalizacije toga sadržaja?
Jasmina Cibic: Svi moji radovi dijele osnovne konceptualne postavke: svi su dozvani iz povijesti, svi se referiraju na specifičnosti koje povezuju neprekidnu i ponavljajuću razmjenu moći između umjetnosti i mitologije/mitova. Kada kažem mit, pritom mislim na sve oblike mitologije – bilo da je riječ o religioznim, političkim ili ideološkim mitovima. Zapanjena sam otkrićima o otpornosti i suprotstavljanju umjetnosti kroz vrlo različite metode, strategije i performativnosti prema potencijalnoj instrumentalizaciji unutar ove veze. Željezne skulpture na koje se referiraš zaista su vrlo intimni radovi – unatoč njihovoj tvrdoći i oštrini materijala. One se referiraju na željezne rešetke i barijere stvorene radi zaštite autoriteta (često samoproglašenog autoriteta) od građana. Te kovane elemente željeza ispunjavam citatima koje crpim iz povijesnih bilješki – iz studija slučaja u umjetnosti, arhitekturi i kulturi koji pokušavaju probiti granice – iznova izmišljati meku moć i/ili igrati se s narušavanjem scenografije “trenutno reprezentativnog kulturnog krajolika”.
► Proces iza nastanka tvojih instalacija, skulptura, filmova i performansa najčešće uključuje iscrpno istraživanje različitih povijesnih arhiva, iz kojih transkribiraš odnose moći, i pomoću kojih ispituješ kulturno i kolektivno sjećanje reanimacijom i podsjećanjem na zaboravljene, a često ključne kulturne momentume koji su oblikovali suvremeni kontekst koji dijelimo i u kojem djelujemo. Kako kaže poznata latinska poslovica – Historia est magistra vitae. Kako se aktivno sjećati da bi pouzdano znali da nećemo zaboraviti?
Jasmina Cibic: Čini mi se da čitavo čovječanstvo pati od simptoma selektivnog zaborava. To mi je izuzetno uznemirujuće promatrati i pitam se kamo sve to vodi. Nisam sigurna da je uloga umjetnosti i kulture boriti se protiv toga – jer kao da samo prihvaćamo još jedan društveni korektiv, koji je već trebao biti odrađen od strane svih sektora društva. Međutim, ono u čemu umjetnost i kultura jesu izuzetno dobri, to je vraćanje sustavu natrag njegove vlastite poruke. Upravo sam za tu nišu ja osobno zainteresirana. Moj rad uključuje delegirane performativne strategije kako bih stvorila svojevrsne poremećaje te samim time i utjecala na neke od najtvrdokornijih patrijarhalnih obrazaca stvaranja ideologija, koji nastavljaju koristiti i zloupotrebljavati kulturu za vlastito postajanje i predstavljanje.
► Često se u tvojim projektima poput The Dreams We Call Our Own, Building a Long Passageway ili Birdcage promatrači osjećaju i dijelom akcije i izvanjskim što postižeš korištenjem historijskih ready-madea i evokacijom prepoznatljivih društvenih konteksta. Što integracija i prožimanje različitih perspektiva znači za tebe i kakav tretman želiš priuštiti publici?
Jasmina Cibic: Referiraš se na moje performativne radove koji uključuju razne oblike suradnje, od ptica grabljivica do pjevača i mladih umjetnika/ica, zaista vrlo različitim ansamblima. Kod ovakvih radova nastojim pronaći prave suradnike. Svi oni moraju imati kontekstualnu i povijesnu relevantnost te ih angažiram kao komentatore, pripovjedače i vodiče za publiku, koji ih potom vode kroz “hodnike” povijesne moći koje moji projekti analiziraju, referiraju se na njih ili ih oponašaju. Sve su to pitanja sredstava i posredovanja, koji ili čiji glas smatram relevantnim za prenošenje konačnog iskaza publici.
► Možeš li objasniti svoj stav o ulozi identitetski nabijene umjetnosti pri kreiranju nacionalnih mitova i nacionalnog diskursa koju ispituješ u svojim izložbama poput In Rhythmic Affinity ili instalacijama poput Show The Land in Which a Wide Space for National Progress is Esured, filmovima State of Illusion ili The Gift itd., tj. kako smatraš da se nacionalni identitet prikriva ili razotkriva u umjetnosti?
Jasmina Cibic: Spomenuti projekti referiraju se na neke historijske slučajeve emergencije nacionalnog, internacionalnog ili transnacionalnog identiteta – zajedno s psihološkim mehanizmima koji se primjenjuju u njihovu usponu. Od iluzionizma do dramaturgije. Moji radovi nisu didaktičke vježbe, već jednostavno pokušavaju predstaviti platformu za diskusiju i preispitati neke od najuznemirujućih historijskih tragova koji ukazuju na poziciju kulturnih djelatnika danas. Intrigantno je opažati historijsku jeku vremena spiralne insuficijencije i repeticije seta odnosa s kojim se suočavamo. Volim misliti da hoćemo i trebamo težiti promišljanju novih dosega umjetničke i kritičke misli – galvanizaciji novih korektiva.
► Kakav oblik meke moći misliš da posjeduješ kao međunarodno afirmirana umjetnica i kakvu vrstu odgovornosti preuzimaš na sebe?
Jasmina Cibic: Nažalost, kod nas se ne prepoznaje vrijednost umjetnosti i kulture koji bi omogućili funkcioniranje našeg sektora – stoga moramo graditi internacionalne mreže. U današnjem kontekstu globalnog rasta nacionalizama možemo jasno primjetiti povratak nacionalne ideje s osvetom pri subvencioniranju kulture. Morate posjedovati putovnicu ili boravišnu dozvolu kako bi se prijavili na većinu javnih poziva, rezidencija ili sličnih subvencija. Ovo je posebno zabrinjavajuće za mlade generacije umjetnika i onih koji si jedva uopće mogu priuštiti boravak u regiji kako bi dobili sredstva.
► Senzacionalna budućnost kakvu nam propagiraju tehnološki moguli obilježena je stapanjem digitalnog i fizičkog svijeta i revolucionarnim razvojem biotehnologije, radikalnim produljenjem životog vijeka i sl. Misliš li da bi se u tom scenariju nacionalni identiteti održali u vječnosti, rastavili na neke niže elemente ili rastočili u potpunosti?
Jasmina Cibic: Mitovi se uvijek održavaju, ali i evoluiraju. Sigurna sam da će ideja nacije države u jednom trenutku nestati. Koji će ju mit nasljediti ne znam, ni koliko će opasan biti.
► Koliko važnom smatraš preokupaciju sa strategijama i tehnikama izgrađivanja kulture u današnjem nestabilnom vremenu globalnih kriza i političkih previranja i zašto?
Jasmina Cibic: Problem zanemarivanja kulture i kulturnih investicija jest taj što ne možemo samo prestati i ponovno početi ulagati kada je državna blagajna punija. Kulturni kapital reflektira socio-političku realnost i zaustavimo li mu cirkulaciju, ostavljamo duboki ožiljak na društvenom tkivu. Kultura nije afera. Kultura je suživot.
► Koje promjene primjećuješ danas u kreativnoj industriji i suvremenoj umjetnosti na zapadu i koliko se one razlikuju ili preklapaju sa zbivanjima na europskoj periferiji regionalne (balkanske) umjetničke scene?
Jasmina Cibic: Globalna panika zbog financijskih rezova dotiče se prelijevanja istih na političku cenzuru. Od njemačkog i britanskog Vijeća za umjetnost, pa do rezova na lokalnim razinama gradskih vijeća. Gradsko Vijeće Birminghama navijestilo je upravo potpuni rez za umjetnost i kulturu 2025. godine. Ukupno 0 funti investirati će se u kulturni portfolio grada. Funkcije muzeja radikalno se mijenjaju i u porastu je interes za svim vrstama kulturnih, umjetničkih i edukacijskih programa koje vlade iznenada otkazuju. Potrebne su nove vrste partnerskih odnosa kako bi kolektivno opstali. Javni sektor sve se intenzivnije instrumentalizira – direktori i voditelji muzeja sve se češće otpuštaju. Najednom se doima kako bi Balkan mogao ispisati priručnik o preživljavanju nadolazeće globalne krize…
Autor: Zvonimir Duka / tekstove ovog autora potražite na linku
Zahvaljujemo Jasmini Cibic na ustupljenim vizualnim materijalima.
Više o njezinim radovima potražite na jasminacibic.org.
