Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
Nova gošća VK podcasta je kustosica Martina Marić Rodrigues koja nam je otkrila više o izložbi Her Barbaric Luxury koja se do 16. ožujka može pogledati u zagrebačkoj Galeriji Trotoar. Izložba okuplja radove triju međunarodno prepoznatih regionalnih umjetnica: Šejle Kamerić, Jasmine Cibic i Selme Selman.
Gošća: Martina Marić Rodrigues
Razgovara: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Slijedi tekst kustosice izložbe Martine Marić Rodrigues:
Godine 1913. u kazalištu Champs-Elysées u Parizu, premijera baleta Le Sacre du printemps – Posvećenje proljeća Igora Stravinskog izazvala je velike nemire u publici. Što je to bilo toliko osjetljivo u što su Stravinski i koreograf Vaclav Nižinski dirnuli da su naveli publiku da skoči na noge (i to ne u onome uobičajenom pozitivnom smislu riječi)?
Posvećenje proljeća za svoje je vrijeme bio inovativan balet koji je promicao nove principe glazbe i estetike pokreta. Umjesto duboke zapadnjačke opsesije simetrijom i harmonijom, glazba donosi grčevite, asimetrične ritmove i disonantne harmonije, dok je ples vjerojatno bio ono što je publiku potpuno izbezumilo; na mjestu elegantnih i eteričnih pokreta ljupkih balerina (sve što se dotad smatralo konvencionalno lijepim, što umiruje i potvrđuje pravilno uređeni svijet), na sceni su se prema izjavama suvremenika izmjenjivali “ružni”, “pretjerani”, “primitivni” pokreti.
Kako radikalni rezovi rijetko kada dobro sjednu u danom trenutku, građani Pariza osjećali su da se, negiranjem pravila i konvencija baleta, negira i njihova civilizacija. Stravinski i Nižinski dirnuli su u estetska i moralna načela tadašnje kulture i izazvali nešto što bi se (u sličnom segmentu društva) vjerojatno dogodilo i danas – strah.
Naslov u francuskim novinama dan nakon premijere najbolje sažima reakcije javnosti: “Barbarizam!”
Povijesna referencija rada Jasmine Cibic uvodi nas u kontekst izložbe. Skulpturalna instalacija od kovanog željeza koja podsjeća na transparente s prosvjeda, Her barbaric luxury (2022.), poigrava se slaganjem i preslagivanjem riječi koje su kritičari otisnuli protiv progresivnosti novog baleta, a u kojima se čita otpor prema puknuću kontinuiteta, kao i uvjetovanost ženskosti i gracioznosti. Nezanemarivi je faktor što su unositelji toga puknuća bili kulturni došljaci s ruba (i preko ruba) Europe, što u reakciji društva okida još jedan sloj obrambenog mehanizma: osjećaj superiornosti i nagon za očuvanjem vlastite centralne pozicije.
U prostorima zauzimanja mjesta i osporavanja zadanih društvenih obrazaca, susreću se Šejla Kamerić, Jasmina Cibic i Selma Selman. Svojim jedinstvenim individualnim praksama i osobnim iskustvom, ove umjetnice rade na osvještavanju mehanizama isključivanja, potiskivanja i izvrtanja.
Jednu od snažnijih metafora neuspjelih sustava, čak i onih koji su stvoreni da pruže zaštitu, nalazimo u radu Bosnian girl Šejle Kamerić. Na izložbi se predstavlja posebna iteracija Bosnian girl (limitirano izdanje sitotiska na platnu s varijacijom u šest boja, 2007.), ostvarena u suradnji s njemačkim kustosom Renéom Blockom, nakon jedne od prvih međunarodnih izložbi koja je objedinila umjetnike i umjetnice s područja jugoistočne Europe (In the gorges of Balkans, Kunsthalle Fridericianum, Kassel, 2003.).
Pomalo je izazovno radove recentnije produkcije Jasmine Cibic i Selme Selman (2020. – 2022.), staviti u isti kontekst s Bosnian Girl koja od trenutka nastanka 2003. (na obljetnicu tragedije u Srebrenici) akumulira slojeve iščitavanja i učitavanja, a s dvadeset godina kontinuiranog izlaganja i uključivanja u javne akcije i sama postaje referentnim povijesnim mjestom. Simbolizira fiksiranje ženskog tijela (i ne samo nacionalnim ideologijama, već i kulturnim imaginarijima zapadnih europskih zajednica koje balkansko izmještaju u drugo, inferiorno, barbarsko).
Neumoljivo evocirajući lokalne specifičnosti trenutka i teritorija iz kojih proizlazi, Bosnian Girl utjelovljuje i nešto duboko ukorijenjeno u kolektivno osjećanje – pravo na ljudsko dostojanstvo. I upravo to je ono što je čini bezvremenskom i univerzalnom. “Oči koje nas gledaju iza tih omalovažavajućih riječi već su odavno razočarane. One ne žele izazvati suosjećanje. A još manje traže pomoć. (…) One zahtijevaju solidarnost.”
Teme sjećanja i nacionalnih identiteta prokopava i Jasmina Cibic. U svjesnim i analitičkim traganjima kroz ostatke povijesti, ona pronalazi događaje naglašene političke retorike koje raščlanjuje, a zatim pomno rekonstruira u multimedijske projekte. U drugom izloženom radu, A Guiding Star on Our Journey to Transform(2021.), primjećujemo jednu od stalnih tema u njezinu radu – razotkrivanje struktura moći koje se sustavno koriste kulturom i umjetnošću u svrhu oblikovanja ideologija.
Za kružnu skulpturu od kovanog željeza, koristi se citatom “a guiding star on our journey to transform” iz bilježaka arhitekata Palače kulture i znanosti u Varšavi, jedne od najkontroverznijih ikona staljinističke arhitekture i primjera neželjenoga Staljinova dara poljskom narodu. Pod krilaticom “dar sovjetskog naroda” zgrada je imala dužnost propagirati budućnost, postati zvijezdom vodiljom za stvaranje novog čovjeka u potpunom antropološkom poistovjećivanju s grandomanijom same građevine. Dovršena 1955. godine, ostala je najvišom zgradom u zemlji do 2022. i nazvana je “patrijarhalnom vertikalom moći”.
Dok je Jasmina Cibic redateljica svojih radova, Selma Selman glavna je protagonistica svojih. Etničke i klasne okvire koje Selma Selman probija kao umjetnica romskog podrijetla, u svojem radu prihvaća kao nužnost i nepopustljivost. Poput Šejle Kamerić u ranijem razdoblju, Selma Selman pridružuje se dugoj tradiciji unutar feminističke umjetnosti gdje tijelo umjetnice postaje sredstvom kritike višegeneracijske traume, no primjetna je distinkcija: Selman traži opipljivu djelatnost i konkretni rezultat svojih akcija.
Tako u svojim performansima iz olupina mašina izvlači plemenite metale (Motherboards, A Golden Nail, 2023.); kupuje svoju slobodu (I Will Buy My Freedom When, 2018.); ili pak ostvaruje majčinu želju da je prvi put odvede na more nakon što je, u dobi od 47 godina, uspjela obraniti svoju etničku pripadnost i dobiti putovnicu (Saltwater at 47, 2017.).
Transformacija vrijednosti srž je njezine prakse: staro željezo pretvara u zlato; stigmatizirani manualni rad rastavljanja auta na smetlištu u prestižan umjetnički performans u galerijama; naslijeđeno barbarstvo – u kulturnu posebnost.
Na izložbi su prikazni radovi iz ciklusa slika na metalu koje kontinuirano razvija poput spomenara. Koristeći se različitim odbačenim metalima, objektima koji već nose familijarnu konotaciju, na njih doslikava vlastite i obiteljske portrete, poruke ili fragmente poezije. Uz Autoportet na recikliranom metalu (2021.), izložen je i rad We are Intellectuals (2020. – 2021.) koji na krovu automobila nosi semiotičku (i ideološku) igru.
Ako na to pristanemo.
Martina Marić Rodrigues (1983.) kustosica je i menađerica u kulturi iz Zagreba. Djeluje u području suvremene umjetnosti, a posvećena je upravljanju galerijama i formiranju zbirki.
Suosnivačica je i umjetnička direktorica galerije Trotoar (2023.-), a djelovala je i kao voditeljica galerije Marisall, Zagreb (2009.-2013.), kao samostalna kustosica i medijatorica u umjetnosti. Koordinirala je, producirala i kurirala 30-ak samostalnih i 15-ak skupnih izložbi.
Magistrirala je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2008.) i specijalizirala kulturni menadžment (Arts and Heritage Management, Universita Bocconi, 2018; DeVos Institute of Arts Management 2020).
Rad Galerije Trotoar pratite na službenoj internetskoj stranici trotoar-galerija.hr, a snimke razgovora održanih u okviru programa galerije potražite ovdje.
Projekt Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinancirani su sredstvima Grada Zagreba — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
