Novo, zanimljivo i vizualno upečatljivo mjesto koje se nedavno otvorilo na Dorćolu, u centru Beograda, teško da može proći nezamijećeno. Osim što se nalazi u blizini dosta kultnog beogradskog bara “Centrala”, svojim interijerom i originalnošću privlači slučajne prolaznike da barem na kratko zastanu i uđu, ako ništa drugo, samo da vide prostor.
Pinch je, kako su mi ispričali sami kreatori koji su ‘krivi’ za njegov izgled, po definiciji unisex frizerski salon i brijačnica, ali djeluje i kao mjesto gdje, osim sređivanja kose, brkova i brada, možete svratiti podružiti se s ljudima, razmijeniti informacije, opustiti se, i svakako se ponovno vratiti.
Iza ove simpatične i u Beogradu jedinstvene brijačnice s osebujnim imenom stoji mala grupica kreativaca koji su se udružili kako bi ostvarili želje dvoje entuzijasta, Sonje Jaćimović (investitorice) i Mikija Kengura, poznatog gradskog frizera i brijača.
Kreativni tim koji je zaslužan za sam interijer i ostale elemente Pincha se sastoji od na srpskoj sceni poznatih arhitekata, ilustratora i copywritera, koji su s itekako malim budžetom uspjeli napravili odličan posao. Zbog usklađene suradnje, i kolaboracije više različitih sfera kreativaca, ostvarili su i kreirali prostor koji će zasigurno postavljati standarde svih budućih frizeraja, brijačnica i sličnih prostora u gradu.
Od arhitektonskog tima zaslužnog za Pinch tu je Vizkulturinim čitateljima već dobro poznata arhitektica i dizajnerica Marija Strajnić (naš intervju s Marijom pročitajte na linku) te arhitekt Janko Tadić (maj.rs), zatim poznati ilustrator Bratislav Milenković (kojeg smo također na Vizkulturi intervjuirali) i Nikola Zmajević u ulozi copywritera, dok je za fotografije prostora bio zadužen Nemanja Knežević (nk.rs).
Da bi saznali više stvari koje su bile dio stvaranja Pincha, zamolila sam kreativce iza projekta da mi ispričaju kako je tekao proces stvaranja i kako vide Pinch sada, kada je završen, otvoren i zaista postoji.
► Kako ste se spojili, otkud ideja o suradnji svih vas uključenih u projekt?
Marija Strajnić: Povezivanje tima desilo se potpuno spontano, putem različitih poznanstava i potrebe projekta Pinch za uključivanjem arhitekata, grafičkog dizajnera i kopirajtera. Naši inicijalni angažmani su se tijekom cijele realizacije do te mjere preplitali da sada ne možemo više sa sigurnošću reći tko je što radio, nego cijeli projekt sagledavamo kao zajednički i promatramo cijelu stvar kao kolaboraciju i gotovu cjelinu svih nas.
► S obzirom na to da se radi o suradnji niza kreativaca, je li bilo rasprava i neslaganja kod postavljanja projekta, ili kasnije u procesu?
Bratislav Milenković: Bilo je, kao u svakoj suradnji, raznoraznih kreativnih rasprava i diskusija, ali se svaka završila tako da su svi od sudionika bili zadovoljeni. Takve pozitivne razmirice su nam služile kao dobra provjera početnih ideja i kao neka vrsta presjeka u kojem smo dobro energetski prodrmani.
► Rekla bi da su slični koncepti brijačnica već dosta popularne vani, jeste li možda imali ideju ili benchmark prilikom osmišljavanja Pincha?
Janko Tadić:Prije nego što smo krenuli s projektiranjem napravili smo svi zajedno malo istraživanje i ustanovili kakav senzibilitet želimo postići. Nakon toga se svatko bacio na svoj dio posla, da bi usput sve spojili u nedjeljivu cjelinu. Imali smo od samog početka u vidu i ciljanu grupu kojoj se obraćamo, pa je i to donekle odredilo atmosferu projekta.
► Što je bio najveći problem prilikom realizacije?
Nikola Zmajević: Definitivno budžet, s obzirom na to da je bio maksimalno limitiran. Trebalo je dosta taktike da se, iz ekonomičnih razloga, pravi što manje kompromisa i da se iz lokala koji smo odabrali za Pinch izvuče maksimum. Također smo naišli na malo problema prilikom nabavke određenih predmeta i mobilijara koji su u Srbiji nedostupni, pa smo morali ili da ih sami od nule proizvedemo (hvala Ivanu Paradinoviću) ili restauriramo stari namještaj pronađen na odlagalištima.
► Ima li nekih detalja koje bi osobito naglasili u vezi Pincha?
Marija Strajnić: Izdvojila bi definitivno crni zid koji se nalazi nasuprot frizersko-brijače zone, za koji imamo plan da svaka 2-3 mjeseca na njemu crteže rade drugi artisti. Tako u projekt se može uključiti čitava regionalna ilustratorska scena u cijelu ovu priču. Prvi mural je oslikao Bratislav (Milenković op.a.).
► Kakav je prvi respond ljudi? Koliko ste vi zadovoljni?
Janko Tadić: Za sada smo zadovoljni reakcijama i pozitivnom atmosferom u salonu, koja se toliko osjeća da prolaznici svakodnevno ulaze unutra, raspituju se i hvale, čak i kada im Pinch nije bio odredište u tom trenutku. Takvi detalji nam puno govore o tome da se naš trud isplatio i da se prepoznaje.
► Koliko često vam se događa da klijent zna prepoznati prednosti cjelovitosti projekta, pa da se recimo osim angažiranja arhitekta koji uređuje prostor, dogodi klijent koji sagledava cijeli kontekst pa pozove i dizajnera za identitet, ilustratora za vizuale, copywriter za ime, pa na kraju krajeva i fotografa da to super snimi. Je li to postaje sve češće u Beogradu/Srbiji ili samo točkasti rijetki primjeri?
Nikola Zmajević: Nama se čini da u Srbiji nema mnogo ovakvih primjera, ali možda je Pinch jedan od znakova da je uz puno entuzijazma i malo sredstava moguće pomaknuti i ove granice. Naravno da pomaže ako se senzibilitet klijenta podudara s ukusom kreativnog tima, i ako, prije toga, on ima povjerenja u isti. Dobrom suradnjom spontano dolazi i do međusobne edukacije u smislu da i investitor i svi uključeni u projekt, ako su dovoljno otvoreni i nesujetni, mogu mnogo jedni od drugih da nauče.
► Koliko mislite da nekakav medijski odjek i prisutnost vaših radova na strukovnim medijima i društvenim mrežama te hype koji se stvori može utjecati na neke buduće klijente da vas angažiraju?
Bratislav Milenković: Svakako da je pozitivno kada se strukovni mediji zanimaju za ono što radimo i žele da o tome pišu, jer nam prije svega puno znači reakcija publike, pa čak i virtualne. U najboljem slučaju ta publika će se zainteresirati dovoljno da prošeta do Pincha ili nekog drugog interijera, pa da dobijemo i real life feedback. I pozitivni i negativni komentari nas tjeraju na promišljanja o tome što radimo i što smo uradili, i samim time nas oblikuju i pripremaju za dalje projekte.
Što se budućih klijenata tiče, to se nikad ne zna, ali sigurno je veća vjerojatnost da će doći do nekih novih angažmana ako se više piše o nekom projektu, pa tako i više ljudi može da se zainteresira za nečiji rad.
► Mislite da ima još prostora u gradu za mjesta poput Pincha?
Marija Strajnić: Ima, da. Beograd je prepun neiskorištenih prostora i zaboravljenih zona, kojima je potrebna jako malo pokretačke energije da se probude. Kada dođe do ideje koja se ispostavi da je pod jedan dobra, a onda ostvariva i održiva, nema tog prostora koji ne bi mogao da se za nju otvori i prihvati je, bilo to u Beogradu ili bilo gdje drugdje na svijetu.
Fotografije: Nemanja Knežević i Marija Strajnić (posljednje dvije)
Više o Pinchu pratite na facebook.com/pinchbarbershop
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
