Petnaest godina prije Constantovog projekta beskonačnog grada New Babylona, devedeset godina prije Friedmanovog lebdećeg grada, dvadeset i pet godina prije Archigramovog hodajućeg grada, te četrdeset godina prije prvog nasipanog grada Dubaija, daleko od očiju javnosti, “duboko” u Kaspijskom moru, nastao je prvi grad na vodi.
Opsežna istraživanja podmorja koja je osobno pokrenuo Josip Visarionovič Đugašvili Staljin, izvedena u strogoj tajnosti u bespućima Kaspijskog mora, imala su za zadatak pronaći zalihe crnog zlata. Nafta – kao glavno pogonsko gorivo brzo napredujuće zemlje, osigurala je kontinuirani rad komunističkog aparata koji je trebao kroz progres tehnologije, države i rada donijeti blagostanje i ravnopravnost svim narodima SSSR-a.
Na dubini od 1.100 metara ispod morskog dna, tijekom noći 6. na 7. studeni 1949. godine, iznenada su pronađene velike zalihe nafte. Ubrzo nakon prvih bušenja izgrađena je prva svjetska naftna platforma, slikovitog imena Neft Dashlari – Masna Stijena, odnosno Black Rock kako će ga desetljećima nakon izgradnje nazvati zapadni mediji. Ovo područje izuzetno bogato naftom danas se nalazi na teritoriju Azerbajdžana, a još je od antičkih vremena poznato po svojim bogatim naftnim izvorima. “Tekuća vatra” s kojom se tijekom sedmog stoljeća branio Carigrad, sastojala se uglavnom od tekućih bombi natopljenih naftom koja je u mjehurićima izlazila na plažama uz obalu Crnog i Kaspijskog mora.
Od otkrića 1949. godine sve do sredine 1951. godine Neft Dashlari ili Black Rock gradio se užurbano i spremao za veliku proizvodnju. Opremljen, opskrbljen i osiguran svom potrebnom i dostupnom infrastrukturom toga vremena, krenuo je s radom. Montirane su brojne naftne platforme, instalirani su golemi tankovi za naftu, dok su u brodogradilištima SSSR-a izgrađeni prvi veliki tankeri za transport tekućeg zlata. Tijekom 1952. godine započinje izgradnja oslonaca i stupova za kilometarske mostove, platforme i pasarele koje su povezale naftne bušotine u veliku tvornicu nafte, grad crnog zlata, Naftograd.
]
Prve građevine koje su u početku služile za privremeni boravak radnika grade se tijekom 1958. godine. Intersantan i inženjerski veoma inovativan dio projekta vezan je uz temeljenje građevina na centralnom otoku. Stabilna podloga za nove građevina napravljena je od sedam dotegljenih olupina brodova koje su na mjestu gradnje prigodno potopljeni. Jedan od tako upotrebljenih brodova bio je “Zoroaster”, prvi svjetski tanker nafte, izgrađen prije Drugog Svjetskog rata u dalekoj Švedskoj. Na vrhuncu proizvodnje Neft Dashlari je podržavao i crpio naftu iz 2.000 platformi, položenih u dužini od punih 30 kilometara.
Spojivši platforme u veliku izduženu megastrukturu, umreženu i povezanu konstrukciju mostova i vijadukata, izveden je veliki Naftograd sa 300 kilometara ulica nad morem. Smještaj za 5000 radnika, koliko ih je na vrhuncu proizvodnje na Black Rocku-Neft Dashlariu boravilo, osiguran je u velikim višestambenim osmerokatnicama i hotelima. Transport radnika vršio se u mjesečnim smjenama, a dobar dio radnika stalno se nastanio na umjetnom otoku te zauvijek ostao živjeti u svom novom domu. Transport i jedina veza s kopnom godinama je bila brodska i trajektna veza kojoj je trebalo između šest i dvanaest sati vožnje, zavisno o tipu broda, i vremenu koje bi zateklo brod na pučini Kaspijskog mora. Otok je imao svoju vlastitu tvornicu pića, nogometno igralište, biblioteku, pekaru, praonicu rublja, kino s 300 sjedala, kupelji, povrtnjak, pa čak i park za koji je zemlja donesena s kopna.
U studenom mjesecu 2009. godine naselje je svečano proslavio svoju 60. obljetnicu. Tijekom svih ovih godina, u naftnim poljima Neft Daşları proizvedeno je više od 170 milijuna tona nafte i 15 milijardi m³ prirodnog plina. Prema današnjim procjenama geologa i stručnjaka za eksploataciju i preradu nafte, volumen rezervi kreće se oko 30 milijuna tona crnog zlata. Kolaps Sovjetskog Saveza, pad “čelične zavjese” i blokovske podjele doveo je i do pada tržišta, drugačijih i promjenjenih uvjeta tržišta, proizvodnje i izvoza s ovog plovećeg grada. Nova naftna polja otkrivena su bliže obali, te je ekspoatacija nafte bila kudikamo lakša, a uvijeti za život radnika povoljniji. Radna snaga Naftograda prepolovljena na 2.500 radnika, a većina platformi sada je izvan uporabe, te im se ne može lako pristupiti jer su mostovi koji su vodili do njih porušeni.
Danas procjene i studije održivosti ukazuju da će održiva i ekološki prihvatljiva demontaža Neft Dashlari-Black Rocka vjerojatno biti skuplja nego njezine rezerve sa smanjenom proizvodnjom nafte. Za vladu Azerbejđana ovaj grad je i dalje mjesto ponosa, za neke i dalje pomno čuvana tajna, kao i u vremenima SSSR-a. Još i danas vrlo je teško strancima dobiti dozvolu pristupa gradu, dozvola za snimanje je rijetkost, a posebno je interesantno da se ovaj grad usred mora i dalje uopće ne prikazuje na Google kartama.
Bilo je planova da se Neft Dashlari obnovi, pa čak i da ga se pretvori u luksuzna odmarališta, grad-resort na sredini Kaspijskog mora, ali se oni nisu ostvarili. Gledajući na trenutak prizore razdragane djece koja se bezbrižno kupaju u plićaku Kaspijskog mora, poput svojih predaka s početka stoljeća, boksače i sportaše koji treniraju pored starih napuštenih tornjeva naftnih platformi, ne mogu se oteti dojmu da ovakva mjesta mogu biti, trebaju biti i sigurno se nude kao nova mjesta drugačijeg pogleda na turizam. To su mjesta drugačijeg okupljanja, drugačije društvenosti, neopterećena malograđanštinom i zamornim hedonizmom zabave i odmora, ostavljajući otvorenim nove mogućnosti koje nam sugerira Petropia.org, InfraNetLab i Lateral Office u svojim prijedlozima za pretvaranje naftnih platformi u nove resorte prirode, ekologije i proizvodnje unutar postojećih, drugačije shvaćenih i
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
