Prošloga je četvrtka, 22. ožujka u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu otvorena Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata, a tom su prilikom i uručene nagrade za najbolja arhitektonska ostvarenja u 2017. godini, koje je valorizirao Stručni savjet Udruženja hrvatskih arhitekata.
Podsjećamo da je Nagrada Viktor Kovačić za životno djelo dodijeljena arhitektu Anti Rožiću, jednom od ključnih protagonista hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Cjelovito obrazloženje odluke o ovogodišnjem dobitniku ove nagrade potražite ovdje.
Informacije o ostalim nagradama potražite u nastavku!
*OŠ Žnjan-Pazdigrad / foto: Maja Bosnić + Ivan Dorotić
Nagrada Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2017. godinu:
Osnovna škola Žnjan-Pazdigrad u Splitu
Autori: Mirela Bošnjak, Mirko Buviniću i Maja Furlan Zimmermann (studio x3m)
“Nova škola u splitskom kvartu koji se postepeno transformira iz poljoprivredne suburbije u stambeno naselje nije projektirana samo kao mjesto edukacije, već i kao središnji javni i rekreativni prostor kvarta u kojemu je zajednički prostor eklatantno izostajao. Iza dosljedno provedenog programa i savladavanja zahtjevne topografije stoji niz projektantskih odluka koje podržavaju potrebnu determiniranost koliko i slobodu korištenja prostora. Značajan nagib terena pretvoren je iz nedostatka u prednost, umnoživši prostor kompozicijom ploha koje se protežu jedna iznad druge. Među fluidno pak organiziranim sadržajima škole vješto su pozicionirani sportski sadržaji kao i otvoreni prostori, dostupni svim stanovnicima. Škola i javni prostor susjedstva skladno koegzistiraju kao dva isprepletena programa. U ambijentu kojemu predstoji saniranje posljedica legislativnog vakuuma dodatno je ‘edukativna’ pojavnost ovako organizirane škole u golom betonu, tek s tipografskim intervencijama, koja stavlja imaginaciju i kreativnost ispred materijalnih vrijednosti. Dorađenim projektiranjem svakog pojedinog unutrašnjeg i vanjskog prostora i njihovih korelacija ova arhitektonsko-urbanistička struktura ‘društvenog standarda’ u kratko je vrijeme zaživjela kao prostor zajedništva i doslovno podigla društveni i urbani standard čitavom okruženju”, stoji u obrazloženju Stručnog savjeta za projekt koji smo nedavno predstavili u rubrici Projektiranje.
*Kuća za dvoje / foto: Miljenko Bernfest
Nagrada Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2017. godinu:
Kuća za dvoje u Zagrebu
Autor: Bogdan Budimirov
“Obiteljska kuća čiji je projektant suprug, a naručitelj njegova supruga, projektirana je od autorovih četrdesetih do praga devedesete godine života i useljena kao nedovršena, kako bi se dovršavala ‘iznutra’. Nije niti bila zamišljena kao zatvoreni program, nego kontinuirano nastaje razumijevanjem načina života i odnosa spram prirode kao pretpostavkama za planiranje izgrađenog prostora. Temeljena je na panonskom linearnom tlocrtu s nizom prostorija kao odabranom modelu koji optimalno omogućuje željenu dispoziciju i moduliranje prostora dijelom uvjetovano naslijeđenim elementima interijera, dok je imperativ energetske ekonomičnosti učinio izolaciju onom koja primarno uvjetuje dizajn.
Projektiranje ‘kuće za dvoje’, neodvojive od njihova promjenjivog svakodnevnog života u zatečenom energetskom okruženju, ističe antropološku dimenziju arhitekture i tehnološka rješenja kao ona koja primarno uspostavljaju njezin jezik. Ova stambena kuća, koju devedesetogodišnji arhitekt svakodnevno usavršava, ukazuje na izvedbu koja nije realizacija idealne arhitektonske ideje, nego proces koji se s vremenom adaptira, apsorbira, i tako pretvara u projekt. U svojoj autonomiji ‘kuća za dvoje’ oslikava socijalni i tehnološki kontekst kao pokretače kontinuiteta projekta i realizacije, a taj odraz vrijedi ugraditi u pristup svakom arhitektonskom stvaralaštvu, ali i životu općenito”, glasi pojašnjenje Stručnog savjeta.
*Mali arsenal, Centar za posjetitelje HERA / foto: Jasenko Rasol
Nagrade Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2017. godinu:
Mali arsenal, Centar za posjetitelje HERA u Zadru
Autori: Iva Letilović i Igor Pedišić + Vladimir Končar
Muzej suvremene umjetnosti u Rijeci – u nastajanju
Autor: Dinko Peračić
“Mali arsenal dio je zadarskog srednjovjekovnog Kaštela, kuća-prostorija adaptirana u multimedijalni izložbeni centar, kao polaznu točku šetnje posvećene upoznavanju fortifikacijskog sustava grada. Stupanj konzervatorske zaštite dozvolio je tek minimalne projektantske intervencije, stoga je kao ravnopravni prostorni element uključena multimedija. Namjena prostora autorima je omogućila uspostavljanje ravnoteže između očuvanja spomenika i njegove prilagodbe novoj funkciji uz igru iluzije. Unutrašnji prostor Malog arsenala ima tako dva ekstrema pojavnosti: onaj u kojem je multimedija prisutna, a prostor je dematerijaliziran i nevidljiv, te onaj kojim dominira povijesna arhitektura. Prostor je zamračen prilikom ulaska, ali se istovremeno pokreće projekcija na velikom vertikalnom staklu te interaktivna projekcija na podnoj staklenoj plohi povrh nekadašnjeg kanala. Po završetku prikaza svijetlo se pali, multimedija nestaje i projekcijske plohe postaju praznine, a prisutnost novoga gotovo da je nevidljiva. Projekt afirmira onaj najzahtjevniji pristup graditeljskom nasljeđu, koji respektira spomenik, no istovremeno ne duplicira povijest, već se nastavlja na zatečenu formu suvremenim izričajem putem jasnih i čitljivih odluka uz pomoć kojih se novi program adaptira prema baštinjenom prostoru, i obratno.
U Rijeci je pak, nakon više desetljeća iščekivanja nove zgrade, Muzej moderne i suvremene umjetnosti prošle godine uselio u H zgradu nekadašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić. Pritom je financijski neodrživ reprezentativni arhitektonski artefakt zamijenjen onim što autor projekta Dinko Peračić naziva muzejom u nastajanju. Umjesto da se gradi ‘velika vizija’, rješavaju se najosnovnija tehnička i pragmatična pitanja kako bi se omogućilo što ranije otvaranje muzeja za korisnike. Tendencija apsolutnog planiranja zamijenjena je integralnim projektom kao orijentacijskom podlogom koja koordinira pojedinačne faze i zahvate te dozvoljava prostornoj strukturi da se organski proširuje i reorganizira prateći razvoj muzeja. Arhitektonski projekt je otvoreni sustav, mehanizam koji omogućuje uzajamnu emancipaciju prostora i programa. Uloga projektanta znatno je manje vidljiva, ali mnogo delikatnija nego li smo navikli, postavljena u rasponu od eliminacije suvišnog do osiguravanja nužnog, uvijek intervenirajući i definirajući minimalno, bez aspiracija prema izvrsnosti oblikovanja. Tako nastali prostori koji nisu oblikovno zasićeni, već kroz određeni nedostatak specifičnosti nude mnoštvo mogućnosti i slobodu korištenja, destabiliziraju nerijetko krut institucionalni okvir. Kroz dijalog i blisku suradnju gradskog Odjela za kulturu, vodstva muzeja i arhitekta, stvara se institucija otvorenih vrata što je zorno uprizoreno već na prvoj izložbi – retrospektivi Tomislava Gotovca, kad su u izložbenu funkciju stavljeni i servisni i uredski prostori muzeja. U riječkom MMSU-u ne gradi se objekt nego disciplinarna i društvena paradigma sažeta u borbenom metodološkom geslu – ‘To trebamo – to radimo’”, ističe Stručni savjet.
Podsjećamo da smo projekt Malog arsenala prije nekoliko dana predstavili u rubrici Projektiranje.
*MMSU / foto: Damir Žižić
Nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2017. godinu:
Knjiga 13 arhitektonskih razgovora
Autor: Davor Salopek
Stručni savjet u obrazloženju ističe da “Davor Salopek 1978. godine, kroz okvir časopisa Čovjek i prostor kojeg je u to vrijeme glavni urednik, u hrvatski arhitektonski diskurs pionirski uvodi format intervjua odnosno razgovora s protagonistima tadašnje scene – kako s neupitnim autoritetima poput Nevena Šegvića ili Borisa Magaša, tako i s tada manje istaknutim akterima poput Vojtjeha Delfina ili Sene Sekulić-Gvozdanović. U ovoj knjizi sabrana je dvogodišnja praksa suočavanja s kompleksnim, aktualnim i svevremenim pitanjima, od jezika arhitekture do autorske autentičnosti, od performativnosti prostora do urbarhitekture, pri čemu izniman Salopekov urednički doprinos proizlazi upravo iz specifičnosti dijaloškog formata. Njegova je priroda ona suradničkog djela u kojem se značenja ne fiksiraju već otvaraju kroz kontinuirani pregovor između sugovornika. Nadalje, postavivši 13 razgovora unutar istih korica, Salopek osobne stavove umrežuje i iz segmenata individualnih usmenih povijesti stvara složeni diskurzivni prostor unutar kojeg je moguće iščitati osnovne postulate i vrijednosti domaće arhitektonske misli i prakse. Upravo su stoga, iako ‘Danas, ipak, letimo drukčije’, kako Stjepan Planić odgovara na jedno od postavljenih mu pitanja, ovi razgovori i dalje jednako relevantni kao i u trenutku u kojem nastaju”.
