O ambijentalnim memorijalnim zbirkama

Najvrjednije zbirke u vlasništvu Grada Zagreba svakako su one ambijentalne. One imaju posebnu vrijednost među umjetničkim ostavštinama jer ne čuvaju samo pojedinačna umjetnička djela, nego i prostor, predmete i kontekst u kojem su nastajali i živjeli, a njihova je vrijednost upravo u autentičnosti tog konteksta. Pojedine zbirke Grada Zagreba izvan muzejskih institucija već su dio muzejske i kulturne ponude grada, poput Zbirke slikara Joze Kljakovića i Zbirke Richter. Neke su, međutim, trenutačno zatvorene zbog obnove nakon potresa, poput Memorijalne zbirke Miroslava i Bele Krleže i Stana arhitekta Viktora Kovačića, dok druge još uvijek nisu zaživjele kao dio gradskih kulturnih programa.

Kao najvrjednije zagrebačke zbirke izdvojila bih Ambijentalnu zbirku akademskog kipara profesora Roberta Frangeša-Mihanovića, Stan arhitekta Viktora Kovačića te palaču Dverce – smatra Nina Gazivoda, povjesničarka umjetnosti i autorica knjige Vila Frangeš na Rokovu perivoju u Zagrebu.

Vila kipara Roberta Frangeša-Mihanovića i njegove supruge Eugenije na Rokovu perivoju jedno je od paradigmatskih ostvarenja hrvatske moderne i remek-djelo arhitekta Viktora Kovačića. Zajedno s pripadajućom zbirkom umjetnina vilu je Gradu Zagrebu 1991. godine darovala Ivana Frangeš, udovica kipareva sina Marka. Vila je potom povjerena na upravljanje Muzeju grada Zagreba, no zbog njezina lošeg stanja, narušene statike i problema s klizištem zbirka nikada nije otvorena za javnost. Tako je tek rijetkima pružena prilika zaviriti u njezinu unutrašnjost. Među njima je bila i povjesničarka umjetnosti Nina Gazivoda, tada zaposlena u Gradskom uredu za zaštitu spomenika kulture. Za potrebe svoje knjige vilu je detaljno proučavala 2005. godine, kada su nastale i posljednje fotografije njezine unutrašnjosti, koje potpisuje umjetnički fotograf Goran Vranić.

Kako u tekstu ‘Osobni dosjei’ vile Frangeš i vile Peroš prije i nakon potresa 2020. godine u Zagrebu pišu Nina Gazivoda i Marijana Sironić, zagrebački Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode još je 1992. godine započeo redovite obilaske vile Frangeš, predlaganje mjera zaštite te stručnu obradu i nadzor Zbirke. Već je pri prvom uviđaju upozoreno na nužnost cjelokupne sanacije vile, slijeganje konstrukcije i narušenu statiku, do kojih je došlo nakon radova izvedenih u suterenu tijekom 1980-ih. Problem dodatno otežava vlasnička struktura: Grad Zagreb nije vlasnik cijele kuće, već posjeduje tri četvrtine kuće i pripadajuće parcele. U suterenu je smješten privatni stan, orijentiran prema Nazorovoj ulici, ali suvlasnik odbija iseliti, iako je Grad Zagreb osigurao sredstva, što dodatno otežava problem vlasništva i održavanja – objašnjava Gazivoda.

Sama vila zaštićeno je kulturno dobro, kao i njezina oprema. Posebnost Frangešova stana u reprezentativnom prizemlju čini i izvorni ugrađeni namještaj. Kovačić je pri uređenju interijera iskoristio drvene zidne obloge te dijelove klupa i ormara iz zagrebačke katedrale, koji su bili uklonjeni tijekom njezine obnove nakon potresa 1880. godine. Robert Frangeš bio je, naime, neposredno povezan s tom povijesnom građom. Kao mladi kipar surađivao je na izradi oltara zagrebačke katedrale, a autor je reljefa Sv. Trojstva na luneti njezina portala. U zbirci je sačuvana i bogata biblioteka te mnoštvo obiteljskih fotografija i dokumenata, a ambijent je dodatno obogaćen umjetničkim djelima samog Frangeša, njegove supruge, također kiparice, kao i njihovih prijatelja slikara – Bele Čikoša Sesije, Otona Ivekovića, Slave Raškaja, Ivana Tišova i Celestina Medovića. U nekada najmanjoj spavaćoj sobi nalazi se i posebno zanimljiv trag tog umjetničkog kruga: portret djevojčice Branke Frangeš iz 1911. godine, ulje na platnu slikarice Naste Rojc, koja je ujedno bila i susjeda obitelji Frangeš na Rokovu perivoju.

Nina Gazivoda posljednji je put u vili bila 2020. godine, kada su stručnjaci Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode obilazili objekte oštećene u potresu. Bio je to ujedno i prvi sustavni pregled vile nakon 2005. godine. Na gradskim je stranicama tada kao opis štete navedeno da su zabilježene ozbiljne pukotine u interijeru i eksterijeru, pukotine na spojevima zidova i stropova te moguće ugrožena statika. Vila je dobila žutu oznaku, odnosno proglašena je privremeno neuporabljivom.

Kuću je prije trebalo obilaziti svakih pet godina, no sve do 2020. godine nismo dobili pristup njezinoj unutrašnjosti. Dojam je da potres nije prouzročio veća oštećenja, ali Vila Frangeš godinama je zapuštena i propada, u iščekivanju temeljite sanacije i predviđene muzealizacije – ističe Gazivoda te upućuje na već spomenuti tekst koji je napisala nakon pregleda vile. U njemu stanje zdanja opisuje ovako: Cjelokupni ambijent ostavlja dojam napuštenog i zaboravljenog zdanja, u potpuno zaraslom vrtu, oštećene pergole i drugih elemenata vrtne opreme, kao i devastiranog biljnog fonda. Parcela je i podijeljena žičanom ogradom, interijer je pun višegodišnje paučine i prašine, neodržavan u elementarnom smislu čistoće i reda, natrulih, razdvojenih prozorskih kapaka. Inventar je zapakiran u sanducima koji su ga sačuvali od većih oštećenja pri potresu.

Iz teksta doznajemo i da je zbirka svojevremeno, zahvaljujući privatnom angažmanu kipareva sina Marka Frangeša, jedno vrijeme bila otvorena za javnost. Sredinom 1950-ih vilu se moglo posjetiti svake nedjelje od 11 do 13 sati, a o zbirci i samoj kući tada je brinuo upravo vlasnik. Kada će Frangešova zbirka ponovno otvoriti vrata posjetiteljima, zasad nitko ne može reći. No na kućama u kojima su živjeli i stvarali umjetnici, a koje danas nisu dostupne javnosti, za početak bi se barem mogle postaviti memorijalne ploče.

Važan dio priče o vili pritom je i njezin arhitekt. Viktor Kovačić studij arhitekture završio je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, u klasi Otta Wagnera. Tijekom bečkog školovanja upoznao je i Adolfa Loosa, s kojim je cijeloga života ostao blizak prijatelj, a prihvatio je i njegove ideje o pročišćenju arhitektonskih oblika. Baš kao i Loos, Kovačić je među prvim arhitektima u Hrvatskoj počeo sustavno projektirati interijere, a zanimljivo je i da se neka rješenja koja će kasnije primijeniti u projektiranju vile Frangeš mogu pronaći već u njegovu vlastitom stanu.

Zgrada u Masarykovoj 21 izgrađena je 1906. i 1907. godine u duhu arhitekture Kovačićeva učitelja Otta Wagnera. Antun Oršić Kovačiću je umjesto plaće ustupio mansardni stan od osamdesetak četvornih metara. Nakon Kovačićeve smrti njegova supruga Terezija Arhanić stan je 1953. godine darovala Muzeju grada Zagreba. Stambena zgrada Oršić-Divković zaštićeno je kulturno dobro, a u obrazloženju upisa u Registar spomenika kulture Grada Zagreba navodi se da je riječ o jedinom sačuvanom od čitavog niza enterieura, što ih je arh. Kovačić projektirao i izveo u Zagrebu.

Zbog oštećenja stana i građe u potresu zbirka je privremeno zatvorena za javnost. Stan sam posjetila još 2014. godine i tada sam snimila fotografije prekrasnog bidermajerskog namještaja, koji dočarava građanski život u Zagrebu s početka 20. stoljeća. Među brojnim komadima posebno mi je za oko zapeo bidermajerski kredenc u predsoblju, možda i najljepši komad namještaja u cijelom stanu. Služio je za spremanje pribora za jelo pa se nazivao i Silberkasten. Zanimljivo je da se u stanu nalazi čak 21 različita stolica, što nije bilo slučajno: Kovačićev je moto bio upravo miješanje stilova, što je u njegovo vrijeme predstavljalo prilično radikalan pristup uređenju interijera.

Kovačićev stan tako nije samo rijedak sačuvani primjer njegova pristupa oblikovanju interijera, nego i dobar uvod u širu priču o zagrebačkim umjetničkim kućama koje su s vremenom postale memorijalni prostori. U to vrijeme vrlo tražen arhitekt Viktor Kovačić radio je i na adaptaciji kuće Ivana Meštrovića u Mletačkoj ulici. Nakon povratka iz Londona u Zagreb 1919. godine, Ivan Meštrović kupio je tri parcele u Mletačkoj ulici, na brojevima 6, 8 i 10. Kuću na broju 6 dao je srušiti i na njezinu mjestu izgradio atelijer s unutarnjim vrtom, dok je kuću na broju 8 preuredio u dom u kojem je do 1942. živio s drugom suprugom Olgom i djecom. Ta je kuća imala zajedničko dvorište s kućom na broju 10, koju je nakon rastave darovao prvoj supruzi Ruži, a dvorište je danas pregrađeno zidom.

Godine 1952. Ivan Meštrović poklonio je svoju kuću s atelijerom Gradu Zagrebu. Prva obnova prostora provedena je od 1960. do 1963. godine, kada je arhitekt Miroslav Begović prilagodio atrij, atelijer i dvorište izložbenoj namjeni. Uređeni su krov i stropovi, rasvjeta i grijanje, a kustosica Vesna Barbić odabrala je umjetnine za prvi stalni postav. Druga faza obnove, provedena 1968. i 1969. godine, obuhvatila je stambeni dio, a koncept obnove i nadzor radova povjereni su arhitektu Vojtjehu Delfinu, vanjskom suradniku Restauratorskog zavoda Hrvatske.

Muzej s prvim stalnim postavom otvoren je za javnost 1969. godine, čime je Zagreb dobio još jednu ambijentalnu zbirku. U nekadašnjoj kući zadržan je memorijalni karakter, dok je atelijer pretvoren u izložbeni prostor, što je bila zamisao i samog Meštrovića: Dajte prioritet skulpturi i izloženim djelima jer, istini za volju, taj atelijer nije bio odveć prikladan za rad. Ja sam uvijek više radio u svom drvenom atelijeru (na Josipovcu, op. a.).

Meštrovićeva kuća pokazuje kako privatni dom i atelijer mogu prerasti u javni memorijalni prostor, osobito kada iza njih ostane jasna želja umjetnika da sačuva svoju ostavštinu. Poput svog prijatelja Ivana Meštrovića, i slikar Jozo Kljaković svoju je kuću oporučno ostavio Gradu Zagrebu. Kuća na Rokovu perivoju 4 sagrađena je 1927. i 1928. godine prema projektu arhitekta Stjepana Planića i jedna je od njegovih prvih samostalnih realizacija. Danas se u njoj nalazi Memorijalna zbirka Joze Kljakovića, kojom upravlja Centar za likovni odgoj Grada Zagreba. Za javnost je otvorena od utorka do petka, od 14 do 19 sati. Uz stalni postav, u kojem se mogu vidjeti originalan Kljakovićev namještaj, biblioteka i, dakako, njegove slike, u kući se redovito održavaju i izložbe posvećene njegovu opusu, kao i različiti tematski programi.

Među zagrebačkim zbirkama koje rado posjećujemo jest i Zbirka Richter na Vrhovcu. Arhitekt Vjenceslav Richter i njegova supruga, glumica Nada Kareš-Richter, darovali su 1980. godine svoju kuću s vrtom i Richterova umjetnička djela tadašnjoj općini Črnomerec. Zbirka je 1998. godine predana na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti, a za javnost je otvorena dvije godine poslije. Prizemni dio kuće, nekadašnji Richterov atelijer, danas je prenamijenjen u muzejski prostor u kojem su predstavljeni njegovi umjetnički radovi, ali se održavaju i izložbe suvremenih umjetnika koji se na različite načine referiraju na njegov opus. Južna padina zemljišta na kojem se nalazi Zbirka Richter u međuvremenu je pretvorena u Park skulptura. Ako na Vrhovec dolazite iz smjera Ilice, jedan od prvih radova koji ćete ugledati već s ulice jest Kocka iz 2000. godine. U njezinoj je unutrašnjosti smještena mjerna postaja Vrhovec za praćenje onečišćenja zraka, koju je Richter, u suradnji sa Zagrebačkom toplanom, smjestio u kućište u obliku kocke. U Parku se nalaze i Plavi cvijet, Sunčani sat, Binom, Centrija i druge skulpture.

Na gornjem katu kuće nalazio se stan Richterovih, a sastoji se od dnevnog boravka, kuhinje, spavaće i radne sobe te velike terase s pogledom na grad. Interijer je autentično sačuvan, a većina namještaja potječe iz 1970-ih i 1980-ih godina, pri čemu je dio izrađen prema Richterovim vlastitim projektima. Koliko je pažnje posvećivao svakom detalju, pokazuju i sačuvani nacrti. Richter je u njima bilježio čak i datume katastarskih izmjera terena, a iz dokumentacije je vidljivo da je predvidio i prostor za crtanje i izradu maketa.

Gornji kat kuće je montažni i kuća uopće nije stradala u potresu. Richter je bio vrlo učinkovit, pa tako njegov ured ima dva ulaza – jedan javni, a drugi privatni, iz spavaće sobe. Cijeli stan osmišljen je tako da se što prije dođe od točke A do točke B, što je ujedno i jedna od značajki njegova sinturbanizma – govori nam Roko, student koji u Zbirci radi kao vodič.

Pokazuje mi i spuštene stropove u stanu, kojima je Richter oblikovao niz staklenih otvora kako bi u stan dopiralo što više prirodnog svjetla, kao i stakleni stol na terasi koji je po svojoj funkciji zapravo skriveni svjetlarnik. Na terasi je nekoć rasla i loza, a s nje se pruža prekrasan pogled na Zagreb. Richter je tako svakodnevno mogao gledati i ono po čemu je Zagrepčanima možda najprepoznatljiviji – tzv. Rakete, odnosno nebodere na Vrbiku u brutalističkom stilu, koje je projektirao u suradnji s arhitektima Berislavom Šerbetićem, Ljubom Ivetom i Olgom Korenik.

Još jedna od reprezentativnih gradskih zbirki jest Zbirka Anke Gvozdanović u Visokoj ulici, koja pruža vrijedan uvid u nekadašnji život zagrebačkog građanstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Zbirka je trenutačno zatvorena zbog uređenja i sanacije palače Babočaj-Gvozdanović, no dobra je vijest da će je biti moguće obići tijekom festivala Open House Zagreb (link), i to u petak, 10. listopada, uz stručno vodstvo Vanje Brdar Mustapić, muzejske savjetnice iz Muzeja za umjetnost i obrt, koji je ujedno i upravitelj Zbirke.

Napomena o autorskim pravima: Vizualni materijali objavljeni su u dobroj vjeri, uz navođenje autora i izvora gdje su nam ti podaci dostupni. Ako ste nositelj prava na neku od objavljenih fotografija ili drugih vizualnih materijala, a smatrate da je materijal objavljen bez odgovarajućeg odobrenja ili atribucije, molimo da nam se obratite kako bismo podatke ispravili ili materijal uklonili.

 

Autorica: Lana Bunjevac / tektove ove autorice čitajte na linku

 

Tekst je dio autorskog projekta Darovano gradu, skriveno građanima: sudbina umjetničkih ostavština i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti