U Galeriji Božidar Jakac, smještenoj u prostoru nekadašnje samostanske crkve u Kostanjevici na Krki u Sloveniji, trenutno svoje radove predstavlja zagrebački umjetnik Nikola Vrljić. Izložba naslovljena Opsada Oza nudi autorovu percepciju trenutnog zaigeista, spajajući pojmove stvarnosti i fikcije na izrazito ambivalentan način. Vrljićeve skulpture predstavljaju osebujne suvremene groteske, a ova izložba djeluje i kao autorov intiman obračun s društvom spektakla koje prikazuje na izrazito (samo)ironičan način, svjestan da se on (niti itko drugi) ne može iz toga izvući. Više o svojim radovima – najčešće masivnim i voluminoznim skulpturama koje predstavljaju svojevrsne arhetipske slike, oblike i ideje suvremenog svijeta, Nikola je govorio u intervjuu s našim suradnikom Dariom Dunatovom. Izložba u Galeriji Božidar Jakac ostaje otvorena do 25. kolovoza, a sve informacije o lokaciji, radnom vremenu i ulaznicama potražite na službenoj internetskoj stranici. U nastavku slijedi predgovor koji potpisuje Branko Franceschi.
Opsada Oza tematski je nepovezana grupa recentnih skulptura koju Nikola Vrljić u različitim varijacijama prilagođenim izložbenom prostoru izlaže od 2021. godine. Svoju ambiciju da skulpture predstavlja u prostorima izrazitih povijesnih i estetskih vrijednosti, Vrljić je pokazao još 2014. godine izložbom Cirkus!. Tada su se robusni kipovi ljudi i životinja izvedeni u bronci i glini suvereno nosili s monumentalnom arhitekturom Dioklecijanovih podruma. Opsada Oza je do sada, pak, ležerno iznijela sraz s monumentalnom arhitekturom Ivana Meštrovića. Najprije 2021. u Galeriji Bačva Meštrovićevog paviljona u Zagrebu, a potom u Splitu 2022. godine na trijemu i ulaznoj galeriji Meštrovićevog nekadašnjeg doma, danas sjedištu Muzeja Meštrović. Lakoća dijaloga Vrljićevih skulptura s impozantnom arhitekturom i skulpturama koje su dio muzejskog postava, iako po sebi znakovita, bila je tom prilikom ipak u drugom planu. Vrljić je u Galeriji Meštrović gostovao kao najmlađi u nizu suvremenih kipara pozvanih da sudjelovanjem u programu Umjetnik kod Meštrovića svojim djelima demonstriraju kvalitetu suvremene hrvatske i uopće skulpture u odnosu na općepoznati opus ikoničkog kipara hrvatske i regionalne Moderne. U skladu sa svojom prirođenom nonšalancijom, Vrljić se nije opterećivao niti s novom, niti s prostoru prilagođenom produkcijom radova. Postavio je one već realizirane i prethodno izlagane skulpture sa sigurnošću da će se njihove proporcije i nadrealna poetika uz kontrast suvremenih materijala i sirove geste u odnosu na mramor, drvo i maestrov izvedbeni perfekcionizam, pokazati dobitnom kombinacijom. I tako je bilo. Neoklasicistički slog Meštrovićeve arhitekture s grandioznim stubištem koje vodi do trijema s neo-jonskom kolonadom, artikuliranim pravilnim ritmom otvora i diskretne zidne plastike, a sve izvedeno u bijelom bračkom kamenu i punom drvu, funkcionirao je kao savršena scenografija za razbarušene i energične figure Vrljićevog imaginarija izvedene u dvobojnom polistirenu i industrijskom ljepilu. Uglađeno nasuprot sirovom, nadljudsko kontra nadrealnom, akromatsko u srazu s kromatskim, plemenito naprema svakodnevnom, idealizirano naspram grotesknog, raskošno i reprezentativno uz maštovito i šaljivo…. Ukratko, bio je to školski primjer razlike povijesnog modernizma i suvremenog izraza na djelu.
U kolopletu tendencija koje oblikuju suvremenu hrvatsku likovnu produkciju obilježenu dominacijom narativne figuracije, Vrljić je dočekan sa zadovoljstvom svih koji su strepili da je suvereno vladanje tradicionalno kiparskim umijećem naprosto nestalo sa lokalne scene. Uistinu, Vrljić je već na samom početku karijere dao snažan doprinos naturalizmu u našoj skulpturi. To se podjednako odnosi na čvrsto osovljene, rabijatne muške likove ili vižljasto izvedenu animalnu plastiku obuhvaćenu izložbom Cirkus!. Kao punokrvni kipar Vrljić je očito s podjednakim uživanjem modelirao široki raspon od stamenih volumena koji zahvaljujući dobrom omjeru mase i ekspresivne uvjerljivosti suvereno stoje u prostoru, do sitnijih, živo pokrenutih i fizički nježnih životinjskih motiva. Sumarna izvedba, bez elaboriranih detalja i s grubo tretiranom površinom, paradoksalno je doprinijela općoj sirovoj uvjerljivosti i osjećaju prirodnosti. Odmah je postalo jasno da Vrljić ne slijedi onu herojsko-poetičnu liniju hrvatske moderne skulpture koja se kao normativ iz “meštrovićanske” fuge prelila i na apstraktnu skulpturu visokog modernizma, već se naslanja i razvija onu ekspresivno grotesknu poetiku koja od Radauša vodi do Bijafre, ali bez sklonosti njihovom dramatičnom doživljaju egzistencije. Vrljićeva generacija ne bavi se weltschmerzom, već cinizam uspješno povezuje s ležernim, gotovo podsmješljivim odnosom prema stvarnosti.
Narativ Opsade Oza funkcionira kao inačica koncepta sadržajem labavo povezane grupe skulptura kakav je najavljen još izložbom Cirkus!, a koje i ako ih se asocijativno ne poveže, odlično funkcioniraju i kao samostalna umjetnička djela. Ideja kompaktnog ciklusa dijela objedinjenih motivom, pričom ili izvedbom, zamijenjena je prirodnijim konceptom uživanja u oblikovnim i sadržajnim karakteristikama svake pojedinačne skulpture. Ova metoda Vrljiću omogućuje da osnovni narativ organski nadograđuje ili već izvedene figure pragmatično kombinira i prilagođava prostorima u kojima se realiziraju izložbene etape. Posjetitelju koji će neminovno biti zatečeni grupom koju, na primjer, u jednom od postava Oza čine predimenzionirana glava, tri sfinge, plesačica uvis izbačene noge, strmoglavljeni bombarder B52, rak i tako dalje, i tako manje ili više, u prvom će planu za razliku od potencijalnog objedinjujućeg narativa biti jasno da promatra radove uvjerljivog predstavnika figuracije u skulpturi, podjednako suverenog u izvedbi muških, ženskih, životinjskih ili hibridnih motiva i formi. Ekstravagantna poza vulgarnih ženskih figura uvis uzdignute noge, jedno je od najhrabrijih kiparskih oblikovanja posljednjih godina. Uostalom, i antički motiv sfingi izduženih predatorskih tijela i zakovitlanih repova s glavama suvremenih muških intelektualaca, nisu ništa manje uvjerljive. Mogući narativ izložbe publici se spontano nameće već iz uparivanja ova dva motiva ako niti po čemu drugome, onda i samo po liniji bizarnosti motiva i njihove izvedbene originalnosti. Koliko je Vrljić svjestan snage vlastite sugestivnosti i koliko mu je i do kakve poruke stalo, zapravo ostaje u drugom planu.
Skulpture predstavljene u trećoj etapi Opsade Oza odreda su izvedene iz polistirenskih ploča složenih u potrebnu visinu, a potom rezanjem oblikovanih u ciljanu formu. Pod Vrljićevom rukom doima se da je riječ o podatnom materijalu koji dobro podnosi ne samo zahvate rezanja i brušenja, već i naknadne obrade materijalima i bojom kojim ih radi postizanja željenog estetskog učinka djelomično prekriva. Učinak je izrazito suvremen upravo radi korištenja svakodnevnih industrijskih materijala i odluke da konačni izgled skulpture otvara pogled na samo na sirovi materijal zelene i crvenkaste, gotovo mesne boje, već i na postupke njegove primarne pripreme u blok podoban za kiparenje kao što je uslojavanje i lijepljenje polistirenskih ploča. Unutar šireg diskursa o suvremenoj kiparskoj produkciji zaustavljanjem izvedbe na stupnju koji je formalno blizak onom što bi se po tradicionalnom kiparskom obrascu smatralo fazom visoke pripreme, uz intenciju njegove elevacije u estetski tour de force cijelog pothvata, započinje Vrljićeva dekonstrukcija tradicionalnog kiparskog umijeća prema uspostavi suvremenog i nadasve prepoznatljivog izraza. Uostalom, čemu uopće oblikovati nešto kao model za izvedbu skulpture u materijalima i postupcima koji su mladom umjetniku financijski praktično nedostižni, kad je njena suština i k tome oblikovno originalno zapravo već izvedena?
Čarobnjak iz Oza kao očita referenca ovog ciklusa je zahvaljujući filmskim adaptacijama najpoznatija moderna bajka. Kroz klasičnu priču o borbi dobra i zla poručuje da sva moć i snaga za pobjedu nad zlom koje svoju dominaciju provodi stvaranjem i nametanjem iluzije o vlastitoj nadljudskoj moći, kao i ostvarenje osobnih i općih ciljeva leži u nama samima. Mogli bismo pretpostaviti da se u prethodnim etapama izlaganja Opsade Oza konfrontacija Vrljićeve izvedbe s formalnim okruženjem razvila u metaforu obračuna sa civilizacijom spektakla i pozicijom moći koja izbija iz svake pore Meštrovićeve arhitekture i skulptura. U dijalog s Meštrovićevim opusom izvedenim u tradicionalnim kiparskim materijalima, postavljena je uvjerljiva, dinamična, šarena i stilski raznorodna skupina izvedena promišljeno skicoznim kiparskim rukopisom u svakodnevnom sintetičkom građevinskom materijalu. Treba se prisjetiti da nam iskustvo turbulentnog dvadesetog stoljeća u kojem je estetika ružnog i produkcijski siromašnog uspješno izborila mjesto pored tradicionalno propisanih i njegovanih kanona vječne ljepote govori u prilog supostojanja ovih dvaju izvedbenih počela. Ali, možemo se i zapitati koliko će dugo klasicistička elegancija arhitekture u kamenu i stoicizam figura uhvaćenih u vječnost bronce i kamena te trajnosti drva, odolijevati opsadi horde koja predstavlja razdoblje novokomponiranih vrijednosti i materijala prije nego se u potpunosti pretvori u turističku kulisu.
Poprište trenutne etape opsade Vrljićevog Oza je desakralizirana gotička crkva, središnji izložbeni prostor Galerije Božidar Jakac, muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Kostanjevici na Krki. Riječ je o arhitekturi koja duhovnost kanalizira u gotičkom slogu kao povijesno ustanovljenom estetskom kodu lokalno dominantne religije i to u sklopu velebnog samostanskog kompleksa koji sam po sebi iskazuje povijest društvene i političke moći. Riječ je o suštinski istom obrascu kojem su se obraćale prethodne Vrljićeve opsade, samo je stilska figura formalno drugačija. Nije li sama činjenica ponavljanja obrazac moći dovoljan povod za razbuktavanje njegove sklonosti da u interpretaciji stvarnosti krene od ciničnog komentara? Umjetnost ne može promijeniti stvarnost, pa niti na nju utjecati, ali u demokraciji se od umjetnika očekuje barem izražavanje vlastitog stava. Paradoksalno to se očekuje i u ustanovama koje su se ugnijezdile u ljušturama nekoć pragmatično moćnih, a danas kulturnom funkcijom detroniziranih i desakraliziranih ustanova svedenih na razinu simboličnog institucionalnog značaja. U svom osobnom srazu s kanoniziranim avetima povijesnih prepleta kulture, religije i svjetovne moći, Vrljić je za izvedbu autentičnog kiparskog pothvata izabrao cjenovno pristupačne, sintetične materijale i tako produkcijsku neovisnost postavio kao najbolji odgovor njihovom stalnom koruptivnom nadiranju. Stoga mu se treba odmah pridružiti i neopterećeno uživati u duhovitom virtuozitetu Vrljićevog univerzuma u neprekidnom nastajanju.
Branko Franceschi
Nikola Vrljić (1980.) diplomirao je na Odsjeku za kiparstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine. Od 2003. godine izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama. Višestruko je nagrađivan na natječajima za javne skulpture te je realizirao deset javnih spomenika. Živi i radi u Zagrebu.
